Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: +38762645414 WhatsApp, pitajucene@gmail.com
Izgubljena šifra? Unesi svoju e-mail adresu i klik na "Reset". Poslaćemo link za postavljenje nove šifre na e-mail.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Kako to da Uzvišeni Allah želi da se nešto desi, a da u isto vrijeme On sa tim nije zadovoljan?
Ako bi neko kazao: “Kako to da Uzvišeni Allah želi da se nešto desi, a da On u isto vrijeme sa tim nije zadovoljan, niti to voli, i kako, također, usaglasiti činjenicu da je Uzvišeni Allah Svojom voljom dao da se određena stvar desi sa činjenicom da On istu tu stvar mrzi i prezire?”, odgovor bi glasviše
Ako bi neko kazao: “Kako to da Uzvišeni Allah želi da se nešto desi, a da On u isto vrijeme sa tim nije zadovoljan, niti to voli, i kako, također, usaglasiti činjenicu da je Uzvišeni Allah Svojom voljom dao da se određena stvar desi sa činjenicom da On istu tu stvar mrzi i prezire?”,
odgovor bi glasio: Rezultate, koji se određenim djelovanjem žele postići, možemo podijeliti na dvije vrste: ciljani rezultat, dakle ono što se određenim djelovanjem primarno želi postići; i sporedni rezultat, tj. ono što dolazi kao posljedica ostvarenja ciljanog rezultata.
Što se tiče primarnog, tj. ciljanog (pozitivnog) rezultata koji se želi ostvariti, njegovo je ostvarenje poželjno zbog toga što je on u suštini nešto što je lijepo i što sadrži svekoliko dobro, te je zbog toga njegovo ostvarenje samo po sebi i cilj, dok, s druge strane, sporedni rezultat nije sam po sebi cilj, pa on (ponekad) sa sobom ne donosi suštinsku dobrobit i pored toga što se ostvaruje na način koji vodi ka određenoj dobrobiti. Dakle, ovaj sporedni rezultat nekada je sam po sebi nešto što je ružno i nepoželjno, ali on u isto vrijeme zna biti i poželjan zbog (pozitivnih) rezultata do kojih će dovesti, tako da se u njemu sjedinjuju dvije prividne oprečnosti: njegova nepoželjnost i poželjnost, što ustvari nije kontradiktorno, jer je ostvarenje ovog rezultata poželjno s jedne, a nepoželjno s druge strane.
Ovo je općepoznato. Naprimjer, razmislimo o lijeku odvratnog okusa i ružnog mirisa. Ukoliko čovjek zna da će konzumiranjem ovog lijeka ozdraviti, on ga s jedne strane mrzi zbog toga što mu je odvratan i neugodan, ali mu je s druge strane itekako drag jer ga on, i pored svoje odvratnosti, vodi ka onome što voli i što priželjkuje, tj. ka ozdravljenju.
Isti je slučaj i sa oboljelim ekstremitetom kod čovjeka: ukoliko zna da će amputiranjem tog ekstremiteta sačuvati vlastiti život, čovjek će sasvim sigurno pristati na amputaciju. Slično je i sa odlaskom na daleko putovanje: ako će ga ono odvesti do onoga što voli i priželjkuje, ili do njemu drage i voljene osobe, čovjek će se na njega odlučiti uprkos naporu i tegobama koje ono predstavlja. Ovakav je slučaj sa hadžijama koje rado kreću ka Drevnom hramu, tj. Kabi, i pored činjenice što će na tom putu biti suočeni sa teškoćama kao što su prolazak kroz puste stepe, bezvodne pustinje i nenaseljene predjele.
Iz svega što smo kazali možemo zaključiti da jedna te ista stvar s jedne strane može biti draga i poželjna, a s druge strane mrska i nepoželjna, te da nije nužno da jedna obavezno isključuje drugu. Dakle, ovo je poznato i shvatljivo čak i stvorenjima, tj. običnim ljudima, pa kako da to ne bude poznato Sveznajućem i Mudrom Stvoritelju, kojem ništa nije nepoznato? Znači, Uzvišeni Allah ponekad mrzi određenu stvar, međutim, On u isto vrijeme i želi da se ona desi, jer će njeno ostvarenje dovesti do onoga što On voli i sa čime je zadovoljan, u čemu nema nikakve kontradikcije.
Kako bi ovo postalo jasnije, navest ćemo dva primjera:
– Stvaranje Iblisa i mudrosti koje su proizašle iz toga
Uzvišeni Allah stvorio je Iblisa koji je osnova izopačenosti i pokvarenosti i od kojeg kreću sva zla ovog svijeta, kao što su kriva vjerovanja, zabludjela uvjerenja, slijeđenje strasti, povođenje za sumnjama i tome slično. Iblis je glavni uzročnik ljudske zablude i nesreće i on ljude navodi da čine djela koja izazivaju Allahovu srdžbu. Međutim, Iblis svojim postojanjem prouzrokuje i mnoge pozitivne posljedice i u njegovom postojanju kriju se mnoge mudrosti.
Prije nego što kažemo nešto o tim mudrostima, potrebno je ukazati na jednu vrlo bitnu stvar. Naime, mi tvrdimo da u svemu onome što Uzvišeni Allah čini i u svemu onome što naređuje postoji određena mudrost i stanovita korist, međutim, nije nužno da nama, ljudima, ta mudrost uvijek i u svim situacijama bude potpuno jasna. Dužni smo, dakle, vjerovati da u svemu što Uzvišeni Allah čini postoji određena vrsta mudrosti, bez obzira postala nam ona jasna ili ne, jer On nije svim Svojim stvorenjima omogućio da te mudrosti dokuče i shvate, već ih je podučio samo onome što On želi i hoće. Štaviše, mnogo je više onoga što je ljudima ostalo skriveno i nepoznato od onoga što im je poznato i što znaju. Zbog toga, musliman je obavezan čvrsto vjerovati da nijedno Allahovo djelo niti naredba nisu lišeni velike i zapanjujuće mudrosti, pred čijom veličinom zastaje um, pa makar on i ne shvatao sve detalje i pojedinosti te mudrosti jer, kako pravilo kaže, nepoznavanje određene stvari nije dokaz da ta stvar ne postoji. Naprimjer, određene segmente medicine, poput operativnih zahvata, poznaju samo ljekari koji su specijalisti u toj oblasti, a sličan je slučaj i u oblasti inžinjeringa i ostalih vrsta nauka i vještina, međutim, to što svi ljudi ne poznaju ove oblasti nikako ne znači da one ne postoje ili da ih treba poricati.
Nakon što smo potvrdili ovo pravilo, navodimo nekoliko mudrosti koje su, prema mišljenju islamskih učenjaka, prouzročene stvaranjem Iblisa:
1. Ljudi postaju svjesni moći Uzvišenog Gospodara da Svojom voljom stvori sušte suprotnosti. Tako je Uzvišeni Allah stvorio Iblisa, to najgroznije i najodvratnije biće, koje je uzročnik svakoga zla, kao što je nasuprot njega stvorio Džibrila, jedno od najčasnijih i najneporočnijih bića, koje je izvorište svakog dobra, pa neka je uzvišen Onaj koji je stvorio oba ova bića! Allahova moć manifestira se i u stvaranju noći i dana, vreline i studeni, vode i vatre, bolesti i lijeka, smrti i života, ljepote i ružnoće… Svaki od negativnih elemenata ističe ljepotu i pozitivnost svoje suprotnosti. Ovo je jedan od najjasnijih dokaza koji ukazuju na savršenstvo Allahove moći, na Njegovu veličinu i apsolutnu vlast koja je samo Njegova privilegija. On je stvorio sve ove suprotnosti, stavio ih jedne naspram drugih i učinio da svaka od njih djeluje protiv druge. Sve spomenuto odvija se isključivo Allahovim upravljanjem i Njegovim rukovođenjem, u čemu se opet ogleda Njegova mudrost i svemoć, jer, ukoliko bi jedna od suprotnosti izostala u potpunosti, nestalo bi i mudrosti u vezi sa njom, a Njegova svemoć bila bi dovedena u pitanje.
2. Uzvišeni Allah Svojim štićenicima pruža priliku da na najdosljedniji način upotpune sve stepene ibadeta i tako Mu iskažu svoju pokornost. Ovo se ostvaruje kroz ustrajno suprotstavljanje Allahovih iskrenih robova Iblisu i njegovim sljedbenicima, izazivanje njihove srdžbe kroz bogobojaznost i pokornost Uzvišenom Allahu, te traženje utočišta kod Allaha, moleći Ga da ih zaštiti od prokletog Iblisa, njegovih štićenika i njihovih spletki. Na ovaj način iskreni Allahovi robovi ostvaruju nebrojene ovosvjetske i onosvjetske koristi, koje, ako Iblis i njegove sluge ne bi postojale, ne bi mogli ni ostvariti.
