Uzimanje mita veliki je grijeh, za koji njegov počinilac zaslužuje veliku kaznu, ako se iskreno ne pokaje. Službenika koji uzima mito treba smijeniti s radnog mjesta i kazniti. Kada je riječ o obavljanju hadždža s haram imetkom, islamski učenjaci imaju podijeljena mišljenja. Ovo razilaženje veže se za pitanje da li je vlasništvo imetka uvjet za ispravnost ili uvjet za obaveznost hadždža. Ako kažemo da je posjedovanje imetka uvjet ispravnosti hadždža, tada bi hadždž obavljen novcem od mita bio neispravan, jer imetak kojim obavlja hadždž nije njegovo vlasništvo, za razliku od uvjeta obaveze kada obavljanje hadždža ovim imetkom ne bi utjecalo na njegovu validnost. Ispravno je drugo mišljenje: vlasništvo imetka uvjet je za obavezu hadždža, kao i mahrem za žensku osobu, sigurnost puta, tjelesna sposobnost i sl. Ovo je stav većine islamskih učenjaka. (Vidjeti: El-Mebsut, 4/150, Šerhu Fethil-Kadir, 3/146, Takrirul-kavaid, 1/63, od Ibn Redžeba, Mevahibul-Dželil, 4/528, i Sahihu fikhis-sunna, 2/169.)
Učenjaci koji su se opredijelili da takav hadždž nije ispravan, svoj stav dokazuju hadisom u kojem stoji da onome ko krene na hadždž od haram imetka bit će odgovoreno s nebesa na njegovu telbiju: “Tvoj je hadždž od haram imetka, tvoja opskrba je haram, tvoj hadždž je grijeh, i nije primljen.” (Taberani, u djelu El-Evsat, 5/396/5228, s izuzetno slabim lancem prenosilaca. Vidjeti: Medžmeuz-zevaid, 10/292, i Es-Silsiletus-sahiha, 9/391.) Dakle, hadždž obavljen od haram imetka oslobađa obveznika ove dužnosti, ali je grješan zbog nepropisnog stjecanja imetka, a Allah najbolje zna.
Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović

Riječi “sadekallahul-Azim” koje znače “istinu je rekao Uzvišeni Allah” sušta su istina, i čovjek koji ih izgovori s iskrenom namjerom imat će nagradu. Ove riječi, ustvari, liče na zikr (spominjanje Allaha). Međutim, izgovaranje ovih riječi striktno nakon učenja Kur’ana nije potvrđeno sunnetom niti praksom odabranih generacija, niti mišljenjima poznatih islamskih učenjaka. Da je to imalo utemeljenje u vjerskim izvorima, naši prethodnici bi to prakticirali. Sve što oni nisu činili kada je riječ o vjeri, smatra se uvedenom stvari koja šerijatom nije prihvatljiva.
Poslanik, ﷺ, nije poučio ashabe da izgovaraju ove riječi kada završe s učenjem Kur’ana. Ibn Mes’ud, radijallahu anhu, pripovijedao je da je Poslanik, ﷺ, jednom prilikom zatražio od njega: “Uči mi Kur’an!” “Zar da ja tebi učim, a tebi se objavljuje?”, upitao ga je Ibn Mes’ud. Na to je Resulullah, ﷺ, odgovorio: “Da.” Ibn Mes’ud učio je ajete iz sure Nisa, a kada je proučio riječi Uzvišenog: “A šta će tek biti kada dovedemo svjedoka iz svakog naroda, a tebe dovedemo kao svjedoka protiv ovih!” (En-Nisa, 41.) Allahov Poslanik, ﷺ, rekao je: “Dovoljno je!” Po drugoj verziji: “Stani!” (Buharija i Muslim.) Na osnovu ovog hadisa imam Buharija i Nesai naslovili su cjelinu: Onaj kome se uči Kur’an može reći onome ko uči: “Dovoljno je!” (Vidjeti: Umdetul-kari, 20/56, i Es-Sunenul-kubra, 5/28.)
Da je izgovaranje riječi “sadekallahul-Azim” po završetku učenja Kur’ana bilo legitimno, Poslanik, ﷺ, poučio bi Ibn Mes’uda tome, a Allah najbolje zna.
Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović

Obilježavanje sedmina, četeresnica, godišnjica, zatim praktikovanje mevluda, tevhida itd., velika je novotarija i oponašanje nevjernika. Za mrtvog je lijepo moliti, udijeliti sadaku, vratiti dug, obaviti hadždž (ako ga nije mogao lično obaviti), napostiti zavjetovani post, lijepo se ophoditi prema prijateljima umrlog roditelja i sl., a Allah najbolje zna.

Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović

To ovisi o samom učaču: ako nije vješt u učenju Kur’ana, takvom je bolje gledanje u Mushaf, tako će se izvježbati; a onaj ko uči Kur’an napamet, njemu je, Allah najbolje zna, bolje ponavljati oslanjajući se na pamćenje kako bi učvrstio ono što je zapamtio. Isto tako, ako učač bolje razumijeva Kur’an i njegove poruke kada ga uči napamet, onda je takvo učenje bolje, u protivnom nije. Dakle, vrijednost načina učenja ovisi o stanju učača, a ako se poistovijeti učenje iz pamćenja i čitanje iz Mushafa, tada je čitanje bolje.
Ibn Kesir zapisao je: “Mnogi učenjaci smatraju da je učenje gledajući u Mushaf bolje od ponavljanja oslanjajući se na pamćenje, jer u prvom je i učenje i gledanje u Mushaf.” (Vidjeti: Fadailul-Kur’an, str. 209, od Ibn Kesira.) Ovaj svoj stav dokazuju predanjem u kojem stoji da je Poslanik, ﷺ, rekao: “Odlika učenja gledajući u Mushaf nad učenjem oslanjajući se na pamćenje jeste kao odlika propisanog namaza nad dobrovoljnim.” (Ibn Šahin, u djelu Et-Tergib, 1/214/194, i Ebu Ubejd, u djelu Fadailul-Kur’an, 1/516 – Kenzul-ummal. Ibn Hadžer ovo predanje smatra slabim. Vidjeti: Fethul-Bari, 9/78.) A u drugom hadisu stoji da je Poslanik, ﷺ, rekao sljedeće: “Kada čovjek uči Kur’an ne gledajući u Mushaf, ima hiljadu dobrih djela, a kada čita iz Mushafa, ima dvije hiljade dobrih djela.” (Taberani, 1/221/601, i Bejheki, u djelu Šuabul-imanu, 2/407/2217, sa slabim lancem prenosilaca. Vidjeti: Medžmeuz-zevaid, 7/165, i Miškatul-mesabih, 1/666.)
Predaja u kojoj se pripisuje Poslaniku, ﷺ, da je rekao: ”Gledanje u Mushaf je ibadet”, apokrifna je. (Vidjeti: Es-silsiletud-daife, 1/531.) U drugoj, također apokrifnoj verziji, stoji: ”Dajte svojim očima udio u ibadetu – gledanju u Mushaf, razmišljanju o njemu i uzimanju poruka iz njega.” (Vidjeti: Es-silsiletud-daife, 4/88.) Hadis u kome se kaže: ”Petero je ibadet: konzumiranje malih količina hrane, sjedenje u džamiji, gledanje u Mushaf, gledanje u lice učenjaka i gledanje u lice roditelja”, ništavan je, po ocjeni šejha Albanija. (Vidjeti: Es-silsiletud-daife, 4/201 i Daiful-džamia, str. 420/2855.) A Allah najbolje zna.
Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović

Iz autentičnih hadisa nedvosmisleno se razumije da je puštanje brade obaveza, odnosno da je njeno brijanje zabranjeno. Poznati hanefijski pravnik Haskefi kaže: “Brijanje brade je zabranjeno.” (Vidjeti: Er-Reddul-muhtar, 9/672.) Ibn Hazm pozivao se na konsenzus pravnika o ovom pitanju.(Vidjeti: Meratibul-idžma, str. 225, i El-Furu, 1/100.) Aiša, radijallahu anha, govorila je: “Neka je slavljen Allah, Koji je muškarce ukrasio bradom.” (Vidjeti: Kešful-hafa, 1/538, i Ihjau ulumid-din, 1/195.) U drugoj verziji stoji da se Aiša, radijallahu anha, zaklinjala Allahom, Koji je ukrasio muškarce bradom. (Vidjeti: Fejdul-Kadir, 6/18.)
Neki islamski učenjaci kažu da su Vjerovjesnikovi, ﷺ, hadisi obavezali na puštanje brade i da je, shodno njihovom općem značenju, nije dopušteno kratiti. Međutim, mnogi drugi učenjaci dopuštaju kraćenje brade. (Vidjeti: Et-Temhid, 24/145.)
