Hvala pripada Allahu.
Allah je blizu Svojih robova; vidi gdje se nalaze i zna za njihovu situaciju. On čuje ono što govore i odaziva se njihovim dovama. Ništa o njima nije Mu skriveno, i On kaže:
“Allahu ništa nije tajna ni na Zemlji ni na nebu!” (Prijevod značenja Ālu ‘Imrān, 3:5)
Allah je Onaj koji nas je stvorio i Onaj koji nas opskrbljuje; u Njegovoj ruci je vlast i On može sve.
“Allahova je vlast na nebesima i na Zemlji i na onome što je između njih; On stvara što hoće, i Allah sve može.” (Prijevod značenja El-Mā'ide, 5:17)
U Allahovoj ruci samo je svako dobro. Kada pozove ljude nečemu dobrom bilo u Svojoj knjizi ili riječima Svog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, trebaju se pokoriti toj naredbi i odazvati joj se:
“O vjernici, odazovite se Allahu (pokorite Mu se) i Poslaniku kad od vas zatraži da činite ono što će vam život osigurati; i neka znate da se Allah upliće između čovjeka i srca njegova (tj. sprečava zlu osobu da odluči bilo šta), i da ćete se svi pred Njim sakupiti.” (Prijevod značenja El-Enfāl, 8:24)
Allah može sve, i On čuje molbe Svojih robova. Odgovara im u svakom vremenu i mjestu, bez obzira na njihove razne potrebe i jezike. Allah kaže:
“A kada te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu: odazivam se molbi molitelja kad Me zamoli. Zato neka oni pozivu Mome udovolje i neka vjeruju u Mene, da bi bili na Pravome putu.” (Prijevod značenja El-Bekare, 2:186)
Allah nam naređuje da ga dozivamo u samoći, sa skrušenošću i poniznošću, kao što kaže:
“Molite se ponizno i u sebi Gospodaru svome, ne voli On one koji se previše glasno mole.”(Prijevod značenja El-A'rāf, 7:55)
Allahu pripada vlast i Njemu je hvala, i On je u stanju da učini sve. Nebesa i Zemlja i sve na njima slavi i veliča Njega, kao što kaže:
“Njega veličaju sedmera nebesa, i Zemlja, i onī na njima; i ne postoji ništa što ga ne veliča, hvaleći Ga; ali vi ne razumijete veličanje njihovo. – On je doista blag i mnogo prašta.” (Prijevod značenja El-Isrā’, 17:44)
Allah je obećao Džehennem onima koji se ohole iznad obožavanja i upućivanja dove Njemu.
On kaže:
“Oni koji iz oholosti neće da Mi se klanjaju – ući će, sigurno, u Džehennem poniženi.” (Prijevod značenja El-Mu'min, 40:60)
Allahu treba upućivati dovu na način koji su propisali Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Naprimjer, Allaha treba dozivati sa Njegovim lijepim imenima:
“Allah ima najljepša imena i vi Ga zovite njima, a klonite se onih koji iskreću Njegova imena – kako budu radili, onako će biti kažnjeni!” (Prijevod značenja El-A'rāf, 7:180)
Tako da možemo reći: “O Svemilosni, smiluj nam se, o Ti koji puno praštaš, oprosti nam, o Ti koji koji daješ opskrbu, podari nam opskrbu,” itd.
Kada osoba dovi, Allah mu ili daje ono što traži ili otklanja od njega štetu koja je veća od onog što traži, ili mu nagradu za to što traži odgodi do ahireta. To je zato jer nam je Allah naredio da Ga dozivamo i obećao nam da će se odazvati:
“Gospodar vaš je rekao: ‘Pozovite Me i zamolite, Ja ću vam se odazvati!'” (Prijevod značenja El-Mu'min, 40:60)
Allah nam je naredio da obožavamo samo Njega, i upozorio nas je na obožavanje šejtana. On kaže:
“O sinovi Ademovi, zar vam nisam naredio: ‘Ne klanjajte se šejtanu, on vam je neprijatelj otvoreni,već se klanjajte Meni; to je Put pravi.'” (Prijevod značenja Jā Sīn, 36:60-61)
Dozivanje bilo koga mimo Allaha da ispuni neku potrebu, otkloni nedaću ili da izliječi bolest je ludost koju je prouzrokovao manjak razumijevanja:
“Reci: ‘Zar da se, pored Allaha, klanjamo onima koji nam ne mogu nikakvu korist pribaviti ni neku štetu otkloniti pa da budemo vraćeni stopama našim – a Allah nas je već uputio?'”(Prijevod značenja El-En'ām, 6:71)
Ako osoba doziva onog koji ne može dati neku korist niti otkloniti štetu, koji ne može narediti niti zabraniti, koji ne čuje niti se može odazvati, bio da je on poslanik, vjerovjesnik, džinn, melek, zvijezda, planeta, kamen, drvo, ili onaj koji je mrtav – sve ovo je opasno nedjelo, i skretanje s Pravog puta. To je širk, izjednačavanje drugih sa Uzvišenim Allahom.
“I, pored Allaha, ne moli se onome ko ti ne može ni koristiti ni nauditi, jer ako bi to uradio bio bi, uistinu, nevjernik.” (Prijevod značenja Jūnus, 10:106)
Allah kaže:
“Ko je u većoj zabludi od onih koji se, umjesto Allahu, klanjaju (dozivaju, mole, dove) onima koji im se do Sudnjeg dana neće odazvati i koji su prema njihovim molbama ravnodušni.” (Prijevod značenja El-Ahkāf, 46:5)
Dozivanje nekoga ili nečega mimo Allaha je širk, a širk je veliki grijeh, uistinu on je najveći grijeh. Allah će oprostiti svaki grijeh kome hoće, osim širka, kao što kaže:
“Allah neće oprostiti da Mu se neko drugi smatra ravnim, a oprostiće manje grijehove od toga kome On hoće.” (Prijevod značenja En-Nisā’, 4:48)
Na Sudnjem danu, Allah će sakupiti mušrike i sve ono što je obožavano mimo  Njega, onda će se oni koji su obožavani mimo Allaha odreći onih koji su ih obožavali, i zanegirat će to što su ih izjednačavali sa Allahom, kao što Allah kaže:
“A oni kojima se, pored Njega, klanjate ne posjeduju ništa. Ako im se molite, ne čuju vašu molbu, a da i čuju, ne bi vam se odazvali; na Sudnjem danu će poreći da ste ih Njemu ravnim smatrali. I niko te neće obavijestiti kao Onaj koji zna. O ljudi, vi ste siromasi, vi trebate Allaha, a Allah je nezavisan i hvale dostojan.” (Prijevod značenja Fātir, 35:13-15)
Pogledati: Muhammed ibn Ibrahim et-Tuvejdžri, Usulu-dini-l-islam.
Izvor: http://islamqa.info/en/11402
Preveo Redžo Muratović – http://islam-pitanja-i-odgovori.blogspot.com

