Zavrtanje odjeće u namazu treba izbjegavati jer Poslanik, ﷺ, rekao je: “Naređeno mi je da činim sedždu sa sedam dijelova tijela, i da ne skupljam (zavrćem) odjeću u namazu.” (Buharija i Muslim.)
Imam Malik smatrao je da je zabranjeno zavrtanje odjeće striktno u toku namaza, odnosno, po njemu, nema problema u zavrtanju odjeće prije ili poslije namaza. Međutim, sljedeći ashabi: Omer, Osman, Ibn Mes’ud, Huzejfe, Ibn Abbas, radijallahu anhum, i većina učenjaka, između ostalih: Ebu Hanife, Evzai, Šafija i Lejs b. Sa‘d smatraju da je to pokuđeno kako u toku, tako i prije namaza. (Vidjeti: El-Musanef, 2/183-187, od Abdurrezzaka, El-Evsat, 3/182-184, od Ibn Munzira, i Fethul-Bari, 7/271, od Ibn Redžeba.) A Allah najbolje zna.
Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović

U šerijatsko-pravnim izvorima, koliko mi je poznato, ne postoji validan argument koji precizira najmanji broj ajeta koji se treba proučiti na jednom rekatu. Nekada će čovjek moći proučiti više, a nekada manje ajeta, ovisno o svom tjelesnom, psihičkom i duševnom stanju. Imam Muslim, 6/6/727, Ibn Huzejme, 2/163-164/1115, Hakim, 1/450/1152, i neki drugi muhaddisi zabilježili su da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, na prvom rekatu sabahskog sunneta učio: “Kulu amenna billahi…”1, a na drugom rekatu: “Kul ja ehlel-kitabi talev…”2 U drugoj verziji, koju je sa ispravnim lancem prenosilaca zabilježio Ebu Davud, 1/234/1121, stoji da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na drugom rekatu sabahskog sunneta učio: “Felemma ehasse Isa minhumul-kufre…”3 Otuda, ako čovjek prouči makar jedan ajet dužine navedenih ajeta, postupio je ispravno, mada je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pretežno učio više ajeta, i to je, naravno, bolje i vrednije. Međutim, ako neko želi proučiti nekoliko kratkih ajeta, onda mu je bolje proučiti kratku suru, koja predstavlja jednu samostalnu cjelinu, za razliku od kratkih ajeta koji su većinom usko vezani za prethodne ili slijedeće, a Allah najbolje zna.

____________

1 136. ajet sure El-Bekare.
2 64. ajet sure Ali Imran.
3 52. ajet sure Ali Imran.

Dr. Safet Kuduzović – preuzeto iz knjige “FETVE (Pravne decizije)”

Preuzmite knjigu u pdf formatu:
https://pitajucene.com/wp-content/uploads/2019/06/Fetve-Pravne-decizije-mr.Safet-Kuduzovic.pdf

