Hvala pripada Allahu.
Džihad nije obavezan za ženu. Ibn Kudame, rahimehullahu te'ala, kaže:
“Da bi džihad nekome bio obavezan mora ispuniti sedam uslova: da bude musliman, da bude odrastao, razuman, slobodan (da nije rob op. pre.), da je muško, da je zdrav i da si to može priušiti materijalno. Što se tiče toga da je musliman, odrastao i razuman, ovo su osnovni uslovi za sve šerijatske dužnosti, jer se neverniku ne može vjerovati u džihadu, luda osoba ne može ići u džihad a dijete je fizički slabo. Ibn Omer je rekao: ‘Ponudio sam se Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, na danu Uhuda kada sam imao četrnaest godina, i nije mi dopustio da krenem u bitku.’ Mutefekun alejh. Što se tiče toga da je muško, ovo se naglašava zbog predaje Aiše da je rekla: ‘O Allahov Poslaniče, da li žene moraju učestvovati u džihadu?’ On je odgovorio: ‘Džihad u kome nema borbe: Hadž i Umra.’ I jer žene nisu u stanju da se bore, jer su fizički slabe.”
El-Mugni, 9/163.
Hadis od Aiše bilježe Ahmed, 25361; Ibn Madže, 2901; i šejh Albani ga je ocijenio kao sahih u Sahih Sunen Ibn Madže.
Da li žene mogu izaći i pomagati mudžahide i njegovati ranjene?
Es-Sarhasi je rekao u Šerh es-Sijer el-Kebir (1/184), poglavlje o borbi žena zajedno sa muškarcima i da budu prisutne u ratu: Rekao je:
“Ne volimo da se žene bore zajedno sa muškarcima jer žena nije fizički spremna za borbu, na što je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem ukazao kada je rekao: ‘Ova nije bila ratnik.’ (To je rekao kada je vidio ženu ubijenu na ratištu) .Također, kada se žene bore, to će biti slaba strana muslimana i nevjernici će to iskoristiti, također, to može biti razlog da se nevjernici više ponadaju da će poraziti vjernike, i mogu pomisliti da su muslimani slabi jer su poveli i žene da se bore, i reći će: ‘Potrebne su im i žene da im pomognu da se bore protiv nas.’ Zato, ovo treba izbjegavati. Iz ovog razloga nije preporučeno ženama da učestvuju direktno u borbi. Ali ako muslimani nemaju izbora i natjerani su na to, jer je odbijanje nevjernika kada je to neophodno preporučeno, štoviše obavezno sa svime onim što je na raspolaganju muslimanima. Događaj na Hunejnu je naveden kao dokaz za to.
Na kraju ovog događaja se navodi: Um Sulejm bint Milhan koja je se taj dan borila sa povezom preko svog stomaka, je rekla: ‘O Allahov Poslaniče, šta misliš o ovim ljudima koji su pobjegli i koji su te napustili? Ne trebaš im oprostiti ako ti Allah dadne vlast nad njima.’ On, sallallahu alejhi ve sellem, je odgovorio: ‘O Um Sulejm, Allahova milost je velika.’ Ponovila je to tri puta a svaki put Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je odgovorio: “O Um Sulejm, Allahova milost je velika.” U El-Magazi se prenosi da je rekla: ‘O Allahov Poslaniče, zar nećemo poubijati one koji su pobjegli (sa bojnog polja) kao što smo ubili mušrike?’ On, sallallahu alejhi ve sellem, je odgovorio: ‘O Um Sulejm, Allahova milost je velika.’ Ima li veća potreba da se žene bore kao u ovom događaju kada su muškarci pobjegli i ostavili Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Ovo ukazuje na to da nema smetnje da se žene bore kada je to neophodno, jer Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije spriječio ovu ženu da se bori tada. Ali nije prenešeno da je dao dozvolu ženama da se bore nekom drugom prilikom. Nema smetnje da starije žene budu na ratištu i njeguju ranjene, zbog hadisa Abdullaha bin Karata el-Ezdija, koji je rekao: ‘Žene Halida Ibn Veilda i žene ashaba, imale su zasukane rukave, nosile su vodu mudžahidima i recitirale su ohrabrujuću poeziju, u borbi protiv Bizantijaca.’ Ovdje se misli na starije žene, jer mlađim ženama nije dozvoljeno da idu zbog fitne, a starije žene mogu obaviti zadatke ovoj situaciji. I prenosi se da Um Muta’, koja je bila prisutna na danu Hajbera sa Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, rekla: ‘Vidjela sam Eslem (jedno od arapskih plemena) kada su se žalili Allahovom Poslaniku, sallallahua alejhi ve sellem, zbog poteškoća koje su ih snašle, pa je predložio da krenu u džihad i oni su se odazvali. Vidjela sam da su Eslem bili prvi koji su došli do utvrde i Sunce nije zašlo taj dan a da nam Allahu nije omogućio da je osvojimo.’