Hvala pripada Allahu.
Prvo:
Rafidije, Imamije ili Isna ‘Ašerijje (Dvanesto-imamci) su jedan od ogranaka Šija. Nazvani su Rafidije jer su odbili (rafada) mnoge ashabe i odbili su imamet dva šejh Ebu Bekra i Omera, ili jer su odbili imamet Zejda ibn Alija, i napustili ga. Nazvani su Imamije jer se prvenstveno fokusiraju na imamet, i to su učinili od temelja svoje vjere, ili jer tvrde da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao da će Alija i njegovi potomci  biti imami (halife). Nazvani su Isna ‘Ašerijje jer vjeruju u imamet dvanaest ljudi iz Polanikove, sallallahu alejhi ve sellem, porodice, od kojih je prvi Alija, radijallahu anh, a zadnji Muhammed ibn Hasan el-Askeri, navodno skriveni imam, za kojeg tvrde da je ušao u pećinu u Samerau u sredini trećeg hidžretskog stoljeća i da je i dalje živ unutra, i da ga čekaju da izađe!
Oni imaju ubjeđenja i temelje koji su u suprotnosti onima koje imaju muslimani, kao što su sljedeći:

Pretjeruju u vezi sa svojim imamima, tvrdeći da su nepogrješivi, usmjeravaju im mnoge vidove ibadeta kao što je dova, traženje pomoći, žrtvuju njima i tavaf (kruže oko njihovih kaburova). Ovo je veliki širk za koji nam Allah kaže da ga neće oprostiti. Ovaj širk čine i njihovi učeni i obične mase, bez da se iko među njima suprostavlja tome.