Hvala pripada Allahu.
Allah, subhanehu ve te'ala, govori nam da Melek smrti uzima duše Ademovih sinova (ljudi), On kaže: “Reci: ‘Melek smrti, koji vam je za to određen, duše će vam uzeti, a poslije ćete se Gospodaru svome vratiti.'”[Prijevod značenja Es-Sedžde, 32:11]
Što se tiče duša ptica i životinja, nema šerijatskog teksta u Kur'anu niti u vjerodostojon sunnetu koji govori o tome, shodno onome što mi znamo. Nego, ono što se prenosi po tome pitanju jeste hadis koji nije vjerodostojan. Uabilježio ga je El-‘Akili u Ed-Du'afa. “Životni vijek svih životinja, uši, buhe, skakavci, konji i magarci, svi oni, stoka i tako dalje, njihov životni vijek je povezan sa njihovim činjenjem tesbiha. Kada prestanu čini tesbih, Allah uzima njihove duše, i Melek smrti nema ništa sa time.” Šejh Albani kaže za njega u Es-Silsileh Ed-Da'ifeh, da je izmišljen.
Tako da su neki učenjaci rekli da je Melek smrti taj koji uzima duše svih stvorenja, dok su drugi rekli da je Allah taj koji im uzima duše i čini da im život prestane.
Vidjeti: El-Kurtubi, Et-Tezkireh, str. 75; El-Fevakih Ed-Devanim , 1/100.
Šejh Ibn ‘Usejmin, rahimehullahu te'ala, je stava da je pitanje o tome nepotrebno. On, je bio upitan: “Je li Melek smrti taj koji je zadužen da uzima duše životinja?”
On je odgovorio:
“Šta bi ti mislio ako bi ti ja rekao  da je Melek smrti taj koji je zadužen da uzima duše životinja; kakve koristi imaš od te informacije? Da li su ashabi pitali Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u vezi toga, a oni su bili više abmiciozni u traženju znanja, a Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je bio u mogućnosti da odgovori više nego ostali, i ipak oni to nisu pitali? Štoviše Allah, subhanehu ve te'ala, kaže: ‘Reci: ‘Melek smrti, koji vam je za to određen, duše će vam uzeti, a poslije ćete se Gospodaru svome vratiti.” [Prijevod značenja Es-Sedžde, 32:11]. On (Melek smrti) je zadužen da uzima duše Ademovih sinova; što se tiče duša stvorenja mimo Ademovih sinova, ništa nije potvrđeno. A Allah zna najbolje.
Ali najvažnija stvar koju treba reći kao odgovor na pitanje jeste da čovjek ne treba pretjerivati (u postavljanju pitanja). Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: ‘Ko god bude išao u krajnost sa svojim govorom je propao.’ Tako da nemoj pitati za stvari od kojih nemaš koristi. Tako mi Allaha, da je bilo ikakve koristi u tome da se zna da li Melek smrti uzima duše ostalih stvorenja, Allah, subhanehu ve te'ala, bi nam to rekao, u Kur'anu ili u sunnetu, ili bi Allah dao da neko o tome upita Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Jer su se ashabi radovali kada dođe beduin iz pustine da upita Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nešto što su se oni stidili da pitaju.
Poenta je, za tebe i svakog ko sluša, da je preveliko ulaženje u ovakva pitanja pogrešno, jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘Ko god ide u krajnost (u njihovom govoru i djelima) je propao.’ A drugom prilikom je rekao: ‘ Oni koji idu u krajnost (u njihovom govoru i djelima) su propali, oni koji idu u krajnost (u njihovom govoru i djelima) su propali, oni koji idu u krajnost (u njihovom govoru i djelima) su propali,’ tri puta. U pogledu takvih pitanja koja se tiču nevidljivog, trebaš uzeti ono što je potvrđeno a ostaviti ono što nije spomenuto… Što se tiče pitanja u vezi nevidljivog, trebamo uzeti ono što je potvrđeno, a ostalo, ne trebamo govoriti o tome; da je to bilo od važnosti za nas, ili da je bilo neke koristi u poznavanju toga, Allah bi to pojasnio. Allah, subahnehu ve te'ala, je rekao Svome Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem:
‘A tebi objavljujemo Kur'an da bi objasnio ljudima ono što im se objavljuje, i da bi oni razmislili.’[Prijevod značenja En-Nahl, 16:44]
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije izostavio ništa što nam je trebalo a da to nije pojasnio.”
Lika El-Bab El-Meftuh, 11/146.
Drugo:
Što se tiče sudbine životinjskih duša, prenosi Abdurrezak  u svome Musannefu, od Ibn Džubejra, i Bejheki u El-Be'as-u od Ebu Hurejre, da je rekao u vezi ajeta: “Sve životinje koje po Zemlji hode i sve ptice koje na krilima svojim lete svjetovi su poput vas – u Knjizi Mi nismo ništa izostavili – i sakupiće se poslije pred Gospodarom svojim.” [Prijevod značenja El-En'ām, 6:38]: “Sve životinje će biti sakupljene na Sudnem danu, životinje, zvijeri, ptice, sve. Pa će Allahova pravda toga dana biti tolika da će Allah poravnjati račune između životinje sa rogovima i one koja nije imala rogove. Onda će On reći: ‘Budite prašina,’ a u tom trenutku će nevjernik reći: ‘Da sam, bogdo, zemlja ostao!’ [Prijevod značenja En-Nebe’, 78:40]”
Vidjeti: Tefsir Ibn Kesir, 3/255.
Šejh Albani kaže u Es-Silsileh Es-Sahiha (4/466): “Ovo je zabilježio Sujti u Ed-Dur El-Mensur (6/310), ali nije rekao ništa o njegovom senedu a što ineče radi (da kaže o senedu op. pre.). Prema Ibn Džeriru (30/17) on je kavijj (jak).”
A Allah najbolje zna.
Odgovorio: Šejh Muhammed b. Salih el-Munedždžid
Izvor: http://islamqa.info/en/119652
Preveo Redžo Muratović – http://islam-pitanja-i-odgovori.blogspot.com

Zahvala Allahu,
Vjeridba, prema šerijatu, podrazumjevaju da čovjek pita ženu da se uda za njega. Stav učenjaka je da je vjeridba propisana za onoga ko želi da se oženi. Uzvišeni Allah, u prijevodu značenja, kaže:
”I nije vam grehota ako tim ženama na znanje date da ćete ih vi zaprositi… ”
(prijevod značenja sure El-Bekare, 235)
i prenešeno je da se Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vjerio sa Aišom. (El-Buharija, En-Nikah, 4793.) U Sahihu se također navodi da se Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vjerio sa Hafsom. (El-Buharija, En-Nikah, 4830.)
No u šerijatu ne postoji posebna praksa koja se mora pratiti kada je u pitanju vjeridba. Ono što neki od muslimana čine, najavljivanje vjeridbe, proslava i razmjena poklona, sve to potpada u stvari (običaje ) koje su u principu dozvoljene, i nijedan od njih nije haram osim onih na koje šerijat ukazuje da su haram- što uključuje razmjenu prstenova između zaručenog para, običaj koji je u arapskom poznat kao ”dublah”. Ovaj običaj je u suprotnosti sa šerijatom iz sljedećih razloga:
 

Neki ljudi misle da će ti prsteni povećati ljubav između supružnika i da će imati uticaj na njihov odnos. Ovo je vjerovanje neznalica (džahila) i povezano je sa nečim što nema nikave osnove u šerijatu i što nema nikakvog smisla.
Ovaj običaj uključuje oponašanje nemuslimana kao što su kršćani i drugi. To nije muslimanski običaj uopšte. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nas je upozorio na to kada je rekao: ”Vi ćete doista slijediti praksu onih prije vas, pedalj po pedalj, lakat po lakat, pa i kad bi pa kada bi oni ušli u gušterovu rupu– i vi biste sigurno za njima šuli.” Rekosmo: ”O Allahov Poslaniče, jesu li u pitanju jevreji i kršćani?” Poslanik reče: ”Ko bi drugi do oni!?” (bilježi El-Buharija, el-I’tisam bi-l-Kitab we-s-Suneh, 6889; Muslim, el-‘Ilm, 6723.)
A Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao : ”Ko ponaša jedan narod ,njemu i pripada.” (bilježi Ebu Davud, el-Libas, 4031; a šejh el-Albani ga je ocjenio sahih u Sahih Ebi Davudu, 3401.)
Ovaj događaj se odvija prije bračnog ugovora , i u tom slučaju muškarcu nije dozvoljeno da stavi prsten na ruku njegove zaručnice, jer je ona za njega strankinja (on nije njen mahrem), i nije još uvijek postala njegovom suprugom.

Na kraju, citirat ćemo riječi šejha Ibn Usejmina, neka je Allahova milost na njega, o ovom pitanju:
  
” ”Dublah” je riječ koja se odnosi na zaručnički prsten. U osnovi nema ništa loše u prstenju (tj. oni su dozvoljeni), osim ako nisu propraćeni određenim vjerovanjima, kao što neki ljudi to čine kada napišu svoje ime na prstenu koji daju zaručnici, i žena napiše svoje ime na prstenu koji daje svom zaručniku, vjerujući da će to osigurati, čuvati vezu između supružnika. U ovom slučaju ”dublah” ili zaručnički prsten je haram, jer se veže za nešto što nema osnove u šerijatu i što nema smisla. Isto tako, nije dozvoljeno za čovjeka da stavi prsten na ruku žene, jer ona još uvijek nije njegova supruga, tako da je ona još uvijek strankinja za njega (tj. on nije njen mahrem); ona nije njegova supruga sve dok se bračni ugovor ne okonča. ”
El-Fetava el-Džami'ah li-l-Mereh el-Muslimeh, 3/914.
Odgovorio: Šejh Muhammed b. Salih el-Munedždžid
Izvor: http://islamqa.info/en/20069
Prevela: I.A.
 

Preuzeto sa – http://islam-pitanja-i-odgovori.blogspot.com

Hvala pripada Allahu.
Žena se mora pokoravati mužu osim ako je u pitanju grijeh, ako je to šteta za nju ili će joj to oduzeti njena prava, u tom slučaju neće mu se pokoriti.
Što se tiče pitanja po kojim su se učenjaci razišli, pa supruga slijedi jedno mišljenje a muž drugo, pa joj on naredi da uradi nešto što je u suprotnosti sa onim što ona vjeruje da je više ispravno, odgovor zavisi oko pitanja o kojem se radi.

Ako to ima veze sa nekih određenim propisom ili se tiče njenog ibadeta -bilo da je obavezni ili preporučeni- i da to ne utječe na prava muža, i da kada ona to radi ne rezultira lošim ophođenjem prema njemu, onda ona ne mora uraditi ono u što nije ubjeđena, ako joj njen muž kaže da to uradi. Primjer toga jeste zekat na zlato. Ako je ona ubjeđena da je obaveza dati zekat na zlato iako se koristi kao nakit -što je ispravnije mišljenje- onda ona nije obavezna da se pokori mužu ako joj kaže da ne daje zekat na zlato, iz njenog imetka, ako on slijedi stav da se ne treba dati zekat na zlato koje se koristi kao nakit.

Šejh Muhammed ibn Salih el-‘Usejmin, rahimehullahu te'ala, je rekao:
“Neki muževi sprječavaju svoje supruge da daju zekat na nakit na osnovu drugog slabog mišljenja – koje smo spomenuli iznad. Ovo je haram (zabranjeno); nije dozvoljeno mužu, ocu ili bratu da spriječi nekoga ko želi da dadne zekat na svoj imetak, tako da žena u ovom slučaju neće poslušati muža i mora dati zekat, nezavisno od toga šta on govori, jer je pokornost Allahu iznad pokornosti mužu, a njen muž je neće moći sačuvati od Allahove kazne na Sudnjem danu. Tako da, na primjer, ako njen muž kaže: ‘Ovo je pitanje oko kojeg su se fakihi razišli i ja ne mislim da je to obaveza,’ ona mu treba odgovoriti: ‘Ti imaš svoj stav i ja imam svoj; ja nemogu ne dati zekat, jer je prema stavu koji slijedim to obaveza.’ U ovom slučaju mu mora biti nepokorna a pokorna Allahu. Ako ona kaže: ‘Bojim se da će se naljutiti,’ na to imaju dva odgovora:

Kažemo: pusti ga da se ljuti jer njegova ljutnja nije ništa u poređenju sa Allahovim zadovoljstvom. 
Kažemo: budi mudra sa njim, tj. plati zekat na način da on ne zna. Tako da ćeš ispuniti obavezu davanja zekata i bićeš sigurna od muževe ljutnje.

Ali što se tiče ovog pitanja kažemo mužu: Boj se Allaha! Sve dok tvoja supruga smatra to obaveznim, nije ti dozvoljeno da je sprječavaš da dadne zekat. Isto se odnosi na očeve, ako kažu svojim kćerkama: ‘Nemoj davati zekat jer ja mislim da to nije obaveza.’ Ona ima pravo da kaže: ‘Neću da slušam i da se pokoravam, jer je slušanje i pokoravanje za Allaha i Njegovog Poslanika.’ Ali ako se boji da će se naljutiti na nju -jer su neki ljudi slabe pameti i vjerske dosljednosti- onda može to uraditi mudro – dati zekat bez da oni za to znaju.”
Dželsetu Ramadijeh, 1412 h.g; pitanje broj 5.
Drugi primjer koji ima veze sa načinom klanjanja, kao na primjer način spuštanja na sedždu, da li prvo na ruke ili na sedždu, ili vezivanje ruku na pojasu nakon ruku'a. U ovom slučaju žena nije obavezna slijediti mišljenje svoga muža ako se razilaze, osim ako misli da su oba mišljenja iste težine ili ako bude ubijeđenja u njegovo mišljenje.

Ako to pitanje ima veze sa dobrovoljnim ibadetima ili pokornosti koja utiče na njegova prava, onda joj nije dozvoljeno da ih radi, štoviše to joj je zabranjeno, kao što je slušaj praktikovanja dobrovoljnog posta bez njegove dozvole, ili izlaženje iz kuće radi održavanja rodbinskih veza ili dozvoljenih posjeta bez njegove dozvole, jer ako to uradi ona njemu uskraćuje njegova prava,a ona nije griješna ako to ne radi (dobrovoljna djela), štoviše biće nagrađena zbog pokornosti svome Gospodaru tako što daje svome mužu njegova prava i što izbjegava da to čini radi njega.

Ibn Kudame, rahimehullahu te'ala, je rekao:
“On ima pravo da je spriječi da obavi dobrovoljni Hadždž i da uđe u ihrame za njega, i po ovom pitanju nema razilaženja među učenjacima. Ibnu-l-Munzir je rekao: ‘Svi učenjaci od kojih smo učili se jednoglasno slažu da muž ima pravo da spriječi svoju suprugu da obavi dobrovoljni Hadždž, jer je to dobrovoljno djelo koje utječe na muževa prava, pa njen muž ima pravo da je spriječi od toga, kao na primjer itikaf. Ako joj dadne dozvolu, ima pravo da se predomisli sve dok nije stupila u ihrame za Hadždž, on nema pravo da promijeni svoje mišljenje i da je natjera da izađe iz ihrama, jer početak obavljanja Hadža čini njegovo upotpunjavanje obaveznim.'”
El-Mugni, 3/572.
I rekao je, rahimehullahu te'ala, oko toga da joj muž zabrani da posjeti roditelje kada su bolesni:
“Muž ima pravo da je spriječi da izlazi iz njegove kuće za nešto što treba da uradi, bilo da želi da vidi roditelje, ili da ih posjeti kada su bolesni, ili da ode na dženazu nekome od njih. Ahmed je rekao u vezi žene koja ima muža i bolesnu majku: ‘Poslušnost mužu kod nje je na većem stepenu od poslušnosti majci, osim ako joj on dadne dozvolu.
Jer je poslušnost mužu obavezna, dok posjeta bolesnika nije, tako da nije dozvoljeno ostaviti ono što je obavezno zbog onoga što nije i nije joj dozvoljeno da izađe bez njegove dozvole. Ali muž nebi trebao zabranjivati ženi da ide da posjeti roditelje kada su bolesni ili da ih vidi, jer je to kidanje rodbinskih beza i primoravanje supruge da mu bude nepokorna. Allah nam je naredio da sa njima živimo lijepo, a ovo nije od lijepog života sa njima.'”
El-Mugni, 8/130.

