Hvala pripada Allahu.
Već smo naveli u pritanjima pod brojevima 992 i 11035 dokaze da je se Allah uzdigao iznad Njegovog prijestolja i da je uzvišen iznad Svojih stvorenja.
Prema hadisu kojeg bilježe Buharija (406) i Muslim (547) od Abdullaha ibn Omera, radijallahu anhum, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vidio nekoga ko je pljuvao na zid džamije u smjeru kible, pa je to obrisao i onda je okrenuo ljudima i rekao: “Ako neko od vas klanja, neka ne pljuje ispred sebe, jer Allah ispred njega kada klanja.”
Nema kontradiktornosti između ovoga i činjenice da je Allah visoko iznad Svojih stvorenja.
Šejh-l-islam Ibn Tejmijje, rahimehullahu te'ala, je rekao:
“Riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ‘Ako neko od vas klanja, neka ne pljuje ispred sebe, jer Allah ispred njega kada klanja,’ znače onako kako i izgleda da znače. Allah je iznad Arša i ispred onoga koji klanja. Ovaj opis se može čak i primjeniti na stvorenja: kada čovjek pogleda prema nebu, prema Suncu i Mjesecu, Sunce i Mjesec su iznad njega i također su ispred njega.”
Medžmu'u-l-Fetava, 5/101.
Poznato je da ko god se okrene prema Mjesecu i obrati mu se -kada bi to bilo moguće- okreće se prema njemu čak iako je Mjesec iznad njega. Slično, kada osoba ustane da klanja okreće se prema Allahu iako je On iznad njega, i obraća mu se tako što je On ispred njega, ne na desno ili na lijevo, i doziva ga tako što je On iznad a ne ispod.
Šejh Ibn ‘Usejmin, rahimehullahu te'ala, je rekao:
“Dokaz da je Allah ispred klanjača su riječi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ‘Ako neko od vas klanja, neka ne pljuje ispred sebe, jer Allah ispred njega kada klanja.’
Allahovo bivanje ispred se pripisuje Allahu onako kako Njemu dolikuje i koje nije u suprotnost sa Njegovim uzvišenim stanjem. Ovo dvoje se može pomiriti na dva načina:

Može se pomiriti između ove dvije stvari u pogledu stvorenja, kao kada Sunce izlazi, ono je ispred onoga ko se okrene prema istoku, iako je ono na nebu. Ako se to može pomiriti kada su u pitanju stvorenja, preče je da se pomire u pogledu Stvoritelja.

Čak iako nije moguće da se pomire u pogledu stvorenja, to ne znači da se ne mogu pomiriti u pogledu Stvoritelja, jer ništa nije slično (kao) Allahu.”

Fetava Ibn ‘Usejmin, 4/287.
Odgovorio: Šejh Muhammed b. Salih el-Munedždžid
Izvor: http://islamqa.info/en/40865
 

Preveo Redžo Muratović – http://islam-pitanja-i-odgovori.blogspot.com

Sunnet je da se okupa onaj ko je okupao mejjita, a da uzme abdest onaj ko ga je nosio. Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, ﷺ, rekao: “Ko ogasuli mejjita, neka se okupa, a ko ga bude nosio, neka uzme abdest.” (Ebu Davud, Tirmizi i Ahmed.)
Islamski učenjaci nisu jednoglasni kada je riječ o autentičnosti ovog hadisa: neki ga smatraju slabim, jedni dobrim, a neki, opet, vjerodostojnim. (Vidjeti: El-Evsat, 1/181 i 5/351, Ilelud-Darekutni, 9/293, Hulasatul-bedril-munir, 1/219, Tenkihul-tahkik, 1/73-74, Et-Telhisul-habir, 1/205-207, Šerhu ilelit-Tirmizi, 1/325, Hulasatul-ahkam, 2/941-942.) Iako je hadis imperativnog karaktera, nijedan islamski učenjak, osim Ibn Hazma, nije rekao da je to kupanje, odnosno uzimanje abdesta obavezno. (Vidjeti: El-Muhalla, 1/250, i Šerhu ilelit-Tirmizi, 1/325, od hafiza Ibn Redžeba.)
Imam Hakim zabilježio je sljedeće Ibn Abbasovo, radijallahu anhu, predanje u kojem stoji da je Poslanik, ﷺ, rekao: “Ko okupa mejita ne mora se kupati, vaši mrtvi nisu nečisti; dovoljno je oprati ruke.” (Hakim, Ibn Mulekkin i Zehebi smatraju ovaj hadis vjerodostojnim, a hafiz Askalani i šejh Albani dobrim. Vidjeti: Hulasatul-bedril-munir, 1/219, Et-Telhisul-habir, 1/208, i Sahihul-džamia, 2/952/5408.)
Ibn Sa‘d i Bejheki sa ispravnim lancem prenosilaca zabilježili su da je Ibn Omer, radijallahu anhu, nosio Seida b. Zejda, klanjao mu dženazu potom  ušao u džamiju i klanjao ne abdestivši se. U drugom predanju stoji da je Ibn Omer, radijallahu anhu, izjavio: “Okupali smo mejita pa su se neki ljudi okupali, a drugi nisu.” (Darekutni i Bejheki. Hafiz Askalani i šejh Albani predanje smatraju vjerodostojnim. Vidjeti: Et-Telhisul-habir, 1/208, i Ahkamul-dženaiz, str. 72.)
Slične su izjave prenesene od Ibn Mes’uda, Ibn Abbasa, Sa‘da b. Ebu Vekkasa, Ibn Omera i Aiše, radijallahu anhum. (Abdurrezzak, Ibn Ebu Šejbe i Ibn Munzir, s vjerodostojnim lancem prenosilaca.) A Allah najbolje zna.
Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović

Najbolje je dženaza-namaz klanjati na posebnom, predviđenom mjestu za to. Tako je Allahov Poslanik, ﷺ, pretežno činio. (Vidjeti: Zadul-mead, 1/500.)
Dopušteno je klanjanje dženaza-namaza u džamiji i na svakom drugom mjestu na kojem je dopušteno obavljanje propisanih namaza, i to je stav većine učenjaka, tvrdi Nevevi u djelu El-Minhadž, 7/35. Imam Muslim, 7/35/973, zabilježio je da je Poslanik, ﷺ, klanjao dženaza-namaz Suhejlu b. Bejda i njegovom bratu u džamiji. Kada je riječ o klanjanju propisanih ili dobrovoljnih namaza na mezarju, to je zabranjeno po odabranom mišljenju islamskih učenjaka. U tom pogledu nema razlike između starih i novih mezarja, između mezarja muslimana i nemuslimanskog groblja. (Vidjeti: El-Insaf, 1/489, i El-Muhalla, 4/30.)
Dokaz za to jesu brojni hadisi u kojima Resulullah, ﷺ, proklinje one ljude koji uzimaju kabure svojih poslanika za musallu, mjesto gdje će obavljati namaz.
Kada je riječ o klanjanju dženaza-namaza u mezarju, islamski učenjaci imaju dva mišljenja.
Prvo, klanjanje dženaza-namaza u mezarju pokuđeno je, i to je stav nekih hanefijskih pravnika, malikijskih i šafijskih učenjaka i jedan stav u hanbelijskoj pravnoj školi. (Vidjeti: Bidajetul-mudžtehid, 1/238, El-Medžmu, 5/231, El-Insaf, 1/490, i El-Bahrur-raik, 2/209.) Većina ovih učenjaka koristi sljedeće argumente.
1. Ebu Seid Hudri prenosi da je Poslanik, ﷺ, rekao: “Zemlja je sva čista za obavljanje namaza, osim mezarja i kupatila.” (Tirmizi, 2/229/317, Ibn Hibban, 6/92/2321. Ispravno je da navedeni hadis ima slab lanac prenosilaca, i mursel je. Tako tvrde: imam Tirmizi, Darekutni, Bejheki, Ibn Abdulberr, Nevevi i Ibn Hadžer. (Vidjeti: Et-Temhid, 5/220-221, Hulasatul-bedril-munir, 1/150-151, Et-Telhisul-habir, 2/455-456, Tuhfetul-ahvezi, 2/231.)) Druga skupina islamskih učenjaka smatra da je ovaj hadis dobar, odnosno vjerodostojan. Vidjeti: Iktidaus-siratil-mustekim, 2/189, Fethul-Bari, 1/529, i Sahihul-džamia, 1/536/2767.)
2. Hasan Basri prenosi od Enesa b. Malika da je rekao: “Poslanik, ﷺ, zabranio je klanjanje između kabura.” (Ibn Hibban, 6/88/2315, Ibn Ebu Šejbe, 7/156/7583. Preferirajuće mišljenje jeste da ovaj hadis prenosi Hasan Basri od Poslanika, ﷺ, a ne Enes.) I pored svoje slabosti, ovaj se hadis suprotstavlja vjerodostojnim predanjima koja ćemo spomenuti kao dokaze kojima se rukovode pobornici drugog mišljenja. Ako, pak, prihvatimo vjerodostojnost ovog i prethodnog hadisa, kazat ćemo da se odnose na propisane i dobrovoljne namaze, a ne na dženaza-namaz, usklađujući tako dvije naoko oprečne argumente.
3. U drugoj verziji stoji: “Poslanik, ﷺ, zabranio je klanjanje dženaza-namaza između kabura.” (Taberani u djelu El-Evsat, 6/6/5631, i Dija u djelu El-Muhtara, 5/245-246.) Spomenuti dodatak “dženaza-namaza” izniman je, a hadis je u osnovi slab, što je već objašnjeno. Ovaj dodatak prenio je samo Husejn b. Jezid, dok su drugi prenosioci iz njegove generacije hadis prenijeli bez dodatka. Dokaz više da je ova verzija neprihvatljiva jeste činjenica da je Husejn b. Jezid nepouzdan kod hadiskih stručnjaka. (Vidjeti: El-Džerhu vet-tadil, 3/67, i Tehzibul-kemal, 3/501.)
4. Prenosi se da je Enes b. Malik mrzio klanjanje dženaza-namaza u mezarju. (Ibn Ebu Šejbe, 7/156/7586, i Ibn Munzir u El-Evsatu, 5/418, sa ispravnim lancem prenosilaca. Vidjeti: Asarus-sahaba, 2/557.) Međutim, mišljenje Enesa b. Malika je u koliziji s jasnim i vjerodostojnim hadisima i postupcima drugih ashaba.
5. Analogno propisanim namazima zabranjeno je, kažu ovi učenjaci, klanjanje dženaza-namaza u mezarju. Međutim, postoji očita razlika između dvije vrste namaza. Propisani namazi ne klanjaju se u mezarju niti prema mezarju iz razloga da od njega ljudi ne naprave džamiju, za razliku od dženaza-namaza koji je bolje klanjati izvan džamije.
Drugo, klanjanje dženaza-namaza u mezarju dopušteno je, i ovo je stav hanbelijskih i zahirijskih pravnika. (Vidjeti: El-Muhalla, 4/32, i El-Insaf, 1/490.) Ovi učenjaci rukovode se sljedećim argumentima.
1. Ebu Hurejre prenosi da je Poslanik, ﷺ, jednoj ženi crnkinji klanjao dženaza-namaz na kaburu, i to nakon što je ukopana. (Buharija, 3/243/1337, i Muslim, 7/23/956.)
2. Ibn Abbas prenosi da je Poslanik, ﷺ, došao kod svježe humke, poredao ljude u saffove i klanjao dženaza-namaz donijevši četiri tekbira. (Muslim, 7/22/954, i Ibn Hibban, 7/369/3102.)
3. Enes b. Malik prenosi da je Poslanik, ﷺ, klanjao dženaza-namaz na kaburu. (Muslim, 7/23/955.)
Imam Ahmed kaže: “Namaz na kaburu prenosi se u šest vjerodostojnih hadisa.” (Vidjeti: El-Mugni, 2/385.)
4. Nafia kaže: “Klanjali smo dženaza-namaz Aiši i Ummu Selemi u sredini medinskog mezarja, između kabura. Ebu Hurejre je predvodio namaz; Ibn Omer prisustvovao je dženazi.” (Abdurrezzak, 3/525/6570, Ibn Munzir, 5/416, Bejheki, 2/435, Taberani, 23/29/72, sa ispravnim lancem prenosilaca. Vidjeti: Asarus-sahaba, 2/556.)
5. Prenosi se da je Omer b. Abdulaziz klanjao na kaburu. (Vidjeti: El-Evsat, 4/417.)
Spomenuvši hadise u kojima Poslanik, ﷺ, zabranjuje obavljanje namaza u mezarju, Ibn Hazm je zapisao: “Svi ovi argumenti vjerodostojni su, i neispravno je obavljanje namaza u mezarju, osim dženaza-namaza, njega je dopušteno klanjati na tom mjestu.” (Vidjeti: El-Muhalla, 4/32.)
Neki islamski učenjaci smatraju da se klanjanje dženaza-namaza odnosi samo na vladara. (Vidjeti: El-Mebsut, 2/67.) Međutim, za ovu tvrdnju ne postoji jasan argument. U Ibn Abbasovom, radijallahu anhu, predanju stoji da su ashabi klanjali s Poslanikom, ﷺ, na kaburu, i to je najjasniji argument o ovom pitanju. (Vidjeti: Sahihu Ibn Hibban, 7/357.) Spomenuvši Ibn Abbasovo predanje u kojem stoji da je Poslanik, ﷺ, klanjao dženaza-namaz na kaburu, Ibnul-Hummam, poznati hanefijski učenjak, kaže: “Nemoguće je odbiti ovaj hadis, osim ako kažemo da toj osobi prethodno nije klanjana dženaza-namaz, a to je nepojmljivo kada je riječ o ashabima.” (Vidjeti: Šerhu Fethil-Kadir, 2/121.)
Prioritetnije mišljenje
Nakon navedenih dokaza i diskusije o njihovoj autentičnosti vidimo da je drugo mišljenje utemeljeno na jačim argumentima. Vjerodostojni hadisi i praksa nekih ashaba ukazuju na osnovanost dženaza-namaza u mezarju. Dženaza-namaz oblik je dove za mejita, i zato ju je dopušteno klanjati na tom mjestu. Budući da se propisani i dobrovoljni namazi sastoje od ruku’a i sedžde, za razliku od dženaza-namaza, šerijat je zabranio njihovo obavljanje na kaburu zatvarajući time vrata širku. Ipak, dženaza-namaz bolje je klanjati izvan mezarja, jer je Poslanik, ﷺ, većinom tako radio, a Allah najbolje zna.
Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović

Ako pogledamo u praksu Allahovog Poslanika, vidjet ćemo da ne postoji dokaz koji potvrđuje postupak zastupljen u našim krajevima, tj. doticanje resica uha prilikom donošenja početnog tekbira.

Da, postoje predaje u kojima se spominju resice uha, tj. da je Allahov Poslanik dizao ruke u visini resica uha (paralelno sa resicama uha), ali ne postoje predaje u kojima se navodi da je doticao taj dio prilikom početnog tekbira.

Ako čovjek pažljivo pogleda preciznost ashaba u prenošenju hadisa Allahovog Poslanika, i njihovu požrtvovanost da saznaju svaku i najmanju stvar vezanu za vjeru, onda mu postaje jasno sljedeće: da je to Allahov Poslanik učinio samo jednom, oni bi nam to prenijeli. Kao što su znali kazati da je Poslanik podizao ruke u visini resica svojih ušiju, isto tako su (da je to učinio) mogli kazati da je dodirnuo resice uha.

Također, čovjek treba da izbjegava i ostavi taj postupak (prvenstveno jer to nije bila praksa Allahovog Poslanika) kako se ne bi desilo da neko ko se tek podučava namazu smatra taj postupak obaveznim, kao što postoji veliki broj ljudi koji doticanje resica uha smatraju na većem stepenu obaveznosti nego učenje Fatihe na svakom rekatu u namazu.

A Allah najbolje zna!

Odgovorio: Pezić Elvedin, prof.

Alejkumus-selam ve rahmetullahi ve berekatuhu! Spajanje namaza je opširna tematika, i ja ovom prilikom ne bih govorio o uvjetima koje su učenjaci postavili da bi bilo dozvoljeno insanu da spaja namaze, stoga ćemo se zadovoljiti sa odgovorima na postavljeno pitanje.
Osoba koja spoji namaze, klanjat će svaki namaz posebno, tj. klanjat će jedan namaz i završiti ga predavajući selam, zatim će klanjati drugi namaz i ponovo završiti predavanjem selam.

Što se tiče drugog dijela pitanja, smatram, a Allah najbolje zna, da je prioritetnije da čovjek ne zikri nakon prvog namaza prilikom spajanja namaza, zato što po tom pitanju postoji razilaženje islamskih učenjaka, koliko vremenski čovjek može da rastavi spajanje namaze. Neki učenjaci su kazali da, ako je vremensko razdoblje izmeðu namaza kratko i zbog potrebe – kao uzimanje abdesta, da to ne smeta validnosti spajanja namaza, neki učenjaci su dozvolili i više od toga, shodno tome da li se spaja namaz u prvom ili drugom namaskom vremenu. Kako ne bismo otežavali pojašnjavanjem tih situacija i mišljenja učenjaka, onima koji žele spojiti namaze najbolje je da spoje namaze bez vremenskih prekida izmeðu spajanih namaza, ako za prekidom ne postoji potreba.

Korisno je spomenuti da se prilikom spajanja namaza uči jedan ezan, a nakon toga uči se ikamet za svaki namaz posebno.

A Allah najbolje zna!

Odgovorio: Pezić Elvedin