Iskrenu ljubav prema Allahu, usrdno obraćanje samo Njemu, oslanjanje samo na Njega, strpljivost, bespogovorno zadovoljstvo sa Njim i Njegovom odredbom i tome slično, ubrajamo u Allahu najdraže vidove ibadeta, a ništa od spomenutog nije moguće ostvariti osim kroz ustrajno suprotstavljanje strastima, borbu sa samim sobom, te kroz poniznost pred Uzvišenim Gospodarom i davanje prednosti ljubavi prema Njemu nad svim drugim što postoji. Povod za sve spomenute vrste ibadeta jeste stvaranje i postojanje prokletog Iblisa.
3. Iskušenja i nevolje. Iblis je, između ostalog, stvoren i kako bi bio povod za ljudska iskušenja, kroz koja će se razdvojiti dobri od onih loših.
4. Značenja Allahovih imena dolaze do izražaja, kao i sve ono što ona podrazumijevaju i što je vezano za njih. U imena Uzvišenog Allaha ubrajaju se i imena kao što su Er-Rāfi‘ (Onaj koji uzdiže onoga koga On želi), El-Hāfid (Onaj koji spušta onoga koga želi), El-Muizz (Onaj koji uzvisuje), El-Muzill (Onaj koji unizuje), El-Hakem (Apsolutni Sudac), El-Adl (Najpravedniji).
Svako od ovih Allahovih imena podrazumijeva postojanje onoga na što se ona odnose i što ona svojim značenjem i podrazumijevaju[2], tako da je stvaranje Iblisa istaknulo značenja imena Uzvišenog Allaha, što se, ako bi svi ljudi bili vjernici i Allahu pokorni, ne bi desilo.
5. Na površinu izlazi ono što se nalazi u ljudima, tj. u njihovoj prirodi, bilo da se radi o dobru ili zlu. Ljudska priroda počiva na dvjema osnovnim karakteristikama, a to su dobro i zlo, odnosno ružno i lijepo, međutim, one ostaju skrivene u ljudima baš kao što je plamen skriven u kresivu sve do trenutka dok se on ne upali. Što je kresivo za vatru, to je šejtan za ljudsku prirodu, odnosno, stvaranjem šejtana priroda pokvarenih i loših ljudi izlazi na vidjelo, te njihova volja za činjenjem ružnih djela svima postaje očita, baš kao što je slanje poslanīkā bio povod da na vidjelo izađe priroda dobrih ljudi, nakon čega i njihova volja za činjenjem dobra također postaje očita. Na ovaj način Najmudriji od svih mudrih daje da iz dobrih ljudi na površinu izađe i vidljiva postane njihova dobrota, koja je do tada bila u njima skrivena, kao što na sličan način daje da iz pokvarenih ljudi na površinu izađe i svima očitom postane njihova zloba i pokvarenost. Nakon toga, Allahova mudrost pokazuje se na objema skupinama, te postaje legitimno da se i nad jednom i nad drugom, shodno zasluzi, primijeni Njegov propis, da bi se potom svima obznanilo ono što je Uzvišeni Allah, shodno Svome sveobuhvatnom znanju, znao oduvijek.
6. Ukazuju se mnogobrojni Allahovi znakovi, kao i čudesna moć u Njegovom djelovanju. Nevjerstvo i zlo, koje su počinile izopačene i pokvarene duše nevjernika i silnika, bili su povod da Uzvišeni Allah pošalje mnoga čuda i jasne znakove Svoje moći. Takav je primjer sa Velikim potopom, silovitim vjetrom kojim je uništen narod Ad, uništenjem naroda Semud, propasti naroda poslanika Luta, preobražajem vatre, u koju je bačen poslanik Ibrahim, alejhis-selam, u hladnu i spasonosnu, sa svim čudima koja je Uzvišeni Allah pokazao preko poslanika Musaa, kao i sa svim ostalim sličnim čudesima i jasnim dokazima. Kada bismo, hipotetički, zamislili da nevjerstvo i nevjernici, kao i poricatelji vjere, ne postoje niti da su ikada postojali, nijedno od spomenutih čuda i jasnih znakova, koje ljudi prepričavaju kroz generacije i koje će sa koljena na koljeno prenositi dovijeka, ne bi se ni ukazali.
Uzvišeni Allah nije Iblisa ostavio da sve do Sudnjega dana ljude zavodi i navodi ih na krivi put iz neke počasti prema njemu, već samo kako bi ga još više ponizio i kako bi se ovaj prokletnik još više ogriješio, što će, naravno, samo povećati njegovu kaznu i umnogostručiti njegovu patnju. Ovdje još valja napomenuti da je Uzvišeni Allah Iblisa učinio nekom vrstom testa za ljude, kako bi se kroz stepen podložnosti njemu i njegovom djelovanju odvojili dobri od loših, o čemu je već ranije bilo govora, a imajući u vidu da će ljudi na Zemlji egzistirati sve do Sudnjega dana, to svakako znači da će i Iblis postojati sve dok postoje i ljudi, a Uzvišeni Allah najbolje zna.
Nastaviće se…
____________________________
Naslov originala: El-Imanu bil-kada’i vel-kader
Naslov prijevoda: Vjerovanje u Allahovo određenje i sudbinu
Autor: Muhammed b. Ibrahim el-Hamed
Knjigu pregledao i svojim komentarima i opaskama popratio: Abdulaziz b. Abdullah b. Baz
Recenzija prijevoda: prof. dr. Zuhdija Hasanović.
Preveo: Amir Durmić
http://minber.ba/kako-to-da-uzviseni-allah-zeli-da-se-nesto-desi-a-da-u-isto-vrijeme-on-sa-tim-nije-zadovoljan/
___________________________
Vidi manje[1] Za više pojedinosti vidjeti: Ibn Kajjim, Šifaul-alil, str. 364–412, 445–460, Tarikul-hidžretejn, str. 181–183, El-Fevaid, str. 136–140, uvod u djelo Miftahu daris-seada, str. 3, i Medaridžus-salikin, 1/264–269 i 2/190–198. Također vidjeti: Ibn Ebu Izz el-Hanefi, Šerhul-akidetit-Tahavijja, str. 252–256, dr. Muhammed b. Rebia el-Medhali, El-Hikmetu vet-ta‘lilu fi ef‘alillah, str. 205–210, Sefarini, Levamiul-envaril-behijja, 1/339–343.
[2] Odnosno, ako kažemo da je Uzvišeni Allah El-Muzill (Onaj koji unizuje), to automatski podrazumijeva da postoje grješnici koji su svojim grijesima i nepokornošću zaslužili da ih Allah ponizi, a grješnici griješe prvenstveno zbog toga što su ih zaveli Iblis i njegovi sljedbenici. (op. prev.)
Da li vjernik mora biti zadovoljan sa svime što mu je Uzvišeni Allah odredio?
Odgovor na ovu sumnju glasi: “Nije nam naređeno da budemo apsolutno zadovoljni sa svim onim što je kaderom odredio Uzvišeni Allah. Na obaveznost spomenutog ne ukazuje ni (Allahova) Knjiga, niti (Poslanikov) sunnet.”[1] Ipak, pitanje je potrebno detaljnije pojasniti. Šejhul-islam Ibn Tejmijja, Allahviše
Odgovor na ovu sumnju glasi: “Nije nam naređeno da budemo apsolutno zadovoljni sa svim onim što je kaderom odredio Uzvišeni Allah. Na obaveznost spomenutog ne ukazuje ni (Allahova) Knjiga, niti (Poslanikov) sunnet.”[1]
Ipak, pitanje je potrebno detaljnije pojasniti.
Šejhul-islam Ibn Tejmijja, Allah mu se smilovao, u svojoj kasidi Et-Taijja, kazuje:
Kad je r’ječ o zadovoljstvu Allahovom odredbom
Zadovoljni bit’ moramo mi sa svakom nevoljom
Bolestima, siromaštvom, poniženjem, gurbetlukom[2]
I nevoljama njima sličnim, ali ne i zločinom
A kad se radi o djelima koja se u harame broje
Za zadovoljstvo sa njima dokazi ne postoje
Učenjaci rekoše: “Zadovoljstva nema,
Sa djelima lošim i činjenjem gr’jeha”
Drugi pak su rekli: “Ono što je Allah Sebi pripis’o
Zadovoljni sa tim smo, a ne sa onim što se loše desilo”
Neki opet rekoše: “Sve što je Allah sebi pripis’o
S tim smo zadovoljni, a mrzimo ono što mi uradismo”
Jer Allah sve je stvorio, pa tako gr’jehe i loša djela
Al’ stvorenja čine djela ta, ne po prisili, već što su tako htjela
Zato mi smo zadovoljni sa svim što je Allah stvorio
A mrzimo gr’jehe koje je rob svojom voljom počinio.[3]
Šejh Abdurrahman b. Sa‘di, u komentaru ovih stihova, kaže: “Ukoliko bi neko ustvrdio da moramo biti zadovoljni sa (svakom) Allahovom odredbom, a pri tome mislio na zadovoljstvo sa činjenjem grijeha, jer i oni spadaju u Allahovo predodređenje – ovakvom i sličnima šejhul-islam, tj. Ibn Tejmijja, odgovorio je na četiri načina. Svaki od ovih odgovora sam po sebi dovoljan je i potpuno zadovoljavajući, pa kako je tek kada se svi oni zajedno uzmu u obzir?