Što se tiče svega ostalog što joj je dozvoljeno, on ima pravo da je spriječi da to uradi ili ja primora da slijedi njegovo mišljenje ako on smatra da je to zabranjeno, i ona to mora prihvatiti ako će činjenje toga prouzrokovati njemu štetu i izložiti ga poniženju i gubitku poštovanja. Na primjer, pokrivanje lica je nešto oko čega se učenjaci razilaze, ali niko nije rekao da je zabranjeno pokriti lice. Ako ona misli da je pohvalno pokriti lice, on ima pravo da je spriječi da otkriva lica i da ga pokazuje muškarcima koji joj nisu mahrem, i ima pravo da je natjera da slijedi njegovo mišljenje, a to je da je obaveza pokriti lice -što je i ispravnije mišljenje- i ona nema pravo da mu se suprostavlja. Ona će biti nagrađena ako to bude radila tražeći nagradu od svoga Gospodara, jer je poslušna svome mužu i radi ono što pokriva više (što je skrivenije).

Za šta god supruga misli da je nešto obavezno, zabranjeno ili novotarija, ne smije se pokoriti mužu tako da ostavi ono što je obavezno ili da uradi ono što je zabranjeno ili novotarija.

Iznad smo spomenuli primjer onoga što je obavezno – zekat na zlato (nakit). Primjer da supruga smatra to haramom a muž dozvoljenim jeste oko pokrivanje lica – suprotno gore navedenom. Ako ona smatra da joj nije dozvoljeno da otkrije lice pred muškarcima koji joj nisu mahrem, njen muž nema pravo da joj naredi da otkrije lice na osnovu toga što on smatra da je to dozvoljeno.
Učenjaci stalne komisije za fetve su upitani:
“Smijem li ja biti nepokorna svome mužu ako on od mene traži da otkrijem lice pred muškarcima koji mi nisu mahremi? Da li riječi: ‘Nema pokornosti stvorenju u pokornosti Stvoritelju’ odnose se i na ovaj slučaj? Imajte na umu da ima razilaženje kod učenjaka po pitanju obaveznosti pokrivanja lica. Je li meni dozvoljeno da otkrijem lice u kući kada su prisutni muški rođaci moga muža, ili kada izađem na balkon na okačim rublje, ako nosim propisan hidžab bez pokrivanog lica?”
Oni su odgovorili:
“Zabranjeno je supruzi da bude poslušna mužu po pitanju nečega što je Allah zabranio, jer nema pokornosti nijednom stvorenju ako je u tome nepokornost Stvoritelju. Pod to podpada i otkrivanje lica pred muškarcima koji joj nisu mahrem, bilo da su to njegovi ili njeni rođaci ili bilo ko drugi, ili pri otvaranju vrata električaru ili gostima. Hidžab nije potpun ako se ne pridržaje svega spomenutog.”
Šejh Abdulaziz Ibn Baz, Šejh Abdurezak Afifi, Šejh Abdullah ibn Gadjan.
Fetava el-Ledžneh ed-Da'imeh, 17/257,258.
Ovdje trebamo napomenuti nekoliko stvari:
 

Lijepo ophođenje supružnika je obavezno sa obje strane.
Nije dozvoljeno supružnicima da se izrugivaju jedno drugom zbog mišljenja koje slijede.
Oba supružnika moraju slijediti najučenije i najbogobojaznije osobe od onih od kojih traže fetve, i ne smiju slijediti strasti i prohtjeve kada traže olakšice.
U pitanjima koja imaju slobode nije dozvoljeno mužu da vrši pritisak na svoju suprugu, ali u pitanjima koja imaju slobode bolje je i poželjnije za suprugu da slijedi mišljenje svoga muža.
Savjetujemo oba supružnika da traže znanje, i tragaju za istinom, i da se prestanu svađati na osnovu laži. Svaka strana treba tražiti istinu.
Sretna porodica je ona u kojoj ima ljubav, susjećanje i razumijevanje među svim članovima porodice. Niste u univerzitetu ili koledžu i ne morate sve stvari vraćati na raspravu. Budite lijep primjer svojoj djeci u slijeđenju istine i ne razilazite se jer to vodi u svađe.

 
A Allah zna najbolje.
Odgovorio: Šejh Muhammed b. Salih el-Munedždžid
Izvor: http://islamqa.info/en/consult/97125
Preveo Redžo Muratović – http://islam-pitanja-i-odgovori.blogspot.com