Učenjaci koji to dopuštaju svoj stav zasnivaju na sljedećim dokazima iz sunneta:
1. Mudžahid b. Džebr kaže da je Poslanik, ﷺ, vidio nekog čovjeka s dugom bradom pa je rekao: “Zašto neko od vas ruži sam sebe!” (Ebu Davud, u djelu El-Merasil, str. 316/448. Lanac prenosilaca ovog predanja vjerodostojan je do Mudžahida, ali je ipak prekinut između tabiina i Poslanika, ﷺ. Predanje je preko Džabira zabilježio Taberani, u djelu El-Evsat, 8/206/8290, ali sa izuzetno slabim lancem prenosilaca.)
2. Ata b. Jesar pripovijedao je da je neki čovjek ušao u Poslanikovu, ﷺ, džamiju raščupane kose i brade, pa mu je Resulullah, ﷺ, pokazao rukom da izađe iz džamije. Otišao je, uredio svoju kosu i bradu, a potom se vratio. A kada se ponovo pojavio, Vjerovjesnik, ﷺ, rekao je: “Zar ovako nije ljepše nego da dolazi rasčupane kose kao da je šejtan!”(Malik, 4/457/1834, i Bejheki, u djelu Šuabul-iman, 5/225/6462. I ovo predanje ima ispravan lanac prenosilaca do Ataa, ali je i ono mursel.) Nesumnjivo je da se ova dva predanja međusobno pojačavaju, ali je problem što verzija koju prenosi Ata nije jasna kada je riječ o kraćenju brade. Preneseno je još pet hadisa iz kojih se može zaključiti legitimnost kraćenja brade, ali su izuzetno slabi i ništavni, pa ih nećemo ni navesti. Dakle, u sunnetu ne postoji validan argument kada je riječ o kraćenju brade.
Ovi učenjaci posegnuli su i za predanjima od nekoliko ashaba u kojima stoji da su kratili bradu.
1. Kada bi obavljao hadždž i ‘umru, Ibn Omer, radijallahu anhu, skratio bi bradu ako bi prešla dužinu šake.(Buharija, str. 1272/5892. Ovo je predanje preneseno s devet različitih lanaca prenosilaca, u nekim vjerodostojnim verzijama spominju se hadž i ‘umra, a u drugima se ne spominju.)
2. Ebu Hurejre, radijallahu anhu, uzeo je bradu šakom i skratio ono što je prešlo njenu dužinu. (Ibn Ebu Šejbe, 5/226/25472, i Ibn Sa‘d, 4/334, s dobrim lancem prenosilaca. Vidjeti: Es-Silsiletud-daifa, 5/377-378.)
3. Džabir, radijallahu anhu, govorio je: “Bradu kratimo samo na hadždžu i ‘umri.”(Ibn Ebu Šejbe, 2/227/25478, i Ebu Davud, 4/82/4201, s dobrim lancem prenosilaca, kako tvrdi Ibn Hadžer. Vidjeti: Fethul-Bari, 10/350.)
4. Komentirajući ajet: “Neka sa sebe prljavštinu uklone…”(El-Hadždž, 29.), Ibn Abbas rekao je: “To se odnosi na brijanje glave, kraćenje brkova… i kraćenje brade.” (Taberi, 17/196/18973, i Ibn Ebu Šejbe, 3/414/15668, sa ispravnim lancem prenosilaca. Vidjeti: Es-Silsiletud-daifa, 5/377.) Poznati tabiin Muhammed b. Ka‘b Kurezi tumačio je ajet na isti način, ali s nešto izmijenjenim redoslijedom, spomenuvši kraćenje brade. (Ibn Džerir, 17/197/18975, s dobrim lancem prenosilaca. Vidjeti: Es-Silsiletud-daifa, 5/377.)
5. Preneseno je da je Alija, radijallahu anhu, kratio bradu, ali lanac prenosilaca ovog predanja je slab. (Ibn Ebu Šejbe, 5/226/25471.)
Također se pozivaju na sljedeće tabiine koji su smatrali da je kraćenje brade dopušteno: Ata b. Ebu Rebbah, Hasan Basri, Muhammed b. Sirin, Tavus b. Kejsan, Ibrahim Nehai, Muhammed b. Ka‘ba Kurezi, Mudžahid b. Džebr i neki drugi. Vjerodostojna predanja koja o tome govore zabilježili su, između ostalih, sljedeći muhaddisi: Ibn Ebu Šejbe, 5/226-227/25473, 25474, 25475, 25478 i 25481, Taberi, 17/197/18975 i 18977, Bejheki u djelu Šuabul-iman, 5/220/6438. To mišljenje zastupao je Šabi kao i dva poznata medinska pravnika tabiina: Kasim b. Muhammed i Salim b. Abdullah. (Ibn Ebu Šejbe, 5/226/25476, i Malik, 2/490/918. Vidjeti: Ihjau ulumid-din, 1/195.)
Stav četiri mezheba u vezi s kraćenjem brade
1. Hanefijski mezheb
U djelu En-Nihaja stoji da je bradu obavezno kratiti kada pređe dužine šake, da kraćenje ispod te dužine nije niko dopustio, i da je njeno brijanje oponašanje židova, hindusa i vatropoklonika. (Vidjeti: Šerhu Fethil-Kadir, 2/347, El-Bahru-raik, 2/302, i Hašijetu Ibn Abidine, 3/456-457.) Ibn Abidin na drugom mjestu kaže: “Sunnet je da brada bude u dužini šake i da se skrati ono što pređe preko te dužine.” (Vidjeti: Šerhu Fethil-Kadir, 2/347, El-Bahru-raik, 2/302, i Hašijetu Ibn Abidine, 3/456-457. 9/671.) Imam Merginani kaže: “Sunnet je nositi bradu u dužini šake.” (Vidjeti: Šerhu Fethil-Kadir, 2/347.)
2. Malikijski mezheb
Upitan je li imam Malik smatrao da je nakon skidanja ihrama obavezno skratiti bradu, brkove i nokte, Ibn Kasim je odgovorio: “To nije smatrao obaveznim, ali je smatrao pohvalnim nakon brijanja glave skratiti nokte, brkove i bradu.” (Vidjeti: El-Mudevvenetul-kubra, 1/441.) Imam Badži također kaže da je imam Malik kraćenje brade smatrao pohvalnim.(Vidjeti: El-Munteka, 4/61.) Upitan u vezi sa čovjekom koji nosi izuzetno dugu bradu, imam Malik odgovorio je: “Neka je skrati.” (Vidjeti: Tenvirul-havalik, 1/232, i Šerhuz-Zurkani, 4/453.) Kadija Ijad je govorio: “Kraćenje brade ustranu i udužinu pohvalno je djelo.” (Vidjeti: Nejlul-evtar, 1/133.)
3. Šafijski mezheb
Imam Šafija u djelu El-Umm, 3/121, rekao je: “Draže mi je kada čovjek skrati bradu i brkove, a ako to ne učini, nije grješan jer ispravnost obreda zavisi od kraćenja, odnosno brijanja glave, a ne od brade.” Na drugom mjestu ovaj isti imam rekao je: “Niko nije obavezan skratiti bradu i brkove jer se obavezno kraćenje odnosi na kosu.” (Vidjeti: Nejlul-evtar, 9/337.)
4. Hanbelijski mezheb
Imam Hallal u djelu Et-Teredždžul, s vjerodostojnim lancem prenosilaca, zabilježio je da je imam Ahmed dopuštao kraćenje brade preko dužine šake dokazujući to Ibn Omerovim predanjem. (Vidjeti: El-Furu, 1/100, Kešful-kina, 1/124, i Es-Silsiletud-daifa, 5/377.) Ibn Muflih veli: “Kraćenje brade koja pređe dužinu šake nije pokuđeno.” (Vidjeti: El-Furu, 1/100.) Imam Merdavi rekao je: “Čovjeku nije pokuđeno kratiti bradu koja pređe dužinu šake.”(Vidjeti: El-Insaf, 1/121, i Kešful-kina, 1/124.)
Vidjeli smo da je kraćenje brade u dužinu šake utemeljeno praksom prvih generacija, i ne znam da je neko od ashaba to zabranjivao. Međutim, nije dopušteno kraćenje brade ispod dužine šake, jer, kako kaže Ibn Abidin, to nije dopustio nijedan učenjak. Naime, islamski učenjaci raspravljali su o tome da li je dopušteno kraćenje brade koja pređe dužinu šake, ali nisam zapazio u kapitalnim djelima da su raspravljali o kraćenju brade ispod dužine šake. Neki učenjaci, opet, smatraju da je kraćenje brade vezano isključivo za obrede hadždža, odnosno ‘umre, ali to nije ispravno. U nekim predanjima stoji da su ashabi kratili bradu na hadždžu i ‘umri, ali u nekim drugima predanjima to se ne spominje. Stoga je ispravno kazati da kraćenje brade nije vremenski određeno, tj. legitimno ju je skratiti povodom obreda, ali i drugim povodima, a Allah najbolje zna.
Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović