Nema većeg iskušenja od iskušenja u vjeri i molim Uzvišenog Allaha da nas sačuva od toga. Ništa vrednije i plemenitije nema kod čovjeka od njegove djece. U djeci je radost srca i zjenica oka. Kaže Uzvišeni Allah: „…i oni koji govore: ‘Gospodaru naš, podari nam u ženama našim i djeci našoj radost i učini da se čestiti u nas ugledaju“ (el-Furkan, 74). Ali srce neće biti sretno niti oko zadovoljno sve dok ne vidimo lijepo i ispravno odgojenu djecu. Kaže Hasan el-Basri: „Tako mi Gospodara, nema ništa voljenije i draže Gospodaru kao što je dijete, žena, roditelj ili najbliži svoj koji su u pokornosti Uzvišenom Allahu. (Tuhfetul-mevdud, str.424)

Jedan od najvećih zahtjeva za roditelje jeste kako ispravno odgojiti djecu u pokornosti Uzvišenom Gospodaru? Da li su ih odvraćali od grijeha i upozoravali na dobro? Kaže Uzvišeni: „O vi koji vjerujete, sebe i porodice svoje čuvajte od vatre“ (et-Tahrim, 6).

Kaže mudžahid i drugi od selefa: „Podstičite porodice na bogobojaznost i odgajajte ih u duhu islama.“

Kaže Katada: „Naređujte im na pokornost Uzvišenom Gospodaru, a odvraćajte ih od grijeha.“

U Buharijevoj i Muslimoj zbirci od Abdullaha ibn Omera, r.a. prenosi se da je Poslanik, ﷺ., rekao: „Svi ste vi pastiri i svi ste vi odgovorni za svoja stada. Čovjek je pastir svoje porodice i odgovoran je za njih, žena je pastirica u svojoj kući i odgovorna je za nju; rob je pastir imetka svoga vlasnika i odgovoran je za njega. Zaista ste svi vi pastiri i svi ste odgovorni za svoja stada“ (Buhari, 2554, Musilm, 1829). Ovaj hadis jasno upućuje na to da je svaka odgovorna punoljetna osoba odgovorna za one koji su joj povjereni i kazuje nam da roditelji spadaju pod opće pravilo i značenje ovog hadisa: „Čovjek je pastir svoje porodice i odgovoran je za nju, žena je pastirica svojoj kući i onog što je u njoj i odgovorna je za to.“

Roditelji su odgovorni za svoju djecu, čuvaju ih od džehennemske vatre, naređuju im na dobro i odvraćaju ih od zla. Ako roditelji ispune sve obaveze prema svojoj djeci, onako kako ti naređuje Gospodar, a zatim se djeca udalje od Pravoga puta, tada zaista roditelji neće biti odgovorni za ono što oni rade. Kaže Uzvišeni: „I svaki grešnik će samo svoje grijehe nositi“ (el-Enam, 164.)

Roditelji koji razumiju vjeru, a zatim uskrate da prenesu to znanje na svoju djecu, odnosno da ih odgoje na islamski način, oni će biti odgovorni za ono što su njihova djeca uradila. Nema sumnje u to da je veća obaveza roditelja prema porodici koja živi i odgaja se na Zapadu, jer su i posljedice veće kao i plodovi koji mogu da urode jednog dana ako ih njihovi roditelji budu odgojili u duhu vjere. Primjer vaše djece jeste kao primjer mnoge djece na Zapadu kojima je prijeko potrebno da se udalje i odvrate od stvari koje ih vode u iskušenja jer islam zabranjuje vezu između muškarca i žene prije braka, pogotovu u ovom periodu života vašeg djeteta.

Ono sto je  bitnije od ovoga jeste kako da postupimo.

Na vama je da u najkraćem mogućem vremenu udaljite vaše dijete od svega onoga što je zabranio Uzvišeni Allah, a pogotovu od veze i druženja koji vode u blud i nemoral. Naredite mu da prekine svaki kontakt s djevojkama koje su mu zabranjene, pa makar i utvrdili i znali da ta njihova veza nije došla do granice bluda, jer, kao što smo i ranije spomenuli, sve ove veze između muškarca i žene (prije braka) Šerijat zabranjuje.

Jedna od najbitnijih razloga udaljavanja od ovih zabranjenih veza jeste, svakako, rano pristupanje u šerijatski brak. Rekao je Poslanik, ﷺ: „O skupino mladića, ko bude od vas u mogućnosti da se oženi neka to uradi, a ko nije u mogućnosti, na njemu je da posti. Zaista je post njemu zaštita.“

Mogućnost ovdje podrazumijeva posjedovanje materijalnih sredstava za izdržavanje porodice.

Kao što je i vama poznato, udaljavanje mladića od ovih zabranjenih veza nije ni malo lahko, a u nekim situacijama biva i nemoguće, u zavisnosti od mjesta u kojima oni žive, jer zapadna sredina pospješuje buđenje strasti i izazivanje sumnji, koje vremenom postaju prihvatljive za ljude koji tamo žive, pogotovu za drugu i treću generaciju djece koja žive i odgajaju se u takvim sredinama, sve dotle dok se jednog dana sasvim ne udalje od islama i Šerijata i umjesto ispravnog šerijatskog odgoja prihvate zapadnjačku kulturu i njihovo ponašanje, sve do te mjere da im ništa ne ostane od vjere osim imena koje nose.

Zatim postavljamo pitanje ponovo vama: da li imate snage i volje u Allaha, straha da ispunite dužnosti prema sebi, djeci, da li imate želje da popravite ono što vas je mimoišlo, da li imate snage da žrtvujete dunjaluk i sve ono što vam Zapad nudi i vratite se u vaše zemlje iz kojih ste došli, a u kojima imate veću mogućnost da ispravno odgojite vašu djecu u vjeri, prije nego što vam prođe život i dođe smrt, da ne bi kasnije uzalud govorili: ‘“Gospodaru moj, vrati me da uradim kakvo dobro u onome što sam propustio!’ ‘Nikada!’ To su riječi koje će on uzalud govoriti, pred njima će prepreka biti sve do Dana kada će oživljeni biti“ (el-Muminun, 99-100). Kaže Uzvišeni: „Čekaju li oni da se obistine prijetnje njene! Onoga Dana kada se obistine, reći će oni koji su na njih prije zaboravili: ‘Istinu su poslanici Gospodara našeg donosili! Da nam je zagovornika kakva, pa da se za nas zauzme ili da nam je da budemo vraćeni, pa da postupimo drukčije nego što smo postupili!’ Ali oni su sami sebe upropastili, a neće im biti ni onih koji su izmišljali.“ (el-E’raf)

Da li njihov odgoj zaslužuje ovo odricanje?

Neko će reći: “U većini Islamskih država danas ima iskušenja i fitne kao i na Zapadu, ako ne i više, i zaista ne vidimo tamo ispravnu sredinu u kojoj bismo mogli da odgojimo našu djecu u skladu s islamom? Kakva je korist u iseljenju?

Odgovor: Da, vi ste u pravu do određene granice, ali ako nismo u stanju da uradimo sve dobre stvari u islamskim sredinama uradit ćemo većinu njih, i ako nismo u stanju da otklonimo svako zlo, otklonit ćemo većinu loših stvari, jer zaista su islamske sredine bolje za odgoj od zapadnih.

Sve ovo što smo naveli podrazumijeva da čovjek ima iskren odnos, prije svega sa svojom dušom i sa samim sobom. Kaže Uzvišeni Allah: „Sam čovjek će protiv sebe svjedočiti, uzalud će mu biti što će opravdanja svoja iznositi.“ (el-Kijama, 14-15)

Odgovor preuzet sa stranice islamqa, pod nadzorom šejha Saliha Munedžida

https://islamqa.info

Hvala Allahu, zahvaljujemo vam se što ste nas kontaktirali i molimo Allaha da uputi vašu sestru i zaštiti nas od zla naših duša.

Što se stanja tvoje sestre tiče, to je stanje većine djevojaka današnjice, molimo Allaha da ih uputi, a naše obaveze prema njima su sljedeće:

Prvo, treba se okrenuti Allahu i tražiti uputu za njih, jer Allah je Taj Koji upravlja srce, pa možda dova koja je izašla iz srca bude uzrokom da se ta osoba usreći na dunjaluku i ahiretu;

Drugo, potrebno je ne postupati prema njoj kao prema nekom malom ili kao prema nekom ko ne shvata svoju korist, jer čovjek, pogotovo u godinama adolescencije, želi da oni oko njega prihvate njegov značaj i ne voli da se prema njemu ophode kao prema djetetu;

Treće, nastojte pokušati povezati je s dobrim djevojkama i udaljiti od lošeg društva. Ako to zahtijeva, možete je i premjestiti u drugu školu, ali to ne bi trebalo privlačiti njenu pažnju, kako ne bi u svojoj tvrdoglavosti pravila još veće probleme;

Četvrto, vaš odnos prema njoj ne bi smio biti samo odnos kontrole i uskraćivanja. Nastojte se obradovati dobru koje učini i dajte joj poklone kad uradi nešto pozitivno;

peto, moguće ju je posavjetovati preko osobe koju ona voli i cijeni, poput profesorice ili drugarice;

šesto, nastojte na indirektan način da joj poklonite predavanje ili neku knjigu sa savjetima, tako što ćete je staviti u njenoj blizini ili slušati predavanje u autu dok se s njom vozite.

To što ona ne klanja stvar je izuzetno opasna. Mjesto namaza u islamu jeste kao mjesto temelja na koji se izgrađuje zgrada, i zbog toga je Allahov Poslanik, ﷺ., rekao: “Ugovor između nas i njih je namaz, pa ko ostavi namaz postao je nevjernik.” (Tirmizi, br. 2621; šejh Albani ga smatra sahihom, br. 2113)

Poslanik, ﷺ., također je rekao: “Između čovjeka i širka i kufra je ostavljanje namaza.” (Muslim, br. 82.)

Vaša obaveza je da je posavjetujete, upozorite i potaknete na čuvanje namaza. U tom procesu trebate je i bodriti i zastrašivati Allahovom kaznom, postupati i blago i strogo. Ako okolnosti zahtijevaju strogost u nekim sitaucijama, onda nema prepreke da je i upotrijebite.

Allahov Poslanik, ﷺ., rekao je: “Naređujte vašoj djeci namaz kada budu imali sedam godina, a kada napune deset godina, onda ih i istucite i razdvojte ih u posteljama.”  (Ebu Davud, 495; šejh Albani ga smatra sahihom, br. 466.)

Ova strogost i grubost jesu za njihovo dobro. Molimo Allaha da popravi stanje muslimana.

Odgovor preuzet sa stranice islamqa, pod nadzorom šejha Saliha Munedžida

https://islamqa.info

Hvala Allahu! Dijete u drugoj godini života počinje formirati svoje viđenje svijeta oko sebe, a neki istraživači razvojne psihologije smatraju da je osjećaj samopouzdanja prvi koji se počne razvijati kod djeteta. Ovaj osjećaj kod djeteta u drugoj godini razvija se u skladu s pažnjom koju dobije od roditelja, na stavu roditelja u pogledu zadovoljenja osnovnih djetetovih potreba. U ovom periodu javljaju se obrisi djetetovog razvoja u pogledu samostalnosti i neovisnosti. Ono ima potrebu za slobodom govora, za kretanjem, igranjem. Sve je to povezano s potrebom samopotvrde, koja se može ostvariti jedino neovisnošću. Ovo potvrđuje i teorija razvoja koja poziva na poštivanje dječije individue, na ostavljanje djeteta da raste i razvija se po svojoj prirodi. Ima djevojaka koje nemaju samopouzdanja i ne mogu se na sebe osloniti ni u čemu, uvijek čekaju da im neko govori: “Uradite to ili ovo.” Kada se suoči s problemom, onda zastaje, nemoćna da donese bilo kakvu odluku, bježi od izazova i plače. Ovakvo stanje odraz je roditeljske odgovornosti i može se ogledati u sljedećem:

čestim naredbama i zabranama, čak i u malim stvarima, što čini da djeca izgube osjećaj kreativnosti, nesigurna u svoja djela, već očekuju da ih neko ispravi i uvjeri ih da su njihova djela ispravna;prijekorom i kritikama zbog svakog postupka koji dijete učini, traganje za njenim posrtajima. Kad djevojčica nešto uradi, pa pogriješi i dobije neopravdane i pretjerane kritike i ukore, u trenutku kada očekuje da bude pohvaljena, što bi, svakako, usmjerilo dijete na uspješniji posao i djelovanje;nedavanju djevojčici prilike da govori pred drugima iz straha da će pogriješiti ili pričati o stvarima o kojima ne želimo da priča, ili joj pak dozvoliti da priča, ali samo ono što mi želimo;čestim upozorenjima na greške, što će uzrokovati da uvijek očekuje loše rezultate i smatra da je opasnosti okružuju sa svih strana;ponižavanju i stalnom uspoređivanju s drugima čija je vrijednost manja;potcjenjivanju i ismijavanju;nepažnji prema pitanjima koja postavlja;povećanoj brizi koju pokazujemo u strahu za njeno zdravlje i budućnost.

Kod djevojčice koja je izgubila samopouzdanje primjećujemo sljedeće loše tragove:

ne može raditi ništa samostalno. Kad se od nje nešto traži, pa ona primijeti da je to različito od onoga kako joj je opisano, zastaje i nalazi se u problemu, nespremna donijeti odluku;gubi kreativnost i pogađa je učmalost;ima problema i poteškoća u vezi sa svakim poslom koji treba obaviti, jer već ima predodžbu da će biti kritikovana zbog toga, dakle očekuje neuspjeh u onolikoj mjeri koliko se to od nje očekuje;postaje neodlučna i bez volje, potpuno nezainteresovana, i to stanje se odražava u svim okolnostima;pogađa je uznemirenost, očajanje, počinje gajiti neprijateljstvo i razvijati osjećaj i želju za izolacijom.

Da bi se dijete riješilo tih negativnih svojstava, obaveza je roditelja da rade na tome i povrate djetetu samopouzdanje pomoću nekih od sljedećih metoda:

da joj zacrta opći plan koji će slijediti i u skladu s kojim će ići, objašnjavajući joj ono što joj je Allah dozvolio i što može korisiti i upozoravajući na ono što je zabranjeno i što ne treba koristiti. Također, treba je podsticati na plemenita moralna svojstva, udaljavajući je od lošeg morala, loših djela i riječi, kao i svih negativnosti. A nakon toga treba joj ostaviti slobodu da postupi kako hoće, kreativno promišljajući;da joj majka povjeri neke poslove koje bi trebala uraditi, pa i kad pogriješi, neka je podstakne da ima volju. Onda je može obavijestiti i podučiti kako to uraditi, a nekada je samo bodriti da uradi nešto. Ukoliko ona ne završi adekvatno posao, majka ga treba završiti i blago joj ukazati na neke propuste. Ukoliko posao ne bude u opsegu djeteta, onda će majka od djeteta zatražiti mišljenje, i u nekim stvarima savjetovati se s djetetom, pojasniti joj svoje greške kako bi dijete znalo da su svi podložni greškama, i na taj način ojačati djetetovu odlučnost;roditelji se trebaju truditi podsticati dijete i snažiti ga pred rođacima i njenim prijateljicama kao i davati joj adekvatne nagrade za broja djela kao što su čuvanje namaza, učenje Kur’ana, uspjeh u školi, lijepo ponašanje i slično;da joj daju lijep nadimak i izbjegavaju ružna imena i nadimke. Kad ih razljuti, trebaju je pozvati njenim pravim imenom kako bi prepoznala da je napravila grešku prema roditeljima ili jednom od njih.

Roditelji trebaju raditi na jačanju njene volje na sljedeći način:

– čuvanjem njenih tajni, jer kad ona uči, ona čuva tajne i ne otkriva ih, na taj način jačat će i njena volja i bogobojaznost, a time se i razvijati njeno samopouzdanje;

– navikavati je na post, jer dok posti i bori se sa glađu i žeđu, osjeća snagu pobjede i trijumfa. Na taj način jača njena volja u sučeljavanju sa životom i raste njeno samopouzdanje.

Na jačanje njenog kolektivnog, društvenog samopouzdanja utječe njeno izvršenje kućnih poslova, izvršenje roditeljskih naredbi, sjedenje u društvu odraslih i susreti s mlađima.

Svoje intelektualno samopouzdanje jača učenjem Kur’ana, sunneta Allahovog Poslanika, ﷺ., Poslanikove sire. Stjecanje takvog znanja jača njeno samopouzdanje jer zna da posjeduje činjenice i ispravno znanje koje je daleko od legendi i bajki.

Pored toga, roditelji treba da koriste sve zaštitne metode i sredstva kako bi dijete oslobodili i izliječili osjećaja manjkavosti i nedostataka. Činioci koji ukazuju na ovo stanje su: potcjenjivanje, omalovažavanje, ismijavanje, obraćanje djetetu ružnim riječima i izrazima pred braćom, sestrama i rodbinom, a nekada i pred prijateljima, ali i pred strancima koje dijete nije ranije viđalo. To sve utječe na dijete da posmatra sebe i sebe vidi poniženim, što kod nje rađa osjećaj psihičkog problema koji uzrokuje da na druge gleda očima prijezira i mržnje i bježi od života.

Upućivanje pogrdnih riječi za propuste, manje ili veće, nema nikakvog pedagoškog i odgojnog utjecaja na dijete, i problemi se ne rješavaju na ovaj način. Nasuprot, takvo ponašanje ostavlja opasne tragove na mentalitet i ličnost ovog djeteta. Takvo ponašanje navikava dijete da koristi riječi psovke i grdnje i uništava ga psihički i moralno.

Najbolji način liječenja ovog problema jeste upozoriti dijete na grešku blago i nježno, i argumentovano ga uvjeriti da se kloni grešaka. Roditelji ga ne bi trebali kritikovati pred prisutnima, već trebaju postupati lijepo u popravljanju grešaka slijedeći tako Allahovog Poslanika, ﷺ., u popravljanju i odgoju i ispravljanju grešaka. Djeca su jako osjetljiva, brzo podlegnu utjecaju, oštro reaguju i ne shvataju sve kao odrasli. Izgradnja samopouzdanja kod djeteta jeste prvi i osnovni korak u formiranju dječije ličnosti u svim etapama.

Odgovor preuzet sa stranice islamqa, pod nadzorom šejha Saliha Munedžida

https://islamqa.info

Hvala Allahu! Djetetu od tri-četiri godine treba ponavljati da sluša, jutarnji i večernji zikr, zikr pred spavanje, zikr prije jela i pića, tako će dijete slušati, naučiti i početi prakticirati ove zikrove, a na taj način će i vezati svoju dušu za Uzvišenog Allaha. Tako će njegova duša napredovati i biti zaštićena od devijacija.

Spominje se da je jedna porodica otišla na izlet. Čim su stigli u prirodu, dijete se rastrčalo i ubrzo je dotrčalo kod roditelja i upitalo ih: „A koji se zikr uči na ovom mjestu?“

Kao što je poznato, ovdje se misli na hadis koji se prenosi od Allahovog Poslanika, ﷺ., a koji prenosi Havla b. Hakim, r.a., a u kojem stoji da je čula Poslanika, ﷺ., kako kaže: „Ko dođe u neko mjesto, pa kaže: ‘Euzubikelimatillahi tammati min šerri ma halek’ (‘Utječem se pomoću Allahovih savršenih riječi od zla onoga što je stvorio, neće mu ništa naškoditi sve dok ne otputuje iz tog mjesta.’” (Muslim)

Ovo dijete je shvatilo da muslimani imaju zikrove koji su specifični za određeno mjesto ili određeno vrijeme i spoznalo je suštinu svoje veze s Uzvišenim Allahom, da je ona konstantna i trajna u svakom trenutku, a, opet, zasluga za to se vraća roditeljima. Dijete odgojeno na ovakav način utjecat će na svoje rođake i sve one s kojima je u kontaktu.

Jedna od priča koja govori o djetetu koje je odgojeno na sjećanju i spominjanju Allaha jeste i ona koja govori o djetetu koje je jednog dana došlo kod svoje majke u novoj odjeći. Dijete je imalo četiri godine, a tu je bila i njegova starija sestra od trinaest godina. Tada je majka rekla djetetu: „Dođi da te podučim dovi koja se uči prilikom oblačenja nove odjeće.“ Dijete reče da je dovu već proučilo, i majka ga začuđeno upita kako kad je ne zna. On reče: „Moja sestra je ponavljala, a ja sam za njom učio.“ Ovdje vidimo da je utjecaj starijih sestara i braće na mlađe velik.

Odgovor preuzet sa stranice islamqa, pod nadzorom šejha Saliha Munedžida

https://islamqa.info

1- Ako neki hadis ima dva seneda (lanca prenosilaca preko kojih je do nas dospio), onda termin hasen-sahih znači da je jedan sened hasen, a drugih sahih, a termin hasen-sahih ukazuje na činjenicu da postoje dva seneda kojima je hadis prenesen od kojih je jedan hasen, a drugi sahih.

2- Ako je hadis prenesen samo jednim senedom, onda termin hasen-sahih znači dilemu da li je taj hadis dosegao rang sahih (vjerodostojnoga) hadisa ili je ostao na rangu hasen hadisa (niži rang vjerodostojnosti).

Iz fetvi i predavanja šejha Muhammeda ibn Saliha el-Usejmina