Hvala Allahu!

Dobro je da znaš, poštovani čitaoče, kako je problem koji te zadesio psihičke prirode. Dakle, opsesivno-kompulzivna bolest. U suštini, ova bolest ako savlada čovjeka, ne daj Bože, skoro da mu može uništiti vjeru i život. Zato je uspjeh to što si, uz Božiju pomoć, primijetio opasnost po sebe i odlučio si se liječiti.

Najuspješniji način liječenja uzroka ove bolesti jeste da se osoba ne obazire na nju, da vrijeme provodi u izvršavanju vjerskih dužnosti na ispravan način, bez obaziranja na opsesije koje ga opsjedaju.

Trebaš znati da su sumnje u korisnost tvojih vjerskih dužnosti, tvog namaza i slično, ustvari konačni cilj koji Božiji neprijatelj želi postići u vezi s tobom. Na taj ti način ubacuje opsesije i sumnjičenje svega. Njegova namjera nije uspostaviti i održati tvoje vjerske dužnosti, niti ih ispraviti, već mu je namjera da ti ih oteža kako bi ih zapostavio, ili ti ubacuje sumnju kako od toga u potpunosti nema koristi, la havle val kuvvete illa billahil alijjil azim, zato te Allahov neprijatelj, šejtan, počeo opsjedati od onoga dana kada si se pokajao, kako sam navodiš u pitanju!

Pogledaj šta čini s tobom prokleti šejtan, odnosno šta traži od tebe prije pokajanja, a već si bio zapostavio namaz?! Iz prazne kuće nema se šta ukrasti, shodno tome rečeno je Ibn Abbasu: „Židovi misle da ne postoji opsesivnost u njihovim molitvama?!“ On odgovori: „A šta da radi šejtan s opustošenim srcem.“ (Završen citat iz djela „El-Vabil as-sajb“, autor je Ibn Kajjim, 30.)

Tvoja obaveza je, kako smo naveli, ne obraćati pažnju na ovaj vid opsesivnosti u okvirima svog vjerovanja i izvršavanja svojih vjerskih dužnosti.

Opsesivnost je Božiji neprijatelj koji čovjeka dovodi do toga da zanemaruje očite i eksplicitne stvari.

Ako pretpostavimo da si zapao u višeboštvo, odnosno politeizam, ili si izgovorio nešto što te izvodi iz vjere, kao psovanje Allaha, psovanje Poslanika i slično tome, sačuvaj Bože, onda pretpostavljamo da se nedvojbeno suočavaš s ovim vidom opsesivnosti i paranoje. Ali, to nije potpuni kraj, čak ako se radi i o nevjerovanju u Allaha, jer nevjerstvo nije konstantna odlika svojstvena toj osobi, već nešto što ga je bacilo u taj ponor zbog njegovih riječi i djela. Svako ko se želi spasiti neka se pokaje zbog onoga što je učinio, neka odagna od sebe nevjerstvo i uzroke koji dovode do toga!

Najlakši i najbrži način za tebe je sljedeće: pokajanje za svoje riječi i djela koja nisu draga Uzvišenom Allahu, bez obzira na to da li je to nevjerstvo ili nešto drugo. Ovo je jedino logično rješenje! Onaj ko sebi predočava da nema koristi od svojih djela i molitvi mora znati da šejtan, Božiji neprijatelj, upravo želi to od tebe, to je njegov krajnji cilj.

Ovo se odnosi u slučaju da si počinio ova djela i ružne riječi, kako smo već gore naveli, dakle, ako su nedvojbeno i sasvim sigurno počinjena, a ne samo puka opsesivnost.

Propis o tome ne odnosi se na počinioca iako je to sigurno i nedvojbeno uradio, ali je bio nesvjestan, pomračenog uma, u snu, boluje od opsesivno-kompulzivnog poremećaja ili je bio prinuđen i slično. Kako bi se dokazao i utvrdio propis za počinioca, on mora biti svjestan onoga što kaže i uradi, odnosno da je imao mogućnost odabira.

Jednom riječju, poštovani čitaoče, odagnaj od sebe opsesivnost, prihvati i približi se Allahu svim svojim srcem uz činjenje korisnih djela, pokaj se za svaki učinjeni grijeh, mali i veliki.

Molimo Uzvišenog Allaha da nam svima oprosti grijehe i uputi nas na Pravi put.

Allah najbolje zna!

Odgovor preuzet sa stranice islamqa, pod nadzorom šejha Saliha Munedžida

https://islamqa.info

Hvala Allahu!

Poštovana čitateljice, nije nikakvo čudo to što si sebi učinila, otvorila si pandorinu kutiju briga, tuge i boli koje si mogla izbjeći da si postupala prirodno, onako kako to radi većina ljudi koji sebe prisiljavaju da budu čvrsti onda kad se nađu u situaciji kao što je tvoja.

Neko te je posavjetovao da bi trebala stupiti u brak, mislim da je to i dalje neophodno. Ali, ti bježiš od braka koji je oličenje čistote, usto ti pruža i prebivalište, naklonost, ljubav i smirenost. Međutim, u šta si se ti upustila, poštovana čitateljice, odala si se bludu!

Koja normalna osoba će takvo što reći i prihvatiti?! Ne kažemo da si kao onaj koji u vatri traži zaštitu od toplote!!

Ne, već si ti odbacila hladovinu, napustila si duh i sreću, odabravši vrućinu i žegu, bez bilo kakvog opravdanja i razloga, la havle vela kuvvete illa billahi.

Tvoja obaveza je da počneš sebe popravljati.

Prvo, trebaš se iskreno pokajati zbog onoga što si učinila i zbog situacije u kojoj si se našla. Očisti se pokajanjem i kajanjem kako bi sprala sa sebe sve brige, terete i tuge, a onda otvori novu stranicu, čistu i bijelu, pomoću koje ćeš se okrenuti svome Gospodaru i posvetiti se sebi. Imaj povjerenja u svog Gospodara i osloni se na Njega. Čini što više dobrih djela, teoretski i praktično, kako bi ti Uzvišeni Allah pomogao i saprao s tebe sramotu. Uzvišeni Allah kaže: „I idi Pravim putem, kao što ti je naređeno, i nek tako postupe i vjernici koji su uz tebe, i obijesni ne budite, jer On dobro vidi ono što radite.

I ne držite stranu onih koji nepravedno postupaju, pa da vas vatra prži; vi nemate drugih zaštitnika osim Allaha, inače, nema vam pomoći!“ (Hud, 114-115)

Nema sumnje da je ono što je za tebe najbitnije jeste to da težiš stupiti u prikladan brak, s dobrim čovjekom, onim koji bi ti nadomjestio sve što ti je promaklo i pomogao ti da poraviš svoju vjeru, kako bi postala čedna.

Pored toga, doista nam se čini da trebaš posjetiti psihologa ili psihijatra, možda će ti on pomoći savjetima ili korisnim liječenjem prije nego što se situacija pogorša, usto da se, prije toga a i poslije, prihvatiš ovog vjerskog tretmana na koji smo ti gore ukazali.

Upozoravamo te da nije dozvoljeno boraviti u kući u kojoj živi muškarac koji ti je potpuni stranac, jer bi se iz toga mogli izroditi različiti problemi. Pokušaj živjeti s roditeljima, ili s ocem, makar bio i nevjernik. Ako ti ne bude uopće lakše, onda možeš živjeti s pouzdanom prijateljicom dok ti Uzvišeni Allah ne podari dobar brak. Sustegni se od svega onoga što navodiš.

Allah najbolje zna!

Odgovor preuzet sa stranice islamqa, pod nadzorom šejha Saliha Munedžida

https://islamqa.info

Ve alejkumusSelam,

Odgojno-pedagoške instrukcije koje vam preporučujemo kao svjetiljku u budućem nastojanju bolje izgradnje ibadetske ličnosti svoje djece, kad je u pitanju redovno obavljanje pet dnevnih namaza su:

1. Djeca stiču ubjeđenje da je sve ono što odrasli rade ispravno, a da su njihovi očevi najpotpunije i najsavršenije ličnosti. Zato ih djeca oponašaju i povode se za njima u velikom broju stvari. Djeca, u ranim godinama mladosti, ne osvrću se mnogo na sugestije sa strane ako pred njima nema nekoga ko će im biti primjer za kojim će se povesti i koji će im praktično pokazati životne postupke. Zbog toga očevo obavljanje namaza ostavlja veoma jake utiske na njegovo dijete i čini da se ono ugleda na njega.

2. Na roditelju je da se pomogne dovom upućenom Allahu, dž.š., kako je to radio Ibrahim, a.s. Allah, dž.š., nam u vezi s tim navodi njegove riječi: “Gospodaru moj, daj da ja i potomci moji obavljamo namaz; Gospodaru naš, Ti usliši molbu moju”. (Ibrahim: 40)

3. Roditelj treba znati da su kazne (batine) zadnje sredstvo koje će upotrijebiti u privikavanju svoje djece na obavljanje namaza, kako ne bi zbog toga dijete licemjerno obavljalo namaz i propustilo ga odmah čim mu se za to ukaže prilika.

4. Na roditelju je da poduči svoje dijete abdestu i taharetu (čišćenju), teorijski i praktično, uz malo praktične vježbe gdje će mu dozvoliti da sam uzima abdest, naravno pod njegovom kontrolom, pa u slučaju da pogriješi, podučit će ga ispravnom postupku, uz krajnju blagost i ljubaznost, bez ikakve vike, dreke i sl. Ako uzme abdest bez ikakve greške – pohvalit će ga i zagrliti, eventualno i poljubiti, pokazujući djetetu znakove zadovoljstva njegovim postupkom.

5. Roditelj treba podučiti svoje dijete vrijednostima i fadiletima abdesta, kako bi ga podstakao na to da se kasnije samo stara o abdestu, i postizanju njegovih vrijednosti.

6. Podučavanje djece namazu treba raditi još u njihovim najranijim godinama, bez nekog direktnog podučavanja, dakle indirektnim putem kao što je klanjanje nafila-namaza kući, pred svojom djecom, što ostavlja veoma jak dojam kod njih, jer kad dijete bude gledalo oca kako polaže svoju glavu na tlo, čineći sedždu Allahu, dž.š., i kako skrušeno stoji, zadubljen u svome namazu, ne obazirući se na ono što se okolo dešava – time niče klica veličine Allaha, dž.š., u njihovim srcima i dušama, a isto tako se ovim putem djeca podučavaju pokretima namaza, i dovede u situaciju da oni to jednostavno zavole.

7. Roditelj ne smije biti grub sa svojim djetetom u oblasti abdesta i tahareta prije nego što ono postane zrelo razlučiti dobro od zla, a niti po pitanju pokrivanja avreta, već će ga ostaviti da ga slijedi i prati, i da klanja s njim u kakvom god halu da je, i ne smije ga odvraćati od klanjanja namaza s njim, jer ako u tim godinama bude odbijen od namaza (a ono je, u tim godinama, u osnovi oslobođeno obaveznosti namaza) može se desiti da dijete kasnije zamrzi obavljanje namaza.

8. Kad napuni sedam godina roditelj je obavezan narediti svom djetetu obavljanje namaza, na osnovu riječi Muhammeda, s.a.v.s.: “Naredite svojoj djeci da obavljaju namaz kada budu navršili sedmu godinu.”(hasen) Tada će mu staviti u obavezu izvršavanje ili ispunjavanje preduvjeta i šartova namaza kao što su taharet, abdest, pokrivanje avreta (stidnih dijelova tijela) i sl.

9. Ne smijemo dozvoliti da djetetovo navršavanje sedme godine života prođe neopaženo, već se moramo postarati da taj važan događaj u njegovom životu najavimo, da ga upoznamo sa njegovom veoma važnom obavezom, a to je obavljanje namaza. Kad dijete napuni sedmu godinu života, i klanja svoj prvi farz-namaz, lijepo bi bilo da roditelj pozove njegove drugove na jedno malo slavlje povodom ovog lijepog događaja, ili na primjer da mu kupi lijep ručni sat na poklon, koji će ga kasnije podsticati na obavljanje namaza u njegovom vremenu.

10. Na roditelju je da kontrolira djetetovo ophođenje prema namazu, da ga opominje s vremena na vrijeme, i da ne osjeća prilikom toga, možda, dosadu ili nešto slično. Ako otac bude odsutan ili zauzet, oporučit će nekome da prati njegovo dijete kod obavljanja namaza, nekog ko će ga, također, upozoravati na važnost, veličinu, i njegov značaj za čovjeka. Prenosi se od Ibnu Mes’uda da je rekao: Kontrolišite svoju djecu po pitanju namaza, i navikavajte ih na dobro, jer je dobro proizvod navika.

11. Nije strašno da roditelj s vremena na vrijeme nagradi svoje dijete za redovno obavljanje namaza, ali ga ne smije naviknuti na to. Roditelj će svaki put mijenjati uručene hedije (nagrade).

12. Roditelj omiljene stvari treba vezati za namaz, pa će tako, npr., zakazati izlet ili neku rekreaciju poslije ikindije ili akšam-namaza, gdje će dijete biti podstaknuto time, pa će se spremiti za namaz na početku njegova vremena, jer ga poslije toga očekuje ono što on voli.

13. Roditelj će i sve svoje obaveze sa djecom planirati prema namazima, pa će tako djeca znati rasporediti svoje vrijeme prema namazima.

14. Djecu, s vremena na vrijeme, treba upoznati sa fadiletima (vrijednostima), namaza preko kur’anskih ajeta ili Poslanikovih, s.a.v.s., hadisa, kako bi oni, u svojim glavama, imali jednu potpuniju sliku o namazu i njegovom značaju u islamu.

15. Dijete se mora navikavati, a posebno poslije desete godine, na obavljanje propisanih nafila prije i poslije farz-namaza, a također se treba podsticati i na noćni namaz, pa makar i na samo nekoliko minuta. Otac može najaviti svojoj djeci da će ustati u toliko i toliko sati po noći kako bi klanjao noćni namaz, poslije čega će ih ostaviti kako bi se ona takmičila u tome ko će prvi ustati u to vrijeme, a da ih on ne probudi, kako bi pojačao njihovu želju i kako bi se polako oslanjali na sebe. Sa njima će klanjati lagano, neće duljiti u namazu, a ako dijete ophrva san, reći će mu da ode leći, iz milosti prema njemu.

16. Ako dijete neredovno obavlja namaz poslije desete godine, na roditelju je da svoje dijete posavjetuje i opomene šerijatskim stavovima o namazu, pa ako dijete i dalje nastavi biti neredovno ukorit će ga riječima ili izružiti, ili će ga izbjegavati tako što nakratko neće govoriti s njim, ili se neće šaliti s njim ili će mu uskratiti neke njemu drage stvari (poput igranja fudbala, vožnje biciklom, video-igrica i sl.), pa ako sve navedeno ne bude imalo utjecaja kod djeteta, tek će se tada roditelj poslužiti kaznama, tj. batinama, na osnovu riječi Muhammeda, s.a.v.s.: … a udarite ih, zbog namaza, kada navrše deset godina.
(Pedagog daje prednost principu poticaja, pobude i hrabrenja nad zastrašivanjem i batinama. Pravi odgajatelj će se ponekad praviti slijepim kad su u pitanju djetetove greške. Dakle, neće ga kažnjavati za svaku greškicu, ali će mu lijepo dati do znanja, skrenuti mu pažnju i otvoreno ukazati na njegovu grešku. Ako dijete i dalje nastavi prekorit će ga, ili će mu se namrštiti. Ako dijete i preko toga nastavi ružit će ga javno pred svojom porodicom ili drugovima, ali bez psovki ili ličnog ponižavanja djeteta.
Ako se i dalje bude oglušivalo, zaprijetit će mu se batinama ili će se nabaviti prutić koji će biti okačen o zid kako bi ga dijete, s vremena na vrijeme, gledalo.)

17. Ako roditelj nije aktivno podučavao namazu svoje dijete odmah poslije sedme godine života, ne smije pristupiti batinjanju odmah poslije desete godine, već će s njim raditi polako i oprezno, postepeno, kako bi se dijete naviklo na namaz.

18. Dijete se mora navikavati na džemat od malena kako bi se njegovo srce vezalo za džamiju, upoznalo sa ulemom, i naučilo adabe (principe) ponašanja i slušanja na predavanjima ili halkama ilma. Djeca su takva po prirodi da vole oponašati starije u njihovim postupcima, tako da će ona, samim odlaskom sa svojim roditeljima u džamiju, polako poprimati osobine i praksu starijih.

19. Roditelj mora pripremiti dijete prije nego što ga odvede u mesdžid ili džamiju, na taj način što će mu opisati džamiju, kako se ne bi nečim iznenadilo, i tako što će mu s vremena na vrijeme davati do znanja da će ga odvesti u džamiju i svaki spomen džamije će biti vezan uz neke lijepe riječi, poput: Kupio sam ti ove slatkiše pored one džamije, ili iz one radnje do džamije i sl. Ako roditelj slučajno prođe sa djetetom pored džamije, reći će mu: Pogledaj ovu prelijepu građevinu! To se zove džamija. Jednog dana ću te povesti da tamo klanjaš sa mnom …

20. Roditelj će, prije nego što odvede svoje dijete u džamiju, pripremiti atmosferu u džamiji tako što će se dogovoriti sa imamom ili mujezinom ili s nekim od džematlija da ljubazno dočekaju njegovo dijete i da se lijepo ophode sa njim, kako bi osjetio druželjubivost, i kako bi u tim ljudima vidio svoje oslonce, i bio miran uz njih. Ovakva dobrodošlica s takvim gostoprimstvom uveliko doprinosi tome da dijete zavoli namaz, i da će namaz imati posebno mjesto u njegovom srcu.

21. Ako je imam džamije slučajno jedan od onih koji vole oduljiti svojim namazom ili klanjati predugo, što je u suprotnosti sa sunnetom Poslanika, s.a.v.s., roditelj će ga upozoriti na to da je došao sa djetetom kako ne bi oduljio sa namazom.

22. Na roditelju je da svoje dijete upiše u mekteb, kako bi savladalo kur’ansko pismo, naučilo odlomke Kur’ana napamet, sa svim pravilima učenja – i, naravno, sve to pred imamom džamije koji treba, po pravilu, biti okićen praksom Muhammeda, s.a.v.s., i njegovim sunnetima, imamom koji će biti živa islamska ličnost i primjer djetetu kakav musliman treba biti!

23. Dijete treba vezati za džamiju putem različitih aktivnosti poput takmičenja, islamskih kvizova, izleta ili pak kraćih ekskurzija koje će ostaviti veoma jak dojam kod njega.

24. Pred djetetom treba pričati o džumi-namazu, upoznati ga sa vrijednostima i fadiletima petka, podučavajući ga propisima džume-namaza i džemata.

25. Roditelj ne smije primoravati dijete na ono što dijete ne može podnijeti kad je džuma-namaz u pitanju, jer ponekad dijete ne može izdržati kompletnu hutbu, a da ne pokvari abdest, ili pak ne može izdržati samu džumu-namaz zbog njegove dužine. Prenosi se od Ebu Hurejre, r.a., da je jedanput za vrijeme džume-namaza naišao na nekog dečkića, pa mu reče: Dijete, idi igraj se! Ono odgovori: Ja sam došao u džamiju! Ebu Hurejre, r.a., mu opet ponovi: Idi igraj se! Ono reče: Ja sam došao u džamiju! Ebu Hurejre, r.a., mu reče: Sjedi onda dok se imam ne pojavi na mimberu. Dijete odgovori: Dobro.
Roditelj ne mora prisiljavati dijete da prisustvuje džumi-namazu prije desete godine. Poticat će ga na džumu-namaz, ali neće negodovati ako hoće da klanja džumu. Ako bude htio klanjati odlično je, a ako neće slobodan je do svoje desete godine, poslije koje mora redovno prisustvovati džumi-namazu.

26. Na roditelju je da izabere imama koji dobro i upečatljivo drži hutbe petkom, jer će takav imam svojim predavanjem, svojom hutbom i držanjem ostaviti jak utisak na djecu, a posebno ako djeca budu razumjela govor i shvaćala. Neće biti strašno da roditelj nakon džume-namaza ispita djecu o tome šta su zapamtila od predavanja ili hutbe, i šta su korisno primijetili. Prije nego što ih uvede u džamiju podučit će ih obaveznosti šutnje i tišine i tada će im najaviti da će ih poslije džume-namaza ispitati o tome šta su zapamtila.

Ovo je bilo nekoliko savjeta i primjedbi koje smo ukratko iznijeli roditeljima, a koje oni moraju dobro uvježbati, odraditi i u praksu sprovesti, ako misle na dobru budućnost islamskog ummeta (muslimana), koji se sastoji od naše djece i onoga što mi za njega uradimo, naše djece koja su grude nas samih, tj. dijelovi naših ‘džigerica’, za koje smo odgovorni na dunjaluku, a posebno na ahiretu.

Ako sve navedeno ne bude imalo utjecaja i koristi, čovjek će pribjeći upotrebi batine, ali pod sljedećim uvjetima:

1. Da roditelj nikako ne udara dijete prije njegove desete godine.
2. Da roditelj zna da su batine sredstvo za liječenje i popravljanje problema, a ne za ponižavanje ličnosti i podcjenjivanje, ili (ne daj Bože) za psihičku deformaciju djeteta.
3. Batine nisu osvetničko sredstvo putem koje će roditelj isprazniti svoju (prikolicu) ljutnje i srdžbe, i putem koje će se on smiriti, nego roditelj mora imati na umu da su batine nužno pedagoško-odgojno sredstvo koje mora biti samo u korist djeteta, a ne njemu na štetu.
4. Roditelj ne smije tući svoju djecu kad je nervozan, ili ga je neko drugi razljutio, pa da njegova djeca plaćaju ceh njegove srdžbe.
5. Batine ne smiju biti jake, niti žestoke, a u slučaju da se koristi neko sredstvo, mora biti normalnog oblika poput pruta, omanjeg kaiša i sl..
6. Ne prelaziti s batinama više od tri udarca, a u najgorem slučaju do deset.
7. Roditelj mora paziti da ne udara svoje dijete po licu i po osjetljivim dijelovima tijela. Isto tako ne smije ponavljati udarac po jednom mjestu, već mora mijenjati mjesto udaranja, a također mora proći malo vremena između udaraca, kako bi bol od prethodnog udarca prošla na trenutak.
8. Roditelj ne smije udarati dijete zbog sumnje da je nešto uradilo ili zbog loše pretpostavke, već će pristupiti batinama tek kad ih dijete bude zaslužilo.
9. Da batine odgovaraju počinjenoj greški, tj. da se dijete ne udara zbog neke sitnice, ili ostavi na jednoj batini do dvije, a počinjeno djelo zaslužuje mnogo više.
10. Roditelj mora prestati s batinama ako se dijete sjeti Allaha, dž.š., ili zatraži pomoć od Njega.
11. Treba se truditi ne ponavljati batine i ne učestati s njima, kako se dijete ne bi naviklo na njih, i poslije ne bude marilo hoće li ih dobiti ili ne.

Autor: Muhammed b. Ahmed b. Ismail el-Mukaddem
Prijevod sa arapskog: Sead ef. Jašavić
Islamski Univerzitet Medina

Pripremio, prof. Jasmin Djanan

preuzeto sa http://www.n-um.com

Poštovana sestro, obzirom da vaše pitanje tretira jedan značajan vid sujevjerja prisutan kod nas, odlučio sam i vama a i drugima koji posjećuju stranicu ponuditi malo detaljniji odgovor na ovo pitanje. Naime, mnogi su Bošnjaci u proteklom ratu prilikom odlaska na borbenu liniju oko vrata stavljali zapise i hamajlije. Smatrali su da će ih one zaštititi od metka srpskog agresora. Mnogi to danas rade s uvjerenjem da hamajlija ili zapis obješen o vrat ili stavljen ipod miške pomaže liječenju od bolesti ili čuva od nje. Osim toga, i danas ima onih koji na vrata kuće ili na auto vješaju konjsku potkovicu smatrajući da će ih to spasiti “propisane” nesreće ili uroka. Nur dova je, kažu, najbolja hamajlija. Ona ima čudotvornu moć. Onaj ko je nosi, ući će “direktno” u džennnet.

Mnogi preko veze žele da postignu zaštitu. Hamajlija ih mnogo manje košta. Ne moraju klanjati, ne moraju postiti niti druge vjerske dužnosti obavljati, jer tu je hamajlija. Njima ne treba Allahova zaštita pored hamajlije. Mogu biti i nemoralni i odlaziti tuđim ženama, jer navodno hamajlija će ih zaštititi. A ako se desi i neka bolest ili nesreća, tu je opet hamajlija koju napravi neki “hodža”, vidovnjak ili sihirbaz.

Šarlatani iskorištavaju neznanje i sujevjerje masa i prave im zapise i hamajlije, nad njima izgovaraju zakletve tvrdeći da oni čuvaju od djelovanja džina, urokljiva oka i zavidnosti isl. Pravljenje hamajlija i prodaja već gotovih i friško spravljenih postali su unosan biznis.

Muslimani moraju znati da vješanje školjčice ili perle kao amuleta ili čitanje zapisa s tajanstvenim oznakama radi zaštite ili lijeka, predstavlja neznanje ili zabludu koji su u suprotnosti s Allahovim zakonima u svemiru.

U mnogim hadisima Poslanik s.a.v.s. je zabranio vješanje hamajlija i talismana, a u slučaju bolesti propisao standarni način zaštite a to je preventiva i liječenje dozvoljenim sredstvima. On kaže: “Liječite se, jer Onaj ko je stvorio bolest, stvorio joj je i lijek.” (Ahmed) Dakle, liječenje je vadžib, što znači da onaj ko se ne liječi čini grijeh prema Allahu. U drugom hadisu kaže: “Ako u nečemu od vaših lijekova ima koristi, zasigurno je ima u troma: medu, puštanju krvi iz vene (hidžama) i spaljivanju rane.” (Buharija i Muslim) Ovo su propisani načini liječenja u što svakako spada i šeriatski način liječenja rukjom onih koji obole od sihira, džinskog dodira ili uroka.

Koliko je hamalija opasna i pogubna pokazuje nam ova hadis: “Ukbe b. Amir kaže da je došao u karavani sa deset ljudi kod Allahova Poslanika s.a.v.s. Poslanik je sklopio sporazum sa devetoricom, a sa desetim nije. Upitali su ga za razlog, a on im je odgovorio: “Na mišici mu je talisman”. Čovjek je tada strgnuo zapis pa je Poslanik s.a.v.s. i sa njim sklopio sporazum, a potom rekao: “Ko objesi zapis počinio je širk.” (Ahmed i El-Hakim) Da su hamajlija i zapis vjerom propisani, Poslanik s.a.v.s. ne bi naredio ovom ashabu skidanje zapisa.

U drugom hadisu kaže: “Ko okači nešto tome je i prepušten”. (Et-Tirmizi) Na nama je da izaberemo da li želimo Allahovu ili nečiju drugu zaštitu. Uz hamajliju veoma često pojedini sihirbazi svežu džina da čuva hamajliju i da pazi kako bi ona uvijek bila djelotvorna. Nekad je džin zadužen i da lično čuva osobu koja nosi hamajliju, jer u hamajliji stoji naredba. Kada drugi džin čovjeku pokuša da naudi ili sihir donese on mu se po naredbi svoga sihirbaza suprotstavi. Zbog toga Poslanik s.a.v.s. i kaže da je osoba koja okači hamajliju njoj i prepuštena. Upravo u tome i jeste opasnost širka.

Vjerovati da potkovica, crvena traka, hamajlija ili zapis imaju moć čuvanja i sprečavanja zla pored Allaha je smiješno i neviđeni apsurd. Žalosno je da su ljudi skloniji vjerovati jednoj konjskoj potkovici nego Uzvišenom Gospodaru svjetova. Nur dovu najčešće nose oni koji, ili ne klanjaju nikako, ili to rade povremeno. Oni su ubijeđeni da će ih ona uvesti u džennet iako ne praktikuju ono što od njih traži Gospodar svjetova.

Nadam se da je odgovor jasan.

Hfz. mr. Senaid Zajimovic
preuzeto sa http://www.n-um.com