Naređeno nam je da budemo zadovoljni sa nevoljama koje nas zadese, a ne sa sramotnim i zabranjenim djelima koja sami učinimo. Naprimjer, ukoliko nas zadesi bolest, siromaštvo ili neka slična nevolja kroz koju nas sustigne ono što mrzimo i od čega zaziremo ili nas mimoiđe ono što volimo i za čim žudimo, u toj situaciji moramo pokazati strpljenje, a da li smo obavezni osjećati potpuno zadovoljstvo zbog toga što nas je to zadesilo, oko toga učenjaci imaju različite stavove. Ispravno je mišljenje da je to – zbog nepostojanja jasnog dokaza koji govori drugačije – pohvalno, a ne obavezno, jer bi to većini ljudi bilo izuzetno teško postići. Naime, strpljivost koja nam je naređena nakon nevolje manifestira se kroz sputavanje duše u njenim pokušajima da pokaže srdžbu, kontroliranju jezika da ne iskaže nezadovoljstvo i držanju pod kontrolom dijelova tijela kojima čovjek ne smije dozvoliti da pokazuju znakove srdžbe kroz razne vidove zabranjenih radnji, kao što su čupanje kose, cijepanje odjeće, sipanje prašine po glavi itd. Sve spomenuto ljudi su obavezni izbjegavati i to im, u suštini, ne predstavlja neku veću poteškoću.
Međutim, osjećati potpuno zadovoljstvo i smirenost srca nakon nevolje, bez ikakve pomisli kako bi bilo dobro da se ta nevolja nije ni desila, to je za većinu ljudi nešto izuzetno teško, možda i prezahtjevno, pa im to Uzvišeni Allah nije ni stavio u obavezu, kao ni Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, već je ta vrlina posebna privilegija rezervirana za odabrane, koji će boraviti na najvišim stepenima, dok je za ostale ljude pohvalna, ali neobavezna.
Kada je riječ o tome da bi čovjek trebao biti zadovoljan i zbog grijeha i sramotnih djela koja je počinio, to mu, naravno, ni u kojem slučaju nije naređeno i na takvo nešto ne upućuje nijedan validan argument.
U kontekstu ovog pitanja jedan dio islamskih učenjaka kaže da Uzvišeni Allah nije zadovoljan time da Ga niječemo, činimo Mu nevjerstvo i da Mu griješimo, a naša je obaveza da se sa našim Gospodarom bespogovorno složimo u svemu onome što nam On nalaže, pa kada On kaže da je nečim zadovoljan, mi time moramo biti zadovoljni, a kada kaže da nešto mrzi i prezire, mi to moramo mrziti i prezirati. Rekao je Uzvišeni Allah:
Ako (Ga) zaniječete, pa Allah je uistinu neovisan o vama, ali On nije zadovoljan s nevjerovanjem robova Svojih, a ako Mu zahvalni budete, On će s vama biti zadovoljan… (Ez-Zumer, 7)
Istinska je vjera da i mi, baš kao i naš Gospodar, mrzimo nevjerstvo, razvrat i griješenje i da se svega spomenutog klonimo i da, baš kao i On, volimo vjerovanje, zahvaljivanje i pokornost Njemu, te da djela pokornosti u praksu sprovodimo.
Mora se napraviti razlika između Allahove odredbe i onoga što se dešava kao posljedica te odredbe. Naime, shodno ovom tumačenju, mi moramo biti zadovoljni Allahovom odredbom, jer ona spada u Njegova djela, a što se tiče onoga što se dešava kao posljedica te odredbe, tada se radi o djelima Njegovih robova, koja se dijele na nekoliko vrsta. Tako, naprimjer, u jednu vrstu tih djela spadaju ispravno vjerovanje i pokornost Svevišnjem Allahu, i obaveza nam je da budemo zadovoljni sa ovom vrstom djela, dok u drugu vrstu spadaju nevjerovanje i griješenje, sa kojom ne samo da ne smijemo biti zadovoljni, već smo ovu vrstu obavezni mrziti i prezirati, te činiti sve ono što će ovakva i slična (ne)djela anulirati, poput kajanja, traženja oprosta, činjenja dobrih djela koja brišu loša, izvršavanja šerijatskih kazni i primjenjivanja sankcija nad onima koji ih počine itd. Kada je pak riječ o djelima koja spadaju u kategoriju mubaha, tj. onoga što niti je naređeno niti je zabranjeno, nije nam obavezno da ta djela mrzimo, niti da njima budemo zadovoljni.
Uzvišeni Allah stvorio je i predodredio grijehe i nepokornost, međutim, nakon što ih čovjek počini, ona se ne pripisuju Allahu, već onome ko ih je počinio. Zbog toga, mi jesmo zadovoljni Allahovim kaderom, pa makar on podrazumijevao i propisanost određenih grijeha i nepokornosti, jer kader je Allahovo djelo, ali nismo zadovoljni sa lošim djelima koja Allahov rob počini, jer se loša djela ne pripisuju Allahu, već onome ko ih je počinio, pa se zbog toga, shodno našim mogućnostima, trudimo spriječiti ih i ukloniti ono što je loše.
Ovo su odgovori na pitanje da li smo obavezni biti apsolutno zadovoljni sa Allahovom odredbom, iz kojih smo se uvjerili da onaj ko o ovom pitanju ima pogrešan stav, nema nikakvog argumenta za ono što zagovara.”[4]
Nastaviće se…
____________________________
Naslov originala: El-Imanu bil-kada’i vel-kader
Naslov prijevoda: Vjerovanje u Allahovo određenje i sudbinu
Autor: Muhammed b. Ibrahim el-Hamed
Knjigu pregledao i svojim komentarima i opaskama popratio: Abdulaziz b. Abdullah b. Baz
Recenzija prijevoda: prof. dr. Zuhdija Hasanović.
Preveo: Amir Durmić
http://minber.ba/zadovoljstvo-allahovom-odredbom-2/
fusnote:
Vidi manje[1] Ibn Ebu Izz el-Hanefi, Šerhul-akidetit-Tahavijja, str. 258. Također vidjeti: Ibn Tejmijja, Minhadžus-sunna, 3/205, i El-Istikama, 2/125–126.
[2] Odnosno, napuštanjem porodice i domovine i odlaskom u tuđinu. (op. prev.)
[3] Ibn Tejmijja, Medžmuul-fetava, 8/253. Također vidjeti: Ibn Sa‘di, Ed-Durretul-behijjeti šerhul-akidetit-taijja, str. 51.
[4] Ibn Sa‘di, Ed-Durretul-behijjeti šerhul-akidetit-taijjeti fi hallil-muškiletil-kaderijja, str. 51–53. Vidjeti: Ibn Tejmijja, Minhadžus-sunna, 3/203–209, i El-Istikama, 2/73–76, Ibn Kajjim, Medaridžus-salikin, 1/168–269, Ibn Ebu Izz el-Hanefi, Šerhul-akidetit-Tahavijja, str. 258, i Menbedži, Teslijetu ehlil-mesaib, str. 152–161. Također vidjeti: šejh Abdulaziz Sultan, Muhtesarul-esileti vel-edžvibetil-usulijjeti alel-akidetil-vasitijja, str. 124–125, i Ibn Usejmin, El-Munteka min feraidil-fevaid, str. 109.
Mogu li da ne postim u školi ako imam problem sa nesvjesticom zbog posta?
Ako dođe do tačke da ćeš se onesvjestiti, možeš prekinuti svoj post i nadoknaditi ga kasnije, ali nije dopušteno preskočiti post samo zato što si u školi. Sheikh Assim Al-Hakeem https://www.facebook.com/SheikhAssimAlhakeemTeam/posts/1223658864481768 Original odgovor: ANSWER: If it gets to the pointviše
Ako dođe do tačke da ćeš se onesvjestiti, možeš prekinuti svoj post i nadoknaditi ga kasnije, ali nije dopušteno preskočiti post samo zato što si u školi.
Sheikh Assim Al-Hakeem
https://www.facebook.com/SheikhAssimAlhakeemTeam/posts/1223658864481768
Original odgovor:
Vidi manjeANSWER:
If it gets to the point that you are about to faint, you may break your fast and make it up later but it is not permissible to skip fasting altogether just because you are in school.
Možemo li ponoviti istu suru 2-3 puta na jednom rekatu?
Nema problema u ovome. Sheikh Assim Al-Hakeem https://www.facebook.com/SheikhAssimAlhakeemTeam/posts/1221375488043439 Original odgovor: ANSWER: No problem in this.
Nema problema u ovome.
Sheikh Assim Al-Hakeem
https://www.facebook.com/SheikhAssimAlhakeemTeam/posts/1221375488043439
Original odgovor:
Vidi manjeANSWER:
No problem in this.
Je li ispravno klanjati jacijske sunnete poslije teravije?
Do kada se može klanjati jacija namaz? https://pitajucene.com/pitanje/koje-je-zadnje-vrijeme-jacije-i-kako-se-moze-prepoznati/
Do kada se može klanjati jacija namaz?
https://pitajucene.com/pitanje/koje-je-zadnje-vrijeme-jacije-i-kako-se-moze-prepoznati/
Vidi manjeJe li ispravno klanjati jacijske sunnete poslije teravije?
Nema problema u ovome dokle god još ima vremena za jaciju. Sheikh Assim Al-Hakeem https://www.facebook.com/SheikhAssimAlhakeemTeam/posts/1224400677740920 Original odgovor: ANSWER: No problem in this as long there is still time for isha.
Nema problema u ovome dokle god još ima vremena za jaciju.
Sheikh Assim Al-Hakeem
https://www.facebook.com/SheikhAssimAlhakeemTeam/posts/1224400677740920
Original odgovor:
Vidi manjeANSWER:
No problem in this as long there is still time for isha.
Šta znači Allahovo lijepo ime El-Habir?
Jedno od lijepih Allahovih imena jeste i ime El-Habir – Onaj koji je o svemu obaviješten, koje se u Kur’anu spominje četrdeset pet puta. Ponekada se spominje zajedno s imenom El-Alim, nekad uz ime El-Hakim, a ponekad uz ime El-Besir i najčešće dolazi kao u riječima Uzvišenog Allaha: “A Allah je dobrviše
Jedno od lijepih Allahovih imena jeste i ime El-Habir – Onaj koji je o svemu obaviješten, koje se u Kur’anu spominje četrdeset pet puta. Ponekada se spominje zajedno s imenom El-Alim, nekad uz ime El-Hakim, a ponekad uz ime El-Besir i najčešće dolazi kao u riječima Uzvišenog Allaha: “A Allah je dobro obaviješten o onome što vi radite!” (Alu Imran, 153); “A Allah je o onome što radite dobro obaviješten!” (El-Bekara, 234)
Što se tiče tih nekih ajeta u Kur’anu na kojima se spominje Allahovo lijepo ime El-Habir, to su i sljedeći: “Doista će njihov Gospodar toga Dana zasigurno o svemu biti obaviješten!” (El-Adijat, 11); “Rekao je: ‘Obavijestio me je Sveznajući, Onaj koji je o svemu dobro obaviješten!’” (Et-Tahrim, 3); “Doista je Allah o Svojim robovima dobro obaviješten i On ih dobro vidi.” (Fatir, 31)
Značenje imena El-Habir u arapskom jeziku
El-Habir dolazi od riječi el-hibru ili el-hubru, odnosno od riječi el-hibretu ili el-hubretu, a sve ove riječi imaju značenje znanja o nečemu. Tako se kaže: “Čovjek je hābir i habīr”, tj. onaj koji zna vijest o nečemu. (Detaljnije: Ez-Zudžadži, Ištikakul-esma, str. 127; El-Dževheri, Es-Sihah, 2/641; El-Lisan, 2/1090)
Značenje Allahovog lijepog imena El-Habir
Ibn Kajjim, rahimehullahu teala, kaže: “El-Habir je Onaj čije znanje obuhvata unutrašnjosti svih stvari i skrivenosti, kao što obuhvata i njihove spoljašnjosti.” (Es-Savaikul-mursela, 2/492)
Gazali, rahimehullahu teala, rekao je: “El-Habir jeste Onaj kojem ne promiču skrivene stvari i ništa se ne pokrene u Njegovoj vlasti, u svemu čime On vlada, nijedan se atom ne pokrene niti smiri, nijedna se duša ne uznemiri niti postane smirena i spokojna a da On o tome nema vijest. El-Habir ima značenje kao i El-Alim – Sveznajući, s tim da, kada se imenu El-Alim doda poznavanje skrivenih stvari, tada se njihov poznavalac naziva El-Habir.” (El-Maksadul-Esna, str. 63)
Šejh Sa‘di, rahimehullahu teala, rekao je: “El-Alim i El-Habir jeste Onaj čije znanje obuhvata javnosti i tajnosti, vidljive i skrivene stvari, obuhvata obavezne radnje, nemoguće i moguće, na zemaljskom svijetu i uzvišenom svijetu, Njegovo znanje obuhvata prošlost, sadašnjost i budućnost, tako da Mu ništa nije skriveno!” (Tejsirul-Kerimir-Rahman, 5/299)
Ibn Ašur rekao je: “El-Habir jeste Onaj koji poznaje sve detalje razumskih i opipljivih stvari, sve detalje vidljivih i nevidljivih stvari.” (Et-Tahriru vet-tenviru, 11/310)
Allahovo lijepo ime El-Habir u našem životu
– Kada vjerujemo da Allah, subhanehu ve teala, dobro i detaljno poznaje Svoje robove: ljude, džine, meleke i druge, kao što je i rekao: “Uistinu, Allah Svoje robove dobro poznaje i dobro ih vidi!” (Fatir, 31), i kada vjerujemo da Allah, subhanehu ve teala, dobro poznaje djela Svojih robova, kao što je i rekao: “I bojte se Allaha, uistinu, Allah dobro zna ono što vi radite!” (El-Hašr, 18), kada vjerujemo, ubijeđeni smo i znamo da Allah poznaje svako naše stanje u kojem se nalazimo, zna kada smo na ispravnom, kada smo ustrajni u dobrim djelima, kao što je rekao: “A vi, ako budete činili dobra djela i budete bogobojazni, pa, uistinu Allah dobro poznaje ono što vi radite!” (En-Nisa, 128), On dobro zna za nas kada skrenemo s Pravog puta, kada ostavimo činjenje dobrih djela, kao što je rekao: “A i ukoliko se okrenete ili odbijete, pa Allah doista dobro zna ono što vi radite!” (En-Nisa, 135) – tada dobro vodimo računa o riječima koje izgovaramo i djelima koja radimo, vodimo računa o svojim tajnim i javnim djelima, jer Allah, subhanehu ve teala, sve ih do u detalje dobro poznaje. Shodno tome, izgovaramo samo riječi kojima se pokoravamo Allahu, želimo i žudimo samo za onim što predstavlja pokornost Allahu, subhanehu ve teala, čistimo sve svoje riječi i sva svoja djela i u tajnosti i u javnosti, čistimo sav svoj ibadet prema Allahu. Trebamo dobro znati da Uzvišenom Allahu ništa nije skriveno, kod Njega je tajno i javno isto. Koliko smo god u mogućnosti prisjećajmo se ovih riječi našeg Uzvišenog Gospodara: “Vi, da li stišali svoje govore ili ih javno iznosili i glasno govorili, uistinu On dobro poznaje ono što se nalazi u vašim grudima! A kako i da ne zna Onaj koji je stvorio! On je Onaj koji poznaje i najskrivenije stvari, Onaj koji sve dobro poznaje!” (El-Mulk, 13–14)
– Vodimo računa o svome srcu! Zar ne čujemo da Allah dobro zna ono što je u našim srcima?! Stoga, očistimo svoja srca od svakog vida nevjerstva i licemjerstva, oholosti i umišljenosti, od zavisti, zlobe i mržnje prema vjernicima i svega lošeg! Znamo dobro da se sve kreće oko srca! Zar Uzvišeni Allah nije rekao: “Toga dana (Sudnjeg dana) neće koristiti imetak niti sinovi! Samo čisto srce će koristiti onome koji s njim dođe pred Allaha!” (Eš-Šuara, 88–89)
Nadam se da nam je dobro poznat hadis Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u kojem kaže: “Zar u tijelu nema komad mesa, ukoliko on bude ispravan ispravno će biti i cijelo tijelo, i ukoliko se on pokvari, pokvarit će se i cijelo tijelo! Zar to nije srce?!” (Buhari od Nu‘mana b. Bešira, radijallahu anhu)
Također hadis Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u kojem kaže: “Uistinu, Allah ne gleda u vaša tijela, niti gleda u vaše izglede, već gleda u vaša srca”, pa je svojim prstima pokazao prema grudima. (Muslim od Ebu Hurejre, radijallahu anhu)
– Trudimo se, koliko smo u mogućnosti, da se odazovemo naredbama Uzvišenog Allaha i naredbama Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da se pokoravamo Allahu i Njegovom Poslaniku maksimalno, jer je Uzvišeni Allah rekao: “I pokoravajte se Allahu i Njegovom Poslaniku, a Allah dobro zna ono što vi radite!” (El-Mudžadela, 13)
Također, nastojimo, koliko smo u mogućnosti, da se klonimo grijeha jer ih Allah dobro poznaje, bilježi ih i čuva i sutra će nas za njih pitati i obračunavati. Rekao je Uzvišeni: “I dovoljan ti je tvoj Gospodar, koji grijehe Svojih robova dobro poznaje i vidi ih!” (El-Isra, 17)
– Oborimo svoj pogled, čuvajmo svoj pogled i svoj spolni organ od onoga što je Uzvišeni Allah zabranio, jer je On Svevišnji i rekao: “I reci vjernicima neka obore svoje poglede i neka čuvaju svoje spolne organe, to je za njih čišće i bolje, doista Allah dobro poznaje ono što oni čine!” (En-Nur, 30)
Kada ovo znamo, onda oborimo svoje poglede, čuvajmo svoja stidna mjesta i sve svoje organe od onoga što srdi našeg Uzvišenog Gospodara!