Ovo jasno ukazuje da je ona išla sa Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, i da joj on to nije zabranio. Iz ovoga vidimo da nema ništa sporno u tome da starije žene idu u borbe da pomažu mudžahidima u onome što im dolikuje. A Allah je izvor sve snage.”
Navodi se u El-Kišaf El-Kina’ (3/26):
“Ženama nije dozvoljeno da učestvuju (u džihadu) jer su one izvor iskušenja, i jer nisu sposobne za borbu, zbog njihove prirode i težnje da budu slabe i uplašene, i jer nema garancije da ih neprijatelj neće zarobiti i dozvoliti da im se radi ono što je Allah zabranio. Neki su učenjaci rekli: ‘Osim žene halife ili zapovjednika, koja može biti prisutna da se brine o njegovim potrebama, zbog postupka Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ili starija žena u slučaju da bude samo potreba za davanjem vode vojnicima ili njegovanjem ranjenih, jer je Er-Rubejja’ bint Muavviz rekla: ‘Išle smo u borbe sa Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, noseći im vodu i poslužijavući ih, donoseći ranjene i ubijene nazad u Medinu.’ Buharija; i sličnu predaju bilježi Muslim od Enesa. To je zato jer će borba spriječiti muškarce da rade to, pa je ovo vid pomoći muslimanima i potpomaganje njih u borbi.”
Ovo se sve odnosi na džihad kada neprijatelji nisu napali muslimansku zemlju, u tom slučaju džihad postaje stroga obaveza na svaku sposobnu osobu, muško ili žensko, i žena u tom slučaju ide bez dozvole muža.
El-Kasani El-Hanefi, rahimehullahu te'ala, je rekao:
“Ali u slučajevima opšte mobilizacije, kao što je u slučaju kada neprijatelj hoće da napadne muslimansku zemlju, onda postaje obaeza na svakog pojedinca, na svakog pojedinačnog muslimana koji se može boriti, jer Allah kaže:
‘Krećite u boj, bili lahki (zdravi, mladi i bogati) ili teški (bolesni, strari i siromašni)’ [Prijevod značenja Et-Tevbe 9:41]
Kaže se da je ovo objavljeno po pitanju opšte mobilizacije.
I Allah kaže:
‘Nije trebalo da stanovnici Medine ni beduini u njenoj blizini iza Allahova Poslanika izostanu (kada se bori na Allahovom putu) i (ne treba) da svoj život njegovu životu pretpostave ‘[Prijevod značenja Et-Tevbe 9:120]”
 
Vidjeti: Bedai’ Es-Senai’, 7/98.
Navodi se nešto slično u Eš-Šerh Es-Sagir, u jednoj od Malikijskih knjiga (2/274):
“Ako neprijatelj napadne muslimansku zemlju, džihad postaje obaveza na svakog pojedninca, bio muško ili žensko.”
Zaključak:
Džihad u osnovi nije obavezan za ženu, osim u slučaju potrebe, kao da nevjernici napadnu muslimansku zemlju, u tom slučaju džihad postaje obavezan za žene, shodno njihovim mogućnostima. Ako žena nije u stanju da se bori onda joj to i nije obavezno, zbog riječi Allaha:
“Allah nikoga ne opterećuje preko mogućnosti njegovih” [Prijevod značenja El-Bekare 2:286]
A Allah zna najbolje.
Odgovorio: Šejh Muhammed b. Salih el-Munedždžid
Izvor: http://islamqa.info/en/45618
Preveo Redžo Muratović – http://islam-pitanja-i-odgovori.blogspot.com

Hvala pripada Allahu.
Ako treća osoba dođe i želi se pridružiti dvojici koja klanjaju, onda će onaj koji klanja iza imama vratiti se nazad, zbog predaje koju je zabilježio Muslim u Sahihu (3010), od Džabira, radijallahu anh, koji kaže: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je ustao da klanja i ja sam došao i stao sa njegove lijeve strane. Uzeo me je za ruku i povukao okolo dok nisam bio sa njegove desne strane. Onda je Džebbar ibn Sahr došao i stao sa lijeve strane Allahovog Psolanika, sallalllahu alejhi ve sellem. Uzeo nas je obojicu za ruke i odgurnuo nazad dok nismo bili iza njega.”
Učenjaci spominju da ako ima mjesta ispred imama i nema mjesta iza dvojice koja klanjaju iza njega, imam se onda treba pomaći naprijed, ali ako ima mjesta iza njih a nema mjesta ispred imama, onda se oni trebaju pomaći nazad. Ako ima mjesta i ispred i iza, dvojica se trebaju pomaći nazad i imam se neće micati naprijed, jer njega slijede i on se ne treba micati, i jer imam treba da klanja iza predgrade koja je ispred njega kao što je zid, stub i tako dalje.
Imam en-Nevevi, rahimehullahu te'ala, je rekao u el-Medžmu'u, 4/292:
“Ako ima imam i dvojica koji klanjaju iza njega, imam treba da bude ispred a njih dvojica iza, bilo da su ta dvojica ljudi, ili dva dječaka ili dječak i čovjek…Ako ima mjesta ispred imama i iza te dvojice koji klanjaju iza njega, on se treba pomaći naprijed ili oni nazad. Što se tiče onoga što je bolje, ima dva mišljenja. Ispravno mišljenje navodi šejh Ebu Hamid i većina učenjaka, a to je da ta dvojica trebaju da se vrate nazad jer imam predvodi i on se ne treba micati.
…ovo je ako se još jedna osoba pridruži tokom stajanja (kijama). Ali ako  se pridruži tokom sjedenja ili sežde, niko se ne treba micati naprijed ili nazad sve dok ne ustanu opet. Nema razilaženja da ovo micanje naprijed i nazad se neće izvesti dok druga osoba ne izgovori početni tekbir, kao što su naveli. A Allah zna najbolje.”
Odgovorio: Šejh Muhammed b. Salih el-Munedždžid
Izvor: http://islamqa.info/en/3262
Preveo Redžo Muratović – http://islam-pitanja-i-odgovori.blogspot.com

Hvala pripada Allahu.
Imam Ahmed kaže da onaj koji ne klanja iz ljenosti je nevjernik. Ovo je ispravnije mišljenje i na njega ukazuje Allahova knjiga i sunnet Allahovog Poslanika, i riječi selefa i ispravno razumijevanje. Eš-Šerh e-Mumti’ ‘ala Zadu-l-Mustenki’, 2/266.
Svako ko pogleda tekstove Kur'ana i sunneta će vidjeti da oni ukazuju da onaj ko ostavi namaz da je upao u veliki kufr koji ga izvodi iz okvira islama.
Ajet, prijevod značenja:
“Ali ako se oni budu pokajali (tako što se odreknu širka) i molitvu obavljali i zekat davali, braća su vam po vjeri.” [Et-Tevbe 9:11]
Dokaz koji se dobija iz ovog ajeta jeste da Allah definira tri stvari koje mušrici moraju uraditi da bi uklonili razlike između nas i njih: trebaju se pokajati od širka, trebaju obavljati namaz i trebaju davati zekat. Ako se pokaju od širka ali ne obavljaju namaz ili ne daju zekat, onda nam nisu braća po vjeri. Na bratstvo po vjeri ne utječe ništa osim ako osoba u potpunosti ne izađe iz vjere, na njega ne utječe fisk (razvratno ponašanje) ili mali kufr.
Allah također kaže, prijevod značenja:
“A njih smijeniše zli potomci, koji molitvu napustiše (tj. koji su je u potpunosti napustiti, ili je nisu klanjali kako treba ili je nisu klanjali u njeno propisano vrijeme) i za požudama pođoše; oni će sigurno zlo proći; ali oni koji su se pokajali, i vjerovali (u Allahovu jednoću i u Njegovog Poslanika), i dobro činili, njima se neće nikakva nepravda učiniti, oni će u Džennet ući.” [Merjem 19:59-60]
Dokaz iz ovog ajeta jeste da Allah govori o onima koji su zanemarili namaz i slijedili svoje strasti “ali oni koji su se pokajali, i vjerovali” što ukazuje da kada zanemaruju svoj namaz i slijede strasti, nisu vjernici.
Dokaz iz sunneta da onaj ko ostavi namaz jeste nevjernik je u hadisu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Između čovjeka i širka i kufra je ostavljanje namaza.” Zabilježio Muslim u poglavlju o Imanu od Džabira ibn Abdullaha.
Prenosi se od Burejde ibnu-l-Husejba, radijallahu anh, da je čuo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: “Ugovor između nas i njih je namaz, ko god ga ostavi uznevjerovao je (postao je nevjernik).” Zabilježili su ga: Ahmed, Ebu Davud, Et-Tirmizi, En-Nesai i Ibn Maže. Ono na što se ovdje misli pod kufrom, jeste kufr koji osobu izvodi van okrilja islama, jer je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, postavio namaz kao liniju razgraničenja između vjernika i nevkernika. Poznato je da nevjerničko društvo nije kao islamsko društvo, pa ko god ne ispuni ovaj ugovor mora biti od kafira (nevjernika).
Također, ima i hadis Avfa ibn Malika, radijallahu anh, u kome je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Najbolji od vaših vladaru su oni koje vi volite i koji vas vole, koji dove za vas i za koje vi dovite. Najgori od vaših vladara su oni koje mrzite i koji vas mrze, koje proklinjete i koji vas proklinju.” Bio je upitan: “O Allahov Poslaniče hoćemo li se boriti sa sabljom protiv njih?” Odgovorio je: “Ne, sve dok uspostavljaju namaz među vama.”
Ovaj hadis ukazuje na to da se onima na vlasti se treba suprostavljati i boriti se protiv njih ako ne uspostavljaju namaz, ali nije dozvoljeno da im se suprostavljati i boriti se protiv njih osim ako jasno pokažu nevjerstvo a mi imamo dokaz od Allaha da ono što rade je kufr. ‘Ubade ibn Samit je rekao: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nas je pozvao i mi smo mu dali prisegu. Od stvari za koje smo dali prisegu da ćemo raditi jeste da ćemo mu se pokoravati i kada smo pod zanosom i kada nismo voljni da radimo, i kada je teško i kada je lahko,  i u vremenu kada je drugima data prednost nad nama, i da se nećemo suprostavjati onima na vlasti. Rekao je: ‘Osim da jasno iskažu svoj kufr a vi imate dokaz od Allaha da ono što oni rade jeste kufr.'”Mutefekun alejh. Na osnovu ovoga, njihovo ostavljanje namaza, zbog kojeg je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao da se treba protiv njih boriti sa sabljom, jeste djelo jasnog kufra za koje mi imamo dokaz od Allaha da je to kufr.
Ako bi neko rekao: Nije dozvoljeno tumačiti dokaze da je onaj ko ostavi namaz nevjernik kao onaj ko ne klanja jer to ne smatra obaveznim.
Mi bi rekli: Nije dozvoljeno tumačiti dokaze ovako jer ovo pitanje ima dva stanja:
Ovo uključuje ignoriranje općih opisa koje je Zakonodavac uzeo u obzir i sa kojima je propis povezan. Propis da onaj ko ostavlja namaz je nevjernik je povezan sa ostavljanjem namaza, a ne sa negiranjem njegove obaveze. Bratstvo u vjeri je zasnovano na obavljanju namaza, a ne sa time da osoba potvrdi njegovu obavezu. Allah nije rekao: ako se pokaju i kažu da je namaz obaveza i Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije rekao: Između čovjeka i širka stoji njegovo negiranje obaveze namaza; ili: Ugovor između nas i njih je potvrda da je namaz obaveza, pa ko god porekne obavezu je postao nevjernik. Da su ovo Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, mislili, onda ovakav nejasan govor bi se suprostavio onome što je u Kur'anu, jer Allah kaže, prijevod značenja:
“Mi tebi objavljujemo Knjigu kao objašnjenje za sve.” [En-Nahl 16:89]
“A tebi objavljujemo Kur'an da bi objasnio ljudima ono što im se objavljuje, i da bi oni razmislili.” [En-Nahl 16:44]
Nije ispravno pozivati se na neki razlog kojeg Zakonodavac nije učinio faktorom u proglašavanju osobe nevjernikom, jer ako osoba koja nema opravdanja zbog neznanja negira obaveznost pet dnevnih (farzova) namaza onda je on odmah nevjernik, klanjao ili ne. Ako osoba klanja pet puta dnevno, ispunjava sve uslove za namaz, također radi sve radnje bilo obavezne ili pohvalne, ali negira da je namaz obaveza bez valjanog razloga za to, onda je on nevjernik, čak iako nije ostavio namaz. Iz ovoga se vidi da nije ispravno tumačiti namaze o ostavljanju namaza kao da se to odnosi na negiranje obaveznosti namaza. Ispravno mišljenje je da je onaj ko ostavi namaza nevjernik – koji je izašao van okrilja islama, kao što je jasno prenešeno kod Ibn Ebi Hatima u njegovom Sunnenu od ‘Ubade ibn Samita, radijallahu anh, da ih je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, posticao: “Nemojte u ničemu Allahu širk činiti i nemojte namjerno ostavljati namaz, jer ko god namjerno ostavi namaz izveo je sebe iz okrilja islama.” Štoviše, ako bi protumačili hadise koji govore o ostavljanju namaza kao da se misli na negiranje obaveze namaza, onda te predaje nemaju smisla ako se samo odnose na namaz, jer se ovaj propis podjednako odnosi i na zekat, post i Hadždž – ko god ostavi neke od ovih, negirajući njihovu obavezu je nevjernik, ako nema opravdanje u neznanju.
Kao što je onaj ko ostavi namaza osuđen da bude nevjernik na osnovu dokaza u tekstovima i predajama, kao i što može biti nevjernik na osnovu razumne analize: Kako osoba može biti vjernik ako zanemaruje namaz koji je stub vjere, i kada imaju ajeti i hadisi koji nas požuruju da klanjamo zbog kojih mudri vjernici žure da ispune namaz, i kada imaju ajeti i hadisi koji nas upozoravaju na njihovo ostavljanje, zbog kojih je mudri vjernik uplašen da ih ostavi? Nakon što ovo smo ovo uvidjeli, osoba ne može biti musliman ako ostavlja namaz.
Ako bi neko rekao: zar ne možemo protumačiti nevjerstvo onoga ko ostavi namaz kao mali oblik kufra kufr (kufr el-ne'ameh) a ne kao kufr koji osobu izvodi van okvira islama (kufr el-milleh)? Ili zar ne možemo to protumačiti da bude manje od velikog kufra (kufr ekber) kao u hadisu: “Dvije su osobine koje postoje kod ljudi a koje su od kufra: podništavanje porijekla ljudi i naricanje za umrlim”, i hadis: “Razmjenivanje uvreda sa muslimanom je fisk (nemoralno ponašanje), razmjenjivanje udaraca sa njim je kufr”,  itd?
Reći ćemo da ovo tumačenje nije ispravno zbog nekoliko razloga:
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je učinio namaz razliku između imana i kufra, između vjernika i nevjernika. On je povukao liniju tu, a te dvije stvari se veoma razlikuju i ne poklapaju se nigdje.
Namaz je jedan od stubova islama, tako da onaj ko ostavi namaz je opisan kao nevjernik, to ukazuje da je to kufr koji izvodi osobu iz okrilja islama, jer je porušio jedan od stubova islama. Ovo nije isto kao pripisivanje nevjerstva onome ko počini neko djelo od nevjerstva.
Postoje drugi tekstovi koji ukazuju da kufr osobe koja ostavi namaz jeste onaj kufr koji izvodi iz islama, tako da ono na šta se misli ovdje pod kufrom treba protumačiti na osnovu vanjskog značenja, da bi se izbjegla kontradikcija među tekstovima.
Opis kufra u tim hadisima je drugačiji. Što se tiče ostavljanja namaza, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Između čovjeka i širka i kufra…” Ovdje riječ kufr je došla sa određenim članom u arapskom jeziku “el”, što ukazuje da je ono na što se ovdje misli pod kufrom, stvarni kufr. Ovo je u suprotnosti sa drugim hadisima gdje se riječ kufr spominje bez određenog člana, ili u glagolskom obliku, što ukazuje da je to dio kufra, ili da je osoba  uznevjerovala čineći to djelo, ali ne u apsolutnom značenju kufra koji izvodi iz vjere.
Šejhu-l-islam Ibn Tejmijje, rahimehullahu te'ala, je rekao u knjizi Iktida es-Sirat el-Mustekim (str. 70, Es-Sunneh El-Muhammedijjeh), u vezi hadisa Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ” Dvije su osobine koje postoje kod ljudi a koje su od kufra:”
“Riječi: ‘su od kufra’ znači da su te dvije osobine među ljudima od osobina kufra jer su one od djela kufra i jer postoje među ljudima. Ali svako ko ima neki dio kufra time ne postaje nevjernik, osim ako u njegovom srcu ne postoji stvarni kufr. Isto tako, neko  ko ima neki dio vjere u sebi time ne postaje vjernik, osim ako u njegovom srcu ima osnova postojanja vjerovanja. Tako da u arapskom jeziku ima razlika između kufra ispred kojeg dođe određeni član ‘el’, kao  u hadisu: ‘Između čovjeka i širka i kufra stoji ostavljanje namaza’, i kufra ispred kojeg nema određenog člana ali se koristi u potvrdnom smislu.”
Tako da je jasno da onaj ko ostavi namaz bez opravdanja je nevjernik koji je izašao iz islama, na osnovu dokaza. Ovoje ispravan stav prema Imamu Ahmedu, i to je jedno od dva mišljenja koja su prenesena od Imama Šafije, kao što je spomenuo Ibn Kesir u svome tefsiru kod komentara ajeta:
“A njih smijeniše zli potomci, koji molitvu napustiše (tj. koji su je u potpunosti napustiti, ili je nisu klanjali kako treba ili je nisu klanjali u njeno propisano vrijeme) i za požudama pođoše.”[Prijevod značenja Merjem 19:59]
Ibn Kajjim je spomenuo u svojoj knjizi Es-Salah da je to jedno od mišljenja prenesenih od Imama Šafije, i da ga je Et-Tahavi direktno prenio od njega.
Ovo je stav većine ashaba, uistinu, mnogi su prenijeli da postojio jednoglasno mišljenje kod ashaba u vezi ovog pitanja. Abdullah ibn Šekik je rekao: “Ashabi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nisu smatrali da ostavljanje ijednog djela čini čovjeka nevjernikom, osim ostavljanje namaza.” Zabilježili su ga Tirmizi i Hakim, koji ga je ocijenio sahihom prema uslovima Buharije i Muslima. Ishak ibn Rahavej, poznati imam je rekao: “Prenešeno je sahih lancom prenosilaca od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da onaj ko osnavi namaz jeste nevjernik. Ovo je također stav učenjaka od vrijemena Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, do danas: da osoba koja pusti da namaz izađe izvan njegovog vremena bez opravdanog razloga, jeste nevjernik.” Ibn Hazm kaže da se to prenosi od Omera, Abdurahmana ibn Avfa, Muaza ibn Džebela, Ebu Hurejre i drugih od ashaba. Kaže: “Ne znamo ni za jedno mišljenje koje se suprostavlja ovome među ashabima.” El-Munziri prenosi ovo od njega u Et-Tergib ve-t-Terhibu, i dodaje još imena ashaba od kojih se to prenosi: Abdullah ibn Mesud, Abdullah ibn Abbas, Džabir ibn Abdullah i Ebu Derda – radijallahu anhum. Rekao je: “Pored ashaba, ovaj stav imaju Imam Ahmed, Ishak ibn Rahavej, Abdullah ibn Mubarek, En-Nehaji, El-Hakam ibn ‘Utejbe, Ejjub es-Sahtajani, Ebu Davud et-Tejlisi, Ebu Bekr ibn Ebi Šejbe, Zuhajr ibn Harb i drugi.”
A Allah zna najbolje.
Vidjeti: Šejh Muhammed ibn Salih el-‘Usejmin, Risaleh fi Hukmi Tariku-s-Salah (Poslanica o propisu ostavljača namaza)
Izvor: http://islamqa.info/en/5208
 

Preveo Redžo Muratović – http://islam-pitanja-i-odgovori.blogspot.com

Hvala pripada Allahu.
Nema ništa što bi sprečavalo da osoba gleda u Kur'an bez čitanja, da bih razmišljala o njegovim značenjima i da bih ga razumjela. Ali se to ne smatra čitanjem Kur'ana kada to radi, i neće dobiti nagradi za čitanje Kur'ana ako ga ne izgovara, čak i da to bilo da ga oni oko njega ne čuju. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao:
“Učite Kur'an, jer će on uistinu doći na Sudnjem danu i zauzimati se za svoje ashabe (drugove).”Muslim
Ono što je on, sallallahu alejhi ve sellem, mislio pod njegovim drugovima jeste na one koji rade po njemu, kao što je došlo u drugim hadisima. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Ko god pročita jedno slovo iz Kur'ana ima jedno dobro djelo, a dobro djelo će biti desetorostruko nagrađeno.” Tirmizi i Ed-Darimi sa lancem koji je sahih. A ne može se reći za nekoga da uči Kur'an dok ga ustvari i ne izgovori.
A Allah je izvor sve snage.
Vidjeti: Eš-Šejh el-‘Allameh Abdulaziz ibn Abdullah ibn Baz, Medžmu’ Fetava ve Mekalat Muntevi'ah li Simahat
Izvor: http://islamqa.info/en/8177
 

Preveo Redžo Muratović – http://islam-pitanja-i-odgovori.blogspot.com

Sunnet je da vjernik pristupi obavljanju namaza srcem i tijelom, te da bude skrušen; radilo se o farz – namazu ili nafili, jer Allah, dželle šanuhu, kaže:
“Ono što žele – vjernici će postići, oni koji namaz svoj ponizno obavljaju.”
Obaveza je biti smiren u namazu, što i jeste jedan od njegovih najbitnijih ruknova, kako to stoji u obraćanju Vjerovjesnika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, čovjeku koji je ne smirivši se, nepravilno klanjao. Rekao mu je:
”‘Vrati se i ponovo klanjaj, jer nisi klanjao!’ Ponovivši svoj namaz tri puta, čovjek je kazao: ‘O Allahov Poslaniče, tako mi Onoga Koji te posla s Istinom, ja ne umijem bolje pa poduči me.’ Tada Vjerovjesnik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, reče: ‘… kada stupaš u namaz, upotpuni abdest, zatim se okreni prema Kibli i izgovori tekbir, potom prouči iz Kur’ana ono što ti je lahko. Zatim učini ruku’ tako da se na njemu potpuno umiriš, potom se podigni toliko dok se potpuno ne ispraviš. Spusti se na sedždu, tako da se na njoj potpuno smiriš, onda se ispravi na sjedenje toliko da se na njemu potpuno umiriš. Zatim se spusti na sedždu da se na njoj dobro umiriš. Tako radi tokom cijelog namaza.’”

U predaji koju bilježi Ebu Davud stoji:
“…zatim prouči ‘Ummul-Kitab’ (Fatihu) i ono što Allah bude htio (što ti je lahko).”
Ovaj vjerodostojni hadis ukazuje na to da je smirenost glavni uslov namazu bez kojeg namaz nije ispravan. Ko ne bude smiren u svom namazu, kao da ga nije ni obavio. Smirenost je srž namaza i dužnost je da vjernik uloži mnogo truda u ostvarivanje ispravnog namaza.

Što se tiče ograničenja suvišnih pokreta na tri; ne postoji hadis koji govori o tome. To je stav nekih učenjaka za koji ne postoji dokaz kao potpora tom mišljenju. Međutim, pokuđeno je u namazu činiti radnje koje nisu u vezi s njim (trljanje nosa, brade ili namještanje odjeće). Ako bi ti pokreti postali učestali, namaz bi bio pokvaren. Ne bi kvarilo namaz, ukoliko ti pokreti ne bi bili uzastopni, svejedno da li to izgledalo malo ili puno. Iako imamo ovu činjenicu u vidu, dužnost je da vjernik pazi na skrušenost i da ne čini suvišne radnje (svejedno da li one bile česte ili ne), kako bi što potpunije i što ispravnije obavio namaz. Među dokazima koji upućuju na to da mali broj suvišnih radnji i pokreta, kao i onih koji nisu uzastopni, ne kvari namaz jeste pritvrđeni hadis u kojem stoji da je Vjerovjesnik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, jednog dana, dok je bio u namazu ‘Aiši, radijallahu anha, otvorio vrata …

Prenosi se hadis od Ebu – Katade da je Vjerovjesnik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, dok je predvodio ljude u namazu, u naručju držao svoju unuku Umamu, Zejnebinu kćerku. Kada bi išao na sedždu spustio bi je, a kada bi se dizao, ponovo bi je uzeo.

Šejh Ibn Baz

Fetve učenjaka dvaju harema – 99. str.