Tvrde da je Kur'an izmijenjen, i da je nešto dodano a nešto odstranjeno. Imaju mnoge knjige o tome koje su poznatenjihovim učenim i mnogim od običnih ljudi, i čak kažu da je vjerovanje da je Kur'an izmijenjen od osnovnih temelja vjere. Vidite pitanje pod brojem 21500.

Smatraju nevjernicima gotovo sve ashabe, i odriču ih se, i od puteva kojim se približaju Allahu jeste da ih vrijeđaju i proklinju. Tvrde da su se odmetli nakon smrti Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, osim njih malo (osim samo sedam). Ovo je negiranje Kur'ana koji potvrđuje njihove vrline, i kaže da je Allah zadovoljan njima i da je njih odabrao kao drugove Svoga Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Time se podrazumijeva i sumnja u sam Kur'an, jer ono što su oni prenijeli; ako su bili nevjernici, nebi bili sigurni da to nisu poremetili ili izmijenili. Međutim, to je ionako ono u što Rafidije vjeruju, kao što smo naveli iznad.

Šejhu-l-islam Ibn Tejmijje, rahimehullahu te'ala, je rekao: “Što se tiče onih koji idu i dalje od toga i tvrde da su se oni odmetli nakon smrti Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, osim malog broja, ne više od njih deset ili blizu tom broju, ili da su postali griješnici, nema sumnje da su oni nevjernici, jer odbacuju  ono što se navodi u Kur'anu na više od jednog mjesta, a to je da je Allah zadovoljan njima i da ih je hvalio. Uistinu, onaj ko sumnja da je ta osoba nevjernik, treba se i sam proglasiti nevjernikom, jer ono što se podrazumijeva iz ovog stava jeste da su oni koji su prenijeli Kur'an bili nevjernici ili griješnici. Ajet kaže: ‘Vi ste narod najbolji (pravi monoteisti i sljedbenici Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovog sunneta) od svih koji se ikada pojavio.’ [Prijevod značenja Ālu ‘Imrān, 3:110], a onajbolji od njih je prva generacija. Ali prema ovom stavu, mnogi od njih su bili nevjernici i griješnici, i da je ovaj ummet najgori narod i da je najgora od njih prva generacije. Poznavanje da je ovo kufr je nešto za što nijedan musliman nema opravdanje u nepoznavanju.”
El-Sarim el-Meslul ala Šatimi-r-Resul, 590.

PripisujubedaAllahu, tj. da je zauzeo mišljenje koje nije imao prije (da je se predomislio op. pre.). Ovo podrazumijeva pripisivanje neznanja Allahu, neka je uzvišen i savršen od onoga što mu pripisuju.

Oni vjeruju u tukju (pretvaranje) što znači da vani pokazuju nešto što se ne nalazi unutra. U stvari to je laganje i licemjerstvo i sposobnost varanja ljudi. Ovo nije nešto što oni rade za vrijeme straha; nego, oni smatraju da je tukja vjerska dužnost za velike i male stvari, u vremenu straha i u vremenu sigurnosti. Bilo šta od istine što je prenešeno od njihovih imama , kao što je hvaljenje ashaba Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ili da se slažu sa ehlu sunnetom, čak i po pitanju tahareta (čišćenja) ili po pitanja hrane i pića, šije odbacuju jer kažu da su to rekli koristeći tukju.

Vjeruju u redže'ah, a to je vjerovanje da će Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i njegova porodica (ehlu bejt), Alija, Hasan, Husejn, i ostali imami vratiti. Također, Ebu Bekr, Omer, Osman, Muavija, Jezid, Ibn zi-l-Džušen i ostali koji su prema njima povrijedili ehlu bejt, će se vratiti.

Prema njihovom vjerovanju, svi ovi ljudi će se vratiti na ovaj svijet još jednom prije Sudnjeg dana, kada je Mehdi pojavi, kao što im je Allahov neprijatelj Ibn Sebe’ rekao da će se ova druga grupa vratiti da bi bili kažnjeni jer su povrijedili ehlu bejt, učinili im nepravdu i uzeli im njihova prava, pa će biti žestoko kažnjeni, onda će svi umrijeti, a onda će biti proževljeni na Sudnjem danu na konačni obračun. Ovo je ono što oni vjeruju.
Što se tiče njihovih ostalih pokvarenih vjerovanja, u sljedećim knjigama možete naći to, koje objašnjavaju kako su ona pogrešna:
El-Hutut el-Aridah, Muhibudin el-Hatib;
Usul Meuheb Eš-Ši'ah el-Imamijjeh, Dr. Nasir el-Kafari;
Firek Mu'asireh tentesib ile-l-Islam, Dr. Galib ibn ‘Ali ‘Avadži, 1/127-269;
El-Mevsu'ah el-Mujessereh fi-l-Edjani ve-l-Mezahib ve-l-Ahzab el-Mu'asireh, 1/51-57.
Također pogledajte odgovor na pitanja 1148 i 10272.
Učenjaci Stalne komisije za fetve su upitani: “Da li je put šija Imamija od islama? Ko ga je izmislio? Jer oni, tj. Šije, pripisuju svoj mezheb našem sejjidu Aliji.”
Odgovor:
“Mezheb šija Imamija je izmišljeni mezheb koji je uveden u islam. Savjetujemo vas da pročitate knjige El-Hutut el-‘Aridah, Muhtesar et-Tuhfeh el-Isna ‘Ašerijjeh i Minhadžu-s-Sunneh od šejhu-l-islama (Ib Tejmijje), što će pojasniti mnogo njihovih novotarija.
Abdulaziz ibn Abdullah ibn Baz, Abdurezak ‘Afifi, Abdullah ibn Gadjan.”
Fetava El-Ledžneh ed-Da'imeh, 2/377.
Drugo:
Iz gore navedenog je jasno da je ovaj mezheb neispravan i suprostavlja se vjerovanju Ehlu Sunneta ve-l-Džemata, i ova ubjeđenja neće biti prihvaćena od bilo koga, bilo od njihovih učenjaka ili običnog naroda.
Što se tiče imama koje sebi pripisuju, oni su čisti od ovih laži i neistina.
Slijede imena ovih imama:

Alija ibn Ebi Talib, radijallahu anh, koji je ubijen kao šehid 40-te god po hidžri;

Hasan ibn Alija, radijallahu anh (3-50 h.g.);

Husejn ibn Alija, radijallahu anh (4-61 h.g.);

Alija Zejnu-l-‘Abidin ibn Husejn (38-95 h.g.), koga zovu El-Sedždžad;

Muhammed ibn Zejnu-l-‘Abidin (57-114 h.g.), koga zovu El-Bakir;

Džafer ibn Muhammed el-Bakir (83-148 h.g.), koga zovu Es-Sadik;

Musa ibn Džafer es-Sadik (128-148 h.g.), koga zovu El-Kazim;

Alija ibn Musa el-Kazim (148-203 h.g.), koga zovu Er-Rida;

Muhammed el-Dževad ibn Alija er-Rida (195.220 h.g.), koga zovu Et-Tekijj;

Alija el-Hadi ibn Muhammed el-Dževad (212-254 h.g.), koga zovu En-Nekij;

Hasan el-‘Askeri ibn Alija el-Hadi (232-254 h.g.), koga zovu Ez-Zekij;

Muhammed el-Mehdi ibn Hasan el-‘Askeri, koga zovu El-Hudždžeh el-Ka'imeh el-Muntezar. Tvrde da je ušau u pećinu u Samerau, ali većina istraživača tvrdi da on uopšte nije ni postojao, i da je on šitski mit.

Vidjeti: El-Mevsu'ah el-Musejereh, 1/51.
Ibn Kesir, rahimehullahu te'ala, je rekao (1/177): “Što se tiče onoga što vjeruju o pećini u Samerau, to je mit koji nema osnove u stvarosti i za to nema dokaza niti vjerodostojne predaje.” El-Bidaje ve-n-Nihaje, 1/177.
Ibn Tejmijje, rahimehullahu te'ala, je podijelio imame Isna ‘Ašerijja u četiri grupe:

Alija ibn Ebi Talib, Hasan i Husejn, radijallahu anhum. Oni su plemeniti ashabi i niko ne sumnja u njihovu vrijednost i imamet, ali je bilo mnogih pored njih koji su dijelili sa njima tu blagodat da budu ashabi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i od ashaba je bilo onih koji su vrijedniji od njih, na onsnovu vjerodostojnih predaja od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Alija ibn Husejn, Muhammed ibn Alija el-Bakir, Džafer ibn Muhammed es-Sadik i Musa ibn Džafer. Oni su od ispravnih i povjerivih učenjaka. Minhadžu-s-Sunneh, 2/ 243-244.

Alija ibn Musa er-Rida, Muhammed ibn Alija ibn Musa el-Dževad, Alija ibn Muhammed ibn Alija el-‘Askerii Hasan ibn Alija ibn Muhammed el-‘Askeri. Što se tiče njih, šejhu-l-islam Ibn Tejmijje, rahimehullahu te'ala, kaže: “Nisu pokazali puno znanja da bi ummet imao koristi od njih, niti su imali vlast pomoću koje bi pomogli ummetu. Nego, oni su bili kao i ostali Hašimije, imaju počastan položaj, i imaju dovoljno znanja o onome što je neophodno za njih i koliko se očekuje kod ljudi poput njih; to je vrsta znanja koja je raširena kod običnih muslimana. Ali što se tiče znanja koja je pristuno samo kod učenjaka, to znanje nije bilo kod njih. Tako da oni koji su tražili znanje nisu preuzeli od njih ono što su preuzeli od druge trojice. Da su imali ono što se korisno onima koji traže znanje, uzimali bi to od njih, a oni koji traže znanje su veoma svjesni gdje da idu tražeći ga.” Minhadžu-s-Sunneh, 6/387.

Muhammed ibn Hasan el-‘Askeri el-Muntezar (Onaj koga se očekuje). On uopšte nije ni postojao, kao što je navedeno iznad.

A Allah zna najbolje.
Odgovorio: Šejh Muhammed b. Salih el-Munedždžid
Izvor: http://islamqa.info/en/101272
 

Preveo Redžo Muratović – http://islam-pitanja-i-odgovori.blogspot.com

Hvala pripada Allahu.
Prvo:
Svjedočenje je zajednička obaveza, i može biti individualna obaveza u dva slučaja: kada je osoba pozvana da svjedoči ili kada će pravo osobe biti ugroženo ako ne svjedoči.
Pogledajte odgovor na pitanje pod brojem 147934.
Drugo:
Uzvišeni Allah je naredio pravednost i svjedočenje na osnovu pravde u svim situacijama i u korist svih ljudi.
 Uzvišeni Allah kaže:
“O vjernici, budite uvijek pravedni, svjedočite Allaha radi, pa i na svoju štetu ili na štetu roditelja i rođaka…” (Prijevod značenja En-Nisā’, 135)
Ibn Kajjim, rahimehullahu te'ala, je rekao:
“U ovom ajetu, Uzvišeni Allah nam naređuje da se čvrsto zauzimamo za pravdu, koja je jednakost. Ovo je naredba da budemo pravedni prema svima, bio to neprijatelj ili prijatelj.” (Er-Risaleh et-Tebukijje, 31)
Uzvišeni Allah kaže:
“O vjernici, dužnosti prema Allahu izvršavajte, i pravedno svjedočite! Neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite nikako ne navede da nepravedni budete! Pravedni budite, to je najbliže čestitosti.” (Prijevod značenja El-Mā'ide, 8)
Es-Sa'adi, rahimehullahu te'ala, kaže:
“Kao što bi svedočio u korist svog prijatelja, tako i svjedoči protiv njega; kao što bi svjedočio protiv svog neprijatelja, tako svjedoči u njegovu korist, čak i da je nevjernik ili novotar, jer je obavezno biti pravedan sa njim.” (Tefsir es-Sa'adi, 224)
Prenosi se od Ibn Omera: Abdullah ibn revahah je išao kod jevreja na Hajber svake godine da bi procijenio njihove usjeve i uzeo polovinu (prema uslovima dogovora između muslimana i jevreja). Oni su se požalili Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, zbog njegove strogoće, i željeli su da ga podmite. On je rekao: “O Allahovi neprijatelji, zar mi to nudite zabranjene stvari? Tako mi Allaha, dolazim vam od meni najdražeg čovjeka, a vi ste mi mrži od majmuna i svinja. Ali moja mržnja prema vama i ljubav prema njemu neće učiniti da budem nepravedan prema vama.”
Oni su rekli: “Dobrotom ovoga (principa) nebesa i zemlja opstoje.”
(Prenosi ga Ibn Hibban, 5199 i drugi; Šejh Albani ga je ocijenio kao sahih u Et-Te'alikat el-Hassan, 5176)
Šejhu-l-islam Ibn Tejmijje, rahimehullahu te'ala, je rekao:
“Svako dobro je u pravdi i pravičnosti, a svako zlo je u nepravdi. Tako da je pravda obavezna u svim stvarima i prema svim ljudima, a nepravda je zabranjena u svim stvarima i prema svim ljudima. Nije dozvoljeno biti nepravedan uopšte prema bilo kome, bilo da se radi o muslimanu ili nevjerniku, ili da se radi o zalimu (onaj ko je neravedan, grješnik… itd. op. pre.)…” (Medžmu'u-l-Fetava, 18/166)
Također je rekao:
“Pravda je naređena svima i prema svima u svim situacijama, i nepravda nije dozvoljena ni u najmanjoj mjeri u bilo kojoj situaciji, do te mjere da je Allah, subhanehu ve te'ala, naredio vjernicima da budu pravedni prema nevjernicima, kao što kaže:
‘O vjernici, dužnosti prema Allahu izvršavajte, i pravedno svjedočite! Neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite nikako ne navede da nepravedni budete! Pravedni budite, to je najbliže čestitosti.’ (Prijevod značenja El-Mā'ide, 8)
Vernici su napadali nevjernike Allahovom dozvolom, onda je Allah, subhanehu ve te'ala, rekao, objašnjavajući stvar: Nemojte dopustiti da vaša mržnja prema nevjernicima učini da budete nepravedni prema njima, budite pravedni, to je najbliže čestitosti.” (Medžmu'u-l-Fetava, 30/339)
Šejh Ibn Baz, rahimehullahu te'ala, je rekao:
“Allah, subhanehu ve te'ala, je učinio obaveznim muslimanima da budu pravedni prema svojim neprijateljima, i naredio im je da budu pravedni sa bilo kime ko se zavadi sa njima. A zabranio im je da sebi dozvole da mržnja prema nekim ljudima učini da ne budu pravedni prema njima. On, subahnehu ve te'ala, govori nam da je pravda prema neprijateljima kao i prema prijateljima bliže bogobojaznosti. Ovo znači da pravda prema svim ljudima, kako prijateljima tako i neprijateljima, je bliže kao zaštita od Allahove srdžbe i Njegove kazne.” (Medžmu'u-l-Fetava Ibn Baz, 2/182)
Šejh Ibn ‘Usejmin, rahimehullahu te'ala, je upitan:
“Ako nam nevjernik i musliman dođu na mjesto gdje radimo, jer trebaju nešto od nas, pa nevjernik dođe prije muslimana, da li da dadnemo prednost muslimanu nad nevjernikom, ili da dadnemo prednost onome ko je došao prvi?”
On je odgovorio:
“Ne; počnite sa onim ko je došao prvi. Samo tako je pravedno. Tako da su učenjaci rekli: ‘Ako musliman i nevjernik se obrate kadiji (sudiji) radi presude, da li će on tretirati muslimana bolje nego nevjernika?
Ne, neće se prema njemu ophoditi bolje; nego, prema obojici se treba ponašati jednako. Ne treba pričati sa muslimanom blago a sa nevjernikom grubo; to nije dozvoljeno. Presuda među ljudima se mora zasnivati na pravdi. Ako to uradiš i ako si pravedan, to može biti uzrok da taj nevjernik postane musliman.'” (Lika’ el-Bab el-Meftuh, 79/17)
Također pogledajte pitanje pod brojem 111911.
A Allah zna najbolje.
Odgovorio: Šejh Muhammed ibn Salih el-Munedždždid
Izvor: http://islamqa.info/en/209220
 

Preveo Redžo Muratović – http://islam-pitanja-i-odgovori.blogspot.com

Čovjek koji živi u podnebljima u kojima postoje klasični dani i noći, tj. izlazak i zalazak sunca u 24 sata, dužan je klanjati i postiti, kao što čine ostali muslimani u svijetu, makar noć bila kratka, a dan izuzetno dug. Iz propisa posta izuzimaju se oni koji nisu u mogućnosti nastaviti post ili postoji relativna opasnost po njihovo zdravlje ukoliko nastave post. Takvi su dužni napostiti dan za dan prije sljedećeg ramazana. Kada se radi o ljudima koji žive u podnebljima u kojima dan traje šest mjeseci ili manje od toga, i oni su obavezni klanjati pet dnevnih namaza i postiti mjesec ramazan, na osnovu općih kur’ansko-hadiskih naredbi. Obavezni su u toku 24 sata klanjati pet propisanih namaza oslanjajući se pri tome na njima najbližu zemlju u kojoj sunce izlazi i zalazi u toku 24 sata.
Isto tako, kada je riječ o postu, obavezni su oglasiti početak i završetak ramazana te odrediti vrijeme početka i završetka posta u svaka 24 sata oslanjajući se na najbližu zemlju u kojoj se dan i noć otprilike ravnomjerno smjenjuju. Govoreći o Dedždžalu, Allahov Poslanik, ﷺ, rekao je da će on boraviti na zemlji četrdeset dana: jedan dan – kao godina, drugi dan – kao mjesec dana, treći dan – kao sedmica, a ostali dani kao obični dani. Ashabi su upitali da li će im u prvom danu, koji će trajati godinu dana, biti dovoljno pet namaza, na šta im je Poslanik, ﷺ, odgovorio: “Neće, odredite i izračunajte namaska vremena.” (Muslim, Tirmizi i Ahmed.)
Vidimo da Poslanik, ﷺ, ovaj neobično dugi dan nije tretirao običnim danom, već je tražio da se odrede namaska vremena za svakih 24 sata po pet namaza, shodno onome što su prakticirali prije toga tj. u klasičnoj smjeni dana i noći. (Vidjeti: Fetavel-ledžnetid-daima, 6/133-137.) A Allah najbolje zna.
 Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović

Hvala pripada Allahu.
Ono što se misli pod tevessulom i vesilom su četiri stvari:

Vrsta tevessula bez kojeg vjera ne može biti potpuna, a to je traženje puta prema Allahu (tevessul) vjerovanjem u Njega i u Njegove poslanike, pokoravajući se Njemu i Njegovom Poslaniku. Ovo se misli u ajetu:

“O vjernici, Allaha se bojte i tražite načine kako da Mu se približite…” (prijevod značenja El-Mā'ide, 5:35)
Ovo podrazumijeva traženje približivanja Allahu kroz Njegova imena i svojstva, ili čineći djela pokornosti i obožavanja kojim se pojedinac želi približiti Allahu, i tako dalje.

Približivanje Allahu tako što bi tražili od Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da za nas dovi u toku njegovog života, i da vjernici traže jedni od drugih da dove jedni za druge.Ovo proizilazi iz prve grupe i ovo je preporučeno.

Traženje načina približavanja Allahu kroz veličinu položaja i odlike nekog stvorenja, kao na primjer da se kaže: “O Allahu, tražim od tebe odlikom Tvoga Poslanika” i tako dalje. Ovo su neki učenjaci dozvolili ali je ovo mišljenje slabo. Ispravno mišljenje je da je ovo sigurno zabranjeno, jer nema tevessula u dovi osim odlikom imena i svojstava Allaha, subahenu ve te'ala.

Tevessul kako ga shvataju mnogi muslimani kasnijih generacija, a što je dozivanje Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i traženje pomoći od njega (ili traženje pomoći od mrtvih ili tzv. evlija). Ovo je vid velikog širka, jer dozivanje ili traženje pomoći od nekog mimo Allaha u onome što samo Allah može učiniti je vid ibadeta, a upućivanje ibadeta (obožavanja) nečemu ili nekome mimo Allaha je veliki širk.

A Allah zna najbolje.
Odgovorio: Šejh Muhammed ibn Salih el-Munedždžid
Izvor: http://islamqa.info/en/979
Preveo Redžo Muratović – http://islam-pitanja-i-odgovori.blogspot.com