– Dobro se čuvajmo pogleda kriomice, budimo svjesni da Uzvišeni Allah zna za njega. Rekao je: “On zna ono što pogledi kriomice prate i što grudi u sebi skrivaju!” (Gafir, 19)
Zato, kada želiš nešto da kažeš ili nešto da uradiš, zamisli se kako stojiš pred Silnim i Uzvišenim Gospodarom, Allahom! Boj se Allaha i stidi Ga se u svakoj svojoj riječi, svakom djelu, svakom svom pokretu, u svakoj svojoj želji, nastojanju, radosti, osamljivanju i miješanju s drugima, boj se Allaha u svome razmišljanju, znaj da se Uzvišeni Allah obraća tebi kao što se obratio i Svome vjerovjesniku Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, riječima: “Reci: ‘Doista su moji namazi i moji obredi, i moj život i moja smrt, posvećeni samo Allahu, Gospodaru svih svjetova!’” (El-En’am, 162)
– Budimo pravedni jer pravedni su bogobojazni! Znajmo da ne možemo biti bogobojazni, istinski se bojati Allaha, sve dok ne budemo pravedni prema svima, jer je pravdu Allah naredio i pojasnio kako da se pravedno ophodimo prema svima: “Pravedni budite, doista je to bogobojaznost, zato se bojte Allaha, jer Allah dobro zna ono što vi radite!” (El-Maida, 8)
– Podsjećajmo svoje porodice, svoju djecu da je Uzvišeni Allah Blagi i Onaj koji sve dobro poznaje, da On dobro zna ono što se nalazi u njihovim dušama, dobro zna ono što na javu iznose i ono što kriju u sebi, kao što Uzvišeni Allah kaže, spominjući riječi Lukmana kojima je savjetovao svoga sina: “O sinčiću moj! Dobro ili zlo, teško koliko zrno gorušice, bilo u stijeni ili na nebesima ili u zemlji, Allah će na vidjelo iznijeti, jer Allah zna najskrivenije stvari, On sve dobro poznaje!” (Lukman, 16)
Uzvišenog Allaha molim da nam omili izučavanje Njegovih lijepih imena, da Ga upoznamo putem njih i zavolimo Ga još više i još više Mu budemo pokorni!
Piše: Hajrudin Tahir Ahmetović
Vidi manjePreuzeto sa http://minber.ba/allahovo-lijepo-ime-el-habir/
El-Asr, 69
Kakav je stav ehli-sunneta o instituciji imameta – vođstva u islamu?
U svome djelu Metnu durretil-bejan fi usulil-iman, egipatski učenjak, dr. Muhammed Jusri, je na sažet i koncizan način, u vidu teza, natuknica i pravila, ukazao na osnovne postulate vjerovanja muslimana ehli-sunnetske provenijencije, želeći na taj način, prvenstveno učenicima i studentima koji izučaviše
U svome djelu Metnu durretil-bejan fi usulil-iman, egipatski učenjak, dr. Muhammed Jusri, je na sažet i koncizan način, u vidu teza, natuknica i pravila, ukazao na osnovne postulate vjerovanja muslimana ehli-sunnetske provenijencije, želeći na taj način, prvenstveno učenicima i studentima koji izučavaju islamske nauke, ali i drugim muslimanima, olakšati shvatanje i razumijevanje osnova nauke o islamskom vjerovanju. Desetak eminentnih stručnjaka iz ove oblasti u svojim je recenzijama pohvalilo ovo djelo, ukazavši na njegovu vrijednost, konciznost i pojednostavljen prikaz osnovnih postulata islamskog vjerovanja. Slijedi poglavlje o vjerovanju sljedbenika ehli-sunneta u pogledu institucije imameta – vođstva u islamu:
1. Odabir i ustoličenje vrhovnog vođe svih muslimana kolektivna je obaveza ummeta, a na tu obavezu ukazuju Kur’an, sunnet i konsenzus sljedbenika sunneta.
2. Imamet je vrsta ugovora između ummeta, tj. svih muslimana i imama – vođa i predvodnika, čiji je primarni cilj uspostava hilafeta utemeljenog na principima vjerovjesništva, kako bi se očuvala vjera, ali i regulirala ovosvjetska pitanja i interesi.
3. Vrhovni imam – halifa bira se na nekoliko načina: konsenzusom muslimana, odabirom i prisegom koju mu daju ugledne i mjerodavne ličnosti iz različitih branši i profesija koje predstavljaju sve muslimane, ukoliko halifa lično postavi svoga nasljednika[1], ako silom, tj. pučem, dođe na vlast, a potom se muslimani slože i prihvate ga kao halifu. Imamet halife koji je na ovakav način došao na vlast legitiman je i obaveza mu je iskazivati pokornost u svemu što je dobro i ispravno.
4. Predvodnici muslimana i vladari prema ummetu su obavezni: u praksu sprovoditi Allahov šerijat, čuvati ispravno islamsko vjerovanje, raditi na očuvanju jedinstva i zajedništva muslimana, uspostaviti instituciju naređivanja na dobro i odvraćanja od zla, uspostaviti instituciju džihada – borbe na Allahovom putu, sakupljati zekat i dobrovoljne priloge – sadaku, dodjeljivati funkcije i položaje u državi shodno osposobljenosti i kompetencijama podanika itd.
5. Što se tiče obaveza muslimana prema imamima, vođama i vladarima, oni su dužni pokoravati im se i slušati ih u svim prilikama, bilo da se radi o onome što im je drago ili mrsko, ali samo pod uvjetom da je posrijedi ono što je šerijatski legitimno i dozvoljeno, i što se smatra pokornošću Uzvišenom Allahu, a ukoliko se radi o grijehu ili nepravdi, tada im se ne smiju pokoravati.
6. Muslimani su svoje vladare dužni savjetovati onda kada pogriješe, a pomoći im i podržati ih onda kada ispravno postupe. Greške i propuste treba im oprostiti, a njihove mahane i sramote sakriti. Za ovosvjetskim dobrima, bogatstvom i ukrasima koje posjeduju vladari, muslimani ne trebaju žudjeti. Također, muslimani trebaju iskreno moliti Allaha da im vladari budu dobri i čestiti.
7. Strogo je zabranjeno pobuniti se i povesti oružanu borbu protiv vladara, sve dok su muslimani i dok sude po Allahovoj Knjizi i sunnetu Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa čak i ako su nepravedni, to strpljivo treba podnositi. Pod njihovim vođstvom treba obavljati hadž i voditi džihad, pa čak i onda kada su nepravedni i onda kada grijehe budu javno činili. Dakle, obaveza je biti dio zajednice koju predvode nepravedni i grješni vladari, pa čak i ako prema podanicima ispoljavaju nepravednu silu i nasilno oduzimaju imetke.
Komentar: Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu koji prenosi Huzejfa b. Jeman, rekao je da će se nakon njega pojaviti nepravedni vladari koji neće slijediti njegov sunnet ni njegovu Uputu, pa kada ga je Huzejfa upitao kako će se ponašati u tom vremenu ako dočeka takve vladare, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovorio mu je: “Slušaj i pokoravaj se svome emiru (vođi), pa makar te po leđima udarao i imetak ti nepravedno uzeo.” (Muslim, Sahih, br. 1847.) Učenjaci su kazali da je pokoravanje vladaru, pa čak i onda kada je nepravedan, daleko bolja opcija, zato što sa sobom nosi veću korist od štete, jer u slučaju oružane pobune protiv nepravednog vladara prolijeva se krv nedužnih, narušava sigurnost i dovodi do razjedinjenosti. Također, učenjaci navode da su gotovo svi ustanci protiv vladara, kojima svjedoči historija, bilo da se radilo o pravednim ili nepravednim vođama, uglavnom donosili daleko veću štetu od koristi.
8. Institucija imameta prestaje biti punovažna onda kada nestane neka od glavnih komponenti na kojoj se ta institucija zasniva. Naprimjer, ako imam umre ili nestane, ili ako on izgubi neki od uvjeta koji se nužno moraju naći pri njemu da bi obnašao tu uzvišenu funkciju, pa recimo poludi ili se odmetne od vjere ili slično, njegov imamet više nije validan.
Komentar: Islamski učenjaci navode više od deset uvjeta koji se moraju naći pri imamu kako bi njegov imamet bio šerijatski legitiman, a to su: da bude musliman, šerijatski punoljetan, pametan (tj. da posjeduje zdrav razum), da posjeduje osnovno znanje o islamu i šerijatskim propisima, da nije poznat kao počinitelj velikih grijeha, da je muškarac, da je pronicljiv i oštrouman, da bude hrabar i čvrst kao ličnost, da ima zdrave tjelesne organe i zdrava čula (tj. da ne bude invalid), da ne bude od onih koji žude za vlašću i položajem, da vodi porijeklo iz plemena Kurejš. Naravno, među učenjacima postoje različita mišljenje oko određenih uvjeta koji su ovdje spomenuti, tj. da li su uvjet ispravnosti imameta ili su samo poželjne kompetencije, o čemu se detaljno govori u knjigama fikha.
9. Ukoliko imam iz nekog šerijatski opravdanog razloga izgubi svoj legitimitet, tj., ukoliko više pri sebi nema osnovne uvjete koji bi imam morao ispunjavati da bi bio postavljen na poziciju halife, to nužno ne znači da je postao nevjernik, već znači da je izgubio šerijatsko pravo da bude vrhovni vođa muslimana. Također, to ne znači da ga je istog trenutka, nakon što izgubi pravo na imamet, obaveza silom ukloniti sa položaja, jer da bi se tako postupilo, moraju se ostvariti određeni preduvjeti. Ukoliko se ti uvjeti ne ispune, a ljudi se tom vođi suprotstave i dignu pobunu protiv njega, to neminovno vodi u gubljenje ljudskih života i upropaštavanje imovine. Zbog toga, potrebno je održati kakav-takav vid uređene vlasti kako bi se ummet sačuvao od zla i štete, i kako bi se snaga ummeta i njegovi kapaciteti usmjerili u pravcu njegovih neprijatelja. Postupiti na ovakav način znači dati prednost prioritetima jer će se tako (i pored toga što na vlasti ostane vođa koji je izgubio legitimitet) održati mir i sigurnost u svim dijelovima države, neće biti podjela na grupe, od kojih će svaka imati svoju zastavu i obilježje, vjera će ostati snažna i dominantna, a slabi i potlačeni bit će zaštićeni.
Komentar: Što se tiče preduvjeta koji se nužno trebaju ispuniti kako bi svrgavanje halife koji je izgubio šerijatski legitimitet postalo obavezno, misli se prije svega na praktičnu sposobnost da se sa vlasti svrgne takav vođa. Ukoliko muslimani za takvo nešto nisu sposobni ili zbog snage takvog vođe, koji na svojoj strani ima, recimo, podršku vojske i velikog broja ljudi, ili zbog slabosti i neopremljenosti muslimana, tada im je bolje da ne dižu pobunu protiv njega.
10. Procjena cijele ove situacije, na koji način postupiti, vraća se prvenstveno na odluku priznatih i bogobojaznih učenjaka, kao i onih koji imaju moć i utjecaj, a uvažavaju učenjake i drže do njihovog mišljenja.
11. Ukoliko u nekom vremenskom razdoblju ili na nekom geografskom području fizički uopće ne bude imama ili ne bude imama koji ispunjava šerijatske uvjete i ima puni šerijatski legitimitet, u tom slučaju vođe muslimana će biti mjerodavne osobe iz ummeta na čelu sa učenjacima, kojima je obaveza da vjernike okupe i ujedine oko istine, ali onako kako to sunnet uči i nalaže, te da na sve načine pokušaju spriječiti razilaženja i nejedinstvo i da se svim kapacitetima založe da se u ummetu poštuju farzovi, stroge Allahove naredbe, i da se praktično sprovode u djelo.
12. I onda kada ne bude imama, i džuma-namaz i namaz u džematu moraju se obavljati i dužni su im prisustvovati svi oni koji su inače obavezni prisustvovati ovim namazima. Također, obaveza je i dalje u društvima održavati instituciju naređivanja na dobro i odvraćanja od zla, te na snazi moraju biti zakon i red, kako bi krv, čast i imetak muslimana, ali i svih drugih ljudi koji žive u islamskoj državi, poput štićenika (zimmija), i nemuslimana koji imaju garanciju o boravku i sigurnosti, ostali sačuvani i nepovredivi.
13.Na ovaj će način u društvu biti osigurani sigurnost i mir, zakon i red, kao i jedinstvo i međusobna povezanost članova tog društva.
___________________
[1] Mnogi učenjaci kažu da je uvjet ispravnosti i legitimnosti ovako postavljenog halife da se s tim postavljenjem slože predstavnici muslimana, tj. ugledne i mjerodavne ličnosti, te da mu oni dobrovoljno daju prisegu.
Priredio: Amir Durmić
Vidi manjePreuzeto sa http://minber.ba/stav-ehli-sunneta-o-instituciji-imameta-vodstva-u-islamu/
Koje su osobine Allahovih poslanika i naše dužnosti prema njima?
U svom djelu Metnu durretil-bejan fi usulil-iman, egipatski učenjak dr. Muhammed Jusri, na sažet način, u vidu teza, natuknica i pravila, ukazao je na osnovne postulate vjerovanja muslimana ehli-sunnetske provenijencije, želeći na taj način, prvenstveno učenicima i studentima koji izučavaju islamskeviše
U svom djelu Metnu durretil-bejan fi usulil-iman, egipatski učenjak dr. Muhammed Jusri, na sažet način, u vidu teza, natuknica i pravila, ukazao je na osnovne postulate vjerovanja muslimana ehli-sunnetske provenijencije, želeći na taj način, prvenstveno učenicima i studentima koji izučavaju islamske nauke, ali i drugim muslimanima, olakšati shvatanje i razumijevanje osnova nauke o islamskom vjerovanju. Desetak eminentnih stručnjaka iz ove oblasti u svojim je recenzijama pohvalilo ovo djelo, ukazavši na njegovu vrijednost, konciznost i pojednostavljen prikaz osnovnih postulata islamskog vjerovanja. Slijedi poglavlje o osobinama Allahovih poslanika i naših dužnosti prema njima.
– Uzvišeni je Allah sve vjerovjesnike stavio u Svoju zaštitu i sačuvao ih od vanjskih i unutrašnjih neprimjerenosti. Nije bilo moguće da neko od njih počini veliki grijeh ili neko sramotno djelo, a kada je riječ o malim grijesima, ukoliko su ih i učinili, to se dešavalo izuzetno rijetko.
Komentar: Nakon što su se neupitnim konsenzusom usaglasili da su svi Allahovi poslanici i vjerovjesnici sačuvani od velikih grijeha i da su apsolutno bezgrješni kada je riječ o dostavljanju Allahove poslanice i Njegovog šerijata ljudima, islamski učenjaci razišli su se u pogledu malih grijeha, tj. da li su poslanici i vjerovjesnici mogli ponekad počiniti mali grijeh. Ispravan stav o ovom pitanju, koji zastupa veliki broj islamskih učenjaka iz prvih i potonjih generacija, kao što su Ibn Bettal, Ibn Abdulberr, Kadi Ijad, Amidi, Nevevi, Ibn Tejmijja, Zehebi i mnogi drugi, jeste da Allahovi poslanici i vjerovjesnici nisu bili apsolutno sačuvani od malih grijeha, već da se ponekom znalo desiti da učini djelo koje se u konačnici može okarakterizirati kao mali grijeh. Za svoj stav navode mnoge dokaze. Naprimjer, kada je riječ o vjerovjesniku Ademu, alejhis-selam, Uzvišeni je Allah kazao: “I njih dvoje pojedoše s njega i ukazaše im se stidna mjesta njihova pa počeše po njima lišće džennetsko stavljati – tako Adem nije Gospodara svoga poslušao i s puta je skrenuo” (Ta-ha, 121). Također, prenoseći nam riječi Ibrahima, alejhis-selam, Uzvišeni Allah kaže: “I koji će mi život oduzeti, i koji će me poslije oživiti, i koji će mi, nadam se, pogreške moje na Sudnjem danu oprostiti!” (Eš-Šuara, 82)
– Kada je riječ o dostavljanju Allahove poslanice ljudima, isto tako nije bilo moguće da bilo ko od njih nešto slaže, bilo šta pronevjeri, pogriješi ili zaboravi.
– Oni su živjeli i umirali, bili zdravi i bolesni, bogati i siromašni, jeli su i pili, spavali, ženili se i dobivali potomstvo, kao što su radili i sve drugo što uobičajeno, shodno Allahovom predodređenju, čine ljudi, a što ne umanjuje njihovu vrijednost i uzvišeni stepen (na kojem se kao poslanici nalaze).
– Adem, alejhis-selam, bio je prvi među njima koji je bio odlikovan vjerovjesništvom, a prvi koji je bio odlikovan poslanstvom bio je Nuh, alejhis-selam, dok je posljednji od svih vjerovjesnika i poslanika bio Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem.
– Jedna skupina poslanika odabrana je i odlikovana posebnom odlučnošću i postojanošću, a njihova su imena zajedno spomenuta u surama El-Ahzab i Eš-Šura.
Komentar: Autor ovdje aludira na petericu najodabranijih Allahovih poslanika poznatijih kao ulul-azmi miner-rusul, a koji su zajednički spomenuti u dva ajeta u surama El-Ahzab i Eš-Šura, a radi se o sljedećima ajetima: “Mi smo od vjerovjesnika zavjet njihov uzeli, i od tebe, i od Nuha, i od Ibrahima, i od Musaa, i od Isaa, sina Merjemina, čvrst smo zavjet uzeli” (El-Ahzab, 7); “On vam propisuje u vjeri isto ono što je propisano Nuhu i ono što objavljujemo tebi, i ono što smo naredili Ibrahimu i Musau i Isau: ‘Pravu vjeru ispovijedajte i u tome se ne podvajajte!’” (Eš-Šura, 13); “Mi smo od vjerovjesnika zavjet njihov uzeli, i od tebe, i od Nuha, i od Ibrahima, i od Musaa, i od Isaa, sina Merjemina, čvrst smo zavjet uzeli.” (El-Ahzab, 7)
– Najbolji od svih poslanika, po konsenzusu, jeste posljednji poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem. Ovdje je potrebno naglasiti da je strogo zabranjeno preferirati i smatrati nekog poslanika boljim i vrednijim od drugih, iz pristrasnosti ili želje da se neko od njih uzdigne, a drugi degradira.
– Vjera svih poslanika bila je ista, a vjerozakoni različiti.
Komentar: Vjera svih poslanika bila je ista, a to znači da su svi pozivali u tevhid – čisti monoteizam, o čemu Uzvišeni Allah kaže: “Prije tebe nijednog poslanika nismo poslali, a da mu nismo objavili: ‘Nema boga osim Mene, zato se Meni klanjajte!’” (El-Enbija, 25), dok su, s druge strane, njihovi vjerozakoni, tj. praktični propisi obredoslovlja, u nekim segmentima bili različiti. O tome Svevišnji Allah kaže: “…svima vama smo zakon i pravac propisali…” (El-Maida, 48)
– Poslanici su nad običnim ljudima bili privilegirani po sljedećem: Svevišnji Allah poslao im je objavu, bili su sačuvani od grijeha, njihova srca nisu spavala, kad im je došao smrtni čas, data im je mogućnost da izaberu da li će umrijeti ili nastaviti da žive na dunjaluku, ukopavani su na mjestu na kojem su umrli, u berzehu – zagrobnom životu u svojim kaburovima obavljaju namaz, zemlja ne uništava njihova tijela i njima je ukazana najveća čast.
Komentar: Srca poslanika nisu spavala: Jednom prilikom Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je Aiši, radijallahu anha: “Moje oči spavaju, ali moje srce ne spava” (Buhari i Muslim). Dakle, u ovom hadisu Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, sebi je pripisao ovu privilegiju nad ostalim ljudima, a što se tiče tvrdnje autora da je ovo privilegija i svih ostalih Allahovih poslanika i vjerovjesnika, o tome Enes b. Malik, radijallahu anhu, kaže: “…Vjerovjesnikove, sallallahu alejhi ve sellem, oči spavaju, ali ne spava njegovo srce, a tako je bilo i kod svih vjerovjesnika: spavale su im oči, ali ne i njihova srca” (Buhari). Iako su ovo riječi ashaba Enesa b. Malika, radijallahu anhu, smatra se da su to riječi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koje je nekad od njega čuo, jer ovakvu tvrdnju ashab sam od sebe ne može kazati. Naime, ova tvrdnja zadire u pitanja u kojima razum i logičko zaključivanje ne smiju imati udjela, tako da nešto slično ashab nikada ne bi izmislio niti kazao sam od sebe.
Poslanicima je data mogućnost da izaberu da li će umrijeti ili nastaviti da žive na dunjaluku, o čemu je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: “Nijedan vjerovjesnik ne bude usmrćen prije nego što ugleda svoje mjesto u Džennetu, a potom biva ostavljen da živi ili mu bude ponuđeno da izabere (između dunjaluka i ahireta).” (Buhari)
U berzehu – zagrobnom životu u svojim kaburovima obavljaju namaz: Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao je: “Vjerovjesnici su živi u svojim kaburovima i klanjaju.” (Ebu Ja’la, Musned. Šejh Albani ovaj je hadis uvrstio u vjerodostojna predanja. Vidjeti: Albani, Silsiletul-ehadisis-sahiha)
Zemlja ne uništava njihova tijela: Evs b. Evs, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Petak je jedan od vaših najboljih dana, pa zato u njemu donosite što više salavata na mene, jer se uistinu vaši salavati meni predočavaju.” Ashabi upitaše: “Allahov Poslaniče, kako će se naši salavati tebi predočavati kada ćeš biti raspadnut – a neki su ashabi govorili ‘istruhnuo’?” Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, tada reče: “Uistinu je Uzvišeni Allah zabranio zemlji (da jede i uništava) tijela vjerovjesnika.” (Ebu Davud, Sunen, sa vjerodostojnim lancem prenosilaca.)
Uzvišeni je Allah poslao poslanike kako bi ljudima predočili jasne dokaze, tako da ljudi poslije za svoje eventualno nevjerstvo nikakvog izgovora ne bi imali. Također, poslao ih je kako bi njihovi životopisi ljudima bili najbolji pokazatelji kojim putem trebaju hoditi. Svevišnji je Allah preko Svojih poslanika visoko uzdigao svjetlo tevhida i popravio stanje Svojih robova.
Svaki je vjerovjesnik svom narodu donio radosnu vijest o dolasku Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, i svaki se od njih obavezao da će povjerovati u njega i slijediti ga ako doživi njegovu pojavu.
Komentar: Uzvišeni je Allah rekao: “Allah je od svakog vjerovjesnika, kojem je objavio Knjigu i dao znanje – uzeo obavezu: ‘Kad vam, poslije, dođe poslanik koji će potvrditi da je istina ono što imate, hoćete li mu sigurno povjerovati i sigurno ga pomagati? Da li pristajete i prihvatate da se na to Meni obavežete?’ Oni su odgovorili: ‘Pristajemo!’ ‘Budite, onda, svjedoci’, rekao bi On, ‘a i Ja ću s vama svjedočiti’” (Alu Imran, 81). Ibn Abbas, radijallahu anhuma, u komentaru ovog ajeta kaže: “Svakom vjerovjesniku kojeg je poslao, Uzvišeni je Allah stavio u obavezu da slijedi i pruži svu moguću pomoć Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, ukoliko ga On pošalje kao poslanika dok taj vjerovjesnik bude živ. Također, Uzvišeni je Allah svakom vjerovjesniku propisao da svome narodu u obavezu stavi da slijede Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, i pomognu mu, ako bi se on pojavio za njihova života.” (Vidjeti: Ibn Kesir, Tefsirul-Kur’anil-azim)
U Tevratu i Indžilu, Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, opisan je kao onaj koji će sljedbenike ovih knjiga, koji mu se odazovu i slijede ga, osloboditi tereta i teškoća koje su im bile nametnute.
Komentar: Ovdje autor aludira na sadržaj sljedećeg ajeta: “Onima koji će slijediti Poslanika, Vjerovjesnika, koji neće znati ni da čita ni da piše, kojeg oni kod sebe, u Tevratu i Indžilu, zapisana nalaze, koji će od njih tražiti da čine dobra djela, a od odvratnih odvraćati ih, koji će im lijepa jela dozvoliti, a ružna im zabraniti, koji će ih tereta i teškoća koje su oni imali osloboditi…” (El-A’raf, 157). Dakle, šerijat Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, derogirat će sve prethodne vjerozakone u kojima je bilo dosta teških i rigoroznih propisa, te sljedbenike tih vjerozakona, ukoliko mu se odazovu i prihvate kao posljednjeg vjerovjesnika, osloboditi dužnosti izvršavanja tih propisa.
Priredio: Amir Durmić, prof.
Vidi manjePreuzeto sa http://minber.ba/osobine-allahovih-poslanika-i-nase-duznosti-prema-njima/
Koliko je važno poznavanja Allahovih imena i svojstava?
Uzvišeni Allah na mnogim mjestima u Kur’anu odlikuje učene ljude nad onima koji nemaju znanja. Tako Svevišnji kaže: “Reci: ‘Zar su isti oni koji znaju i oni koji ne znaju?’ Samo oni koji pameti imaju pouku primaju!” (Ez-Zumer, 9.) Također, rekao je: “I Allah će na visoke stepene uzdignuti one među vviše
Uzvišeni Allah na mnogim mjestima u Kur’anu odlikuje učene ljude nad onima koji nemaju znanja.
Tako Svevišnji kaže: “Reci: ‘Zar su isti oni koji znaju i oni koji ne znaju?’ Samo oni koji pameti imaju pouku primaju!” (Ez-Zumer, 9.)
Također, rekao je: “I Allah će na visoke stepene uzdignuti one među vama koji vjeruju i kojima je dato znanje. – A Allah dobro zna ono što radite.” (El-Mudžadela, 11.)
Naredio je Svome Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, da traži da mu se znanje poveća, jer se time povećavaju i podižu stepeni kod Uzvišenog Allaha. Rekao je: “I reci: ‘Gospodaru moj, Ti znanje moje povećaj!’” (Ta-Ha, 114.)
Ustvrdio je da najveće strahopoštovanje prema Njemu, Uzvišenom Allahu, imaju i iskazuju učeni ljudi kada je rekao: “A Allaha se boje od robova Njegovih – učeni.” (Fatir, 28.)
Znanje koji se spominje u ovim ajetima jeste šerijatsko znanje, znanje o vjeri islamu s kojim je došao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, da izvede ljude iz tmina nevjerstva i neznanja u svjetlo vjere i istine. Svakako da će i oni koji posjeduju ovodunjalučko, svjetovno znanje putem kojeg pomažu zajednici i društvu u kome žive, uspostavljaju red i mir, teže pravdi i prosperitetu, biti nagrađeni određenom nagradom, međutim, oni koji posjeduju šerijatsko znanje na njih se odnose spomenute blagodati i spomenuti stepeni kod Uzvišenog Allaha.
Najveće, najbolje i najvažnije šerijatsko znanje jeste znanje koje govori o Allahovim imenima i svojstvima, jer:
1. Vrijednost i značaj znanja ovisi o onome o kome ili čemu govori to znanje, pa, pošto ovo znanje govori o Svevišnjem Allahu, Koji je čovjeku vjerniku najpreči od svega, onda zasigurno i podučavanje ovome znanju biva najprečim. Stoga je znanje o Allahu osnova svakog drugog znanja.
2. Poznavanje Allahovih imena i svojstava jedan je od temelja vjerovanja u Svevišnjeg Allaha i nije dovoljno reći: “Ja vjerujem u Allaha”, bez poznavanja Allaha. Naprotiv, suština vjerovanja je da čovjek poznaje svoga Gospodara u Kojeg vjeruje a zatim da se zalaže u obožavanju samo Njega Uzvišenog. Vjerovanje u Allaha je jedan od šest temelja imana, a vjerovanje u Allahova lijepa imena i uzvišena svojstva je jedan od temelja vjerovanja u Allaha.
Ibnul-Kajjim, rahmetullahi alejh, je rekao: “Nastojanje u spoznaji i razumijevanju, shvatanju ajeta koji govore o Allahovim svojstvima mora biti najveće, jer time se u potpunosti sprovode dva šehadeta, svjedočenja. Potvrđivanje tih uzvišenih svojstava je od obaveznosti obožavanja samo Allaha Jedinog Koji nema sudruga.”
3. Uzvišeni Allah stvorio je stvorenja da Ga obožavaju. Rekao je: “A džinne i ljude Sam stvorio samo da Me obožavaju!” (Fatir, 28.) Svevišnji Allah stvorio je ljude nakon što nisu postojali, i stvorio je sve što je na nebesima i Zemlji za njih, kako bi Njega spoznali i obožavali Ga jedinog, nikoga Mu ravnim ne smatrali. Pa, kako da čovjek obožava svoga Gospodara ako Ga ne poznaje?! Zbog toga, ljudi moraju upoznati svoga Gospodara kako bi ispunili svoju zadaću na Dunjaluku, ono zbog čega su stvoreni.
4. Zato je poznavanje Allahovih imena i svojstava osnova obožavanja Uzvišenog Allaha.
Ebul-Kasim el-Asbehani, rahmetullahi alejh, pojašnjavajući važnost poznavanja Allahovih imena, je rekao: “Pojedini islamski učenjaci kažu da je prva obaveza koju je Svevišnji Allah propisao Svojim stvorenjima, upravo, Njegova spoznaja, upoznavanje Svevišnjeg Allaha, jer kada Ga ljudi spoznaju i obožavat će Ga. Zbog toga je Uzvišeni Allah i rekao: ‘Znaj da nema boga osim Allaha! Traži oprosta za svoje grijehe i za vjernike i za vjernice! Allah zna kud se krećete i gdje boravite.’ (Muhammed, 19.) Stoga je obaveza muslimanima da spoznaju
Allahova imena i njihova značenja, pa da Ga veličaju na način koji Mu dolikuje.
Kada bi neki čovjek htio da se oženi od drugog čovjeka, ili da on drugog oženi od sebe –svoju kćerku uda za drugog– ili da stupi u neki posao s njim, zasigurno bi tražio da se upozna s njim: da ga upozna sa svojim imenom i nadimkom, imenom oca i djeda –porodice iz koje potiče–, pitao bi ga o bitnim i manje bitnim događajima iz njegova života; pa, Uzvišeni Allah, Koji nas je stvorio i opskrbio mnogim blagodatima, Allah čijoj se milosti nadamo i od čije srdžbe strahujemo, preči je da se upoznamo s Njegovim imenima i njihovim značenjima.” (El-Hudždže fil-Mehudždže)
5. Časni Kur’an mnogo govori o Allahovim imenima, svojstvima i radnjama. Skoro da nema sure a da u njoj nema spomena nekog od Allahovih imena ili svojstava, a ono o čemu se mnogo govori, onaj ko se mnogo opisuje i koji posjeduje mnoga imena, on je od velike važnosti i njemu se posvećuje velika pažnja. Ako trećina Kur’ana –kako kažu islamski učenjaci– govori o Allahovim imenima, svojstvima i radnjama, Kur’an koji je objavljen ljudima kao uputsvo kako i u čemu da provedu svoj život, zar to nije išaret ljudima da i oni posvete ogromnu pažnju spoznavanju svoga Gospodara, Njegovih imena i svojstava.
Šejhul-islam Ibn Tejmijje, rahmetullahi alejh, je rekao: “U Kur’anu se Allahova imena, svojstva i radnje spominju više nego što se spominje jelo, piće i bračni život u Džennetu.” –Dakle, ono što čovjek priželjkuje i čemu žudi. Ovdje kao da nam, Ibn Tejmijje, rahmetullahi alejh, ukazuje da uživanje na Drugom svijetu ne može se ostvariti osim spoznajom Uzvišenog Allaha i pokoravanjem Njemu. – Kaže dalje: “Tako su ajeti koji u sebi sadrže spomen Allahovih imena i svojstava veće vrijednosti od ajeta koji govore o Drugom svijetu, pa je najčasniji i najuzvišeniji ajet u Kur’anu Ajetul-Kursi koji samo govori o Svevišnjem Allahu od početka do kraja. U hadisu koga bilježi Muslim prenosi se da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, upitao Ubejja b. Ka‘ba: ‘Znaš li koji je ajet iz Allahove Knjige koju pamtiš najuzvišeniji?’ Ubejj b. Ka‘b, radijallahu anh, je rekao: ‘Allahu la ilahe illa huve-l-Hajju-l-Kajjum…’ Nakon toga, Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, je potapšao malo jače Ubejja po grudima i rekao: ‘Allah ti povećao znanje!’ (Muslim, br. 810.)
Najuzvišenija sura u Kur’anu jeste Majka Kur’ana (El-Fatiha) kao što se vjerodostojno prenosi od Ebu Se‘ida b. El-Mu’alle da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Doista, nije objavljena sura u Tevratu, niti Indžilu, niti Zeburu, niti Kur’anu slična njoj. Ona je sedam ajeta koji se ponavljaju i Časni Kur’an koji mi je dat.” (Buhari, br. 4474.) A u njoj se spominju Allahova imena i svojstva više nego što se spominje Drugi svijet.
Također, vjerodostojno se prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, za suru El-Ihlas, tj. Kul huvallahu ehad rekao da je ravna jednoj trećini Kur’ana. (Buhari, br. 6643, 7374; Muslim, br. 811, 812.) Upravo zbog toga što govori samo o Uzvišenom Allahu, Njegovim imenima i svojstvima, kao što i jedna trećina cijelog Kur’ana govori o Svevišnjem Allahu.
Prenosi se od Aiše, radijallahu anha, da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, ashaba koji je često učio suru El-Ihlas i govorio: ‘Uistinu, ja je volim jer ona opisuje Milostivoga’, obradovao riječima da i Allah njega voli zbog toga.” (Buhari br. 7375. i Muslim br. 813.) (Vidjeti: Der‘u Te‘arudil-Akli ven-Nakli, 5/310-312.)
Piše: Hajrudin Tahir Ahmetović
Vidi manjePreuzeto sa http://minber.ba/vaznost-poznavanja-allahovih-imena-i-svojstava/