Hadis je sve ono što se pripisuje Allahovom Poslaniku, ﷺ., bilo da je to nešto što je on rekao, uradio, dozvolio, ili opisao.

Haber je ono što se pripisuje Allahovom Poslaniku, ﷺ., ili nekome drugome.
Eser je ono što se ne pripisuje Poslaniku, ﷺ., nego njegovim ashabima, r. a., ili nekome ko je došao poslije njih, osim ukoliko se specijalno ne naglasi, kao recimo kad se kaže: „Prenosi se u eseru od Allahova Poslanika, ﷺ., …“. U tom slučaju će se pod eserom podrazumijevati to što je pripisano Allahovom Poslaniku, ﷺ.

Iz fetvi i predavanja šejha Muhammeda ibn Saliha el-Usejmina

Buharijev uslov da bi hadis bio vjerodostojan je da se ustanovi (potvrdi) da su se onaj koji prenosi hadis i onaj od koga on prenosi međusobno sreli.

Muslimov uslov da bi hadis bio vjerodostojan je da su njih dvojica živjeli u isto vrijeme, i nije obavezno da se ustanovi njihov međusobni susret.
Buharijev uslov je strožiji i rigorozniji, i zbog toga učenjaci kažu da je Buharijev Sahih vjerodostojniji i jači od Muslimovog Sahiha.

Neki ljudi o Buhariji i Muslimu raspravljaše,
Preda mnom, pitajući koji od dvojice je prvi,
Buharija, rekoh im, po vjerodostojnosti prednjači,
Ali je Muslim po ljepoti izraza ( rasporeda) bolji.

Iz fetvi i predavanja šejha Muhammeda ibn Saliha el-Usejmina

Licemjerstvo – nifak dijeli se na dvije vrste:

1. Veliko licemjerstvo koje izvodi iz vjere, a to je ono koje se vezuje za vjerovanje – akidu. Primjer za ovo licemjerstvo jeste u slučaju kada čovjek prikriva nevjerstvo, a vanjštinom pokazuje pripadnost islamu, što znači da je on nevjernik pa makar klanjao, postio ili tvrdio da je musliman.

2. Malo licemjerstvo koje počinioca ne izvodi iz vjere, a neki su ovu vrstu nazivali i licemjerstvo djela. Primjer toga je spomenut u hadisu koji su zabilježili Buharija i Muslim od Ibn Omera, r.a., u kojem se navodi da je Allahov Poslanik kazao: ‘’Ko bude imao četiri osobine, on je potpuni licemjer, a onaj ko bude imao samo jednu od tih osobina, on ima pri sebi osobinu licemjera sve dok je ne ostavi: kada mu se nešto povjeri – on to pronevjeri, kada govori – laže, kada obeća – ne ispuni obećano, i kada se raspravlja – pretjeruje.”

U svakodnevnom životu možemo primijetiti da su obje ove vrste najmanje prisutne kod misionara – daija, iako je prva vrsta tajna koju ne poznaje niko osim Allaha, a Allahov Poslanik je kazao: “Zar si otvorio njegovo srce pa si to spoznao….” (Muslim)

Omer, r.a., kazao je: “Ljudi su u vremenu Allahovog Poslanika bili izloženi objavi, a objava je prestala dolaziti, tako da mi sada ljudima presuđujemo po djelima koja nam pokazuju. Onoga ko nam pokaže dobra djela smatrat ćemo povjerljivim i učiniti ga nama bliskim, a mi ne možemo prodrijeti u njegove tajne, Uzvišenom Allahu će račune polagati za svoje tajne. Onoga ko nam pokaže loša djela, nećemo smatrati povjerljivim i nećemo mu vjerovati pa makar kazao da je njegova nutrina dobra.” (Buharija)

Ljudima se presuđuje na osnovu njihovih vanjskih djela i njihovog vanjskog stanja.

Ono što se da primijetiti iz postupaka islamskih misionara – daija jeste da su daleko od licemjerstva, iako se ne može tvrditi da su u potpunosti sačuvani od licemjerstva ili drugih grijeha. Može se desiti da se među njih uvuče onaj ko im ne pripada – iz određenih razloga – a može se desiti da neko od njih i oslabi pred prirodom svoga bića ili pod pritiskom ličnih prohtjeva.

Šta je to što bi moglo da uzrokuje da islamski misionar u današnjem dobu, kada se žestoko napada sve što ima islamski prefiks, bude licemjer i da se pokazuje u iskrivljenom svjetlu? Svi vide da su oni koji javno griješe počašćeni, poštovani, olakšan im je život, što je suprotno stanju većine islamskih misionara u svijetu koji su izloženi raznim pritiscima, protjerivanju… Šta je to što bi nekog od njih zvalo u licemjerstvo ili da govori ono što nije u njegovom srcu?

Realnost je da je svojstvo licemjerstva u onima koji nisu daije mnogo prisutnije i izraženije. Mi smatramo islamske misionare, a Allahu će račune polagati, one koji nose islamsko znanje i pozivaju riječima Uzvišenog Allaha i Njegovog Poslanika – da je licemjerstvo najrjeđe među njima.
Kazao je Allahov Poslanik: “U svakoj generaciji ovu će vjeru nositi najodabraniji, oni će čuvati vjeru od iskrivljenja fanatika, napada zabludjelih i tumačenja neznalica.” (Bejheki, vjerodostojnim ga je ocijenio šejh Albani u ‘’Miškatul-mesabih’’)

Rezime: Vrijeđati, sumnjati i potvarati misionare islama da su licemjeri poznata je metoda neprijatelja islama, kako u prošlosti tako i u sadašnjem vremenu, kojom se nastoji u potpunosti iskriviti slika islama. Stoga musliman ne bi trebao da se osvrće na takva podmetanja i ne smije dozvoliti da bude prevaren. On bi trebao da radi za svoju vjeru ono što će koristiti ummetu i da sudi ljudima na osnovu onoga što pokazuju vanjštinom, a da Allahu prepusti njihove tajne.

Izvor fetve: islamweb

Da, naravno da postoji veća i manja laž. Neke laži se ubrajaju u kebair (velike grijehe), kao što je laž na Allahova Poslanika, ﷺ., (laž da je on rekao nešto što, zapravo, uopće nije rekao). Neke laži su, pak, manje opasne, kao naprimjer da kažete da je došao taj i taj, a on, zapravo, nije došao.

Iz fetvi i predavanja šejha Muhammeda ibn Saliha el-Usejmina