Nema sumnje da položaj današnjih muslimana ovisi o njihovom držanju za sunnet, jer Uzvišeni Allah učvršćuje na zemlji one koji se vladaju po normama koje je uspostavio Poslanik, ﷺ. Jedini put koji vodi muslimane ka prosperitetu i konvergenciji na ovom i budućem svijetu jeste prakticiranje izvornog islama kao idealnog sistema u ljudskom životu. Obaveza je vjernicima da se u svemu pokore Allahu i Njegovu Poslaniku, ﷺ. Uzvišeni Allah rekao je: “Kada Allah i Poslanik Njegov nešto odrede, onda ni vjernik ni vjernica nemaju pravo da po svome hiru postupe. A oni koji su nepokorni Allahu i Poslaniku, u očitoj su zabludi.” (El-Ahzab, 36.) U drugom ajetu stoji: “I tako mi Gospodara tvoga, oni neće istinski vjerovati dok za sudiju u sporovima međusobnim tebe ne prihvate i da onda zbog presude tvoje u dušama svojim nimalo tegobe ne osjete i dok se sasvim ne pokore.” (En-Nisa, 65.) Vjerovjesnik, ﷺ, rekao je: “Meni je objavljen Kur’an i s njim nešto slično njemu.” (Ebu Davud, 4604, Ahmed, 4/130, i Tahavi, u djelu Šerhul-meani, 4/209, s vjerodostojnim lancem prenosilaca. Vidjeti: Sahihul-džamia, 1/516. Pod riječima: “…i s njim nešto slično njemu” misli se na sunnet.)

Brojni su dokazi koji obavezuju na slijeđenje sunneta. Iz navedenih ajeta i hadisa može se uočiti da je sunnet neprikosnoveni izvor islama i da nije ispravno slijediti bilo čije stavove i mišljenja ako se kose s riječima ili djelima Allahovog Poslanika, ﷺ. Islamski učenjaci tumačili su Kur’an i sunnet na osnovu raspoloživih argumenata. Nisu slijepo slijedili mišljenja svojih prethodnika, naročito ako se radi o pitanjima za koja ne postoje kategorički dokazi. Bili su daleko od svake slijepe pristrasnosti. Nisu odstupali od sunneta kada se potvrdi njegova vjerodostojnost, znajući da mišljenja učenjaka ne mogu zamijeniti objavu.

Jednog je dana imam Šafija spomenuo hadis i potvrdio njegovu vjerodostojnost, pa ga neko od prisutnih upita da li prihvata rad po tom hadisu. Imam Šafija naljutio se i upitao: “Smatraš li me kršćaninom ili si me možda vidio u crkvi? Da li sam to sebe opasao zunnarom. Zar da prenosim hadis a ne prihvatim rad po njemu?!” U ovome kontekstu navodi je imam Sujuti u djelu Miftahul-dženna, str. 16. Smisao ovog predanja zabilježio je Ebu Nuajm u djelima Hil’jetul-evlija, 9/106, i Zikru ahbari Asbehan, 1/174, s vjerodostojnim lancem prenosilaca.

Poznati tabiin Mudžahid b. Džebr izjavio je: “Od svakog se prihvata i odbija, osim od Poslanika, ﷺ.” (Ebu Nuajm, u djelu Hil’jetul-evlija, 3/300, Hatib, u djelu El-Fekihu vel-mutefekkih, 1/441, i Bejheki, u djelu El-Medhal, 1/107, s vjerodostojnim lancem prenosilaca.) Ove se riječi također pripisuju Ibn Abbasu i imamu Maliku.

Abdullah b. Mubarek prenosi da je imam Ebu Hanife rekao: “Kada Poslanik, ﷺ, nešto kaže, to je neprikosnoveno, a kada kažu ashabi, možemo birati između njihovih mišljenja. A kada je riječ o izjavama tabiina, njihove ćemo izjave razmatrati.” (Ibn Abdulberr, u djelu El-Munteka, str. 145, i Bejheki, u djelu El-Medhal, 1/111, s dobrim lancem prenosilaca.)

Veliki hadiski autoritet Ebu Bekr b. Huzejme govorio je: “Ničije se riječi ne mogu uporediti s Poslanikovim, ﷺ, riječima, ako su vjerodostojno prenesene.” (Bejheki, u djelu El-Medhal, 1/106, Hatib, u djelu El-Fekihu vel-mutefekkih, 1/536, i Kajserani, u djelu Tezkiretul-huffaz, 2/728, sa ispravnim lancem prenosilaca.)

Identično ovome kazao je Omer b. Abdulaziz. (Darimi, 432, Adžurri, u djelu Eš-Šeria, 1/182, Ibn Nasr Mervezi, u djelu Es-Sunna, 96, Ibn Batta, u djelu El-Ibana, 1/60, Herevi, u djelu Zemmul-kelami ve ehlihi, 3/12 i 5/27, i Hatib, u djelu El-Fekihu vel-mutefekkih, 1/508, s dobrim lancem prenosilaca.)

Vidimo da su naši prethodnici sunnet smatrali osnovom koja treba suditi među ljudima. Niko od njih nije obavezivao na slijeđenje nekoga od islamskih učenjaka ponaosob, jer nepogrješivost u vjeri pripada samo poslanicima, dok učenjaci mogu pogriješiti u interpretiranju pravnih pitanja, bez obzira na stupanj njihove znanosti. Najistaknutije islamske ličnosti i osnivači velikih pravnih škola nisu dopustili da ih neko slijepo slijedi ili preferira njihova mišljenja nad Poslanikovim, ﷺ, hadisima.

Imam Ebu Hanife rekao je: “Kada se ustanovi vjerodostojnost hadisa, to je moje mišljenje.” (Hašijetu Ibni Abidin, 1/385.) Imam Ibn Abidin ove riječi pripisuje imamima četiri pravne škole.

Isto ovo se prenosi od Ebu Sevra. (Vidjeti: Sijeru ealamin-nubela, 10/35 od imama Zehebija.)

Imam Malik govorio je: “Ja sam čovjek, pogodim i pogriješim. Kada vidite da se moje mišljenje podudara s Kur’anom i hadisom, prihvatite ga, u protivnom ga odbacite.” (Vidjeti: Mevahibul-Dželil, 3/40, El-Ihkam, 6/244, od Ibn Hazma, i Ialamul-muvekkiin, 1/75, od Ibnul-Kajjima.)

Od imama Šafije prenose se sljedeće izreke: “Učenjaku nije dopušteno zapostaviti Poslanikove, ﷺ, riječi zbog nečijeg mišljenja” (Vidjeti: El-Umm, 7/260, od imama Šafije, i Hil’jetul-evlija, 9/107.);

“Ako vidite u mojim knjigama da se nešto kosi s Vjerovjesnikovim, ﷺ, sunnetom, sunnet prihvatite, a moje mišljenje odbacite” (Bejheki, u djelu El-Medhal, 1/205, i Hatib, u djelu El-Fekihu vel-mutefekkih, 1/389, sa ispravnim lancem prenosilaca. Vidjeti: El-Medžmu, 1/136, Mevahibul-Dželil, 1/400, Avnul-Mabud, 2/323, Šerhuz-Zurkani, 1/407, Tuhfetul-ahvezi, 1/456, Subulus-selam, 4/38, i Kešfuz-zunun, 1/826.);

“Ako vam spomenem ispravan hadis pa ostavim rad po njemu, znajte da sam izgubio razum” (Bejheki, u djelu El-Medhal, 1/205, i Hatib, u djelu El-Fekihu vel-mutefekkih, 1/389, sa ispravnim lancem prenosilaca.);

“Muslimani su jednoglasni u mišljenju da nije dopušteno ostaviti vjerodostojan hadis zbog nečijeg mišljenja” (Vidjeti: Ialamul-muvekkiin, 1/7.);

“Odričem se svojih mišljenja koja nisu u skladu s Poslanikovim, ﷺ, sunnetom, i slijedim hadis.” (Ebu Nuajm, u djelu Hil’jetul-evlija, 9/107. Vidjeti: Ialamul-muvekkiin, 2/285.)

Imam Ahmed govorio je: “Ne slijedite ni mene, ni Malika, ni Šafiju, ni Evzaija, ni Sevrija, već uzmite odakle su oni uzeli.” (Vidjeti: Sifetu salatin-Nebi, str. 53, Ialamul-muvekkiin, 2/201, i El-Kavlul-mufid, 1/61, od imama Ševkanija.)

Govoreći o jednom slabom hadisu, imam Ibn Hazm, osnivač bukvalističke pravne škole, zapisao je: “Da je ispravan, rado bih ga prihvatio, i ne bih ga ostavio zbog nekakvih drugih mišljenja.” (Vidjeti: El-Muhalla, 10/408.) Na drugom mjestu je zapisao: “Kada je riječ o nama, ničije riječi nisu (kategoričan) dokaz osim riječi Allahovog Poslanika, ﷺ. Da postoji ispravno predanje od Vjerovjesnika, ﷺ, o ovom pitanju, prihvatili bismo ga i zadovoljili se time.” (Vidjeti: El-Muhalla, 5/75.) Ovo se odnosi na one koji mogu vagati argumente i odabirati prioritetniji stav, a ne na obične ljude koji su obavezni slijediti učenjake, a Allah najbolje zna.

Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović

Tako govore oni koji znaju malo ili nikako od propisa vjere, pa pored svoga neznanja odvode i druge na krivi put. Sabah traje od nastanka zore pa do izlaska sunca. Nema tu 7 8 ili vise sahata da nam bude orijentacija.

Pogledaj na takvim, kada nastupa zora. Dodaj na to vrijeme petneastak minuta kako bi u potpunosti nastupila prava zora, (posto ima i lazna zora), onda mozes bez ikakvih problema da obavis namaz. Sabah traje sve do pred izlazak sunca. Ali nije dobro da se odgadja do pred izlazak sunca, jer za abdest, budjenje i pripremu treba odvojiti oko pola sahata kako bismo svjesni a ne napola u snu bili u namazu, namirisani, sredjeni i potpuno spremni.

Sto se tice situacije kada se prespe vrijeme sabaha, ono je potvrdjeno u sunnetu. Desavalo se i generacijam prije nas da prespu, ali ne namjerno ili cesto. Tada se ustane klanja se kada se sjeti doticni namaz, redoslijedom koji bi bio pracen kao da smo na vrijeme ustali.

Prof. Jasmin Djanan
preuzeto sa http://www.n-um.com

Es-selamu alejkum ve rahmetullahi ve berekatuhu!
U pogledu ženinog putovanja bez mahrema (onoga koji sa njom trajno ne može stupiti u brak) Allahov Poslanik izrekao je mnoge hadise, a spomenut ćemo neke od njih, a zatim spomenuti kako su islamski učenjaci shvatili te hadise.

Od Ebu Hurejre, r.a., prenosi se da je Allahov Poslanik kazao: “Nije dozvoljeno ženi koja vjeruje u Allaha i Sudnji dan da putuje dan i noć ako sa njom nije njen mahrem.” (Buharija i Muslim)

Od Ebu Seida, r.a., prenosi se da je Poslanik kazao: “Neka žena ne putuje dva dana i dvije noći osim sa mužem ili u pratnji mahrema.” (Buharija i Muslim)
Od Ibn Omera, r.a., prenosi se da je Allahov Poslanik kazao: “Neka ne putuje žena tri dana osim sa u pratnji mahrema.” (Buharija i Muslim)

Od Ibn Abbasa, r.a., prenosi se da je Allahov Poslanik kazao: “Neka žena ne putuje osim u pratnji svoga mahrema.” (Buharija i Muslim)

Kao što vidite, sve su to vjerodostojni hadisi, zabilježeni kod imama Buharije i Muslima. U nekima se ograničava zabrana putovanja na dan i noć, u nekima na dva dana, u nekima tri dana, a zadnji hadis je općeg karaktera i obuhvata bilo koje putovanje.

Islamski učenjaci razišli su se kod shvatanja ovih hadisa.
Velika većina učenjaka smatrala je da ženi nije dozvoljeno da sama putuje izvan mjesta stanovanja, bez razlike da li to bilo daleko ili ne, bez razlike da li se na tom putovanju kratio namaz ili ne. Tog stava bile su tri pravne škole: malikijska, šafijska, hanbelijska, a tog stava bili su i mnogi drugi mudžtehidi ummeta, te mnogi učenjaci ovog vremena, na kraju to je stav Stalne komisije za fetve u Saudijskoj Arabiji, na čelu sa Bin Bazom, rhm.

