Jedno od Allahovih lijepih imena jeste i El Džebbar. Ovo Allahovo lijepo ime spominje se jedanput u Kur’anu, u suri El Hašr: “On je Allah – nema drugog boga osim Njega, Vladar, Sveti, Onaj koji je bez nedostataka, Onaj koji svakoga osigurava, Onaj koji nad svim bdi, Silni, Onaj kojem se sve potčinjava, Gordi. Hvaljen neka je Allah, On je vrlo visoko iznad onih koje smatraju Njemu ravnim!” (El-Hašr, 23.)

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na ruku‘u i na sedždi govorio je: “Subhane zil-Džeberuti vel-Melekuti vel-Kibrija’i vel-Azameti!” (Ebu Davud, br. 873; Nesai, br. 1049; Ahmed, br. 23980; Taberani, Mu‘džem Kebir, br. 113; Bezzar, br. 2750; Bejheki, Sunen Kubra, br. 3689; Begavi, Šerhus-Sunne, br. 912. Šejh Albani ocijenio je hadis vjerodostojnim.)
U arapskom jeziku El-Džebbar ima značenje: onoga koji sve sebi potčinjava na ono što on hoće, onaj koji pomaže druge u nevolji i siromaštvu pa ih opskrbljuje i čini imućnim, onaj koji je snažni, veliki i uzvišeni, onaj koga niko ne može poniziti niti sebi potčiniti

Značenje Allahovog lijepog imena El-Džebbar

Ibn Džerir et-Taberi, rahimehullahu te‘ala, rekao je: “El-Džebbar je Onaj koji popravlja stanja Svojih stvorenja, Onaj koji ih usmjerava na ono u ćemu je korist za njih.” (Džami‘ul-Bejan fi Te’vili Ajil-Kur’an, 28/36.)

Hattabi, rahimehullahu te‘ala, rekao je: “El-Džebbar jeste Onaj koji potčinjava stvorenja onome čemu On hoće od Svojih naredbi i zabrana. A neki kažu da je El-Džebbar Onaj koji je uzvišen iznad Svojih stvorenja.” (Še’nud-Du‘a, str. 48.)
Ibnul-Kajjim, rahimehullahu te‘ala, rekao je: “El-Džebbar jeste Onaj koji pri Sebi ima sledeća tri značenja: svu vlast, sve mu se pokorava i najuzvišeniji je.” (Vidjeti: Abdul-Aziz el-Mutajri, El-Murtebe‘ul-Esna fi Rijadil-Esmail-Husna min kutubi Ibnil-Kajjim, str. 507.)
Abdurrahman b. Nasir es-Sa‘di, rahimehullahu te‘ala, kaže: “El-Džebbar je Onaj koji Sebi potčinjava sva stvorenja, Onaj kome se sva stvorenja pokoravaju, Onaj koji popravlja stanje unesrećenih i siromaha čini imućnim.” (Tejsirul-Kerimir-Rahman, str. 1015.)

Zaključak

Allah je El Džebbar, tj. Onaj Koji je uzvišen od svake manjkavosti, i Koji je visoko iznad Svojih stvorenja; Onaj koji popravlja stanja Svojih stvorenja i usmjerava ih ka svakoj njihovoj koristi, Onaj kome se potčinjavaju sva stvorenja u onome što On želi, Onaj kada nešto hoće da bude biva onako kako to On hoće i niko se tome ne može suprotstaviti.

Allahovo lijepo ime El-Džebbar u našim životima

1. El-Džebbar je Allah, Onaj koji je svemoćni, Onaj kome se sve potčinjava, Onaj koji je uzvišen, ispod koga su svi, niko Mu nije ravan niti sličan; ova činjenica u vjerničkom srcu rađa veličanje i uzvisivanje Uzvišenog Allaha, uzdizanje na položaj kojeg je dostojan jedino On.

2. El-Džebbar je Allah, Onaj kome se sve potčinjava i On zbog toga nema potrebe da se bavi lošim i zlim radnjama, prevarom, zasjedom i sl. da bi došao do nečega, pa je El-Džebbar daleko od svake niskosti, daleko od svakog zla, daleko od svake manjkavosti, što podstiče vjernika da samo Uzvišenog Allaha izdvaja u ibadetu, da samo Njega hvali jer je On jedini dostojan toga, da samo Njemu posveti tu potpunu ljubav i sl.

3. El-Džebbar je Allah, Onaj koji je snažni, veliki, uzvišeni, svemoćni, Onaj kome se sve potčinjava. Vjerniku koji je svjestan ove činjenice, u njegovom srcu javlja se strah i strahopoštovanje, poniznost i skrušenost, pa kada poželi da učini grijeh, prisjeti se Allahove snage kojoj se ništa ne može suprotstaviti, pa se sustegne od grijeha.

4. El-Džebbar je Allah, Onaj kome se sve potčinjava, a Onaj koji ima ogromnu snagu Taj se može i smilovati i oprostiti, Onaj koji je u mogućnosti da kazni, Taj je u mogućnosti i da oprosti. Vjerovanjem u ovo, vjernik kada pogriješi, ne snalazi ga klonulost i beznađe, već se okreće Uzvišenom Allahu, podiže svoje ruke i iskreno traži oprosta od Njega Uzvišenog.

5. Zato brate, slavi i veličaj svoga Gospodara, spominji Ga na ruku‘u i na sedždi po ovoj osobini kao je to činio i Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, riječima: “Subhane zil-Džeberuti vel-Melekuti vel-Kibrija’i vel-Azameti!”

6. Čuvaj se oholosti jer je to zabranjeno ljudima. Znaj da onome koji se bude oholio Allah pečati srce, kako se spominje u 35. ajetu sure Gafir: “one koji o Allahovim znamenjima raspravljaju, iako im nikakav dokaz nije došao, pa izazivaju još veću Allahovu mržnju i mržnju vjernika. – Tako Allah pečati srce svakog oholog i nasilnog.”
I znaj da će oholnik na drugome svijetu propasti, kako se navodi u suri Ibrahim: “Poslanici su pomoć tražili, pa je svaki oholi i inadžija nastradao –”.(Ibrahim, 15.)
I znaj da je vatra džehennemska stvorena radi oholnika, kako se spominje u hadisu Ebu Hurejre, radijallahu anh, da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Sporili su se Džennet i Džehennem, pa je Džehennem rekao: ‘Ja sam stvoren posebno radi oholnika’, a Džennet je rekao: ‘U mene neće ući osim slabi i nemoćni.’ Pa je Allah rekao Džennetu: ‘Ti si Moja milost, kojom ću se Ja smilovati kome budem htio od Mojih robova.’ A vatri je rekao: ‘Ti si Moja kazna kojom ću kazniti koga budem htio od Svojih robova. I obadvojicu ću vas napuniti.’” (Buhari, br. 4850; Muslim, br. 2846.)

7. Veličine, uzvišenosti, snage i svemoći dostojan je jedino Allah. Zato budi skroman, ne uzdiži se, ne prizivaj sebi nikakvu veličinu niti posebnost, čuvaj se svega što vodi do oholosti, jer neće čovjek prestati uzdizati sebe, sve dok ne bude upisan u oholnike, pa ga snađe ono što će snaći i njih.

8. Znaj da je Allah posebno objavio objavu Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, o skromnosti i neuzdizanju jednog nad drugim, kako se spominje u hadisu Ijjada, radijallahu anh, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao “Doista mi je Allah objavio da budete skromni jedan prema drugome, da ne činite nasilje jedan drugome i da se ne uzdižete jedan nad drugima.” (Muslim, br. 2865.)

9. Budi jednostavan s ljudima, pa kada vidiš da te se neko pribojava, pokaži mu svoju skromnost i jednostavnost. Kako se navodi u hadisu Ebu Mes‘uda, radijallahu anh, da je neki čovjek došao Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, da razgovara s njim, pa se tokom razgovora sav tresao, da bi mu Allahov Poslanik, rekao: “Opusti se, doista ja nisam vladar, ja sam sin žene koja je jela običnu hranu.” (Ibn Madže, br. 3312; Hakim, br. 4366; Taberani, Mu‘džem Evsat, br. 1260. Hakim je rekao da je hadis vjerodostojan po uvjetima Buharije i Muslima ali ga oni nisu zabilježili. Šejh Albani ocijenio je hadis vjerodostojnim i spomenuo ga u svojoj Zbirci vjerodostojnih hadisa, br. 1876.)

10. Druži se s ljudima, naročito siromasima i nevoljnicima, starijima i dječicom, jer je tako postupao i tvoj Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, najskromniji rob Allahov, pa je molio Allaha, da ga proživi sa siromasima a znao je i kada god bi prošao pored djece, da ih selami.

11. Nastoj da budeš samo od koristi ljudima, i nikako drugačije. Oraspoloži unesrećenog! Obraduj tužnog! Pomozi slabog! Na Pravi put ukaži zalutalom! Posavjetuj zbunjenog! Budi ključ dobra a katanac zla!

Priredio: Hajrudin Tahir Ahmetović
Preuzeto sa http://minber.ba/%ef%bb%bfallahovo-ime-el-dzebbar/

Ovo su putevi do upute i postojanosti na njoj, pa se potrudi da kreneš njima:

– Spoznaja Allaha i Njegove jednoće, dostojnosti da se jedini On obožava, ono što je On naredio čini se i što je zabranio ostavlja,
– učenje i proučavanje Kur’ana
– slijeđenje Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
– vjerovanje u gajb.
– obavljanje namaza
– izdvajanje zekata
– strah od Allaha
– održavanje rodbinskih veza
– traženje vjerskog znanja
– zahvalnost Allahu na Njegovim blagodatima
– čišćenje srca od prezrenih osobina
– činjenje svega onoga čime je Uzvišeni Allah zadovoljan
– strpljenje na iskušenjima i čvrst oslonac na Allaha
– pridržavanje za džemat muslimana
– ustrajnost u dovi.

Uzvišenog Allaha molim da nas uputi na Pravi put, učvrsti na njemu i učini nas onima koji će upućivati druge ka Njemu Svevišnjem.

Piše: Hajrudin Tahir Ahmetović
Iz posta http://minber.ba/allahovo-ime-el-hadi/

S obzirom na to da živimo u podneblju gdje muslimani i kršćani žive zajedno, smatram da je bitno da muslimani jasno kažu kakvo je njihovo vjerovanje u pogledu Isusa / Isaa, a. s., a to vjerovanje ujedno je i vid odgovora na njihove dileme o tom pitanju.
Na samom početku smatram da je bitno spomenuti da mi muslimani vjerujemo da su Allahovi poslanici, generalno gledajući, najbolji Allahovi robovi. Sama činjenica da je Uzvišeni Allah nekoga odabrao da bude poslanik velika je počast, koja se ne može nikako postići osim Allahovim odabirom određene osobe. Samim tim, mi muslimani vjerujemo da je Isus / Isa, a.s., poseban i odabran Allahov rob.
Mi muslimani vjerujemo da su svi poslanici bili iz ljudskog roda, da su imali tjelesne potrebe kao i mi “obični” ljudi, imali su potrebu za hranom, pićem, spavanjem, stupali su u brak, imali potomstvo i sl. Samim tim shvatamo da nijedan poslanik nije imao bilo kakva božanska svojstva, jer sve spomenuto svojstveno je samo ljudima, a istinski je Gospodar daleko od toga da ima takve potrebe.
Kazao je Uzvišeni Allah: “I prije tebe smo poslanike slali i žene i porod im davali. I nijedan poslanik nije donio nijedno čudo sobom, već Allahovom voljom.” (Er-Ra’d, 38)
“I oni govore: ‘Šta je ovom ’poslaniku’, on hranu uzima i po trgovima hoda; trebao mu se jedan melek poslati da zajedno sa njim opominje.’” (El-Furkan, 7)
“Mi prije tebe nismo poslali nijednog poslanika koji nije jeo i po trgovima hodao. Mi činimo da jedni druge u iskušenje dovodite, pa izdržite! A Gospodar tvoj vidi sve.” (El-Furkan, 20)
Da, poslanicima su bile date mudžize (nadnaravnosti) putem kojih su oni dokazivali svojim narodima da su oni poslanici od Uzvišenog Allaha. Ali i te mudžize bile su Allahova pomoć njima i nisu se mogle desiti voljom poslanika, bez dozvole Uzvišenog Allaha.
Kur’an nam jasno govori da je Isus / Isa, a. s., imao velike mudžize, kao i drugi poslanici, putem kojih ga je pomogao Uzvišeni Allah, ali to ga nikako ne izdvaja od drugih poslanika, jer su i oni isto tako imali svoje mudžize, a sve to se opet dešavalo Allahovom voljom.
Govoreći o Isau, a. s., Uzvišeni Allah kaže: “Kad Allah rekne: ‘O Isa, sine Merjemin, sjeti se blagodati Moje prema tebi i majci tvojoj: kada sam te Džibrilom pomogao pa si s ljudima, u bešici i kao zreo čovjek, razgovarao; i kada sam te pismenosti i mudrosti, i Tevratu i Indžilu naučio; i kada si, voljom Mojom, od blata nešto poput ptice napravio i u nju udahnuo, i kada je ona, voljom Mojom, postala ptica; i kada si, voljom Mojom, od rođenja slijepa i gubavca iscijelio; i kada si, voljom Mojom, mrtve dizao; i kada sam od tebe sinove Israilove odbio, kad si im ti jasne dokaze donio, pa su oni među njima koji nisu vjerovali – povikali: ‘Ovo nije ništa drugo do prava vradžbina!’” (El-Maida, 110)
Isto tako, smatram bitnim spomenuti da mi muslimani vjerujemo u sve poslanike, pa tako isto vjerujemo u Isusa / Isa, a. s., da je bio odabrani Allahov rob, kojeg je Allah učinio poslanikom, pa ga mi volimo, kao što volimo i druge poslanike, vjerujemo da je bio poslan od Uzvišenog Allaha, da ga je zabranjeno vrijeđati i psovati, suprotno onome što rade mnogi koji za sebe tvrde da su muslimani. Isto tako negiranje poslanstva jednom poslaniku znači negiranje poslanstva i drugim poslanicima, što opet obuhvata, između ostalog, i Isusa, a. s., negiranje njegove poslanice znači negiranje poslanica i drugih poslanika.
Kazao je Uzvišeni Allah: “Recite: ‘Mi vjerujemo u Allaha i u ono što se objavljuje nama, i u ono što je objavljeno Ibrahimu, i Ismailu, i Ishaku, i Jakubu, i unucima, i u ono što je dato Musau i Isau, i u ono što je dato vjerovjesnicima od Gospodara njihova; mi ne pravimo nikakve razlike među njima, i mi se samo Njemu pokoravamo. ’” (El-Bekara, 136)
“Poslanik vjeruje u ono što mu se objavljuje od Gospodara njegova, i vjernici – svaki vjeruje u Allaha, i meleke Njegove, i knjige Njegove, i poslanike Njegove: ‘Mi ne izdvajamo nijednog od poslanika Njegovih.’ I oni govore: ‘Čujemo i pokoravamo se! Oprosti nam, Gospodaru naš, Tebi ćemo se vratiti!’” (El-Bekara, 285)
Kazao je Ibn Tejmijja: “Muslimani vjeruju u sve vjerovjesnike i ne prave razliku među njima. Stroga je obaveza vjerovati u sve vjerovjesnike. Onaj ko ne vjeruje u jednog vjerovjesnika ne vjeruje ni u ostale vjerovjesnike.” (Es-Safadije, 2/311)
Isto tako, mi muslimani vjerujemo da su svi poslanici poslani od istog Boga, Uzvišenog Allaha, i da su svi pozivali čistom monoteizmu, robovanju samo Allahu, te su svi zabranjivali širk, pripisivanje sudruga Uzvišenom Allahu.
Kazao je Uzvišeni Allah: “Prije tebe nijednog poslanika nismo poslali a da mu nismo objavili: ‘Nema boga osim Mene, zato se Meni klanjajte!’” (El-Enbija, 25)
Mi muslimani vjerujemo u poslanstvo Isusa / Isa, a. s., a sve u prizmi njegovog opisa u Kur’anu i sunnetu Allahovog Poslanika, pošto je nemoguće na drugi način saznati o njemu tačne i vjerodostojne informacije i podatke, stoga ćemo sve što spomenemo o Isusu / Isau, a. s., potkrijepiti validnim dokazima.
Kur’an nam jasno kazuje da je Isus / Isa, a. s., Allahov rob, i Njegov poslanik. Prvo što je Isus / Isa, a. s., izgovorio u kolijevci jeste da je on Allahov rob:
“I dođe ona s njim porodici svojoj, noseći ga. ‘O Merjema’, rekoše oni, ‘učinila si nešto nečuveno! Ej ti, koja u čednosti ličiš Harunu, otac ti nije bio nevaljao, a ni mati tvoja nije bila nevaljalica.’ A ona im na njega pokaza. ‘Kako da govorimo djetetu u bešici?’, rekoše. ‘Ja sam Allahov rob’, ono reče, ‘meni će On Knjigu dati i vjerovjesnikom me učiniti i učinit će me, gdje god budem, blagoslovljenim, i naredit će mi da dok sam živ molitvu obavljam i milostinju udjeljujem, i da majci svojoj budem dobar, a neće mi dopustiti da budem drzak i nepristojan. I neka je mir nada mnom na dan kada sam se rodio i na dan kada budem umro i na dan kada budem iz mrtvih ustajao!’ To je Isa, sin Merjemin – to je prava istina o njemu – onaj u koga oni sumnjaju.” (Merjem, 27–34)
Kur’an jasno ukazuje na to da Isus / Isa, a. s, nije Bog niti sin Božiji:
“A kada Allah rekne: ‘O Isa, sine Merjemin, jesi li ti govorio ljudima: ‘Prihvatite mene i majku moju kao dva boga uz Allaha’?’, on će reći: ‘Hvaljen neka si Ti! Meni nije priličilo da govorim ono što nemam pravo. Ako sam ja to govorio, Ti to već znaš; Ti znaš šta ja znam, a ja ne znam šta Ti znaš; samo Ti jedini sve što je skriveno znaš. Ja sam im samo ono govorio što si mi Ti naredio: ‘Klanjajte se Allahu, i mome i svome Gospodaru!’ I ja sam nad njima bdio dok sam među njima bio, a kad si mi Ti dušu uzeo, Ti si ih jedini nadzirao; Ti nad svim bdiš.’” (El-Maida, 116–117)
Kazao je Uzvišeni Allah: “Jevreji govore: ‘Uzejr je – Allahov sin’, a kršćani kažu: ‘Mesih je – Allahov sin.’ To su riječi njihove, iz usta njihovih, oponašaju riječi nevjernika prijašnjih – ubio ih Allah! Kuda se odmeću?” (Et-Tevba, 30)
Mi muslimani vjerujemo da je Isusa, a. s., rodila čedna i uzorita Merjema / Marija i da je zatrudnjela bez kontakta sa muškarcem. A to nije čudno i nemoguće jer je tako odredio Uzvišeni Allah, koji je stvorio Adema, a. s., i bez majke i bez oca, a On kada želi nešto samo kaže: “Budi!” i to bude.
“Isaov slučaj je u Allaha isti kao i slučaj Ademov: od zemlje ga je stvorio, a zatim rekao: ‘Budi!’ – i on bi.” (Alu Imran, 59)
“A kada meleki rekoše: ‘O Merjema, Allah ti javlja radosnu vijest, od Njega Riječ: ime će mu biti Mesih, Isa, sin Merjemin, bit će viđen i na ovome i na onome svijetu i jedan od Allahu bliskih; on će govoriti ljudima još u kolijevci, a i kao odrastao, i bit će čestit’, ona reče: ‘Gospodaru moj, kako ću imati dijete kada me nijedan muškarac nije dodirnuo?’ ‘Eto tako’, reče, ‘Allah stvara što On hoće. Kada nešto odluči, On samo za to rekne: ‘Budi!’ – i ono bude.” (Alu Iman, 45–47)
Oni koji su Isusa / Isaa, a. s., smatrali Bogom ili sinom Božijim samo zato jer se on rodio bez oca treba da znaju da je po toj logici Adem, a. s., prioritetniji da ga smatraju božanstvom, jer je njega Uzvišeni Allah stvorio bez majke i bez oca.
Mi muslimani vjerujemo da Isus / Isa, a. s., nije ubijen niti je razapet, već je uzdignut na nebo, a Allahovom voljom pred Sudnji dan će ponovo biti spušten na Zemlju, i u tom periodu će vladati po vjerozakonu / šerijatu koji je objavljen Muhammedu.
“I zbog riječi njihovih: ‘Mi smo ubili Mesiha, Isaa, sina Merjemina, Allahova poslanika!’ A nisu ga ni ubili ni raspeli, već im se pričinilo. Oni koji su se o njemu u mišljenju razilazili, oni su sami o tome u sumnji bili; o tome nisu ništa pouzdano znali, samo su nagađali; a sigurno je da ga nisu ubili, već ga je Allah uzdigao Sebi. A Allah je silan i mudar.” (En-Nisa, 157–158)
Vjerodostojni hadisi potvrđuju spuštanje Isusa / Isaa, a. s., pred Sudnji dan i da je on taj koji će ubiti Dedžala.
Od Ebu Hurejre prenosi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: “Tako mi Onoga u čijoj je ruci moj život, samo što nije među vas sišao sin Merjemin, kao pravedni vladar – slomit će krst, ubiti svinju i dokinuti džizju. I umnožit će se imetak pa ga niko neće htjeti uzeti.” (Buhari i Muslim)
Mi muslimani vjerujemo da je Isus / Isa, a. s., nagovijestio dolazak posljednjeg poslanika Muhammeda, koji je pečat svim poslanicima, i koji će biti poslan svim ljudima, za razliku od drugih poslanika koji su slati samo jednom narodu.
“A kada Isa, sin Merjemin, reče: ‘O sinovi Israilovi, ja sam vam Allahov poslanik da vam potvrdim prije mene objavljeni Tevrat i da vam donesem radosnu vijest o poslaniku čije je ime Ahmed, koji će poslije mene doći’ – i kad im je on donio jasne dokaze, oni rekoše: ‘Ovo je prava vradžbina!’” (Es-Saff, 6)
Mi muslimani vjerujemo da će Isus / Isa, a. s., nakon spuštanja na Zemlju umrijeti kao što umiru i ostali ljudi, i da će mu muslimani tog vremena klanjati dženazu i ukopati ga.
U vjerodostojnim hadisim navodi se će Isus / Isa, a. s., nakon silaska na zemlju ostati na njoj četrdeset godina, i da će nakon toga umrijeti, i da će mu muslimani klanjati dženazu, a potom ga ukopati.
Ebu Hurejra prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, govoreći o Isusu / Isau, a. s., u podužem hadisu kazao: “A potom će ostati na zemlji četrdeset godina, a onda će umrijeti, pa će mu muslimani klanjati dženazu.” (Hadis bilježi Ebu Davud, šejh Albani ga je ocijenio vjerodostojnim. Es-Sahiha, 5/214, broj hadisa 2182)
Mi muslimani vjerujemo da će se Isus / Isa, a. s., odreći na Sudnjem danu onih koji su ga smatrali Bogom ili sinom Božijim.
“A kada Allah rekne: ‘O Isa, sine Merjemin, jesi li ti govorio ljudima: ‘Prihvatite mene i majku moju kao dva boga uz Allaha!’, on će reći: ‘Hvaljen neka si Ti! Meni nije priličilo da govorim ono što nemam pravo. Ako sam ja to govorio, Ti to već znaš; Ti znaš šta ja znam, a ja ne znam šta Ti znaš; samo Ti jedini sve što je skriveno znaš. Ja sam im samo ono govorio što si mi Ti naredio: ‘Klanjajte se Allahu, i mome i svome Gospodaru!’ I ja sam nad njima bdio dok sam među njima bio, a kad si mi Ti dušu uzeo, Ti si ih jedini nadzirao; Ti nad svim bdiš.” (El-Maida, 116–117)

Priredio: mr. Elvedin Pezić
minber.ba

“Ko se lijepo abdesti i prouči Ešhedu en la ilahe ille-l-Lahu vahdehu la šerike lehu ve ešhedu enne Muhammeden abdu-hu ve resulu-hu (Svjedočim da nema boga vrijednog obožavanja osim Allaha i svjedočim da je Muhammed Njegov rob i Njegov Poslanik) budu mu otvorena sva džennetska vrata.”

Hajrudin Tahir Ahmetović, prof. – Bilješke sa predavanja
http://islam-tekstovi.blogspot.com

Imam Ahmed je rekao da ima četrdeset hadisa o mestvama a u njima se ne spominje kada je se to desilo (godišnje doba). Sama Arabija je topla. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u datom trenutku je radio ono u kakvom su stanju bila njegova stopala, ako je imao mestve na stopalima nije ih skidao da bi oprao noge nego je potirao, a ako je bio bos onda je prao noge i nije stavljao mestve.

Hajrudin Tahir Ahmetović, prof. – Bilješke sa predavanja
http://islam-tekstovi.blogspot.com