Ve alejkumusSelam,

U Muslimovoj zbirci hadisa, nalaze se hadisi koji
pojasnjavaju ovu tematiku: Dzabir ibn Abdullah prenosi i kaze:» Ebu Kuhafe je doveden na dan osvojenja Mekke a glava i brada su mu bile potpuno bijele poput sugame (biljka bijelog cvijeta i ploda). Pa je rekao Poslanik alejhisSelam: Promjenite ga necim(tj.ofarbajte ga ) ali se klonite crne boje »

Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik
alejhisSelam rekao:» Zidovi i krscani se ne farbaju (tj.ne boje sjede kose kanom),pa postupite suprotno njima »

Vidimo da farbanje ima osnovu u serijatu,ali se treba
izbjegavati crna boja jer ona podmladjuje izgled osobe koja je u godinama. Drugi put kada cujete hadis ili neki govor, nastojte da ga citirate kako bi nama olaksali da provjerimo njegovu vjerodostojnost, jer ja ovakvu zabranu kao sto sam dobio u pitanju nisam nasao ili cuo verziju slicnu njoj. A Allah najbolje zna!

Na pitanje odgovorio prof. Jasmin Djanan

Preuzeto sa http://www.n-um.com

Davanje zekata bližnjoj rodbini spada u jednu od kategorija zekata i bitnije je od davanja drugima, jer se na taj način izvršava dužnost zekata, a uz to se i održavaju rodbinske veze. Ako čovjek ima brata, amidžu, oca ili majku kojima je potreban zekat, potrebnije je njima dati, nego nekome drugom. U slučaju da oni uzimaju zekat radi osnovnih životnih potreba, a čovjek je svakako dužan brinuti se o njima, tada im nije dozvoljeno davati zekat. Na taj način on bi samo podupirao već postojeći imetak i štitio se zekatom od obaveznog skrbljenja. (U slučaju da njegova rodbina nema sredstava za osnovne potrebe, on je obavezan trošiti na njih i tako se brinuti o njima, zato što mu je potrebna puno veća količina imetka od samog zekata. Ako bi dao zekat, sačuvao bi imetak od obaveznog skrbljenja, što u ovakvom slučaju nije dozvoljeno.)
Pretpostavimo da čovjek ima siromašnog brata. On je obavezan brinuti se o svom bratu i trošiti na njega onoliko koliko potreba nalaže. Nije mu dozvoljeno dati zekat kako bi pokrio njegovo siromaštvo, jer on tim imetkom štiti vlastiti imetak od obaveznog skrbljenja i trošenja na svog brata. Ako bi njegov brat napravio štetu ili počinio neko zlodjelo i bio obavezan nadoknaditi takvo što imetkom, a nema mogućnosti za to, dozvoljeno mu je za taj dug dati zekat.
U ovom slučaju dozvoljeno je dati mu zekat, jer ispunjavanje duga nije obaveza, za razliku od skrbljenja, koje je obavezno.
Zaključujemo da čovjeku nije dozvoljeno dati zekat za rodbinu o kojoj je obavezan brinuti se, ako mu je namjera pokriti njihove materijane potrebe. Dozvoljeno mu je da im dâ zekat za nešto što inače nije obavezan. Koji je dokaz da je rodbini dozvoljeno dati zekat?
Dokaz je opći ajet koji govori o zekatu:
“Zekat pripada ubogima, siromašnima…”
Zabranjeno je davanje zekata rodbini sa namjerom pokrivanja njihovih osnovnih potreba (siromaštva), jer je to svojevrsno skidanje obaveze (vadžiba) sa sebe. Tako čovjek putem lukavstva skida obavezu zekata, a lukavstvom se ne može i ne smije izbjeći vadžib.
Šejh Ibn Usejmin
(Fetve učenjaka dvaju harema, str. 127)

Zekat je jedan od pet temeljnih ruknova islama. To je ibadet kroz koji musliman pokazuje pokornost svome Gospodaru tako što odvaja dio dragog imetka nadajući se nečemu još dražem, a to je zadovoljstvo Uzvišenog Allaha. Zekat nije obično davanje imetka. Radi se o ibadetu i vjerskoj dužnosti koja se mora izvršiti na ispravan način, shodno šerijatskim dokazima. Uzvišeni Allah je u Svojoj časnoj Knjizi precizno naveo skupine onih kojima se daje zekat, rekao je: “Zekat pripada samo siromasima i nevoljnicima, i onima koji ga skupljaju, i onima čija srca treba pridobiti, i za otkup iz ropstva, i prezaduženima, i na Allahovom putu, i putniku – namjerniku. Allah je odredio tako! A Allah je znan i mudar.” (Et-Tevba, 60) Prenosi se da je jedan čovjek prišao Poslaniku, ﷺ, i tražio da mu se udijeli zekat, pa mu Poslanik, ﷺ, reče: “Uzvišeni Allah nije bio zadovoljan da o zekatu presudi vjerovjesnik niti ko drugi. On je sam o tome presudio. Podijelio je zekat u osam skupina, pa ako spadaš u neku od njih, dat ću ti tvoje pravo.” (Ebu Davud sa slabim senedom)
Jedna od pomenutih osam skupina jeste “na Allahovom putu”. U ovu skupinu nedvojbeno ulaze borci na Allahovom putu, a da li u nju spada i sve drugo što koristi širenju vjere i uzdizanju Allahove riječi, poput gradnje mesdžida, islamskih škola, i sl., pitanje je po kojem su se učanjeci podijelili na dva mišljenja.
Većina ranijih učenjaka (džumhur) smatra da se ova skupina odnosi isključivo na mudžahide koji se bore na Allahovom putu, dok mali broj ranijih učenjaka smatra da “na Allahovom putu” obuhvata sve ono što koristi muslimanima i širenju vjere. Mnogi savremeni učenjaci podržali su ovo drugo mišljenje smatrajući poziv u Allahovu vjeru vidom borbe na Allahovom putu. Od dokaza kojima potkrepljuju svoje mišljenje jesu riječi Uzvišenog: “Zato ne čini nevjernicima ustupke i Kur’anom se svim silama protiv njih bori.” (El-Furkan, 52) Allah u ovom ajetu naziva učenje kur’anskih ajeta borbom, a nevjernici ovog vremena su poveli idejni rat protiv muslimana, pa im se mora suprotstaviti istim oružjem, te je rad na osvješćivanju muslimana vid borbe na Allahovom putu. Ovo je mišljenje podržao Islamski pravni kolegij sa sjedištem u Meki (Odluka br. 4. rebiul-ahir 1405. po Hidžri). Međutim, ovo mišljenje slabi činjenica da je Uzvišeni Allah ograničio one koji primaju zekat na osam skupina, a ovakvo razumijevanje skupine “na Allahovom putu” negira ograničenje jer obuhvata gotovo sve u što se daje sadaka. (Eš-Šerhul-mumtia, 6/241)
Vijeće velikih učenjaka Saudijske Arabije podržalo je mišljenje većine učenjaka koje zastupa i velika većina ranijih mufesira, muhadisa i fakiha. Naglasili su da se “na Allahovom putu” odnosi na borce na Allahovom putu i ono što je za tu borbu neophodno. Ukoliko nema mudžahida, zekat će se podijeliti drugim skupinama spomenutim u ajetu, a ne u stvari koje su od opće koristi muslimanima, izuzev ako ne bi bilo siromašnih i drugih navedenih u ajetu. (Odluka br. 24, ša‘ban, 1394. po Hidžri)
Poslanik, ﷺ, rekao je: “Ko sagradi džamiju želeći time Allahovo lice, Allah će njemu sagraditi kuću u Džennetu.” (Muslim) U drugom hadisu Poslanik, ﷺ, naziva sadaku dokazom (burhanom), tj. dokazom imana i iskrene vjere. Stoga je svakako preče dati u džamiju sredstva koja nisu od zekata, nadajući se Allahovoj nagradi i izbjegavajući razilaženje među učenjacima, a zekat dati onim skupinama oko kojih nema polemike, kako bismo pouzdano znali da je došao u prave ruke.
Odgovorio: mr. Hakija Kanurić

Zekat na imetak je jedna od obaveza svakog muslimana i jedan od sastavnih dijelova islama. Musliman koji posjeduje imetka najmanje u količini nisaba i tom imetku prođe godina dana, obavezan je dati zekat na njega. S obzirom na to da je imovina raznovrsna, samim tim postoji i više vrsta zekata, koji se međusobno razlikuju, pa imamo zekat koji se daje na novce, zlato i srebro, zekat koji se daje na poljoprivredne proizvode, zekat na dionice, zekat na trgovačku robu, zekat na zemlju, zekat na dugove itd. S obzirom da su propisi detalji i brojni za sve navedeno, mogu vas uputiti na knjigu o zekatu dr. Sulejmana Topoljaka, u kojoj je sve detaljno navedeno i razjašnjeno. Ovom prilikom proslijedit ćemo vam tekst o nekim detaljima vezanim za zekat, kao i link, pa šta vas bude posebno interesiralo, možete nam se opet obratiti sa dodatnim pitanjem:
Imovina na koju se daje zekat
Zekat je jedan od pet temeljnih ibadeta. Obaveza davanja zekata propisana je Kur’anom i sunnetom o čemu postoji i saglasnost (idžma) učenjaka. Budući da je riječ o temeljnom ibadetu, njegovo davanje čini da nada u Allahovu milost bude objektivna i davalac zekata ima pravo i može realno očekivati da će mu se Allah, dželle šanuhu, smilovati, uputiti ga na Pravi put i biti mu vodič na ovom i budućem svijetu.
Izbjegavanje davanja zekata, s druge strane, povlači za sobom dunjalučku i ahiretsku sankciju zavisno od razloga neizvršavanja ovog farza. Negiranje obaveze zekata ima za posljedicu da dotično lice gubi status muslimana, izlazi iz dina i sankcionira se kaznom predviđenom za murteda. Lice koje zbog škrtosti, nemara i sl., priznajući da je zekat stroga obaveza (farz), ne izdvaja zekat iz svoje imovine, ima status muslimana velikog grješnika, kojem se u islamskoj državi silom uzima zekat i konfiskuje dio imovine.
Iako je zekat temeljni ibadet, bosanskohercegovački muslimani slabo ili gotovo nikako izdvajaju zekat iz svoje imovine. U dosta slučajeva riječ je o nepoznavanju vjerskih propisa, pa se tako akcija prikupljanja zekata i sadekatul-fitra svela na paušalno davanje sadekatul-fitra, razumijevajući i to davanje kao dobrovoljnu sadaku. Drugi razlog jeste bojazan od “umanjenja” imovine izdvajanjem njenog jednog dijela. To je pak odraz jednog većeg i ozbiljnijeg problema, tj. nevjerovanja u istinitost kur’anskog ajeta da se izdvajanjem zekata čisti imovina i davalac zekata ili, opet primjera radi, odraz nevjerovanja u istinitost riječi Božijeg Poslanika, alejhis-selam, da se izdvajanjem zekata imovina osigurava i uvećava.
Zekat je obavezno izdvajanje određenog dijela imovine pod određenim uvjetima. Jedan dio tih uvjeta odnosi se na samu ličnost davaoca, jer zekatu ne podliježe nemusliman, ne uvjetuje se njegovo punoljetstvo, mentalo zdravlje i sl., dok se drugi dio uvjeta tiče imovine koja podliježe obračunu i izdvajanju zekata. U ovom kratkom prikazu bit će govora o uvjetima za imovinu na koju se daje zekat.
1. Potpuno vlasništvo
Sam pojam potpuno vlasništvo je pravni termin. Naime, u islamskom učenju samo je Uzvišeni Allah Vlasnik, Posjednik svega što je na nebesima i na Zemlji. On, Stvoritelj, posjeduje sve, ne samo imovinu već i ljudske živote. On je Taj koji čovjeku u posjed i na upravljanje daje dio Svoje imovine.
Međutim, termin potpuno vlasništvo prihvatili su pravnici s ciljem da označe imovinu kojom čovjek slobodno, potpuno raspolaže, upravlja i koristi je. Prema hanefijskim pravnicima, potpuno vlasništvo znači mogućnost posjedovanja i korištenja imovine. U slučaju postojanja zapreke kod jednog od ova dva uvjeta, na tu imovinu ne daje se zekat.
Ovim uvjetom izuzeta je imovina koja je u vlasništvu države, jer nijedan pojedinac ili određena grupa nema ekskluzivno i isključivo pravo vlasništva nad tom imovinom.
Prihodi koje država ubire: porezi, takse, zekat i sl. pripadaju svim građanima. U slučaju zekata, država, odnosno, vlast je ta koja odabire, šalje prikupljače i distributere zekata, vrši nadzor nad njihovim radom i bilo bi apsurdno da isti ubiru zekat iz fonda koji su sami punili jer se taj zekat ne prikuplja da bi se pohranjivao i nagomilavao, već da se dijeli Kur’anom određenim kategorijama.
Isti je odnos i prema imovini koja je u javnom vlasništvu ili dobru svih ljudi, ummeta. Vakufska imovina ne podliježe obavezi izdvajanja zekata jer je dobro ummeta, npr. vakufski korisnici prema odredbi vakifa su siromasi, medrese, jetimi i sl., a ne određena lica. Izuzetak je u slučaju da je riječ o evladijet vakufu. U tom slučaju nasljednici vakifa kao korisnici vakufskih dobara, ako ispunjavaju i ostale uvjete za izdvajanje zekata, podliježu obavezi davanja zekata, jer, bez obzira što je riječ o vakufu, odnosno njegovoj specifičnoj vrsti, određeni su nasljednici vakifa kao direktni korisnici vakufskih dobara.
Pod potpunim vlasništvom podrazumijeva se ona imovina koja je stečena na halal – islamski dozvoljen način. Imovina stečena na islamski nedozvoljen način: krađom, otimačinom, prevarom, uzurpacijom, kockom i sl., ne ubraja se u legalno vlasništvo i kao takva ne podliježe zekatu pa se treba vratiti svom stvarnom vlasniku, ako je poznat, a ako nije, onda je u potpunosti podijeliti. U cilju zaštite imovine od krađe i nelegalnog prisvajanja, pravnici kažu da čak i prihvatanje zekata iz takve imovine, znajući da je riječ o nelegalno stečenoj imovini, proizvodi negativne posljedice.
Posjedovanje ili raspolaganje tuđom imovinom, također, ne povlači za sobom obavezu izdvajanja imovine jer trenutni posjednik nije njen stvarni vlasnik. Čovjek koji čuva tuđi zalog, iako je ovaj takve prirode da se na njega daje zekat, nema obavezu izdvajanja zekata na taj zalog. Ni lice koje je položilo zalog nije dužno izdvojiti zekat na njega, uvažavajući činjenicu da taj zalog nije u njegovom potpunom vlasništvu, jer ga ne može koristiti, odnosno, raspolagati sa njim.
Lice koje je opterećeno dugom nije dužno davati zekat na dug.
Prilikom obračunavanja iznosa zekata, ako takvo lice posjeduje imovinu na koju je dužno dati zekat, iz obračuna zekata izuzet će dug koji treba vratiti, npr. ratu stambenog kredita, pa će na preostalu imovinu, kao smo ranije rekli, obračunati i izdvojiti zekat. Ako čovjek posjeduje imovine u visini nisaba i uz ostale uvjete, ali taj nisab okrnji vraćanje duga, nije dužan dati zekat. Propis je da davalac duga izmiri obavezu zekata jer je vlasnik te imovine, a ne lice koje je pod dugom. Kada bi propis glasio da je dužnik dužan izdvojiti zekat na dug koji je preuzeo, to bi značilo da je to lice dodatno opterećeno, a u slučaju da su i dužnik i davalac duga dužni dati zekat, to bi pak značilo da se na istu imovinu daje dupli iznos zekata, što nije propisano.
Davalac duga obavezan je izdvajati zekat i prilikom obračunavanja zekata zbrajati ga sa svojom ostalom imovinom u slučaju da je u stanju povratiti svoj dug. Ako mu dužnik kaže da dug može vratiti kad god ovaj zatraži, to ima tretman kao da je taj dug u njegovom posjedu, potpunom vlasništvu, i da njime može potpuno raspolagati: da ga vrati ili pak da ga ostavi na čuvanje kod dužnika.
Međutim, pravnici su zauzeli različite stavove o pitanju kada davalac duga nije u stanju vratiti svoj dug, poput današnje situacije, kada veletrgovci nisu u stanju naplatiti izdatu robu. U ovakvom slučaju, uvjet potpunog vlasništva štiti lice koje je dalo dug, izdalo robu i sl. na taj način što se iz obračunavanja zekata izuzima dug koji ne može da naplati, jer je takvo lice samo fiktivni vlasnik sredstava koja potražuje, a ne njihov stvarni vlasnik.
U slučaju da nakon godina potraživanja, bez obzira da li je riječ o godinama ili decenijama, uspije naplatiti svoj dug ili potraživanje, dužan je dati zekat. Učenjaci se razilaze o pitanju na koliko se godina odnosi ova obaveza. Iako ima pravnika koji smatraju da za svaku propuštenu godinu lice koje je naplatilo svoja potraživanja ima obavezu izdvojiti zekat, prihvaćenija su dva druga stava, i to:
hanefijske pravne škole da zekat treba dati samo za jednu, proteklu godinu, odmah po naplati duga, i stav šafijske i hanbelijske škole, po kojem treba proći godinu dana od naplate duga, pa tek onda da se izdvoji zekat na ta sredstva jer je tek u toj godini vlasnik te imovine imao potpuno vlasništvo nad njom.
Uvjetom potpunog vlasništva štiti se vlasnik imovine koji iz određenih razloga nije stvarno mogao raspolagati svojom imovinom. Tako kupac koji je kupio, a nije preuzeo imovinu koja podliježe obračunavanju zekata, neće dotičnu imovinu obračunavati jer nije prešla u njegovo potpuno vlasništvo.
2. Rast, uvećanje
Ovim se uvjetom bitno određuje karakter i priroda same imovine koja podliježe obračunu zekata. Zekat se daje na imovinu koja se umnožava, raste, uvećava, što je jedno od jezičkih značenja samog pojma zekat. Ovdje nije riječ samo o imovini koja se po svojoj prirodi umnožava, poput stoke, ili raste, poput poljoprivrednih proizvoda, nego i o imovini koja se potencijalno može uvećati, poput novca, zlata i srebra. To, pak, s druge strane, znači da imovina koja inače podliježe zekatu, a nije oplođena, podliježe obračunu zekata iako je njen vlasnik nije oplođavao. Prema tome, ovim uvjetom stimuliraju se direktno stalna ulaganja sredstava jer bi, u protivnom, imovina sama sebe “jela”.
Drugi važan momenat koji se nameće ovim uvjetom jeste to da se uvažava činjenica o mogućem propadanju, gubitku ili bankrotu, jer nasuprot rastu i uvećanju stoji smanjenje i gubitak. Zemljoradnik kojem suša, poplave ili druge nepogode unište usjeve, iako je zasijao hektare i hektare zemlje, nije dužan izdvajati zekat samo na osnovu činjenice da je zemljoradnik, već na osnovu činjenice da nema nisaba i da nije došlo do uvećanja nego očitog gubitka.
Uvjetujući rast imovine na koju se daje zekat, pravnici su razumjeli da je cilj ovog propisa i želja Zakonodavca da se zaštiti vlasnik od preopterećenja obavezama na taj način što se izuzima određena vrsta imovine kod koje postoji određena zapreka u njenom raspolaganju, te je objektivno onemogućen rast, odnosno profit. Prema ovome, ovaj je uvjet vrlo blizak prethodnom i u određenom aspektu ga nadopunjuje.
Ovdje se kao primjer može navesti svaki oblik fiktivnog vlasništva, jer u takvom slučaju nije moglo doći do raspolaganja, korištenja, odnosno uvećanja imovine. Takav je slučaj sa imovinom bosanskohercegovačkih štediša koji od svoje ušteđevine imaju samo bankovnu knjižicu. Bez obzira na saldo koji je upisan na njoj, stvarno je pitanje da li će njen vlasnik imati mogućnost da u posjed vrati svoju ušteđevinu. Isto je i s imovinom u manjem bh. entitetu, gdje su Bošnjaci pred progone sa svojih ognjišta zakopavali novac. Neki taj novac nisu uspjeli naći ili znaju gdje je, ali iz sigurnosnih razloga ne mogu otići po zakopano blago. Sličan je slučaj i sa uzurpiranom i oduzetom imovinom. Vlasnici eksproprisane imovine, koja inače podliježe obračunu zekata, sve dok je ne budu u mogućnosti vratiti u svoj posjed, nisu dužni davati zekat na nju. Lice kojem je oduzeta zgrada, stambeni objekat za izdavanje stanova, neće davati zekat na takvu imovinu sve dok država ne vrati objekat u vlasništvo stvarnom vlasniku.
Ovaj je uvjet proistekao iz sunneta Božijeg Poslanika, alejhis-selam, i prakse ashaba i njime se odgovara na pitanje da li zekatu podliježe imovina koju je Alejhisselam naveo u hadisu ili je putem tih hadisa i prakse koja je slijedila ustanovljen princip koji se treba slijediti kod pitanja koja imovina podliježe obavezi davanja zekata. Ako bi se prihvatio princip da je samo ona imovina spomenuta u hadisu ili praksi Božijeg Poslanika, alejhis-selam, podložna obračunu zekata, onda bi njena lista bila vrlo mala. Drugo, bile bi opterećene samo određene kategorije društva ili određena zanimanja. U skladu s ovim stavom zekat bi davali, recimo, poljoprivrednici i stočari, a bili bi izostavljeni investitori, tj. samo bi se prvi tretirali bogatim, a drugi ne, što je apsurd! Ako vlasnik s određenim biznisom ostvaruje dobit, uvećava svoj kapital, ostvaruje dobru zaradu ili prima plaću, iznad nisaba i ostalih potreba, dolazi do faktičkog uvećanja i rasta, i ta dobit ili plaća postaje predmetom obračuna zekata, ako ispunjava ostale uvjete.
3. Osnovne potrebe
Obavezi izdvajanja zekata ne podliježe svaka imovina. Bez obzira što lice posjeduje kuću u kojoj stanuje i što je ona njegovo vlasništvo i, naravno, ima tretman imovine, ona ne podliježe obračunavanju zekata jer spada u osnovne životne potrebe.
Pod pojmom osnovnih potreba ne ubrajaju se želje i prohtjevi. Pravnici su nastojali definirati ovaj uvjet, što predstavlja poteškoću, s obzirom da se ovim uvjetom indirektno govori o životnom standardu muslimana ili socijalnom limitu, a on je vezan za mnoge činioce.
Životni je standard različit, sa stanovišta mjesta, vremena, jer potrebe pređašnjih generacija nisu identične potrebama savremenog čovjeka. Osnovne su potrebe duboko uvjetovane mjestom, običajem, ekonomskim standardom države u kojoj živi, te bi se one mogle definirati na lokalnom, odnosno nacionalnom nivou. Također, važan momenat jesu induvidualne potrebe pojedinca koje su rezultat njegovog zanimanja, obrazovanja i sl. Potrebe jednog stolara i arhitekte nisu identične!
Mnogobrojna su konkretna pitanja da bi ih se nabrajalo, međutim, riječ je o uvjetu kojim se želi osigurati visoki životni standard. Bilo bi iluzorno nabrajati pojedinačne slučajeve jer zahtijevaju konkretan uvid. Automobil danas spada u osnovne potrebe, dok pitanje posjedovanja drugog automobila može biti predmet obračunavanja zekata, ali i ne mora. U koju svrhu je kupljeno? Ko ga vozi? To je navelo neke autore da forma pitanja glasi: “Da li posjedujete automobila više nego broja vozača u vašoj porodici?” Ovim pitanjem ispituje se konkretna potreba dotičnog lica, jer ako je više automobila nego vozača, to znači da posjedovanje viška nadmašuje okvire osnovne potrebe i tretira se luksuzom.
U osnovne životne potrebe pravnici ubrajaju, prije svega, ono što stvarno štiti ljudski život, a to je: stanovanje, nafaka, odjeća i obuća, zimska i ljetna, oružje za odbranu, jer bi u protivnom čovjek ugrozio vlastiti život i život svoje porodice.
Zatim, navode se potrebe koje indirektno ugrožavaju život dostojan čovjeka. U prvom redu ono što opterećuje čovjeka jeste dug, jer čovjek ima obavezu vraćanja duga prije nego što izdvoji zekat, a ako mu ostane imovine za zekat, nakon što vrati dug, osigura životne potrebe sebi i svojoj porodici, dat će zekat. U slučaju da ne vrati dug, odlazi u zatvor i time je upropašten, kako on tako i porodica, a povrh toga dolazi do prinudne naplate duga čime gubi i imovinu.
Zatim, navode se alati kao sredstva koja ulaze u osnovne potrebe. Njima zanatlija, ili već neko koji se time bavi, privređuje, osigurava egzistenciju. Pokućstvo, namještaj, prevozno sredstvo, odnosno automobil, jahaća životinja za one koji ih koriste i sl. također se ubrajaju u osnovne potrebe. Treba naglasiti, kada se govori o potrebama, da pravnici uvažavaju potrebe koje se iskazuju kroz društveni status. Potrebe aristokrate drugačije su od potreba nekih drugih društvenih slojeva.
Važno je navesti da se i knjige ubrajaju u osnovne potrebe ako ih vlasnik ne koristi za trgovinu. Riječ je o knjigama koje se kao literatura koriste u radu. Koliko je važna odjeća u očuvanju zdravlja organizma toliko su i knjige važne u očuvanju zdravlja čovjeka! Ovaj stav odražava islamsko poimanje o nauci i obrazovanju tretirajući ih zajedno s potrebama koje direktno i indirektno štite život dostojan čovjeka. Neznanje vodi propasti te su stoga nauka i obrazovanje životna potreba, odnosno knjige su sredstva koja su nužna u zaštiti čovjeka od neznanja.
U literaturi se vrlo često može naći usporedba posjedovanja imovine koja se ubraja u osnovne životne potrebe s malom količinom vode za abdest, kada se čovjek nađe u pustinji. Pravnici ističu da kada čovjek ima sredstva koja mora utrošiti da bi osigurao neku od životnih potreba, to se tretira kao da ih nema. Isti je slučaj čovjeka u pustinji koji treba utoliti žeđ, održati život, a raspolaže s minimalnom količinom vode. Pravno će se tretirati da nema te vode i uzet će tejemum. Prema tome, ako čovjek ima novaca u visini na koju treba da se izdvoji zekat uz ostale uvjete, ali treba da plati kiriju za stan, obaveza mu je platiti kiriju.
4. Nisab
Nisab je mjerna jedinica koju je Zakonodavac odredio za određenu imovinu. Kada musliman posjeduje imovine koja podliježe obračunavanju zekata, ona se ne obračunava sve dok ne dostigne određenu količinu predviđenu za tu imovinu. Tek kada se dostigne osnovni minimum nisaba, cjelokupna ta imovina ulazi u obračun zekata.
Nisab za ovce i koze iznosi četrdeset, za krave trideset, za deve pet.
Prema stavu Ebu Hanife, nema nisaba na poljoprivredne proizvode, jer prema njegovom tumačenju sve što poljoprivrednik ostvari na svojoj njivi podliježe obračunu zekata, bez obzira na količinu proizvoda. Argument za ovakav stav nalazi se u općem značenju kur’anskog ajeta: “…i podajte na dan berbe ono na što drugi pravo imaju!” (El-En‘am, 267)
Prema stavu drugih pravnika, nisab na poljoprivredne proizvode iznosi pet tovara, što odgovara težini od 653 kg. Procenat koji se izdvaja, bez obzira na malopređašnje pravničke razlike, jeste 10%, u slučaju da nije bilo vještačkog navodnjavanja, a ako je poljoprivrednik navodnjavao njivu ili baštu na kojoj je požnjeo ili ubrao žitarice i plodove, onda se, prema hadisu, daje 5% od ubranog. Prije toga poljoprivrednik treba obračunati i odbiti troškove koje je imao tokom proizvodnje i onda dati zekat u navedenim procentima, zavisno od ulaganja truda u navodnjavanju. Prilikom pokušaja da objasne visinu nisaba, neki pravnici kažu da usjevi koji pređu mjeru nisaba na poljoprivredne proizvode nadmašuju jednogodišnje potrebe jedne porodice te se stoga daje procenat tih prizvoda.
Osnovni proračun nisaba vrši se prema zlatu i srebru iz čega se izdvaja 2,5%. Nisab na zlato je 91,60 grama, a na srebro je 641,5 grama. Ovaj je nisab mjera i za proračunavanje zekata na novac, vrijedonosne papire i trgovačku robu.
Prema ustaljenoj praksi, a i obavezi koju ima, kao nadležna islamska vlast, Rijaset Islamske zajednice BiH putem Vjersko-prosvjetne službe utvrđuje vrijednost nisaba, koja je u prošloj godine iznosila 1.860,00 KM. Musliman koji je imao u protekloj godini novca, u banci, pod jastukom kod kuće, pozajmljenog drugome i može ga vratiti, u iznosu 1.860,00 KM i više, dužan je na taj iznos dati 2,5 % zekata. Ako je riječ o tome da je protekle godine imao 2.500,00 KM, dužan je izdvojiti 62,50 KM na ime zekata.
Ovim uvjetom osigurava se razlika nužna za izdvajanje zekata koja se odnosi na one koji imaju i dužni su dati zekat, i one koji nemaju imovine na koju se daje zekat, i potencijalno su u kategoriji onih koji primaju zekat. Naravno, tu se nalazi i treća kategorija, tj. onih koji nisu u prethodne dvije: niti primaju zekat niti su iz određenih razloga u situaciji da ga daju. S druge strane, limitom, nisabom na određenu imovinu na koju se daje zekat isključuje se minimalno posjedovanje imovine jer bi time vlasnik te količine bio preopterećen.
5. Da imovina pregodini
Uvjet da imovina koja podliježe obračunu zekata bude u posjedu njenog vlasnika tokom čitave protekle godine je uvjet kojim se želi osigurati ekonomska stabilnost vlasnika te imovine. Ovdje je riječ o hidžretskoj, a ne gregorijanskoj godini. Tek kada je imovina u visini nisaba bila u vlasništvu tokom čitave godine, na nju se daje zekat.
Ako je u toku godine došlo do povećanja imovine na koju se daje zekat, recimo naslijeđem ili poklonom, taj se iznos dodaje glavnici i na njega se daje zekat. U slučaju da je u toku godine došlo do smanjenja tog iznosa ispod visine nisaba, a potom do ponovnog povećanja na njega, obaveza obračunavanja ostaje na iznos koji je bio na početku i kraju godine. Izuzetak je iz ovog pravila zekat na poljoprivredne proizvode, koji se daje prema kur’anskoj odredbi na dan berbe, odnosno žetve.
Vremenska odrednica kod ove vrste imovine je žetva, odnosno berba, a ne posjedovanje tokom čitave godine, pa se, prema tome, zekat daje na usjeve onoliko puta u toku godine koliko ima berbe. Potrebno je pojasniti da se na poljoprivredne proizvode daje zekat na dan berbe ili žetve, a to znači samo jednom, bez obzira na to hoće li ona godinama biti pohranjena u skladištu, za razliku od trgovačke robe, na koju se svake godine daje zekat jer je stalno u opticaju.
Važno je napomenuti da se nigdje ne postavlja pitanje razloga štednje novca ili prikupljanja imovine. I u slučaju da se godinama štedi da bi se otišlo na hadž, ostavile pare radi dženaze i troškova oko nje i sl., a prikupljena sredstva ispunjavaju prethodne uvjete, obaveza je na taj novac dati zekat, bez obzira što će to značiti umanjenje tog iznosa ili eventualnu odgodu odlaska na hadž.
Umjesto zaključka
Allah, dželle šanuhu, stvarni je vlasnik i posjednik svega što je na nebesima i na Zemlji i onoga što je između njih. Iz Svoje milosti On daje čovjeku u posjed i na korištenje dio imovine. Stoga je obaveza bogatih da iz imovine izdvajaju zekat i daju ga u propisane svrhe.
Da bi se dao zekat, potrebno je ispuniti određene uvjete, od kojih se jedan dio odnosi na imovinu koja podliježe zekatu, jer se zekat ne obračunava na svaku imovinu. Ti uvjeti su: potpuno vlasništvo, da se prirodno i potencijalno ta imovina uvećava, da je mimo osnovnih ljudskih potreba, da je u visini nisaba, tj. minimalne mjerne jedinice koju je Allah, dželle šanuhu, odredio i da je u posjedu bila proteklu godinu. Ovim uvjetima osigurava se dvojaka zaštita, s jedne strane osigurava se ekonomska stabilnost vlasnika imovine na koju se daje zekat, jer se ne daje zekat na svaku imovinu, imovinu kod koje je samo fiktivni, a ne stvarni vlasnik ili imovinu koja je nužna za očuvanje osnovnih potreba posjednika imovine, a također s druge strane, ovim propisima o imovini osigurava se materijalna zaštita siromašnih slojeva društva i onih kategorija koje je Zakonodavac naveo u Kur’anu, jer se u posjedu bogatih nalazi pravo siromaha.
Mr. Mustafa Hasani
Literatura:
1. Kahf, dr. Monzer, Introduction to the study of the economics of zakah, Economics of zakah, Islamic development bank, Book of reading No. 2, Džeda, 2002., str. 15-57.
2. El-Karadawi, dr. Jusuf, Fiqhu-z-zekat, t. I, Muessesetu-r-risaleh, Bejrut, 1994.
3. Kovačević, mr. Amel, Ka primjerenom izučavanju i efikasnijoj mobilizaciji zekata u Bosni i Hercegovini, Glasnik, LVIV, Sarajevo, 2002., br. 7-8, str. 719-731.
4. Ljevaković, Enes, Pitanje zekata na nedopuštenu imovinu (mal haram), Takvim za 1999. (1419/20. h.g.), Rijaset Islamske zajednice u BiH, Sarajevo, 1998., str. 105-121.
5. Ez-Zuhajli, dr. Wehbeh, El-Fikhu-l-islamijju we ed-dilletuhu, t. II, Daru-l-fikr, Damask, 1996.
6. “Zapisnik sa 16. redovne sjednice Rijaseta održane u Sarajevu 9. oktobra 2002., odnosno 3. ša‘bana 1423. hidžretske godine”, Glasnik Rijaseta IZ BiH, LXV, Sarajevo, 2003., br. 1-2, str. 155-167.
Glasnik, br. 11–12, 2003.
Odgovor priredio: Sead ef. Jasavić, prof. fikha

U islamu, veza izmedju mladica i djevojaka u smislu asikovanja/zabavljanja nema serijatskog opravdanja niti podrske i kao takva se odbacuje. Bracna veza DA ali asikovanje NE dolazi u obzir. To je ono sto mi ugradjujemo u nasu djecu od ranog djetinjstva. Ne trebamo cekati da oni dospiju u dob kada se pocnu interesovati za suprotan spol pa da im onda kazemo da se ne smiju upustati veze tipa asikovanja/zabavljanja.Cak i ako im tada zabranimo, kako cemo biti sigurni da ce nas poslusati ako su se u nekoga vec “zaljubili”?

Zbog toga je jako vazno da nasu djecu poducimo da jedino u braku mladic i djevojka mogu imati vezu /asikovanje u braku, dok predbracne veze nisu dozvoljene. Uzviseni Allah kaze: “ Bludnik ne treba da se ozeni osim bludnicom ili mnogoboskinjom, a bludnica ne treba da bude pozeljna osim bludniku ili mnogoboscu, to je zabranjeno vjernicima .” (An-Nur, 3) “ Nevaljale zene su za nevaljale muskarce, a nevaljali muskarci su za nevaljale zene; cestite zene su za cestite muskarce, a cestiti muskarci su za cestite zene .” (An-Nur,26)

Upitajmo nasu djecu da li bi oni voljeli da im bracni drug bude nevin ili pak da je vec imao predbracno seksualno iskustvo? Mozemo im navesti primjere vanbracne, napustene djece, razorenih obitelji, abortusa, seksualnih zaraznih bolesti i sl. Lista nije kratka zasigurno. Trebamo ih upoznati i sa serijatskom kaznom za seksualnu vezu izvan braka.Uzviseni Allah kaze: “ Bludnicu i bludnika izbicujte sa stotinu udara bica, svakog od njih, i neka vas pri vrsenju Allahovih propisa ne obuzima prema njima nikakvo sazaljenje, ako u Allaha i u onaj svijet vjerujete, i neka kaznjavanju njihovu skupina vjernika prisustvuje !” (An-Nur, 2)

Ibn Masud prenosi da je Poslanik saw rekao: “ Krv muslimana ne smije biti legalno prolivena osim u tri slucaja: ozenjena osoba koja pocini preljubu, zivot za zivot i osoba koja je napustila muslimansku zajednicu .” (Buhari i Muslim). Drugim rijecima, ozenjena/udata osoba koja pocini preljubu treba biti kamenovana do smrti dok neozenjenja/neudata osobu treba biti izbicevana odnosno isibana 100 puta. (Muslim). Cak i na Ahiretu kazna je stroga: Poslanik saw je vidio osobe, muskarce i zene, koje su pocinile preljubu u Dzehennemskim pecnicama . (Buhari).

Osoba koja kontrolise svoju pozudu, bice medju ljudima kojima ce Allah dodijeliti svoju milost: Ebu Hurejra prenosi da je Allahov Poslanik saw rekao da ce medju sedam osoba koje ce Allah staviti pod Svoj hlad na Dan kada drugog hlada ne bude i covjek koji je iskusavan od strane lijepe zene ali ju je odbio zbog straha od Allaha. (Buhari i Muslim)

Moramo potomstvo poduciti sljedecem:

1.) Da se slobodno i otvoreno ne mijesaju sa osobama suprotnog spola.

2.) Da ne gledaju u osobe suprotnog spola. To ce uciniti obaranjem ili skretanjem pogleda,jer Uzviseni Allah kaze: “ Reci vjernicima neka obore poglede svoje i neka vode brigu o stidnim mjestima svojim; to im je bolje, jer Allah, uisitinu, zna ono sto oni rade. A reci vjernicama neka obore poglede svoje i neka vode brigu o stidnim mjestima svojim …” (An-Nur, 30,31).

3.) Poducavati djevojcice da ispred osoba koje im nisu mahrem /sa kojim mogu stupiti u bracnu vezu/ ne govore zavodljivim glasom. To ce postici stisavanjem svoga glasa (tj. bez flertiranja). Uzviseni Allah kaze: “ O Vjerovjesnikove zene, vi niste kao druge zene! Ako se Allaha bojite, na sebe paznju govorom ne skrecite, pa da u napast dodje onaj cije je srce bolesno, i neusiljeno govorite !” (Al-Ahzab,32). Majke pravovjernih su divan primjer nasim kcerkama.

4.) Navikavajte djevojcice da se odijevaju po islamskim propisima vec u ranoj dobi tako da im ne bude tesko prihvatiti hidzab onda kad im postane duznost ( nakon pojave prve mensturacije). Uzviseni Allah kaze: “ O Vjerovjesnice, reci zenama svojim, i kcerima svojim, i zenama vjernika neka spuste haljine svoje niza se. Tako ce se najlakse prepoznati pa nece napastvovane biti. A Allah prasta i samilostan je .” (Al-Ahzab, 59)

5.) Veoma je bitno da poducimo nasu djecu vaznosti osjecaja skromnosti i stida prema suprotnom spolu. Ebu Said El-Hudrijj navodi da je Poslanik saw bio stidljiviji od djevice u njenoj vlastitoj sobi . (Buhari)

6.) Veoma vazno je da otvoreno razgovaramo sa svojom djecom, po bilo kom pitanju. Ne treba biti tabu tema izmedju roditelja i djece tako da djeca traze odgovore na drugim izvorima koji ih mogu lazno informirati, bilo namjerno ili ne. Trebamo biti otvoreni, komunikativni, pristupacni tako da djeca bez straha mogu postavljati pitanja, a mi, po nasem najboljem znanju odgovoriti im imajuci na umu da nam je krajnji cilj Allahovo zadovoljstvo i Dzennet za vjecno boraviste. A Allah najbolje zna!

Na pitanje odgovorio prof. Jasmin Djanan

Preuzeto sa http://www.n-um.com