Učenjaci hanefijske pravne škole smatrali su da je ženi dozvoljeno da putuje sama, bez mahrema, ako je u pitanju kraće putovanje, na kojem se ne krati namaz (putovanje koje je kraće od osamdeset kilometara –otprilike, u današnjem vremenu).

Hafiz Ibn Hadžer spominje u komentaru ovih hadisa da je u ovoj situaciji prioritetniji rad po hadisu koji je općeg karaktera – neograničen, nego po hadisima koji su ograničeni. Taj stav odabrao je imam Nevevi u komentaru Muslima, Mubarekfuri u komentaru Tirmizije.

Jedan od odgovora koji su ponudili na predaje u kojima se ograničava putovanje jeste da su to bili odgovori Allahovog Poslanika na postavljana pitanja, shodno pitanju, on je zabranjivao ono što se u pitanju spomene, dok je izrekao opći hadis koji obuhvata sve spomenuto.

Na ovakav način pomiruje se prividna kolizija meðu dokazima, i u tom mišljenju je rad po svim dokazima. Ali, ako bismo postupali po mišljenju onih koji su to ograničili, time bismo zasigurno zapostavili rad po nekim argumentima. (Oni koji žele da čitaju više o ovom pitanju neka pogledaju: Fethul-Bari, hafiza Ibn Hadžera, 4. tom, str. 90, Komentar Muslimove zbirke od imama Nevevija, 9. tom, str. 104, Tuhfetul-Ahvezi komentar Tirmizije od Mubarekfurija, 4. tom, str. 30, Fetve Stalne komisije, 17. tom, str. 339, Džami’a ahkamin-Nisa od Mustafe Adevija, 2. tom, str.448)
Allah najbolje zna!

Odgovorio: Pezić Elvedin

Zabranjeno da se muslimanka osami sa stranim muškarcem u autu. Ibn Abbas, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, ﷺ, rekao: “Neka se muškarac nipošto ne osamljuje sa ženom strankinjom, osim uz prisustvo njenog mahrema.” (Buharija i Muslim.) Omer b. Hattab pripovijedao je da je Vjerovjesnik, ﷺ, rekao: “Ako se muškarac osami sa strankinjom, šejtan je treći s njima.” (Tirmizi, Ahmed i Hakim, 1/197/387. Imam Tirmizi, Hakim, Zehebi i Albani ovo predanje smatraju ispravnim. Vidjeti: Irvaul-galil, 6/215.)
Iako osamljivanje u autu nije klasično osamljivanje (u zatvorenoj prostoriji), zabranjeno je, jer niko treći ne čuje razgovor koji se odvija između putnice i vozača, i to njihovo osamljivanje je nesumnjivo put ka nemoralu. Ali se osamljivanjem ne smatra to ako dvije žene uzmu taksi, pod uvjetom da postoji sigurnost za njihove živote i čast, a Allah najbolje zna.
Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović

Žene trebaju sjediti odvojeno od muškaraca, i nije dopušteno da oni ulaze kod njih, osim ako se radi o mahremu. Takav postupak domaćina pogrešan je; on je pogriješio vjerovatno zato što je slijep.
Žene nisu dužne pokriti se hidžabom u prisustvu slijepca, jer žene svoje tijelo pokrivaju zbog pogleda stranaca. Dokaz za to jeste predanje Fatime b. Kajs. Muslim je zabiliježio da joj je Poslanik, ﷺ, sugerirao: “Svoj priček provedi u kući Ibn Ummu Mektuma, jer je on slijep čovjek, pa ćeš moći odložiti svoju odjeću.”
Kada je riječ o predanju u kojem se navodi da je Poslanik, ﷺ, naredio Ummu Selemi i Mejmuni da se zastru od Ibn Ummu Mektuma, ono nije vjerodostojno i u otvorenoj je koliziji s navedenim Fatiminim hadisom. (Vidjeti: Irvaul-galil, 6/210-211.) A Allah najbolje zna.
Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović