Prvo:
Propis proglašavanja osobe nevjernikom ili griješnikom ne zavisi od nas, nego je to propis kojeg su pojasnili Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. To je islamski propis koji se zasniva na kur'ansko-hadiskim tekstovima, te je zbog toga obavezno biti veoma precizan po tom pitanju i ne proglašavati nevjernikom ili griješnikom nekoga na koga se ne odnose tekstovi vezani za nevjerovanje i griješenje.
Osnova kod svakog muslimana jeste da je pravedan, pouzdan i da je musliman, sve dok se ne ispostavi drugačije na osnovu šerijatskog dokaza. Zato, nije dozvoljeno neodgovorno se odnositi prema propisu proglašavanja osobe nevjernikom ili griješnikom, jer to za sobom povlači dvije opasne stvari:
Prva: Iznošenje laži na Allaha, jer se iznosi nešto što Allah nije kazao, i iznošenje laži na osobu koja se proglasila nevjernikom, jer je ona čista od toga.
Druga: Vraćanje propisa na osobu koja ga je izrekla, ako je druga osoba čista od toga.
Bilježe Buharija (br. 6104.) i Muslim (br. 60.) u svojim Sahihima, od Abdullaha b. Omera, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: „Kada neko svoga brata proglasi nevjernikom, jedan od njih dvojice je to zaslužio.“
U drugoj verziji stoji: „Ako ne bude tako kao što je kazao, onda se propis vraća na onoga ko ga je izrekao.“

Drugo: Zbog ovoga, prije proglašavanja osobe nevjernikom, treba imati na umu dvoje:

1. Treba vidjeti da li se kur'ansko-hadiski tekstovi zaista odnose na to da je određeno djelo ili riječ djelo nevjerstva ili griješenja.

2. Treba vidjeti da li se taj propis odnosi na onoga ko je uradio djelo nevjerstva, tj. da li postoje uslovi da se pojedinac proglasi nevjernikom ili griješnikom i da li postoje prepreke koje utiču da se osoba ne proglasi takvom.
Najvažniji uslovi su:

a) Da osoba zna da je svojim djelom učinio prijestup, koji ga je odveo u nevjerovanje ili grijeh,1 jer Uzvišeni veli: Onoga ko se suprotstavi Poslaniku, a poznat mu je Pravi put, i koji pođe putem koji nije put vjernika, pustićemo da čini šta hoće, i bacićemo ga u Džehennem – a užasno je on boravište! (En-Nisa, 115.)
I veli: Allah neće proglasiti zalutalim narod koji je na Pravi put uputio prije nego što im pojasni ono što im je On zabranio. Allah zaista sve dobro zna. (Et-Tevbe, 115.)
Zbog ovoga islamski učenjaci kažu da nije nevjernik onaj ko negira islamske dužnosti, ako je nedavno primio islam, sve dok mu se ne pojasni.

b) Od prepreka da se neka osoba proglasi nevjernikom ili griješnikom je i kada djelo nevjerstva ili grijeh uradi nenamjerno, a to obuhvata sljedeće:
– Da bude prisiljen na to djelo. U takvoj situaciji on ne postaje nevjernikom, ako mu je srce u imanu. Allah Uzvišeni veli: Onoga koji zaniječe Allaha, nakon što je u Njega vjerovao – osim ako bude na to primoran, a srce mu ostane čvrsto u vjeri – čeka Allahova kazna. One kojima se nevjerstvo bude mililo stići će srdžba Allahova i njih čeka patnja velika. (En-Nahl, 106.)
– Da izgubi razum, pa ne zna šta govori zbog sreće, tuge, straha i sl. Dokaz tome je hadis kojeg bilježi Muslim u svome Sahihu (br. 2744.), od Enesa b. Malika, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: „Allah se više obraduje pokajanju Svoga roba koji se pokaje, nego što bi to učinio neko od vas kada bi putovao na devi kroz pustinju i ona mu pobjegne, a na njoj mu sva hrana i voda, pa je dugo tražio i, izgubivši nadu da će je pronaći, legne u hlad jednog drveta da se odmori, i u takvom stanju očaja, odjedanput, ugledao svoju devu u neposrednoj blizini njegovoj kako mirno stoji, te odmah skočio i uhvatio je za povodac, i od silne radosti, uzviknuo: ‘Bože moj, Ti si moj rob, a je sam Tvoj gospodar!’, pogrešno se izrazivši od silne radosti.“

c) Jedna od prepreka da se određena osoba proglasi nevjernikom jeste i te'vil, a to je kada na osnovu dokaza koje ima zasniva propis, a ti dokazi nisu stvarni, nego su samo sumnje, međutim, on ih smatra ispravnim i stvarnim argumentima ili nije razumio šerijatske dokaze na način kako treba razumjeti. Takav se ne proglašava nevjernikom zbog stavova ili radnji koje je zasnovao na takvim argumentima. Proglašava se nevjernikom samo u slučaju kada ciljano i namjerno koristi argumente kako bi se suprostavio ili kada spozna ispravno značenje, tj. kada mu se otkloni neznanje.
Allah Uzvišeni veli: Nije grijeh ako u tome pogriješite, grijeh je ako to namjerno učinite; a Allah prašta i samilostan je. (El-Ahzab, 5.)
Ibn Tejmije u svome djelu Medžmu'u-l-fetava (23/349.) veli: „Imam Ahmed je molio da se Allah smiluje vladarima koji su bili pod uticajem džehmijskog uvjerenja da je Kur'an stvoren i koji su branili takav stav. Za njih je molio oprost, jer oni nisu znali da takvim stavom utjeravaju u laž Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nego su koristili tevil (pogrešno tumačenje) prilikom razumijevanja agumenata, te su pogriješili kod donošenja zaključaka i slijedili su one koji su takve stavove propagirali.“
Također u djelu Medžmu'u-l-fetava (12/180.), veli: „Ispravno je da se ne proglašava nevjernikom onaj ko se trudi da dođe do istine, pa pogriješi u tome. Njegova se greška toleriše i oprašta mu se. Međutim, nevjernik je onaj ko se suprostavi putu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i slijedi put koji nije vjernički put, nakon što mu se pojasni istina. Griješnik je onaj ko slijedi istinu i bude nemaran u traženju istine, te priča bez znanja. Takav može da bude fasik (griješnik), a može se desiti da njegova dobra djela budu teža od loših.“
Ibn Tejmijje u istom djelu (3/229.), veli: „Onaj ko se druži sa mnom zna da sam ja uvijek bio jedan od najžešćih kada je riječ o zabrani da se pojedinac proglašava nevjernikom i griješnikom, osim u slučaju kada se takvom priloži dokaz i on ga spozna. Ukoliko se takva osoba, kojoj je stigao dokaz, suprostavi, biva nevjernikom ili biva griješnikom. I ponavljam da je Allah ovom ummetu oprostio ono što greškom urade, a to obuhvata i greške vezane za riječi i ubjeđenja (el-mesailu-l-haberije el-kavlijje) i za postupke (el-mesailu-l-amelijje). Naši dobri prethodnici su se razilazili po mnogim ovim pitanjima, ali niko od njih nekog drugog nije nazvao nevjernikom ili griješnikom.“
Nakon toga je naveo određene primjere, a zatim kazao: „Često sam pojašnjavao da su naši dobri prethodnici govorili općenito: ‘Ko kaže tako i tako, postao je nevjernik’, i to je istina, ali se mora napraviti razlika između uopštenog i pojedinačnog tekfira.
Zatim veli: „Tekfir je prijetnja. Nekada se desi da je nečiji govor negiranje nečega što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, izgovorio, ali se takva osoba ne proglašava nevjernikom, jer može biti od onih koji su skoro primili islam ili su rasli u dalekim mjestima gdje nije bilo prilike da se nauči. Takav se ne proglašava nevjernikom sve dok mu se ne iznese dokaz, jer postoji mogućnost da nije čuo za određeni šerijatski tekst ili ga je čuo, ali nije siguran u njegovu ispravnost ili se desilo nešto drugo što je prouzrokovalo tevil, pa makar bio i pogrešan. Uvijek sam spominjao hadis koji se spominje u dva Sahiha o čovjeku koji je kazao: ‘Kada preselim spalite me, zatim pepeo koji ostane razbacajte, jer, tako mi Allaha, ako me se Allah domogne kaznit će me kako nikoga nije kaznio. Allah ga je zatim ga upitao: ‘Zašto si to uradio?’ ‘Iz straha od Tebe,– odgovorio je čovjek, pa mu Allah oprosti.’ Ovaj čovjek je sumnjao u Allahovu moć i sumnjao je da će ga Allah moći ponovo u život povratiti, što predstavlja djelo nevjerstva. Ali međutim, on to nije znao, a strahovao je od Allahove kazne, pa mu je Allah oprostio. Zato je osoba koja se trudi u slijeđenju Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i pogrešno razumije određeni tekst preča da mu Allah oprosti nego li ova osoba koja se spominje u hadisu.“ (Ovo su koristi izvučene iz djela El-Kavaidu-l-Musla, od Ibn Usejmina, sa malim dodacima.)
Ako je pitanje tekfira na ovom stepenu i ako je greška pri donošenju ovog propisa velika i žestoka, onda je obaveza studentu islamskog znanja da ne ulazi u rasprave po tom pitanju, pogotovo ako je početnik. On treba koristiti vrijeme tražeći znanje koje će mu koristiti i na ovome i na budućem svijetu.

Treće: Prije nego ti ukažemo na knjige koje trebaš iščitavati, savjetujemo te da znanje tražiš kod učenih ljudi, alima ehli sunneta, jer je to lakši i sigurniji način da dođeš do cilja. Uslov je da onaj od koga učiš bude učenjak, pouzdan i sljedbenik Sunneta, a ne sljedbenik svojih strasti i novotarija.
Muhammed b. Sirin veli: „Ovo znanje je vjera, pa dobro gledajte od koga vjeru uzimate.“ (Ovu predaju bilježi imam Muslim u uvodu svog Sahiha)
Ako u mjestu gdje se nalaziš nema učenjaka, onda slušaj njihova snimljena predavanja putem cd-ova ili putem internet stranica.
Zatim, možeš da se okoristiš i od starijih i učenijih studenata, koji se bave istraživanjem šerijatskog znanja, i trude se da slijede sunnet, a skoro da i ne postoji mjesto gdje se oni ne nalaze.

Četvrto: Neke od knjiga koje trebaš nabaviti i izučavati su:
Tefsir Ibn Sa'dija i Ibn Kesira;
Četrdeset Nevevijevih hadisa popraćenih uz neki komentar, sa davanjem pažnje na komentar Ibn Redžeba pod nazivom Džamiu-l-ulumi ve-l-hikem;
Zatim knjiga Rijadu-s-salihin, a čitajući nju, možeš se koristiti komentarom od šejha Ibn Usjemina.
Kada je u pitanju akida, usmjeri se ka izučavanju knjige Tevhida od Muhammeda b. Abdi-l-Vehhaba sa nekim od njenih lahkih komentara.
Zatim izučavaj Vasitijsku akidu od Ibn Tejmijje i neke poslanice vezane za akidu poput poslanice: Tahkiku kelimeti-l-ihlas od Ibn Redžeba, i Et-Tuhfetu-l-Irakijje od Ibn Tejmijje.
Također isčitavaj Zadu-l-Mead od Ibn-l-Kajjima, i neke druge njegove knjige poput: El-Vabilu-s-Sajjib i Ed-Dau ve-d-Devau, tj. Bolest i lijek.
Ovo su neke od knjiga za početnike, a ako možeš potraži nekoga ko će ti pomoći u njihovom razumijevanju. Nakon toga ćeš, stepen po stepen, spoznati još neke od korisnih knjiga.
A Allah najbolje zna.
Islam, pitanja i odgovori.

fusnote:
1 Postoji razlika između uslova da zna da je djelo koje čini zabranjeno, i uslova da zna da je zabranjeno uz znanje šta se na to djelo dodatno nadovezuje. Prvi uslov je validan, i o njemu Šejhul-islam Ibn Tejmijje je rekao: „Kada je propisan post mjeseca ramazana, druge godine po Hidžri, i vijest o tome nije došla do muslimana koji su bili u Abesiniji sve do kraja tog mjeseca, nije im naredio (Poslanik) da ga naposte.“ Vidjeti: Medžmu’ul-fetava, 22/43.
O drugom uslovu Šejhul-islam kaže, govreći o ajetu: Ne ispričavajte se, postali ste nevjernici nakon što ste vjernici bili! Ako nekima od vas i oprostimo, druge ćemo kazniti zato što su zločinci. (et-Teuba, 66.) Ovo ukazuje da oni, po njihovom mišljenju, nisu učinili nešto što je kufr, već su mislili da to nije kufr, pa je (Allah Uzvišeni) objasnio da je ismijavanje Allahom i Njegovim Poslanikom kufr zbog kojeg onaj ko to uradi postaje nevjernikom nakon što je bio vjernik. To ukazuje da je njihov iman bio slab, pa su uradili ono za šta su znali da je haram (zabranjeno), ali nisu znali da je kufr, ali je bilo kufrom zbog kojeg su postali nevjernici. Oni to nisu smatrali da je dozvoljeno (tj. znali su da je zabranjeno), i ovo je reklo više učenjaka prvih generacija.“ Vidjeti: Medžmu’ul-fetava, 7/273.
Šejh Muhammed ibn Salih el-Usejmin kaže: „Jedan od najvažnijih uslova (tekfira) jeste da zna da je učinio prijestup, a taj prijestup ga je odveo u nevjerstvo ili grijeh. Uzvišeni Allah je rekao: Onoga ko se suprostavi Poslaniku, a poznat mu je pravi put, i koji pođe putem koji nije put vjernika, pustićemo da čini šta hoće, i bacićemo ga u džehennem, – a užasno je on boravište! (en-Nisa’, 115.) Uslovio je kaznu Vatrom da to bude suprotstavljanje Poslaniku nakon spoznaje upute. Međutim, da li se uslovljava da zna posljedice koje se nadovezuju na njegov prekršaj, poput kufra i drugih, ili je dovoljno da zna da je učinio prekršaj, makar ne znao za posljedice koje se nadovezuju na to? Odgovor je: drugo. Tj., samo znanje o tome da je učinio prekršaj dovoljno je da se na njega spusti propis kojeg taj prekršaj iziskuje, jer je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio učini keffaret (iskup) onome koji je imao odnos sa ženom po danju ramazana, jer je on znao da je to zabranjeno, ali nije znao da će za to morati učiniti iskup. Također, oženjen čovjek koji zna da je blud zabranjen biva kamenovan, makar ne znao posljedice koje se nadovezuju na njegov blud, i možda da je znao – ne bi ni učinio blud.“ Vidjeti: Medžmu’u fetava ve resa’iliš-šejh Muhammed ibn Salih el-Usejmin, 2/135. (op. rev.)

Muhammed Salih el-Munedždžid
http://www.islamqa.info

Prijevod:
Senad Muhić

Revizija:
Ersan Grahovac
https://islamhouse.com/bs/fatwa/575210/

Pogled islama prema čovječanstvu je ispunjen samilošću i blagošću i islam ne može da gleda drugim pogledom osim toga.
Islam je vjera koju je Allah objavio i naredio svim ljudima, bez izutetka, da je prihvate. To je učinio putem Poslanika, Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, koji je najmilostiviji od svih ljudi, a potvrdu za to nalazimo u ajetu: Mi smo te, uistinu, poslali kao milost svim svjetovima. (El-Enbija, 107.)
– Kur'ansko-hadiski tekstovi naređuju muslimanima da ljude pozivaju u islam, kao ispravnu vjeru, te da na tom putu ne štede ni imetke, ni vrijeme, ni živote, jer u onome u šta pozivaju je samo milost za svjetove. Naređeno je muslimanima da ljude izvedu iz robovanja stvorenjima u robovanje Stvoritelju, da ih spase ovosvjetskih poteškoća i predstave im ljepotu vjere i Ahireta.
– Čak i kada roditelji odvraćaju svoju djecu od islama, i naređuju im da budu nevjernici, Allah naređuje djeci dobročinstvo prema njima: Mi smo naredili čovjeku da bude poslušan roditeljima svojim. Majka ga nosi, a njeno zdravlje trpi, i odbija ga u toku dvije godine. Budi zahvalan Meni i roditeljima svojim, Meni će se svi vratiti. A ako te budu nagovarali da drugog Meni ravnim smatraš, onoga o kome ništa ne znaš, ti ih ne slušaj i prema njima se, na ovome svijetu, velikodušno ponašaj, a slijedi put onoga koji se iskreno Meni obraća; Meni ćete se poslije vratiti i Ja ću vas o onome što ste radili obavijestiti. (Lukman, 15-16.)
– Islam naređuje lijep odnos prema komšijama, bez obzira da li oni bili muslimani ili ne.
Imam Kurtubi veli: „Dobročinstvo prema komšijama je naređeno, bez obzira da li oni bili muslimani ili ne. Dobročinstvo nekada bude kroz pružanje utjehe, kroz lijep odnos, kroz uklanjanje onoga što ih uznemirava.
Buharija bilježi od Aiše, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: „Toliko mi je Džibril oporučivao dobročinstvo prema komšijama, da sam pomislio da će komšija komšiju nasljeđivati.“
Također Buharija prenosi od Ibn Šurejha da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: „Tako mi Allaha, nije pravi vjernik, tako mi Allaha nije pravi vjernik, tako mi Allaha, nije pravi vjernik! Upitali su: ‘Ko Allahov Poslaniče?’ On je kazao: ‘Onaj od čijeg zla nije miran njegov komšija.'“
Ovo je općenito, za sve komšije. Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, je ukazao na opasnost uznemiravanja komšije, na način da se zakleo tri puta, kazavši da nije pravi vjernik onaj ko to čini.
Zato vjernik treba da se čuva uznemiravanja komšija, da se kloni onoga što su Allah i Poslanik zabranili, da teži ka onome čime su zadovoljni.
Na ovu temu su i riječi Allaha: Allah vam ne zabranjuje da činite dobro i da budete pravedni prema onima koji ne ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavičaja vašeg ne izgone – Allah, zaista, voli one koji su pravični. (El-Mumtehina, 8.)
tj. Allah vam ne zabranjuje dobročinstvo, održavanje veza, uzvraćanje na dobro, i pravdu prema mušricima sa kojima ste u rodbinskim odnosima i drugima. Ukoliko se oni protiv vas ne bore i ne izgone vas iz vaših domova, onda nije problematično da sa njima budete u dobrom odnosu, jer u tome nema nikakve štete.
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, veli: „Ko ubije mu'ahida, neće osjetiti miris Dženneta, i pored toga što se njegov miris osjeti na udaljenosti od četrdeset godina hoda.“1
Mu'ahid je svako onaj koji ima neki ugovor sa muslimanima, bez obzira da li plaćao porez (džizju), ili sklopio primirje sa vladarem ili mu neko od muslimana garantovao sigurnost.
Prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: „Na Sudnjem danu ću ja voditi parnicu protiv onoga ko učini nepravdu mu'ahidu, ili mu zakine njegovo pravo, ili ga optereti preko njegovih mogućnosti, ili od njega, bez njegovog zadovoljstva uzme nešto.“2
Ko od nemuslimana na legalan način stigne u našu državu, zbog posla ili trgovine, on je mu'ahid ili onaj kome je garantovana sigurnost i prema takvom se nije dozvoljeno neprijateljski odnositi, jer u hadisu stoji: „Ko ubije mu'ahida, neće osjetiti miris Dženneta.“
Mi smo muslimani, predani smo Allahovoj volji, poštujemo ugovore, jer islam to zahtijeva, a onaj ko se nepropisno prema tome odnosi, učinio je zločin prema islamu, i islam i muslimane predstavio kao ljude koji ne drže do ugovora, koji su varalice. Dok onaj ko vodi brigu o islamskim principima i ugovorima, za takvog se je nadati da će uspjeti.
O ovome Uzvišeni veli: I neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite, zato što su vam spriječili pristup Časnome hramu, nikako ne navede da im nepravdu učinite!
I kaže: Neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite ne navede da nepravedni budite. Vi pravedni budite, jer to je bliže čestitosti.
Pogledaj samo ljepotu ponašanja kojoj pozivaju ovi ajeti i naredbu da se ti ne ogriješiš prema nekome, ako se taj ogriješio prema tebi.
Pored svega ovoga što smo kazali, moramo da ukažemo na neke činjenice:
– Ono što su nevjernici radili na Zemlji, ne može se nikako uporediti sa onim što rade muslimani. Samo u dva svjetska rata ubijeno je preko sedamdeset miliona ljudi.
Zatim okupacija muslimanskih zemalja i pljačkanje njihovih resursa je rezultat nevjernika svih vrsta. Neka ovo bude na umu kada već govorimo o pogledu islama prema čovječanstvu.
Zatim, neka se uporede muslimanska osvajanja sa križarskim ratovima i ustanoviće se velika razlika između njih, te će se vidjeti gdje je bila milost, a gdje strogoća, gdje je bila ljubav, a gdje mržnja, i gdje je bio život, a gdje smrt.
Sve ovo što smo spomenuli o pogledu islama prema drugima ukazuje na samilost, ljubav i blagost, podrazumijeva i odricanje od svega onoga što je islamu pripisano, a radi se o sljedećem:
a) Islamom se zabranjuje srčana ljubav prema nevjernicima i prisno prijateljevanje sa njima, a svako razuman može da napravi razliku između dobročinstva, pravde, samilosti i blagosti koju smo dužni ispoljavati prema nevjernicima sa kojima nismo u ratu i srčane ljubavi i prisnosti koja nam je zabranjena iz razloga što oni ne vjeruju u Allaha i što nisu muslimani.
b) Nije dozvoljeno da se muslimanka uda za nemuslimana, dok se muškarcima muslimanima dozvoljava ženidba samo sa časnim i poštenim kršćankama i jevrejkama. Akida i vjera igraju glavnu ulogu kada je riječ o ovom propisu. Naime, jevrejka ili kršćanka koja se uda za muslimana može veoma lahko primiti islam, dok žena muslimanka koja se uda za nemuslimana veoma lahko, zbog iskušenja, može da napusti islam. Ovaj propis je u skladu sa samilosti koju propagira ova vjera; samilost prema jevrejki i kršćanki kako bi primile islam i samilost prema muslimanki kako ga ne bi napustila.
c) Islam ne zagovara nasilno uvođenje ljudi u vjeru, jer da bi nečiji islam bio primljen on se mora iskreno prihvatiti. Allah Uzvišeni veli: Nema prisile u vjeru.
d) Islamom je propisano kamenovanje bludnika muhsana, a muhsan je svako onaj ko je stupio u bračnu vezu, svjedno da li se razveo nakon toga, ostao bez bračnog drugoga na neki drugi način ili nastavio da živi u braku. Dakle, ukoliko takav počini blud, kazna mu je kamenovanje.
U islamu je također propisana i sječa ruke kradljivcu, bičevanje osobe koja potvori nekoga, i mi muslimani se ne ustručavamo da o tome pričamo i takvih propisa se ne stidimo, nego smo uvjereni da je cijelome svijetu potrebno sprovođenje šerijatskih propisa. Ukoliko svijet bude živio po islamskim normama, vladaće sigurnost, biće zaštićena čast ljudi, njihov imetak i život. Ko pogleda stanje u mjestima gdje se ne sudi po šerijatu, primjetiće veliki procenat silovanja, krađa, ubistava, što jasno ukazuje da je potrebno uvođenje islamskih propisa kako bi se sve ovo spriječilo. Ko god razuman razmisli o ovome uvidjeće da je islam vjera prepuna mudrosti, samilosti i pravde, te vjera koja teži ka izradnji zdravog društva.
Islam, pitanja odgovori.

fusnote:
1 Bilježi Buharija, br. 2995.
2 Bilježi Ebu Davud, br. 3052., a ispravnim ga je ocijenio Albani u djelu Sahihu Ebi Davud.

http://www.islamqa.info
Muhammed Salih el-Munedždžid

Prijevod:
Senad Muhić

Revizija:
Ersan Grahovac
https://islamhouse.com/bs/fatwa/575218/

Sva hvala i zahvala pripadaju Allahu.
„Što se tiče nemuslimana, mi ih savjetujemo da pogledaju i prouče islamska učenja, propise, mudrosti, njihovu saglasnost sa prirodom čovjeka i težnju ka popravljanju i unapređivanju; a da ne gledaju u postupke muslimana. A potom im se kaže: „Ovo je islam, njegovi propisi, obredi i svetosti. A dočim oni od muslimana, koji ne primjenjuju islam u svakodnevnom životu, ili čiji postupci nisu u skladu sa šerijatom1, pa u njih i njihove postupke se ne gleda jer nisu mjerilo ispravnosti.“
A muslimane savjetujemo da se boje Allaha, azze ve dželle, po pitanju sebe i svoje vjere, i da Ga obožavaju samo onako kako im je naredio; tako da prikažu islam na jedan lijep i dostojan način kroz prizmu izvršavanja propisanih ibadeta2, i lijepog ophođenja sa drugim. I nema sumnje da među muslimanima ima takvih koji svojim ružnim postupcima islam prikazuju na jedan nimalo lijep način. Tim i takvim treba uskratiti njihova prava, primorati ih na pridržavanje onoga što su zanemarili od ugovora, omalovažavati ih, i ne treba im posvećivati nikakvu pažnju. A od Allaha tražimo uputu za sve.“ – Kraj citata.
Uvaženi šejh Ibn Usejmin, rahimehullah.
„Odgovori na aktuelna pitanja“ (1/31-32.)

fusnota:
1 Allahov zakon koji je propisao za svoje robove obavezujući ih da po njemu žive i postupaju. (op. prev.)

Muhammed Salih el-Munedždžid
http://www.islamqa.info

Prijevod:
Damir Selimović

Revizija:
Ersan Grahovac
https://islamhouse.com/bs/fatwa/577966/

Hvala Allahu.
Nema sumnje da su događaji Isra’ i Miradž velika znamenja koja ukazuju na istinitost Poslanika, Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, i njegov stepen i mjesto koje ima kod Allaha Uzvišenog.
Također, ovaj događaj je dokaz Allahove izvanredne moći i Njegove uzvišenosti nad svim što je stvoreno.
Uzvišeni Allah veli: Hvaljen neka je Onaj koji je u jednom času noći preveo Svoga roba iz Hrama časnog u Hram daleki, čiju smo okolinu blagoslovili kako bismo mu neka znamenja Naša pokazali. – On, uistinu, sve čuje i sve vidi. (El-Isra, 1.)
Prenose se mnogobrojne i vjerodostojne predaje koje ukazuju na Poslanikovo, sallallahu alejhi ve sellem, uzdignuće na nebesa, prolazak kroz nebeska vrata i dolazak do sedmog neba. Allah je tom prilikom pričao sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, i kazao mu ono što je želio, te mu propisao pet dnevnih namaza. U početku broj propisanih namaza je bio pedeset, ali se Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, više puta vraćao i molio Allaha Uzvišenog za olakšanje. To je činio sve dok Allah nije stavio u obavezu pet namaza, a nagrada je kao da se obavi pedeset, jer se svako učinjeno djelo računa deset puta. Neka je hvala Allahu na svim blagodatima kojima nas je obasuo.
Ne postoje vjerodostojni hadisi koji govore u tačnom datumu ovog događaja. Svi hadisi koji govore na ovu temu su kod učenjaka okarakterisani kao nerpihvatljivi.
Allahova je velika mudrost što je učinio da se datum ovog događaja zaboravi. Čak i da se poznaje tačan datum Israa i Miradža, opet ne bi bilo dozvoljeno da se ta noć obilježava posebnim vidovima ibadeta, jer ni Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, a ni njegovi ashabi nisu to činili, niti su toj noći pridavali posebnu pažnju. Da je obilježavanje ove noći propisano, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bi to pojasnio, a da se nešto takvo desilo, bilo bi poznato i raširilo bi se. Da se to desilo, ashabi bi prenijeli kao što su prenijeli sve ono što je zajednici muslimana bilo potrebno, jer oni ništa nisu propustili, nego su čak bili prvi kada je riječ o svim vrstama dobročinstva. Da je obilježavanje ove noći bilo propisano, oni bi nas u tome pretekli. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je bio najbolji savjetnik i prenio je poslanicu precizno i savršeno, pa da je posebno veličanje ove noći bilo dio vjere, on to ne bi propustio i zanemario. Sve ovo ukazuje da obilježavanje i posebno vrednovanje ove noći nije dio islama, jer je Allah upotpunio islam i Svoju blagodat prema nama usavršio i ne samo to, nego je jasno upozorio onoga ko pokuša da u islam uvodi ono što mu ne pripada. Allah Uzvišeni veli: Sada sam vam vjeru vašu usavršio i blagodat Svoju prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam islam bude vjera. (El-Maide, 3.)
I kaže: Zar oni da imaju bogove koji im propisuju da vjeruju ono što Allah nije naredio? (Eš-Šura, 21.)
Prenosi se u vjerodostojnim predajama da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upozoravao na opasnost od uvođenja novotarija, te da su novotarije zabluda i da treba biti što dalje od njihovog praktikovanja.

Neki od tih hadisa su:
Prenosi se u dva Sahiha, Buharijinom i Muslimovom, od Aiše, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: „Ko u ovu našu vjeru uvede nešto što nije od nje, neće mu bit prihvaćeno.“
U verziji kod Muslima stoji: „Ko uradi neko djelo koje je uvedeno u islam, neće mu biti prihvaćeno.“
U Muslimovom Sahihu se od Džabira b. Abdullaha prenosi: „Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bi na hutbi petkom govorio: ‘Najbolji govor je Allahov govor, a najbolji put je Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem, put. Najgore stvari su one stvari koje su uvedene u vjeru, a svaka takva stvar je zabluda.'“
U verziji kod en-Nesaija, sa ispravnim lancem prenosilaca, stoji dodatak: „A svaka zabluda vodi u Vatru.“
U Sunenu se navodi predaja od Irbada b. Sarija koji kaže: „Održao nam je Poslanik, rječit vaz od koga su srca zatreperila, a oči zasuzile, pa rekosmo: ‘Allahov Poslaniče, kao da je ovo oproštajni govor. Daj nam oporuku.’ On reče: ‘Oporučujem vam bogobojaznost i pokornost, makar vam bio zapovjednik abesinski rob. Onaj ko poživi od vas, vidjet će mnoga razilaženja, pa se držite mog sunneta i sunneta mojih upućenih, ispravnih halifa. Držite se tog sunneta maksimalno (zagrizite ga kutnjacima) i nikako ne slijedite novotarije, jer je svaka novotarija zabluda.’”
Mnogobrojni su hadisi na ovu temu, a također se prenose predaja i od prvih ispravnih generacija koje ukazuju na opasnost novotarija, a razlog njihove zabrane je što su novotarije dodatak vjeri i propis kojeg Allah nije dozvolio. Pored toga, radeći i uvodeći novotariju, kao da se kaže da je islam nepotpun, a to je u suprotnosti sa ajetom: Sada sam vam vjeru vašu usavršio, i sa vjerodostojnim predajama koje upozoravaju na opasnost od novotarija.
Nadamo se da su spomenuti argumenti dovoljni za onoga koji želi istinu i ko želi da ukaže na negativnost obilježavanja noći Israa i Miradža, te da taj postupak nema veze sa islamskom vjerom.
Imajući u vidu potrebu za savjetovanjem muslimana, pojašnjavanje vjere i zabranu skrivanja istine, smatram prikladnim upozoriti našu braću muslimane na opasnost ove novotarije koja se raširila širom islamskog svijeta, to te mjere da je pojedini muslimani smatraju djelom vjere.
Allaha molimo da popravi stanje svih muslimana, da im podari da razumiju vjeru, te da ih uputi ka slijeđenju istine, i ostavljanju svega onoga što joj se suprostavlja, jer On to može.
Neka su mir i blagoslov na Muhammeda, njegovu porodicu i ashabe.

Abdu-l-Aziz b. Baz.

Prijevod:
Senad Muhić

Revizija:
Ersan Grahovac
https://islamhouse.com/bs/fatwa/577970/