Ovo nevjerničko pitanje u korijenu je neispravno i samo po sebi kontradiktorno. Kada bismo, u cilju dokazivanja, pretpostavili da Allah ima stvoritelja, postavlja se pitanje: ko je onda njega stvorio, pa ko je stvorio tvorca toga stvoritelja… i tako unedogled. Ovo je razumski neprihvatljivo i nemoguće. Međutim, razum i logika prihvataju činjenicu da sve stvoreno vodi porijeklo od jednog Stvoritelja kojeg niko nije stvorio, a koji je stvorio sve drugo. To je Uzvišeni Allah.
Što se tiče šerijata, Poslanik, ﷺ, obavještava nas o ovom pitanju, odakle ono vuče korijen, kako se liječi i kako se odgovara na njega: Prenosi se od Ebu Hurejre da je Allahov Poslanik, ﷺ, rekao: “Ljudi će neprestano postavljati razna pitanja sve dok ne upitaju: ‘Allah je Stvoritelj stvorenja, ali ko je Njega stvorio?’ Kome padne na pamet takvo pitanje, neka kaže ‘amentu billahi’ (vjerujem u Allaha).” U drugom hadisu Poslanik, ﷺ, kaže: “Nekima od vas dođe šejtan došaptavajući mu: ‘Ko je stvorio to i to…’, sve dok ga ne upita: ‘Ko je stvorio tvoga Gospodara?’ Kad se to desi, neka zatraži utočište kod Allaha i neka prestane.” U još jednom hadisu kaže se: “Čovjeku dođe šejtan pitajući ga: ‘Ko je stvorio to i to?’” (Muslim, br. 134)
Iz ovih hadisa možemo zaključiti da je izvor ovoga pitanja šejtan. U njima se, također, iznosi lijek i odgovor na ovo pitanje, a to je: (1) treba izbjegavati slijeđenje šejtanskih koraka i laži, (2) potrebno je kazati: “Amentu billahi ve rusulih – vjerujem u Allaha i u Njegove poslanike”, (3) zatražiti utočište i zaštitu kod Allaha od šejtana.
Isto tako, postoje predaje koje ukazuju na to da treba tri puta simbolično pljucnuti na lijevu stranu i proučiti suru El-Ihlas (Vidjeti na internetu stranicu “Šekava ve hulul” u rubrici knjige na arapskom jeziku!)
O tome da je Allah Prvi, izrečeni su brojni hadisi:
“Bože moj, Ti si Prvi i nema ništa prije Tebe. Ti si Posljednji i nema ništa poslije Tebe.” (Muslim, br. 2713)
“Allah je postojao kada ništa drugo nije bilo”, a u drugom rivajetu kaže se: “Ništa prije Njega nije bilo.” (Buhari, br. 3020 i 6982)
Potrebno je napomenuti da postoje i kur’anski ajeti u ovom smislu. Mu’min vjeruje i ne sumnja, kafir ne vjeruje, a munafik sumnja. Molimo Allaha da nam podari iskren iman i nepokolebljivo uvjerenje, jer On je Taj koji upućuje!

Muhammed Salih Munedždžid,  Odgovori o islamskom vjerovanju, str. 7.

Uvaženi brate, tvoje je pitanje kratko, a da bi odgovor bio potpun, zbog bitnosti onoga što sve obuhvata, trebalo bi da sadrži više toga. Naime, potrebno je pojasniti propis psovanja (vrijeđanja) Uzvišenog Allaha, propis uklanjanja zla rukom, propis sprovođenja šerijatskih kazni od strane pojedinaca, propis ponašanja prema otpadniku – murtedu od vjere.
1. Što se tiče vrijeđanja i psovanja Allaha, islamski učenjaci imaju jednoglasan stav o tome da je onaj ko opsuje Allaha, dželle šanuhu, ili Ga na bilo koji način uvrijedi, pod uvjetom da nije prisiljen, da nije učinio lapsus, odnosno da razumije značenje tih riječi – izašao iz okvira islama i postao odmetnik, makar te riječi izrekao u šali.
Ishak b. Rahavejh kaže: “Islamski učenjaci imaju jednoglasan stav o tome da onaj ko vrijeđa Allaha, ili Poslanika, ﷺ, ili ne priznaje nešto od Objave, ili ubije nekog od poslanika, pa makar tvrdio da vjeruje u Objavu, da je tim činom postao nevjernik.” (Ibn Abdulberr, Et-Temhid, 4/226)
Kazao je Ibn Kudama: “Onaj ko uvrijedi – opsuje Allaha, nevjernik je, bez obzira da li se šalio ili bio ozbiljan.” (El-Mugni, 10/103)
Kazao je Ibn Hazm: “Pod nebeskim svodom ne postoji musliman koji vrijeđanje Allaha, dželle šanuhu, ne smatra nevjerstvom.” (El-Muhalla, 11/411)
Imam Merdavi rekao je: “Ko uvrijedi Allaha ili Poslanika, takav je čovjek nevjernik, po jednoglasnom mišljenju islamskih učenjaka.” (El-Insaf, 10/326)

(Napomena: Islamski učenjaci pod pojmom “vrijeđanje i psovanje Allaha” misle na bilo koji vid omalovažavanja Uzvišenog Allaha. A ono što postoji kod nas u Bosni, da ljudi psuju Allah na način koji je svima nama poznat, to je nešto za što učenjaci današnjeg doba nisu mogli da vjeruju da postoji na planeti kada su im studenti sa naših prostora pojasnili na koji način ljudi na našim prostorima psuju i vrijeđaju Allaha.)
2. Kada je u pitanju uklanjanje zla rukom, treba spomenuti činjenicu koja  je nepoznanica velikom broju muslimana, a to je neispravno shvatanje riječi Allahovog Poslanika: “Ko od vas vidi zlo, neka ga ukloni rukom, a ako ne može, neka ga ukloni jezikom – govorom, a ako ni to ne može, neka to prezire srcem, a to je najslabiji vid imana.” (Muslim)
Kazao je Kadi Ebu Bekr Ibn el-Arebi, poznati učenjak malikijske pravne škole i to nije Ibn Arebi poznat kao “vođa nevjerstva i zablude”, u komentaru spomenutog hadisa: “Jedna od manje poznatih stvari u ovom hadisu jeste i to što je Allahov Poslanik u ovom hadisu počeo hadis spominjanjem zadnje stvari, a to je uklanjanje zla rukom, a u osnovi se počinje uklanjanjem zla jezikom, a nakon toga se zlo uklanja rukom.” (Ibn El-Arebi, Ahkamul-Kur’an, 2/67)
Šejh Ibn Baz upitan je o uklanjanju zla rukom, pa je kazao: “Uzvišeni Allah u opisu mu’mina navodi da oni naređuju dobro i odvraćaju od zla. Rekao je Uzvišeni Allah: ‘A vjernici i vjernice su prijatelji jedni drugima: traže da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćaju’ (Et-Tevba , 71); ‘I neka među vama bude onih koji će na dobro pozivati i tražiti da se čini dobro, a od zla odvraćati – oni će šta žele postići.’ (Alu Imran, 104); ‘Vi ste narod najbolji od svih koji se ikada pojavio: tražite da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćate, i u Allaha vjerujete’(Alu Imran, 110). Ajeti u kojima se naređuje naređivanje dobra i odvraćanje od zla mnogobrojni su, a sve to pokazatelj je bitnosti toga i pokazatelj velike potrebe za tim. U vjerodostojnom hadisu zabilježeno je da je Allahov Poslanik kazao: ‘Ko od vas vidi zlo, neka ga ukloni rukom, ako ne može, neka ga ukloni jezikom – govorom, a ako ni to ne može, neka to prezire srcem, a to je najslabiji vid imana.’ (Muslim, Sahih) Odvraćanje od zla rukom primijenit će osoba koja za to ima mogućnosti, kao što je slučaj sa vladarom ili institucijama koje imaju tu nadležnost, ili emir u onome što je u njegovoj nadležnosti, ili kadija – sudija u onome što je u njegovoj nadležnosti, ili čovjek u svojoj kući u pogledu svoje djece ili članova porodice.

Onaj ko to ne može ili onaj čije će takvo postupanje izazvati smutnju, prepirku ili fizički obračun, on neće uklanjati zlo rukom, već će se ograničiti na uklanjanje zla jezikom i to je dovoljno kako se ne bi desilo da uklanjanje zla rukom prouzrokuje zlo veće od onoga koje je želio da otkloni, kao što su to spomenuli islamski učenjaci.
Što se tiče takve osobe, dovoljno je što će to osuditi jezikom, tako što će kazati: ‘Brate, boj se Allaha, to nije dozvoljeno; to je obaveza da se ostavi, to je obaveza da se učini’, i slično tome, lijepim riječima i na pristojan način. Nakon toga dolazi negiranje srcem, tako što će srcem prezirati grijeh pokazujući svoj prezir, isto kao što neće sjediti sa onima koji čine grijeh, a i to potpada pod prezir srcem.”

Izvor fetve oficijelna stranica šejha Ibn Baza: http://www.binbaz.org.sa/mat/246
Pošto smo konstatirali, navodeći jednoglasan stav učenjaka, da je psovanje i vrijeđanje Allaha – kufr, kao i to da je obaveza onome koji vidi zlo da ga ukloni, tebi je obaveza da spomenutoj osobi, na lijep način, pojasniš opasnost i veličinu tog (ne)djela, da pojasniš da činjenjem tog djela čovjeku propadaju sva djela koja je počinio do tada¸i da mu ona neće koristiti ako umre u takvom stanju, osim ako se pokaje. Kazao je Uzvišeni Allah: “A onaj ko otpadne od prave vjere – uzalud će mu biti djela njegova i on će, na onom svijetu, nastradati. “ (El-Maida, 75) Uzvišeni Allah također je kazao: “A tebi, i onima prije tebe, objavljeno je: Ako budeš druge Allahu ravnim smatrao, tvoja djela će sigurno propasti, a ti ćeš izgubljen biti. Nego, Allahu se jedino klanjaj i budi zahvalan!”  (Ez-Zumer, 65–66)

3. Što se tiče sprovođenja šerijatskih kazni u pogledu onih koji to zaslužuju u vremenu kada ne postoji šerijatska vlast niti se sudi po Allahovim zakonima, da li je dozvoljeno pojedincu da sprovodi šerijatske kazne? Islamski učenjaci u pogledu tog pitanja kazali su da nije dozvoljeno pojedincu da sprovodi šerijatske kazne u slučaju osoba koje su počinile prekršaj zbog kojeg su zaslužile šerijatsko kažnjavanje. Razlog za to jeste što bi to vodilo do smutnje, nereda, bespravnog prolijevanja krvi, jer sprovođenje šerijatskih kazni opširno je poglavlje i veoma osjetljivo, poglavlje o kojem ljudi malo toga znaju. Kada bi se dozvolilo svakome da sprovodi šerijatske kazne, ljudi bi prolijevali tuđu krv bespravno pod izgovorom da je to sprovođenje šerijatskih kazni.
Poznati tumač Kur’ana, imam Kurtubi u svome je Tefsiru kazao: “Ne postoji razilaženje u pogledu toga da sprovođenje šerijatske kazne – odmazde za ubistvo (kisas) ne sprovodi niko osim vladar kojem je stavljeno u obavezu da sprovodi šerijatske kazne za ubistvo i druge prijestupe.” (El-Džamia li ahkamil-Kur’an, 2/245)

Od Ebu Ez-Zenada prenosi se, a on prenosi od svoga oca, a on od pravnika Medine, čijem se mišljenju vraćaju ljudi, da su govorili: “Ne dolikuje nikome da sprovodi šerijatske kazne osim vladaru, izuzev što je dozvoljeno da čovjek sprovede kaznu za blud nad svojim robom ili robinjom.” (Ševkani, Nejlul-evtar, 7/172)
Naš uvaženi šejh Safet Kuduzović u jednom od svojih članaka, objavljenim na minber.ba , kazao je: “Budući da nema islamske vlasti koja bi adekvatno kaznila smutljivce i pokvarenjake, a kaznene mjere u islamu može izreći i sprovoditi isključivo islamski vladar, kazna za uznemiravanje Svevišnjeg Allaha, Poslanika, ﷺ, i vjernika prolongirat će se za Sudnji dan. Obaveza je ljude upozoriti na pogubnost takvih postupaka i poniženje koje mogu doživjeti na dunjaluku i bolnu kaznu koju će sigurno iskusiti na ahiretu, ako se u međuvremenu ne pokaju. Na muslimanima je da ukazuju na greške i pojašnjavaju propise, a Allahova riječ ostaje istinita: ‘A većina ljudi, ma koliko ti želio, neće biti vjernici’ (Jusuf, 103).”

4. Treba da znaš, cijenjeni i uvaženi brate u islamu, da sve spomenuto ne znači da je tebi zabranjeno da takvim osobama pokušavaš na lijep način da pojasniš propise vjere, da ih pozoveš na pokajanje. Štaviše, dozvoljeno ti je da za njih moliš Allaha u vremenima kada se dove primaju, da ih Allah uputi na Pravi put.
Islamski se učenjaci ne razilaze, kako navodi šejhul-islam Ibn Tejmijja u svojim Fetvama, u pogledu prihvatanja pokajanja otpadnika čije se otpadništvo ponovi više puta, ako se iskreno pokaje Allahu zbog počinjenih grijeha, kada je u pitanju njegov odnos između njega i Allaha, ali se razilaze u pitanju da li se to pokajanje prihvata u ovodunjalučkim propisima. To je dovoljan razlog da se potrudiš u pojašnjavanju propisa onima kojima je to potrebno, ne bi li Allah dao da se oni, tvojim sebebom, vrate Pravom putu.

Uvaženi učenjak današnjeg vremena Muhammed Salih Munedždžid, u jednoj od svojih fetvi u pogledu čovjeka čija je majka ostavila islam i vratila se vjeri na kojoj je bila prije (sikizam), nakon što je pojasnio čovjeku da nema obavezu činjenja dobročinstva majci nakon što je postala otpadnik od vjere, kazao je: “Moj savjet tebi jeste: ne gubi nadu u to će se tvoja majka vratiti uputi i ne prestaj da je pozivaš na najljepši način, uz sve to ustraj u dovi za nju, naročito u odabranim vremenima, kao što je zadnja trećina noći, ili u odabranim stanjima, kao što je stanje sedžde u namazu. I znaj da ona nema nikakvih prava kod tebe sve dok je otpadnica.”
A Allah najbolje zna!
Odgovorio: Elvedin Pezić, prof.

Zahvala pripada Uzvišenom Allahu, koji u Kur’anu kaže: “Niko nije kao On! On sve čuje i sve vidi.” (Eš-Šura, 11)
Allahu, dž. š., ne sliči niko od Njegovih stvorenja, niti se bilo ko od njih može sa Njim porediti. Niko Mu ravan nije i On nema sudruga. Allah, dž. š., daleko je od svake sličnosti sa stvorenjima. Bilo šta da pomisli čovjek u vezi sa svojim Gospodarom, mora znati da je Allah, dž. š., daleko iznad toga. Čovjek nije u stanju svojim znanjem obuhvatiti Allaha, dž. š., ili sebi predstaviti Njegov lik. Uzvišeni Allah kaže: “…a oni znanjem ne mogu Njega obuhvatiti.” (Ta-ha, 110)
Musliman, u osnovi, nije zadužen da sebi predočava i predstavlja Allaha, dž. š. Njegova obaveza i zadaća jeste da vjeruje da Allahu, dž. š., pripadaju savršena svojstva koja dolikuju Njegovoj uzvišenosti i da Mu niko ne nalikuje u tim svojstvima. Ono što ulazi u sastavni dio akide muslimana jeste vjerovanje da se Uzvišeni Allah ne može vidjeti na ovom svijetu, kao što kaže Allah, dž. š.: “Pogledi do Njega ne mogu doprijeti…” (El-En‘am, 103)

Vjernici će vidjeti Allaha, dž. š., na mjestu skupljanja svih ljudi radi obračuna na Sudnjem danu i u Džennetu.
U Sahihu imama Muslima navodi se da je Allahov Poslanik, ﷺ, jednom prilikom  upitan: “Da li si vidio svoga Gospodara?” “Vidio sam nur (svjetlost)”, odgovori Allahov Poslanik, ﷺ.
U drugoj predaji ovoga hadisa navodi se: “Svjetlost… kako da Ga vidim?”
Ovo se slaže sa onim što je došlo u suri El-A‘raf, gdje Allah, dž. š., govori Musau, alejhis-selam: “Nećeš Me vidjeti”, tj. na ovom svijetu.
Allahov Poslanik, ﷺ, a ni bilo ko drugi nije vidio Gospodara svojim očima. Na Sudnjem danu, kada ljudi ugledaju svoga Gospodara na mahšeru  (mjestu sakupljanja radi obračuna), učinit će Mu sedždu zbog Njegove uzvišenosti. Viđenje Allaha, dž. š., u Džennetu bit će apsolutno najveća blagodat koja će biti ukazana i upriličena stanovnicima Dženneta.
Tvoja dužnost, brate, jeste da Allaha, dž. š., spoznaš preko Njegovih lijepih imena i atributa koje je On spomenuo u Svojoj Knjizi i o kojima nas je obavijestio Njegov Poslanik, ﷺ. Ne opterećuj sebe onim što ne možeš podnijeti i postići! Okreni se onome što ti je tvoj Gospodar naredio, te se riješi i oslobodi šejtanskog došaptavanja! Da te Allah, dž. š., uputi ka onome čijim ćeš činjenjem postići Njegovo zadovoljstvo!

Muhammed Salih Munedždžid, Odgovori o islamskom vjerovanju,  str. 6.

Uvaženi brate u vjeri, što se tiče podatka ili konstatacije da tijela šehida ne truhnu, tj. da ih zemlja ne jede, ona je netačna, iako je toliko rasprostranjena kako kod nas, tako i u cijelom islamskom svijetu. U islamu ne postoji validan dokaz koji potvrđuje činjenicu da tijela šehida ne truhnu. Da, kroz historiju se više puta dešavalo da je Uzvišeni Allah počastio određene ljude kerametom i njihova tijela sačuvao od raspadanja, ali to se tumači kao keramet prema toj osobi, a ne kao dokaz da svi čija tijela nisu sačuvana nisu preselili kao šehidi.

U islamu postoje dokazi da zemlja ne jede i ne uništava tijela Allahovih poslanika. Od Uvejsa b. Uvejsa, r. a., prenosi se da je Allahov Poslanik kazao: “Uzvišeni Allah zabranio je zemlji da jede (uništava) tijela poslanika.” (Ebu Davud i drugi, šejh Albani je u više svojih djela potvrdio vjerodostojnost ovog hadisa)

Na osnovu spomenutog, to što se tijela bespravno ubijenih Bošnjaka nađu u fazi raspadanja, nije dokaz da ti ljudi nisu preselili kao šehidi. U sunnetu Allahovog Poslanika postoji mnogo dokaza koji potvrđuju da je osoba koja bude ubijena braneći svoj život, imetak i svoju čast – preselila smrću šehida.

Od Seida b. Zejda, r. a., prenosi se da je Allahov Poslanik kazao: “Ko preseli braneći svoj imetak, on je šehid, ko preseli braneći svoju porodicu ili svoj život, on je šehid, ko preseli braneći svoju vjeru, on je šehid.” (Ebu Davud i drugi, šejh Albani je u više svojih djela potvrdio vjerodostojnost ove predaje)

A Allah najbolje zna!

Odgovorio: Pezić Elvedin

Na samom početku značajno je istaći da su ashabi (drugovi) Allahovog Poslanika, ﷺ, bez ikakve sumnje u to, najbolji drugovi najboljeg Poslanika koji su ikada hodili Zemljom, a posebno se tu misli na četvericu pravovjernih halifa: Ebu Bekra, Omera, Osmana i Aliju. Tome u prilog govore sljedeći ajeti: “Allah je zadovoljan prvim muslimanima, muhadžirima i ensarijama i svima onima koji ih slijede dobra djela čineći, a i oni su zadovoljni Njime: za njih je On pripremio džennetske bašče kroz koje će rijeke teći, i oni će vječno i zauvijek u njima boraviti” (Et-Tevba, 100); “I siromašnim muhadžirima koji su iz rodnog kraja svoga protjerani i imovine svoje lišeni, koji žele da Allahovu milost i naklonost steknu, i Allaha i Poslanika Njegovog pomognu – to su, zaista, pravi vjernici; i onima koji su Medinu za življenje izabrali i domom prave vjere još prije njih je učinili; oni vole one koji im se doseljavaju i u grudima svojim nikakvu tegobu, zato što im se daje, ne osjećaju, i više vole njima nego sebi, mada im je i samima potrebno. Oni koji poslije njih dolaze – govore: ‘Gospodaru naš, oprosti nama i braći našoj koja su nas u vjeri pretekla i ne dopusti da u srcima našim bude imalo zlobe prema vjernicima; Gospodaru naš, Ti si, zaista, dobar i milostiv!” (El-Hašr, 8–10) Upravo iz ovog razloga, bilo kakva rasprava i polemika o ashabima, radijallahu anhum, i onome što se u jednom periodu događalo među njima (slučaj bitke na Siffinu i drugih sličnih bitki u kojima su sukobljene strane činili ashabi), u prvim generacijama muslimana smatrana je bespredmetnom i šerijatski neopravdanom. Vladalo je jednoglasno mišljenje da je musliman dužan uzdržati se od bilo kakvih izjava koje bi mogle ukazivati na kritiziranje, obezvređivanje i omalovažavanje nekog od ashaba, radijallahu anhum, a da je s druge strane obaveza iskazivati poštovanje i ljubav prema njima i prizivati Allahovo zadovoljstvo na njih. Kada je Omer b. Abdulaziz, Allah mu se smilovao, upitan o sporu i sukobu koji se desio među ashabima, rekao je: “Allah me je sačuvao od toga da svoje ruke zaprljam krvlju tih časnih ljudi, i ja ne želim prljati svoj jezik govorom o onome što se dogodilo među njima.” (Zehebi, Et-Tabekatul-kubra, 5/394) Neki je čovjek upitao imama Ahmeda o onome što se desilo između Alije i Muavije, radijallahu anhuma, a on se okrenuo leđima prema njemu i nije mu htio odgovarati. Nakon što mu je sugerirano da se radi o čovjeku koji vodi porijeklo iz Poslanikove loze (Benu Hašima), pogledao ga je i proučio mu kur’anske riječi: “Taj narod je bio i nestao; njega čeka ono što je zaslužio, i vas će čekati ono što ćete zaslužiti, i vi nećete biti pitani za ono što su oni radili.” (El-Bekara, 134) (Ibn Dževzi, Menakibul-imami Ahmed, 126) Mejmuni, učenik imama Ahmeda, prenosi da mu je Ahmed jednom prilikom rekao: “Kada vidiš čovjeka koji po zlu spominje bilo kojeg od ashaba, slobodno sumnjaj u njegovu vjeru.” (El-Bidajetu ven-nihaja, 8/139) U sličnoj predaji navodi se da je Ebu Zur’a er-Razi rekao: “Onaj koji se usudi ashabima Allahovog Poslanika iznalaziti mahane, smatra se heretikom. To zato što su Poslanik i Kur’an za nas nepobitna istina, a ashabi su ti koji su nam dostavili Kur’an i Poslanikovu praksu. Oni na taj način žele diskreditirati ashabe kao direktne svjedoke objave, a onda negirati i samu objavu.” (El-Kifaje fi ilmir-rivaja, 49)
Odgovorio: Dr. Muhammed b. Salih el-Munedždžid. (Izvor: http://www.islam-qa.com)
Preveo i prilagodio: Mr. Semir Imamović
Fetva objavljena u časopisu Saff, br. 242