Allah je arapska riječ za „jednog Boga“, isto što je i Eloh na aramejskom.
Allah nije samo Bog muslimana. On je Bog svih stvorenja, zato što je On njihov Stvoritelj, Održavatelj i On im opskrbu daje.
Islam PiO
Muhammed Salih El-Munedždžid

Prijevod: Senad Crnkić
https://islamhouse.com/bs/fatwa/427817/

Hvala Allahu, riječ ihlasa ili iskrenosti i šehadet tevhida je osnova vjere (asl dina), put spasa i dokaz uspjeha; riječ radi koje je Allah stvorio džinne i ljude, da rade shodno njoj onako kako to dolikuje i zaslužuje.
Ova riječ obuhvata sve tri vrste tevhida: tevhid rububijjeta, tevhid uluhijjeta tj. tevhid ibadeta i tevhid imena i svojstava.
Onaj ko izgovara ove riječi mora u njih vjerovati i moraju mu biti prisutne u mislima tokom izgovora, te da se to u njemu potpuno ustabili, da mu ne bude stransko niti zbunjujuće, i to bez najmanje poteškoće ili patnje.
Dakle, potreba duše za tevhidom i njegovom spoznajom je veća od njene potrebe za hranom i pićem, i to je prirodna i spontana potreba, ali ono što je obaveza svakom obvezniku jeste da žudi ka postizanju spoznaje i sticanju znanja kojim se postiže ispunjavanje uslova šehadeta i od nje se otklanjaju prepreke iskrenosti i istinitosti u njoj.
Za više podataka o uslovima riječi tevhida prilikom izgovora iste, molimo da pogledate odgovore na pitanja i to na linku (http://www.islamhouse.com/427793) i (http://www.islamhouse.com/427791).
Ove tri vrste tevhida su nužne i usko povezane, pa ko prihvati jednu vrstu, mora prihvatiti i ostale. Rekao je šejh Abdul-Aziz b. Baz, rahimehullah (neka mu se Allah Uzvišeni smiluje):
„Tevhid rububijjeta iziskuje tevhid uluhijjeta, upućuje na njega i čini ga obaveznim, kao što je slučaj sa tevhidom imena i svojstava: tevhid rububijjeta ga iziskuje jer Onaj ko stvara, opskrbu daje i ima vlast nad svim, takav zaslužuje sva lijepa imena i savršena svojstva; On je potpun u svome Biću, imenima, svojstvima i djelima, nema ortaka, niti sličnog, niti ga mogu pogledi dokučiti i On sve čuje i sve zna.
Onaj ko upotpuni sve tri vrste tevhida, sačuva ih i ustraje na njihovom značenju; znat će istinski da je Allah Jedan, i da samo On zaslušuje ibadet mimo svih Njegovih stvorenja. A ko zapostavi jedan od njih, zapostavio je sve. Dakle, ove vrste iziskuju jedna drugu. Nema islama bez njih sviju.“ (Završen citat iz Medžmu’ fetava Ibn-Baz, 1/38-39.)
S obzirom da ti vjeruješ u to sve, i da si ubjeđen u to, kažemo da u tvom šehadetu nema manjkavosti niti krnjavosti, i u tvome pokajanju ne postoji ništa sporno u smislu da li trebaš da ga obnoviš. Čovjeku nekada ne bude sve prisutno što zna u određenoj situaciji; nekada prevlada prisutnost značenja jednog imena od imena Allaha Uzvišenog, ili svojstva od ostalih svojstava, ali to ne znači da postoji krnjavost u njegovu imanu kada su ostala imena ili svojstva u pitanju.
Tako se može desiti da bude u stanju obožavanja (ubudijjeta) i pokornosti, pa nadvlada prisutnost značenja tevhida ubudijjeta i iskrenosti djela samo radi Allaha.
A nekada se desi da bude stanje traženja opskrbe, ili otklanjanje nedaće, pa nadvlada prisutnost značenja svedočenja Allahovih stvorenja Njegovom rububijjetu, te izdvajanjem Njega kao jedinog ko svime upravlja i uređuje, i tako dalje.
A Allah zna najbolje.
Islam PiO

Muhammed Salih El-Munedždžid

Prijevod: Senad Crnkić
https://islamhouse.com/bs/fatwa/427987/

Hvala Allahu.
Riječ tevhid u jeziku je infinitiv glagola vehhade juvehhidu tevhiden, a vršioc ovog glagola se zove muvehhidom, tj. kada Allahu pripiše i pripoji vahdanijjet (jednoću) i opiše Ga jedinstvenošću u smislu da nema nekog ko mu može biti ortak ili ko mu sliči u Biću ili u svojstvima. A glagol je došao udvostručen tj. sa tešdidom u značenju da se dostiže granica u opisu Allaha na takav način.
Arapi kažu: vahid, ehad, vehid, tj. jedinstven ili samostalan. Dakle, Allah Uzvišeni je Jedan, tj. jedinstven i samostalan od svih ostalih božanstava i oblika u svim stanjima. Tevhid je znanje o Allahu da je Jedan Kojem nema niko sličan, a onaj ko Allaha nije spoznao na takav način, ili ne opiše ga da je jedan Koji nema ortaka, takav nije muvehhid.
Što se terminološke definicije tiče, tevhid je: izdvajanje Allaha Uzvišenog s onim što je posebno samo Njemu od uluhijjeta, rububijjeta i imena i svojstava.
Moguće je dati drugu definiciju da je tevhid ubjeđenje da je Allah Jedan, Koji nema ortaka u svome rububijjetu, uluhijjetu i imenima i svojstvima.
A korištenje ovog izraza tevhid ili jedne od njegovih jezičkih izvedenica koje ukazuju na ovo značenje je potvrđeno u Knjizi i sunnetu. Od toga su:
Riječi Allaha Uzvišenog: „Reci: On je Allah – Jedan“, pa sve do kraja sure.
I riječi Allaha Uzvišenog: „A vaš Bog (ilah) – jedan je Bog! Nema istinskog boga osim Njega, Milostivog, Samilosnog!“ (El-Bekare, 163.)
I riječi: „Nevjernici su oni koji govore: “Allah je jedan od trojice!” A samo je jedan istinski Bog! I ako se ne okane onoga što govore, nesnosna patnja će, zaista, stići svakog od njih koji nevjernik ostane.“ (El-Maide, 73.) A ajeti u ovom značenju su veoma mnogobrojni.
Bilježi se u Sahihima Buharije (7372) i Muslima (19) od Ibn-Abbasa, radijellahu anhuma, da je rekao: „Nakon što je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poslao Muaza b. Džebela ka stanovnicima Jemana, rekao mu je: „Doista, ti odlaziš u susret narodu sljedbenika knjige (Ehlul-kitab), pa neka prvo u što ćeš ih pozivati bude da posvjedoče (juvehhidu) da nema drugog istinskog boga osim Allaha, pa kada to spoznaju obavjesti ih da im je Allah u obavezu stavio pet namaza u toku dana i noći, pa kada počnu klanjati obavjesti ih da im je Allah u obavezu stavio zekat u njihovim imetcima koji će se uzimati od bogatih među njima i davati (vraćati) siromašnima među njima, pa kada to priznaju (prihvate), uzmi od njih i izbjegavaj najbolji imetak ljudi.““
A u Sahihu Muslima (16) se bilježi od Ibn-Omera, radijellahu anhu, od Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: „Islam je izgrađen na pet (temelja): da se Allahu tevhid čini (en juvehhad), uspostavljanju namaza, davanju zekata, postu ramazana i hadždžu.“
Ono što se cilja s tevhidom u svim ovim šerijatskim tekstovima jeste realizacija značenja šehadeta tj, da nema istinskog boga koji zaslužuje da se obožava mimo Allaha, i da je Muhammed Allahov poslanik; a to je u biti stvarnost vjere islama, vjere s kojom je Allah poslao svoga vjerovjesnika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, a dokaz za to je pomen ovih riječi i izraza koji su došli istog značenja i smisla u Knjizi i sunnetu. U nekim predajama već spomenutog hadisa Muaza je došlo: „Doista ćeš doći narodu sljedbenika knjige, pa kada im dođeš, pozovi ih da posvjedoče da nema istinskog boga mimo Allaha i da je Muhammed Allahov poslanik.“ (Hadis je zabilježio Buharija, 1496.)
A u drugoj predaji hadisa Ibn-Omera stoji: „Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: „Islam je izgrađen na pet (temelja): svjedočenju da nema istinskog boga mimo Allaha i da je Muhammed Njegov rob i poslanik.““ (Hadis je zabilježio Muslim, 16.)
Ovo ukazuje da je tevhid u biti stvarnost šehadeta da nema istinskog boga koji zaslužuje da se obožava mimo Allaha i da je Muhammed Allahov poslanik, i da je to islam s kojim je Allah poslao svog Vjerovjesnika ka svim stvorenjima, ljudima i džinnima, vjera mimo koje Allah neće biti zadovoljan da ikome bude prihvaćena neka druga vjera mimo nje.
Rekao je Allah Uzvišeni: „Doista, prava vjera kod Allaha je samo Islam.“ (Alu-Imran, 19.)
I rekao je, dželle šanuhu: „A onaj koji želi neku drugu vjeru osim islama, neće mu biti primljena, i on će na onome svijetu nastradati.“ (Alu-Imran, 85.)
Kada se ovo zna, neka se zna i to da je tevhid podjeljen od strane učenjaka na tri dijela, i to: tevhid rububijjeta, tevhid uluhijjeta i tevhid imena i svojstava.
Tevhid rububijjeta je izdvajanje Allaha Uzvišenog sa Njegovim djelima kao što je stvaranje, vlast, upravljanje, oživljavanje, umrtvljivanje i slično tome.
Dokazi ovog tevhida su jako mnogobrojni u Knjizi i sunnetu. Možete pogledati pitanje na stranici IslamHouse (http://www.islamhouse.com/427780) kako bi ste saznali neke od njih.
Pa ko bude uvjerenja da postoji stvoritelj mimo Allaha, ili da neko posjeduje vlast ovog svemira upravljajući njime mimo Allaha, takav je izgubio i izostavio ovu vrstu tevhida i učinio je nevjerstvo u Allaha.
Prvi kjafiri su priznavali ovu vrstu tevhida i to općenito, ali su se suprostavljali u nekim detaljima, a dokaz da su oni priznavali i prihvatali ovu vrstu tevhida su mnogobrojni ajeti iz Kur'ana od kojih su:
Riječi Uzvišenog: „A da ih upitaš: „Ko je nebesa i Zemlju stvorio i ko je Sunce i Mjesec potčinio?“ – sigurno bi rekli: „Allah!“ Pa kuda se onda odmeću?“ (El-Ankebut, 61.)
I riječi: „A ako ih upitaš: „Ko s neba kišu spušta i njome mrtvu zemlju oživljava?“ – sigurno će reći: „Allah!“ – a ti reci: „Hvala Allahu!“ – ali većina njih ne shvaća.“ (El-Ankebut, 63.)
I riječi, dželle šanuhu: „A ako ih zapitaš ko ih je stvorio, sigurno će reći: „Allah!“ Pa kuda se onda odmeću?“ (Ez-Zhuhruf, 87.)
Vidimo da je Allah u ovim ajetima pojasnio da navjernici (kjafiri) prihvataju i priznaju da je On Uzvišeni, Stvoritelj, Vlasnik i Upravljač, ali uz to mu nisu priznali tevhid ibadeta (lem juvehhiduhu bil ibade), što ukazuje na veličinu njihove nepravde i gorčinu njihove potvore i slabosti njihovih razuma. Jer onaj ko se opisuje ovakvim svojstvima, koji je jedinstven sa ovim djelima, treba da se ne obožava niko pored Njega, niti da se tevhid ispoljava ikom pored Njega, neka je Uzvišen i Njegovom zahvalom Veličanstven od svega onog u čemu mu ortaka pridružuju.
Zato, onaj ko prizna ovaj tevhid i to ispravnim priznanjem (na ispravan način), neminovno je da prizna tevhid uluhijjeta.
A tevhid uluhuijjeta je izdvajanje (ar. Ifrad) Allaha kada su svi ibadeti u pitanju, bilo da su vanjski (zahir) ili nutrinski (batin), bilo da je riječima ili djelom, te negiranje ibadeta od svega mimo Allaha, bio ko bio, kao što kaže Uzvišeni: „Gospodar tvoj zapovijeda da samo Njemu ibadet činite.“ (El-Isra, 23.) I rekao je Uzvišeni: „I Allahu ibadet činite i nikoga Njemu ravnim ne smatrajte!“ (En-Nisa, 36.) A moguće je dati drugu definiciju ovog tevhida da je to tevhid Allaha u djelima robova.
A nazvan je tevhidom uluhijjeta zato što je izgrađen na božanstvenosti Allahu (teelluh), a teelluh je obožavanje i ispoljavanje istog uz ljubav i poštovanje.
Zove se još tevhidom ibadeta jer rob čini ibadet Allahu tako što radi ono što mu je Allah naredio i ostavlja i izbjegava ono što mu je zabranio.
Zove se još i tevhidom potražnje, cilja i želje, jer rob ne traži, niti cilja, niti želi nešto drugo mimo Allahova Lica, subhanehu ve te'ala, tako da obožava Allaha iskreno Mu ispovjedajući vjeru.
Ovo je tevhid u kojem je bilo odstupanja i neuravnoteženosti, i zbog njega su slati poslanici, objavljivane su knjige, zbog njega su stvorena stvorenja, propisivani vjerozakoni, i zbog njega se je uspostavilo neprijateljstvo između vjerovjesnika i njihovih naroda, pa je On uništio one koji su se suprostavili i odbili poziv iz oholosti, a spasio je vjernike.
Pa ko odstupi u ovom tevhidu tako da uradi nešto od ibadeta nekom mimo Allahu, izašao je van vjere i milleta, upao je u smutnju i skrenuo sa pravog puta. Allaha molimo da nas sačuva.
Što se tevhida imena i svojstava tiče, to je izdvajanje Allaha, azze ve dželle, sa Njegovim imenima i svojstvima, tako da rob ima ubjeđenje da Allahu nema ništa slično u Njegovim imenima i svojstvima, i ovaj tevhid je izgrađen na dva temelja:
Prvi: potvrda (el-isbat) tj. potvrda onog što je potvrdio Allah sebi u svojoj Knjizi ili što Mu je potvrdio Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, od lijepih imena i savršenih svojstava, i to na način kako dolikuje Njegovom dostojanstvu i veličini bez mjenjanja i izokretanja značenja, ili negiranja njenih stvarnosti i pokušaja da se dokuči kakvoća tih svojstava.
Drugi: odbijanje i negiranje (et-tenzih), tj. negiranje od Allaha svake manjkavosti, negiranje onog što je On negirao od Sebe od svojstava manjkavosti, a dokaz za to su riječi Uzvišenog: „I ništa nije poput Njega, a On sve čuje i sve vidi.“ Vidimo da je od sebe odbacio bilo kakvu vrstu sličnosti Svojim stvorenjima, te je pripisao Sebi svojstva potpunosti na način kako to Njemu dolikuje, subhaneh.
Za više informacija vidjeti El-Hudždže fi bejanil-mehadždže, 1/305, i Levamiul-envaril-behijje, 1/57.

Muhammed Salih El-Munedždžid

Prijevod: Senad Crnkić
https://islamhouse.com/bs/fatwa/428001/

Hvala Allahu.
Kada je u pitanju rad po slabom hadisu koji podstiče na dobra djela učenjaci su se razišli tako da su neki dozvolili rad po njemu ali uz uslove dok su drugi zabranili.
Hafiz Ibn-Hadžer, rahimehullah, je dao sažetak uslova uz koje je dozvoljeno raditi po slabom hadisu, a ti uslovi su:
1 – Da ne bude jako slab, tako da se neće raditi po hadisu kojeg prenosi samo jedan od lažova ili optuženih za laž ili neko čije greške su mnogobrojne.
2 – Da se može ubrojati u jednu od osnova (dokaza, op. prev.) po kojima se radi.
3 – Da ne smatra prilikom rada da je hadis vjerodostojan, nego smatra rad po njemu kao da je rezerva (za svaki slučaj, op. prev).
I rad po slabom hadisu ne znači da mi smatramo pohvalnim činiti ibadet samo zato što postoji slab hadis; to nije rekao niko od učenjaka – kao što će doći u govoru šejhul-islama Ibn-Tejmijje – nego to znači da kada postoji preporuka za određeni ibadet uz šerijatski ispravan dokaz poput noćnog namaza, zatim dođe slab hadis po pitanju fadileta klanjanja noćnog namaza, tada u toj situaciji nema ništa sporno da se radi po slabom hadisu.
A kada se kaže rad po njemu misli se na njegovo prenošenje kako bi se ljudi podsticali na dotični ibadet uz nadu radnika da će dobiti nagradu u spomenutom slabom hadisu, jer rad po slabom hadisu na ovakav način ne povlači za sobom nikakvu šerijatsku zabranu kao kada bi neko rekao da je određeni ibadet pohvalan a u šerijatu nema dokaza za to, nego ako dobije očekivanu nagradu to je to, a ako ne nema štete po njega.
Rekao je šejhul-islam Ibn-Tejmijje, rahimehullah, u Medžmu'i-fetava, 1/250: „I nije dozvoljeno da se u šerijatu oslonimo na slabe hadise koji nisu vjerodostojni niti dobri, nego Ahmed b. Hanbel i drugi učenjaci su dozvolili da se prenose kada su fadileti djela u pitanju ako se ne zna da je vjerodostojan i kada se ne zna da je laž. To je zato što je rad po nečemu što se zna da je propisano šerijatskim dokazom a zatim prenesen hadis za kojeg se ne zna da je laž, dozvoljeno je da spomenuta nagrada biva istinita. I niko od imama nije spomenuo da je dozvoljeno učiniti nešto vadžibom ili pohvalnim radi slabog hadisa, a ako neko kaže suprostavio se je koncenzusu…dakle, dozvoljeno je da se prenose u stvarima podsticaja i zastrašivanja ako se ne zna da je laž, ali to samo u stvarima za koje znamo da je Allah podstaknuo na to ili zastrašio time uz drugi dokaz a ne onaj čije stanje ne poznajemo“.
I rekao je Ebu-Bekr b. El-Arebi da nije dozvoljeno raditi po slabom hadisu u svim stanjima; ne u fadiletima djela niti u čemu drugom. Pogledaj Tedribur-ravi, 1/252.
Ovaj govor je izabrao i allame Albani, rahimehullah. Pogledaj uvod u knjigu Sahihut-tergib vet-terhib,1/47-67.
A u onom što je došlo vjerodostojnim putem od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, i ispravnim lancem prenosilaca od hadisa po pitanju fadileta i vrijednosti djela i drugih je dovoljnost i nema potrebe za radom po slabim hadisima.
Dakle, na muslimanu je da se trudi da spozna i razlikuje ispravan hadis od slabog te da se zadovolji s radom samo po vjerodostojnom.
A Allah Uzvišeni zna najbolje.
Islam PiO

Muhammed Salih El-Munedždžid

Prijevod: Senad Crnkić
https://islamhouse.com/bs/fatwa/430711/

Da, pokajanje će mu biti primljeno zbog riječi Allaha Uzvišenog: “Ja ću sigurno oprostiti onome koji se pokaje i uzvjeruje i dobra djela čini, i koji zatim na Pravome putu istraje”. (Sura Ta-Ha, 82) Kao i zbog drugih tekstova iz Kur'ana i sunneta.
[Stalna komisija za fetve]

Stalna komisija za fetve

Prijevod: Senad Crnkić
https://islamhouse.com/bs/fatwa/430872/