Islamski učenjaci jednoglasni su u mišljenju da dijete (od roditelja nevjernika) ima status svojih roditelja kada prihvate islam. Imam Maverdi naveo je konsenzus pravnika o tom pitanju.(Vidjeti: El-Havil-kebir, 17/406.) Međutim, kada je riječ o statusu djeteta čiji jedan roditelj prihvati islam, tu postoji razilaženje među islamskim autoritetima: većina smatra da ima status boljeg roditelja, tj. roditelja muslimana. To je stav učenjaka hanefijske, šafijske i hanbelijske pravne škole.(Vidjeti: El-Mebsut, 10/120, Hašijetu Ibni Abidine, 2/229, El-Muhezzeb, 2/239, i El-Mugni, 9/215 i 9/235.) Iako se načelno slažu sa stavom šafijskih i hanbelijskih autoriteta, hanefijski učenjaci prave razliku između roditelja i djeteta na osnovu zemlje u kojoj borave: status djeteta koje živi u zemlji koja je u sukobu s muslimanima razlikuje se od statusa roditelja koji prihvati islam a živi u zemlji islama.(Vidjeti: Šerhu Fethil-Kadir, 3/417, i El-Bahrur-raik, 3/225.) Kada je riječ o ovom pitanju, većina islamskih učenjaka povodi se za sljedećim argumentima.
Uzvišeni Allah kaže: “Oni koji su vjerovali i za kojima su se djeca njihova u vjerovanju povela priključit ćemo djecu njihovu…”(Et-Tur, 21.) Naime, Svevišnji Allah priključit će roditeljima muslimanima njihovu djecu, ne praveći razliku između jednog ili oba roditelja.
Ebu Hurejre prenosi da je Poslanik, ﷺ, rekao: “Djeca muslimana žive na posebnom brdu u Džennetu, o njima se brinu Ibrahim, alejhis-selam, i Sara, a na Sudnjem danu bit će predani svojim roditeljima.”(Ahmed, 2/326, Hakim, 1/541/1418, i Bejheki u djelu El-Ba‘su ven-nušur, 231. Šejh Albani je ovo predanje okarakterizirao autentičnim u djelu Es-Silsiletus-sahiha, 3/451.)
Ovaj isti ashab prenosi da je Resulullah, ﷺ, u vezi s djecom muslimana rekao: “Ona će vječno boraviti u Džennetu.”(Muslim, 16/156/2635, i Ahmed, 2/488.)
Pobornici ovog mišljenje kažu: “Dijete ima status svojih roditelja u vjeri; ako se vjera razlikuje, tada dijete slijedi roditelja muslimana, naprimjer, dijete iz mješovitog braka slijedi oca muslimana, a ne majku kršćanku.”(Vidjeti: El-Mugni, 9/26.) Naime, islam je istina, a ne nevjerstvo, stranputica, i zato je preče da dijete slijedi Pravi put i istinu, a ne zabludu: “…i učinio je da riječ nevjernika bude donja, a Allahova riječ – ona je gornja.” (Vidjeti: El-Havil-kebir, 17/407. Prijevod značenja Et-Tevbe, 40.)
Malikijski pravnici smatraju da dijete ima status one vjere koju ispovijeda otac: ako otac prihvati islam, time dijete postaje musliman, bez obzira prihvati li njegova majka islam ili ne.(Vidjeti: El-Mudevvenetul-kubra, 2/220 i 3/307, i El-Kafi, 1/209.)
U tome se povode za Allahovim, dželle šanuhu, riječima u vezi s nevjernicima: “Zatekli smo očeve naše kako ispovijedaju vjeru, i mi tragove njihove slijedimo.”(Ez-Zuhruf, 23.) Dakle, prema ajetu, djeca imaju status vjere očeva, a ne vjere svojih majki.
Umjesno je spomenuti da se poznati tabiin Ata ne slaže s prethodna dva mišljenja. On smatra da dijete ima status majčine vjere, a ne očeve, jer se kategorički može tvrditi da je određena žena – majka određenog djeteta, dok se za određenog muškarca ne može sa sigurnošću tvrditi da je otac određenog djeteta.(Vidjeti: El-Havil-kebir, 17/406.)
Smatram, a Svevišnji Allah najbolje zna, da je mišljenje većine islamskih učenjaka zasnovano na jačim i prihvatljivijim dokazima. Dakle, malodobna djeca, ona koja razlikuju pojave, ona koja ih ne razlikuju, punoljetna ali umno poremećena – svi oni imaju status roditelja muslimana. Naime, dini-islam Allahova je vjera, koju je objavio da bi ljudi bili sretni na oba svijeta, i zato je najpreče da dijete ima status boljeg roditelja. Kada je riječ o dokazivanju 23. ajetom sure Ez-Zuhruf, kojim malikijski učenjaci dokazuju svoj stav, na njega se može odgovoriti ovako: Svemogući Allah naveo je njihove riječi u pogrdnom kontekstu, stoga ovdje ne mogu poslužiti kao validan argument.
Kada su govorili o ovom pitanju, pravnici su još raspravljali o pitanju ima li dijete status djeda, odnosno nene koji su muslimani ako su njegovi roditelji nevjernici. Hanefijski, malikijski i hanbelijski autoriteti smatraju da unuče nema status djeda ni nene, bilo da su njegovi roditelji živi ili ne.(Vidjeti: El-Havil-kebir, 17/407, El-Mebsut, 10/123, Bedaeus-sanaia, 7/139, Ahkamu ehliz-zimma, 2/923-924, i Ahkamud-dahili fil-islam, str. 76.)
Jer kada bi dijete, naprimjer, imalo djedov status, u tome bi slučaju imalo status njegove cijele uzlazne loze do praoca Adema, alejhis-selam. Ipak, neki šafijski autoriteti smatraju da djed i nena utječu na status djeteta, bez obzira bili roditelji živi ili ne. Međutim, neki učenjaci smatraju da djed i nena utječu na status unučeta samo ako roditelji nisu živi, u protivnom ne utječu, a Uzvišeni Allah najbolje zna.
Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović

Dobar (hasen) hadis jeste ono predanje koje je ispunilo svih pet uvjeta postavljenih za autentičan (sahih) hadis, osim što neki prenosioci ovakvog predanja za jednu nijansu imaju slabije pamćenje od prenosilaca autentičnog hadisa.

Po učenjacima ehli-sunneta, dobri hadisi važe za argument kada je riječ o islamskoj doktrini isto kao što važe za argument u šerijatskim propisima. Svi hadisi koji su preneseni vjerodostojnim lancima prenosilaca moraju se prihvatiti i raditi prema njima. Između ostalih novotarija za kojima se povode novotari jeste prihvatanje isključivo mutevatir-predanja u potvrđivanju islamske doktrine, a to je oprečno konsenzusu odabranih generacija. Oni ne prihvataju nijedno autentično predanje koje nije dostiglo stupanj mutevatira kada je riječ o potvrđivanju akide, a, prema mom saznanju, ne postoji akaidsko djelo sastavljeno od samo mutevatir-predanja.

Dakle, kada je riječ o potvrđivanju islamskog vjerovanja, dobar hadis ima status autentičnog, odnosno mutevatir-hadisa, a Allah najbolje zna.

Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović

Ne znam da postoji vjerodostojan hadis u kojem stoji da će slijepac prvi vidjeti Uzvišenog Allaha na Sudnjem danu. Imam Dejlemi u djelu Musnedul-firdevs, 1/25/35, zabilježio je preko Semure b. Džunduba da je Poslanik, ﷺ, to kazao, ali autentičnost toga predanja je diskutabilna. Hasan el-Basri govorio je: “Prvi ko će pogledati u lice Gospodara jeste slijepac.” (Lalekai u djelu Šerhul-usul, 3/578, sa slabim lancem prenosilaca.)
Makar da je citirano predanje i autentično, ne bi se moglo uzeti kao argument, jer se radi o riječima tabiina. Kada je riječ o izvorima na Sudnjem danu i tome da samo Salih, alejhis-selam, neće imati svoj izvor, u tom je smislu Ibn Dževzi u djelu El-Mevduat, 4/120, zabilježio ništavan hadis. (Vidjeti: Mizanul-iatidal, 2/645.)
Semure b. Džundub prenosi da je Poslanik, ﷺ, rekao: ”Uistinu, svakom vjerovjesniku pripada izvor i svaki od njih će se hvalisati brojem onih koji budu pili s njega, a ja se nadam od Allaha da će moj izvor biti najposjećeniji” (Tirmizi, 4/628/2443, Taberani, 7/212/6881, Ibn Ebi Asim u Es-sunne, 1/497/751. Hadiski stručnjaci imaju različita mišljenja kada je u pitanju autentičnost ove predaje. Vidjeti: Tehzibus-sunen, 13/57, Umdetul-kari, 23/136, Fethul-Bari, 11/475, Tuhfetul-ahvezi, 7/154 i Es-silsiletus-sahiha, 4/117-120.), a Allah najbolje zna.
Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović

Uzvišeni Allah naredio je Poslaniku, ﷺ, da poziva ljude u islam, da ih poziva u obožavanje Uzvišenog Stvoritelja, Jednog, Jedinog. Resulullah, ﷺ, odazvao se ovoj Allahovoj, dželle šanuhu, naredbi i pozivao ljude da posvjedoče da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed, ﷺ, Njegov rob i Njegov poslanik.
Tarik b. Abdullah el-Muharibi pripovijedao je: “Vidio sam Poslanika, ﷺ, kako se na pijaci obraća ljudima, a na njemu crveni ogrtač. Govorio je: ’O ljudi, recite la ilahe illallah, i uspjet ćete.’”(Ibn Hibban, 14/518/6562, Ibn Huzejme, 1/82/159, Lalekai u djelu Šerhul-usul, 4/838/1413, s vjerodostojnim lancem prenosilaca. Vidjeti: Sahihul-mevarid, 2/1684.)
Buharija, Muslim i neki drugi muhaddisi zabilježili su da je Poslanik, ﷺ, Muazu b. Džebelu, poslavši ga u Jemen, rekao: “Pozivat ćeš kršćane u islam, stoga ih prvo pozovi da očituju šehadet la ilahe illallah”, a u drugoj verziji stoji: “…u obožavanje samo Allaha…”. Komentirajući hadis, Ibn Hadžer je rekao: “U hadisu je dokaz da nevjernik postaje muslimanom nakon što očituje dva šehadeta.”(Vidjeti: Fethul-Bari, 13/355.)
Imam Ibn Menda u djelu El-Iman, 1/198, naslovio je poglavlje Dokazi koji ukazuju da se izgovaranjem riječi la ilahe illallah postaje musliman, i da imetak i život čovjeka koji očituje šehadet postaju sveti. Mikdad b. Amr el-Kindi, radijallahu anhu, jednom je prilikom izjavio: “Upitao sam Resulullaha, ﷺ: ’Allahov Poslaniče, šta misliš, ako bih se sukobio s nevjernikom i on odsjekao moju ruku, a potom se sakrio za drvo govoreći da je prihvatio islam, imam li ga pravo ubiti?’ Resulullah, ﷺ, reče mi: ’Nemaš ga pravo ubiti!’ Ali ja rekoh: ’Allahov Poslaniče, te je riječi izgovorio nakon što mi je odsjekao ruku!’ Međutim, Vjerovjesnik, ﷺ, opet mi reče: ’Nemaš ga pravo ubiti, jer ako ga ubiješ, on će imati tvoj prijašnji status, a ti ćeš imati njegov status prije nego što je izgovorio te riječi.’”(Muslim, 2/82/95, Ebu Davud, 3/45/2644, Ibn Menda, 1/201-203/55-59, i Taberani, 20/247/585.)
Poznato je predanje u kojem stoji da su Usama b. Zejd i jedan ensarija sustigli mnogobošca koji je, nakon što je vidio da mu nema spasa, izgovorio šehadet la ilahe illallah. Međutim, ensarija se okrenuo od njega, dok ga je Usama ubio svojim kopljem. Kada je to ispričao Poslaniku, ﷺ, upitao ga je: “O Usama, zar si ga ubio nakon što je izgovorio la ilahe illallah?!” Usama odgovori: “Allahov Poslaniče, to je izgovorio samo da bi se spasio!” Ali je Poslanik, ﷺ, nastavio ponavljati: “Zar si ga ubio nakon što je izgovorio la ilahe illallah?!” toliko da je Usama poželio da je tek toga dana prihvatio islam.(Muslim, 2/83/96, Ibn Hibban, 11/56/4751, i Ibn Menda, 1/208/63.)
Enes b. Malik, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, ﷺ, posjetio nekog dječaka židova koji se razbolio, a koji je ponekad služio Poslanika, ﷺ. Stao je iznad njegove glave i rekao mu: “Reci la illahe illallah!” Dječak je gledao u svoga oca dok je Poslanik, ﷺ, ponavljao iste riječi. Tada je njegov otac, židov, rekao: “Poslušaj Ebul-Kasima!”, tj. Poslanika, ﷺ. Nakon što je dječak izgovorio dva šehadeta, Poslanik, ﷺ, reče: “Hvala Allahu, Koji ga je mojim uzrokom sačuvao Vatre.”(Buharija, Ebu Davud i Ahmed, 3/175/12278, i ovo je njegova verzija.)
Ebu Hurejre pripovijedao je da su neki muslimani iz pravca Nedžda zarobili čovjeka po imenu Semama b. Usal iz plemena Benu Hanif i svezali ga za džamijski stub. Nakon tri dana, Poslanik, ﷺ, naredio je ashabima da ga oslobode, i oni su to učinili. Semama je otišao nedaleko od džamije, okupao se, ušao u džamiju i rekao: “Svjedočim da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov poslanik.”(Buharija i Muslim, 12/71/1764.)Allahov Poslanik, ﷺ, prihvatio je Semamino prihvatanje islama koje je ostvario izgovaranjem šehadeta, a to se jasno zaključuje iz daljnjeg teksta ovog predanja.
Imam Ibn Nasr Mervezi kaže: “Razmišljajući o kur’ansko-hadiskim tekstovima zaključio sam da se izgovaranjem šehadeta ulazi u islam. Svevišnji Allah rekao je: ’Allah svjedoči da nema drugog boga osim Njega, a i meleki i učeni, postupajući pravedno, nema boga osim Njega, Silnog i Mudrog. Allahu je prava vjera jedino – islam!’(Ali Imran, 18-19.) Naime, Uzvišeni Allah rekao je da je njihovo svjedočenje – islam. Svi Poslanikovi, ﷺ, sljedbenici smatraju da čovjek koji izgovori: ’Ešhedu en la ilahe illallah, ve enne Muhammeden resulullah’ postaje musliman. I svi ljudi koji su prihvatili islam pred Poslanikom, ﷺ, to su učinili izgovarajući dva šehadeta.”(Vidjeti: Tazimu kadris-salah, str. 422.)
Šejhul-islam Ibn Tejmijje zapisao je: “Prva obaveza kojom su ljudi zaduženi jeste šehadet la ilahe illallah, Muhammedun resulullah. Time nevjernik postaje muslimanom, neprijatelj – prijateljem, život i imetak – svetim.” (Vidjeti: Fethul-Medžid, str. 73.)
Šejhul-islam Ibnul-Kajjim govorio je o razilaženju učenjaka o pitanju da li se samo priznavanjem Resulullahovog, ﷺ, poslanstva ulazi u islam ili ne. Naime, rekao je da neki učenjaci smatraju da se time postaje musliman, a drugi su, opet, odbacili tu mogućnost. Međutim, neki prave razliku između onih koji u osnovi priznaju Allaha, ali niječu Vjerovjesnikovo, ﷺ,  poslanstvo – koji tim priznanjem postaju muslimani, za razliku od mnogobožaca koji ne mogu postati muslimani sve dok priznajući poslanstvo ne posvjedoče da je Allah jedino istinsko božanstvo koje zaslužuje da mu se klanja.(Vidjeti: Miftahu daris-sea‘da, 1/330.)
Imam Serhasi govorio je: “Odmetnik od islama pokajat će se izgovaranjem dvaju šehadeta i odricanjem od otpadništva koje je počinio.”(Vidjeti: El-Mebsut, 10/112, i Šerhu Fethil-Kadir, 6/70.)
Poznati hanefijski pravnik imam Kasani kaže: “Na osnovu sljedeće tri stvari možemo znati da li je određeni čovjek vjernik: prvo, izgovaranje jednog ili oba šehadeta i jasno odricanje od nevjerstva na kojem je bio…” (Vidjeti: Bedaeus-sanaia, 6/66.)
Ibn Salah veli: “Da bi se neko tretirao muslimanom u spoljašnjosti, dovoljno je da izgovori dva šehadeta.”(Vidjeti: El-Minhadž, 1/132, od imama Nevevija.)
Imam Ibn Redžeb zapisao je sljedeće: “Opće je poznato da je Poslanik, ﷺ, prihvatao islam od onoga ko izgovori samo dva šehadeta, na osnovu toga bi ga smatrao muslimanom, a njegov život svetim. Upravo zato je osudio Usamu b. Zejda kada je ubio mnogobošca koji je izjavio šehadet la ilahe illellah.”(Vidjeti: Džamiul-ulumi vel-hikem, str. 110.) Na drugom mjestu ovaj imam veli: “Ko izgovori dva šehadeta ima status muslimana.”(Vidjeti: Džamiul-ulumi vel-hikem, str. 36.)
Imam Nevevi kaže: “Kada nevjernika neko podstakne da iskreno izgovori la ilahe illallah, Muhammedun resulullah, time postaje musliman po konsenzusu islamskih učenjaka.”(Vidjeti: El-Medžmu, 3/107.) U djelu El-Minhadž, 4/84, ovaj isti imam zapisao je: “Izgovaranjem dvaju šehadeta postaje se musliman.” Slično je naveo imam Merdavi u djelu El-Insaf, 1/403.
Imam Behuti je govorio: “Kada bi kršćanin ili židov izjavio: ’Ja sam musliman’ ili: ’Prihvatio sam islam’, time bi postao musliman, makar ne izgovorio dva šehadeta. Međutim, ako kaže: ’Ja sam musliman, ali ne želim izgovoriti dva šehadeta’, tada se ne bi tretirao muslimanom, sve dok ih ne izgovori.”(Vidjeti: Er-Revdul-murbia, 3/343.) Slično je navedeno u djelu Menarus-sebil, 2/360.
Imam Ebu Tajjib Abadi u svome komentaru na Ebu Davudov Sunen zaključio je: “Prihvatanje islama ogleda se u izgovaranju dvaju šehadeta.”(Vidjeti: Avnul-Mabud, 2/14.)
Navedeni hadisi i mišljenja islamskih autoriteta jasno ukazuju da nevjernik ulazi u islam očitovanjem dvaju šehadeta. Islamski učenjaci razilaze se da li se nevjernik smatra muslimanom ako formalno obavlja namaz: hanefijski učenjaci (pod četiri uvjeta) i hanbelijski pravnici smatraju da se takva osoba tretira muslimanom, za razliku od šafijskih i malikijskih pravnika koji ga čak ni tada ne smatraju muslimanom. Ako neki učenjaci ovakvo formalno obavljanje namaza smatraju mjerodavnim kada je riječ o islamu, šta je onda s očitovanjem dvaju šehadeta iz kojeg se jasno vidi da je određena osoba prihvatila islam. Ovdje se postavlja uvjet, a to je da osoba koja prihvata islam poznaje načelno značenje šehadeta i da se, po nekim učenjacima, odrekne nevjerstva na kojem je bila, a nije uvjet detaljno poznavanje značenja šehadeta niti svih njegovih uvjeta (šartova). Budući da smo saznali ove činjenice, moramo se zapitati: s kojim pravom pojedinci mrcvare ljude koji žele prihvatiti islam tražeći od njih posebne uvjete koje za ulazak u islam nisu uvjetovali ni Kur’an ni hadis ni poznati islamski učenjaci. To je, zapravo, odbijanje ljudi od vjere, a ne njihovo pozivanje u islam, a Allah najbolje zna.
Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović

Učenjaci ehli-sunneta jednoglasni su u mišljenju da će Isa, alejhis-selam, ponovno doći na Zemlju. To potvrđuje Kur’an, hadis i konsenzus islamskih učenjaka iz svih generacija. Govoreći o Isau, alejhis-selam, Uzvišeni je rekao: “I nema nijednog sljedbenika Knjige koji, prije njegove (Isaove) smrti, neće u njega kako treba povjerovati, a na Sudnjem danu on će protiv njih svjedočiti.” (En-Nisa, 159.)
Ajet nedvosmisleno ukazuje na Isaov, alejhis-selam, povratak. Preneseni su i mnogi vjerodostojni hadisi u kojima se spominje njegov silazak s neba. U Muslimovom Sahihu postoji nekoliko hadisa, i to u posebnom poglavlju: Dolazak Isaa, sina Merjemina, koji će suditi po Muhammedovom, ﷺ, vjerozakonu. Imam Ševkani i Ebu Tajjib Abadi smatraju da su hadisi o silasku Isaa, alejhis-selam, mutevatir (kategoričke vjerodostojnosti) i da ih ima oko tridesetak. (Vidjeti: Avnul-Mabud, 11/308 i 311.)
Tvrdnja da imam Buharija nije zabilježio hadise s tim u vezi pogrešna je. Štaviše, on je naslovio poglavlje: Silazak Isaa, sina Merjemina, u kojem je zabilježio dva hadisa koji o tome govore, i to pod sljedećim brojevima: 3448 i 3449, a Allah najbolje zna.
Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović