Ovaj hadis bilježe Ahmed i Ebu Davud od Ibn Mes’uda, radijallahu anhu. Lanac prenosilaca je ispravan. Značenje hadisa je da je svaka rukja koja sadrži nepoznat tekst, imena šejtana ili tome slično zabranjena.
Tivel je vrsta širka kojom se sastavljaju ili rastavljaju supružnici.
Hamajlija je ono što se stavlja na dijete protiv uroka ili džina. Dešava se da se time, također, koriste bolesnici i odrasli. Od malog širka je stavljanje hamajlija na životinje (status ovoga je kao i status hamajlije). Od Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, se prenosi da je u jednoj bitki, poslao vojsci  jednog izaslanika preko kojeg im je naredio da skinu sve hamajlije koje su bile na njihovim jahalicama. (Buharija, poglavlje: “Džihad”, 3005. i Muslim, poglavlje: “Oblačenje”, 2115.) Ovo ukazuje na to da su sve hamajlije zabranjene, bez obzira sadržavale kur’anski tekst ili nešto drugo.
Rukja je zabranjena ukoliko sadrži tekst koji je nejasan i nepoznat. Međutim, dozvoljena je ona poznatog sadržaja, ukoliko ne sadrži širk i ukoliko je u skladu sa Šerijatom. Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je rekao: “Rukja je dozvoljena ukoliko nije širk.” (Muslim, poglavlje: “Selam”, 2200.)
Dozvoljeno je učiti kur’anski tekst i dozvoljene dove nad vodom i tu vodu dati bolesniku da je popije ili ga posuti njom. Tako je radio Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem. Prenosi se u Ebu Davudovoj zbirci hadisa da je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, učio nad vodom Sabitu b. Kajsu b. Šemmasu, a onda ga tom vodom posuo. (Ebu Davud, poglavlje: “Medicina”, 3885. Lanac prenosilaca je daif (slab).) Prve generacije ispravnih prethodnika su ovo, također, praktikovali. Ovakav vid liječenja je dozvoljen.
Šejh Ibn Baz, “El – buhus”, 40, str.161 – 162

Novotarija se u Šerijatu može definisati kao: ”Obožavanje Allaha, subhanehu ve te‘ala onako kako to Allah, dželle šanuhu, nije propisao.” Može se definisati i kao: “Obožavanje Uzvišenog Allaha, subhanehu ve te’ala, suprotno od onoga na čemu je bio Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, kao i četvorica pravednih halifa.” Prva definicija je uzeta iz riječi Allaha, subhanehu ve te’ala:
”Zar oni da imaju bogove koji im propisuju od vjere ono što Allah nije naredio… ?”

Druga definicija je uzeta iz riječi Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem:
”Pridržavajte se mog sunneta i sunneta pravednih halifa poslije mene. Čvrsto se držite za njega. Uhvatite se očnjacima za njega i klonite se novih stvari!”
Ko go bude obožavao Allaha, subhanehu ve te’ala, nečim što On nije propisao ili nečim na čemu nije bio Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, kao ni njegova četvorica pravednih halifa, on je novotar.

Bez obzira da li je ta novotarija u ibadetu u vezi s Allahovim, dželle šanuhu, imenima i svojstvima, ili s Njegovim propisima i Šerijatom. Što se tiče stvari u vezi s običajem, one se ne mogu nazvati novotarijom u vjeri iako u jezičkom značenju nose taj naziv. Na njih se ne odnosi upozorenje Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem. U vjeri nema “lijepe novotarije”. “Lijep sunnet” je onaj sunnet koji je u saglasnošću sa Šerijatom. “Lijep sunnet” podrazumijeva da čovjek počne raditi djelo od sunneta ili da “oživi” neki sunnet nakon što je bio zapostavljen, ili da uradi neko djelo koje služi kao sredstvo do djela koje je sunnet. Zato se riječi Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem: “Ko bude uveo u islam lijep sunnet…” odnose na sljedeće tri stvari:

1. Ko bude počeo raditi djelo od sunneta – ovo je povod pomenutog hadisa, jer je Poslanik sallallahu ‘alejhi ve sellem, podstakao ashabe da udijele sadaku grupi ljudi koji su mu bili došli, a bili su u veoma teškom materijalnom stanju. Došao je jedan ensarija sa teškim zavežljajem u kome se nalazilo srebro i stavio ga u krilo Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem. Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je rekao:
”Ko bude uveo u islam lijep sunnet, ima za njega nagradu i nagradu onoga ko bude po njemu radio.”
Tako je ovaj čovjek uveo lijep sunnet na taj način što je otpočeo djelo koje je već bilo propisano, a nije uveo ništa novo.

2. Ko oživi zapostavljen sunnet. Za takvog čovjeka se kaže: “Uveo je sunnet” u značenju: “oživio ga je”, jer on nije došao s nečim novim u vjeri.

3. Da čovjek uradi neko novo djelo koje služi kao sredstvo do djela koje je sunnet; npr.: izgradnja škola, štampanje knjiga … Ovo djelo samo po sebi nije ibadet Allahu, dželle šanuhu, ali postaje ibadetom, jer je sredstvo ka činjenju ibadeta.
Samo gore navedene situacije se odnose na riječi Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem:
”Ko bude uveo u islam lijep sunnet, ima za njega nagradu i nagradu onoga ko bude po njemu radio, a da se ovome neće umanjiti od nagrade.”

Šejh Ibn Usejmin
Fetve učenjaka dvaju harema – 42. str.

Na samom početku obavezno je ukazati da kada se radi o ibadetima, onda je obavezno da se striktno pridržavamo i praktikujemo samo ono što je došlo u Kur’anu i sunnetu Allahovog Poslanika, ﷺ.

Kada su u pitanju mrtvi i poimanje stvari vezanih za njih: šta umrlima koristi, gdje se nalaze njihove duše i slično, nema sumnje da u to moramo vjerovati samo na način koji je došao u Kur’anu i sunnetu Allahovog Poslanika, ﷺ. Pogotovo ako uzmemo u obzir da je možda najveći dio novotarija, svejedno kod nas ili u drugim dijelovima gdje žive muslimani, upravo vezan za umrle.

Kada su u pitanju stvari koje koriste umrlom nakon njegove smrti, trebamo znati da je osnova da čovjeku koristi samo ono što je sam učinio, shodno riječima Uzvišenog Allaha:
”I da je čovjekovo samo ono što sam uradi.” (An-Nedžm, 39.)

Meðutim, Allahov Poslanik, ﷺ., obavijestio nas je da neke stvari koriste umrlom poslije njegove smrti! Ni u kom slučaju se ne radi o kontradikciji nego samo o specificiranju prvog spomenutog propisa.
Takoðer treba napomenuti da je poznavanje ove stvari bitno iz nekoliko aspekata.

Kao prvo, ova stvar je vezana za osnove samog vjerovanja – akidu, jer znanje da li nešto koristi umrlom ili ne, spada u nevidljivi svijet – gajb, a kada je u pitanju vjerovanje u gajb, onda ono mora da bude strogo vezano za dokaze iz Kur’ana i sunneta! Tako vidimo da imam Tahavi u svojoj Poslanici spominje ovu stvar kazavši:
”I u dovi i sadaki živih za umrle ima koristi za umrle.” (Šerhul-akide Tahavijje, 2/663.)

Druga stvar radi koje je bitno poznavanje spomenute tematike jeste iz razloga što je veliki broj novotarija upravo vezan za kult mrtvih, a poznavanjem ovih stvari i kako su one pojašnjene u Kur’anu i sunnetu, čovjeka biva daleko od svake novotarije!

Tako od stvari koje koriste umrlom su:

1) Dova! Kod islamskih učenjaka ne postoji razilaženje, odnosno islamski učenjaci imaju jednoglasan stav da će umrlom muslimanu koristiti dova koju za njega upućuje živi čovjek, ukoliko bude primljena. Kaže imam Nevevi:
”Konsenzus islamskih učenjaka je da dova koristi umrlima i da do njih dolaze sevapi od te dove.” (El-Ezkar, 215.)

Na ovu stvar upućuju mnogi dokazi iz Kur’ana i sunneta. Kaže Uzvišeni Allah u suri El-Hašr:
”Oni koji dolaze poslije njih, govore:’Gospodaru naš,oprosti nama i i braći našoj koji su nas u vjeri pretekla.”’
U sunnetu Allahovog Poslanika, ﷺ., nalazimo takoðer mnogo dokaza koji upućuju na spomenutu stvar.
Zabilježio je imam Muslim u svom Sahihu od Ebu Hurejre, r.a., da je Allahov Poslanik, ﷺ., rekao:
”Kada umre sin Ademov, prestaju njegova djela osim u tri slučaja: trajna sadaka, znanje kojim se drugi koriste i pobožno dijete koje za njega dove upućuje.” (Muslim, br. 4199)

Od tih dokaza je hadis u kojem se kaže da je Poslanik, ﷺ., običavao na dženazi prisutnima reći: “Tražite oprost za vašeg brata.” Takoðer Poslanikove, ﷺ., dove u kojima bi izmeðu ostalog govorio: “Allahu, oprosti našim mrtvim i našim živim.” Zatim, ako pogledamo u sami dženaza-namaz ,vidjet ćemo da nije ništa drugo do dova za samog umrlog. (Ahkamul-dženaiz, 169.)

2) Sadaka je druga stvar koji korist umrlom ako je za njega učini živi!
Zabilježio je imam Buharija u svom Sahihu od Ibn Abbasa, r.a., da je Sa’du ibn Ubadi umrla majka, dok je on bio odsutan, pa je upitao Allahovog Poslanika, ﷺ.: “Da li će joj koristiti ako za nju udijelim sadaku?”, a Poslanik, ﷺ., mu je odgovorio: ”Da!” (Buharija, br. 2756, 2762, 2870)
Postoji još hadisa koji upućuju da dova koristi umrlom, ali mi ćemo se zadovoljiti spomenutim.

3) Trajna sadaka, koju iza sebe ostavi umrli ili, kako je to još poznato u narodu, hajr ili hajrat koji ostavi iza sebe. Kaže Uzvišeni Allah, dž.š.:
”I Mi smo zapisali ono što su uradili i djela koja su iza sebe ostavili.” (Jasin, 12.)
Hadisi iz sunneta Allahovog Poslanika, ﷺ., koji upućuju na spomenuto su sljedeći.

Zabilježio je imam Muslim u svom Sahihu od Ebu Hurejre, r.a., da je Allahov Poslanik, ﷺ., rekao:
”Kada umre sin Ademov, prestaju njegova djela osim u tri slučaja: trajna sadaka, znanje kojim se drugi koriste i pobožno dijete koje za njega dove upućuje.” (Muslim, br. 4199)

Ibn Madže u svom Sunenu je zabilježio hadis, za koji šejh Albani kaže da je dobar, od Ebu Hurejre, r.a., u kojem Poslanik, ﷺ., kaže:
”Od dobrih djela koja dopiru do vjernika poslije njegove smrti su: znanje kojem je podučavao i širio, pobožno dijete koje je ostavio iza sebe, Mushaf koji je ostao iza njega, mesdžid koji je napravio, kuća koju je za musafire izgradio, potok koji je iskopao, sadaka koju je podijelio u životu i zdravlju dopire do njega poslije njegove smrti!” (Ibn Madže, br. 242)

4) Vraćanje duga, ukoliko je umrli ostao dužan nekome, obaveza je da njegova porodica vrati taj dug iz njegovog imetka prije same raspodjele. Ukoliko bi se desilo da iza njega nije ostalo imetka, pa ga za njega vrati neko drugi, to vraćanje koristi umrlom.

Hadisa koji govore o važnosti vraćanja duga i o tome da samo vraćanje koristi umrlom, postoji više. Od tih hadisa je hadis koji je zabilježio imam Hakim u svom ”Mustedreku” od Semure ibn Džinduba u kojem se kaže da je Allahov Poslanik, ﷺ., jedne prilike, klanjajući jednu dženazu, rekao:
”Zaista je čovjeka koji se nalazi ispred vas (mejjita) od ulaska u Džennet spriječio dug koji nije vratio, pa ako hoćete, spasite ga, a ako hoćete, prepustite ga Allahovoj kazni” (Hakim, br. 2261, šejh Albani kaže hadis je sahih, Ahkamul-dženaiz, str. 15) – tj. ako za njega isplatite dug, koristit će mu to isplaćivanje i spasit će ga od kazne, a ako to ne učinite, bit će prepušten kazni.

U ovu stvar takoðer možemo uvrstiti i napaštanje posta za umrlog, ali ne svakog posta, nego samo posta koji se umrli zavjetovao da će postiti, pa je umro prije nego što je ispostio te dane. Naprimjer, ukoliko se osoba zavjetovala da će postiti pet dana, pa je umrla prije nego što je ispostila te dane, u tom slučaju lijepo je za tu osobu ispostiti te dane. Ova vrsta posta smatra se na jedan način isplaćivanjem duga za umrlog koji je ostao dužan. Od hadisa koji upućuju na ovu stvar imamo hadis koji je zabilježio imam Buhari u svom Sahihu da je Sa’d ibn Ubade došao Allahovom Poslaniku, ﷺ., rekavši mu: “Moja majka je umrla a zavjetovala se da će postiti! Da li ću napostiti za nju?” Poslanik, ﷺ., mu je rekao: ”Naposti za nju.” (Buharija, 5/400)

5) Obavljanje hadždža za umrlog! Od stvari koje takoðer koriste umrlom jeste obavljanje hadždža za umrlu osobu.

Zabilježio je imam Buharija u svom Sahihu od Ibn Abbasa, r.a., da je došla neka žena Allahovom Poslaniku, ﷺ., i rekla: “Moja majka se zavjetovala da će obaviti hadždž, pa je umrla a nije ga obavila, da li ću za nju obaviti hadždž?” Poslanik, ﷺ., rekao je: ”Da, obavi za nju hadždž!”
Kaže hafiz Ibn Hadžer u komentaru ovog hadisa:
“Iz ovoga se razumije dozvoljenost obavljanja hadždža za umrlog.” (Fethul-bari, 4/78)

Takoðer su zabilježili imam Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Abdullaha ibn Abbasa, r.a., da je došla neka žena Allahovom Poslaniku, ﷺ., i rekla:
”Allahov Poslaniče, obaveza hadždža zatekla je mog oca u velikoj starosti, ne može da ga obavi, pa da li ja mogu da za njega obavim hadždž?” Poslanik, ﷺ., reče: “Da!“

Imam Nevevi u komentaru ovog hadisa kaže:
”I iz ovoga zaključujemo da se dobročinstvo prema roditeljima ogleda u činjenju stvari koje im koriste poput vraćanja njihovog duga, da im se hizmeti, da se izdržavaju, da se za njih obavi hadždž i slično!” (Fethul-bari, 4/80, Šerhu Sahihi Muslim, 10/102)

Potrebno je skrenuti pažnju da su meðu narodom poznate neke stvari koje se čine za umrle, a koje nemaju nikakvo utemeljenje u islamskim izvorima, poput: tevhida, mevluda i sličnih stvari!

Takoðer su prisutne neke stvari oko kojih postoji razilaženje kod islamskih učenjaka da li umrlom koriste ili ne, poput učenja Kur’ana. Meðutim, zasigurno se zna da nikada niko od prvih generacija, ashaba,tabiina i učenjaka poslije njih, nije praktikovao učenje Kur’ana za nekog svog umrlog! Nije nam prenesen ni jedan jedini harf o tome da je ikada iko učinio nešto takvo. Tako da možemo zaključiti da je teško da nešto činimo i smatramo ibadetom što nije bilo prisutno ni za vrijeme Allahovog Poslanika, a ni za vrijeme generacija poslije njega, ﷺ.!

Kaže hafiz Ibn Kesir u svom Tefsiru u komentaru 39. ajeta sure An-Nedžm: “I da je čovjekovo samo ono što sam uradi”:
”Kao što čovjek neće nositi grijehe drugih, tako isto i od dobrih djela njemu pripada samo ono što je on sam učinio za sebe. Iz ovog kur’anskog ajeta imam Šafija i oni koji ga slijede zaključili su da sevapi učenja Kur’ana ne dolaze do umrlog, zato što to nisu njihova djela i zarada, zato vidimo da Poslanik, ﷺ., nije svoj ummet uputio na nešto takvo, niti ih je na to podsticao, niti im na to ukazao direktno ili indirektno, niti je preneseno i od jednog ashaba da je činio nešto tako, a da je to kakav hajr, oni bi nas u tome pretekli. Vrste ibadeta su strogo vezane za predaje i nije dozvoljeno dolaziti sa ibadetima na osnovu mišljenja i analogije.”
(Tefsir Ibn Kesira, 4/328)

Ovdje je potrebno ukazati na jednu veliku pojavu koja je mnogo raširena kod običnog svijeta, a to je učenje takozvanih hatmi, gdje neka osoba plati drugoj osobi da za dušu umrlog prouči cijeli Kur’an – hatmu, ili jedan dio poput sure Jasin i slično. Ovakva stvar je strogo zabranjena po konsenzusu islamskih učenjaka. Kaže poznati hanefijski učenjak Ibn Ebi Izz el-Hanefi u svom komentaru ”Tahavijske poslanice”:
”Što se tiče plaćanja nekome da uči Kur’an, a potom da sevape učenja pokloni umrlom, ovakvo nešto nije činio niko iz prvih generacija selefa, niti je iko od imama naredio da se nešto takvo čini, ili pak dozvolio da se to čini.” (Šerhu Akide Tahavijje, 2/672)

Odgovorio: hfz. Dževad ef.Gološ

Ovo djelo nije dozvoljeno. Putovanje u Medinu dozvoljeno je samo s ciljem obavljanja namaza u Mesdžidu Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, jer je to jedan od tri mesdžida radi čije posjete je dozvoljeno krenuti na putovanje. Jedan namaz obavljen u Poslanikovom, sallallahu ‘alejhi ve sellem, mesdžidu vredniji je od hiljadu namaza obavljenih u nekom drugom mesdžidu; izuzevši Harem u Mekki. Iz zabrane o putovanju bilo kojem mesdžidu, osim mesdžida u Mekki, Poslanikovog, sallallahu ‘alejhi ve sellem, mesdžida i Mesdžidul – Aksa’a u Kudsu, proizilazi da nije dozvoljeno krenuti na putovanje bilo kojem mesdžidu ili kaburu da bi se tu obavljao namaz, činio ibadet ili tražio berićet. Što se tiče posjete kaburova da bi se podsjetilo na Ahiret, to se može postići posjetom bilo kojeg kabura, a u svakom mjestu postoje mezarluci, tako da je njihovo posjećivanje sasvim dovoljno kako bismo se podsjetili na Ahiret.

Pored toga, i mrtvi imaju koristi od dova upućenih Allahu, dželle šanuhu, za njih.
O učestalim posjetama kaburu Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, postoji zabrana. Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem:
”Nemojte posjećivati moj kabur učestalo i donosite salavat na mene gdje god bili, jer doista vaš doneseni salavat dopire do mene gdje god bili.”
I rekao je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem:
”Nema nijednog muslimana da će donijeti selam na mene, a da mi Allah neće povratiti dušu, kako bih mu uzvratio selam.”
Ovo se odnosi na svakog muslimana – bio on blizu ili daleko.

Što se tiče hadisa o vrijednosti kabura Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, neophodno je napomenuti da su oni slabi ili apokrifni. Primjer tih hadisa je:
”Ko me bude posjetio poslije smrti kao da me je posjetio za vrijeme mog života.”
”Ko bude posjetio moj kabur…”
ili
“Ko me bude posjetio bit ću mu zagovornik ili svjedok.”
“Ko bude obavio hadždž, a ne bude me posjetio, udaljio se od mene.”

Svi navedeni hadisi su apokrifni i nemaju svoje temelje kao što je to pojasnila islamska ulema (npr.: Ibn Tejmijje u odgovoru Almaiju; Ibn ‘Abdul – Hadi u odgovoru Šebkiju i El – Elusi u odgovoru Nebhaniju). Muslimani ne smiju vjerovati osobama koje plasiraju ovakve hadise i prevode ih ljudima. Zabrana posjete Poslanikovog, sallallahu ‘alejhi ve sellem, kabura ne znači umanjivanje njegove, sallallahu ‘alejhi ve sellem, vrijednosti. Naprotiv, ljubav prema Poslaniku, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je čvrsta u srcima njegovih sljedbenika i ovu ljubav ne umanjuje to što su oni daleko od njegovog kabura, a Allah, dželle šanuhu, najbolje zna.

Šejh Ibn Džibrin
Fetve učenjaka dvaju harema – 54. str.