Prije nekoliko godina prisustvovao sam džumanskoj hutbi na kojoj je hatib, govoreći o Allahovoj milosti i pokajanju, naveo krajnje čudnu i neobičnu predaju čiji je iritantni sadržaj čak i one muslimane koji načela islamskog vjerovanja poznaju tek površno, naveo da posumnjaju u njenu autentičnost. Samo nekoliko dana nakon te hutbe, jedan Bošnjak koji radi u inostranstvu reče mi kako je nedavno, također na hutbi, čuo “strašnu predaju”, od koje mu se krv sledila u žilama i koju se ustručava i prepričati. Čim je “izokola” počeo pojašnjavati, odmah sam shvatio da je posrijedi ista predaja. Također, nedavno me još jedan poznanik upitao jesam li čuo tu i tu predaju, i opet se ispostavilo da se radi o identičnom predanju. Dakle, činjenica je da se ta, slobodno je nazovimo, “horor priča” itekako citira na vazovima i hutbama u Bosni i dijaspori, što je jedan razlog više da se u vezi s njom utvrde činjenice i da se na nju upozori. Odmah napominjem da je priča koja slijedi čista izmišljotina i laž na Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a jedini cilj zbog kojeg ćemo je citirati jeste da muslimanima općenito, a imamima i hatibima posebno, ukažemo kako na njenu ništavnost tako i na zabranjenost njenog citiranja na hutbama ili predavanjima, osim s namjerom da se na nju upozori i da se demantira njena autentičnost. Ovu apokrifnu predaju zabilježio je Ebu Lejs, Nasr b. Muhammed Semerekandi, poznat kao Fekih (umro 373. h. g.), u svom djelu Tenbihul-gafilin bi ehadisi sejjidil-enbijai vel-murselin, str. 107. Ova knjiga prevedena je 2006. godine na naš jezik i nosi naslov Upozorenje nemarnima, a izdavač je Behram-begova medresa u Tuzli. Sporna predaja spominje se na stranama 63–64, a ona, uz napomenu da je prijevod priče koja slijedi originalan, tj. da nije preuzet iz spomenutog prijevoda na našem jeziku, glasi:

Jednom prilikom Omer b. Hattab, radijallahu anhu, plačući je ušao kod Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa ga on upita: “Zbog čega plačeš, Omere?”, a on odgovori: “Allahov Poslaniče, pred vratima je mladić koji silovito plače, pa mi se srce cijepa zbog toga.” (Nakon što je mladić ušao u Poslanikovu sobu), Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upita ga zbog čega plače, a on mu odgovori: “Allahov Poslaniče, plačem od silnih grijeha (koje sam počinio), pa strahujem od Silnog koji se na mene rasrdio.”
“Mladiću, jesi li Allahu učinio širk (tj. druga Mu pripisao)?”, upita ga Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.
“Nisam”, odgovori on.
“A jesi li nevinu osobu bespravno ubio?”, opet ga upita Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.
“Nisam”, reče opet.
“Onda će ti Allah oprostiti grijeh, pa makar bio velik kao sedam nebesa i sedam zemalja i kao planine najveće!”, reče mu Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, a on na to reče: “Allahov Poslaniče, moj je grijeh veći i od sedam nebesa i od sedam zemalja i od planina najvećih!”
“Šta je veće, tvoj grijeh ili Kursijj?”, upita ga Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, a on odlučno odgovori: “Veći je moj grijeh.”
“A šta je veće, tvoj grijeh ili Arš (Allahovo Prijestolje)?”, opet ga upita Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, a on opet odgovori: “Veći je moj grijeh.”
“Šta je veće, tvoj grijeh ili oprost tvoga Gospodara?”, opet ga upita Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, a on ovaj put reče: “Veći je oprost moga Gospodara, a veliki grijeh ne može oprostiti niko osim Allaha koji je najveći.”
“Pa hajde, onda, ispričaj mi o kakvom je grijehu riječ?”, reče mu Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, a mladić odgovori: ”Stidim se ispričati ti o čemu se radi, Allahov Poslaniče.” Međutim, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, opet mu reče: “Ispričaj mi šta se dogodilo!”, nakon čega mladić poče svoju priču: “Allahov Poslaniče, bio sam pljačkaš grobova (tj. skrnavio je kabure nedavno ukopanih mrtvaca te s njih krao ćefine i vrijednosti koje bi eventualno s njima bile pokopane) i to sam radio zadnjih sedam godina sve dok nedavno nije umrla jedna mlada djevojka ensarijka (tj. Medinjanka) čiji sam kabur otkopao i izvadio je iz njenih ćefina (tj. ukrao ih). Potom sam se brže-bolje udaljio od njenog kabura, međutim, šejtan me nadvladao pa sam se vratio do nje i mrtvu je obljubio! Tek što sam se malo od nje odmakao, ona oživi, ustade i reče: “Teško ti se, mladiću! Zar se ne stidiš Onoga koji će na Dan obračuna račune svoditi, na Dan kada će Svoj Kursijj radi presude postaviti i onda će se zulumćarima, u ime onih kojima su zulum činili, osvetiti! Ostavio si me golu među mnoštvom mrtvaca i još si me ostavio nečistu (tj. u stanju džunupluka) pred Uzvišenim Allahom!”
Nakon što mladić izgovori ove riječi, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, žurno ustade sa mjesta te ga (svojim prstima) podbode u potiljak i reče mu: “Teški grješniče, Vatri si najpotrebniji! Gubi se odavde!”

Mladić ode te se punih četrdeset noći kajao, a nakon četrdesete noći on diže glavu prema nebesima i reče: “Gospodaru Muhammeda, Adema i Have, ako si mi oprostio, molim Te obavijesti o tome Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, i njegove drugove, a ako mi nisi oprostio, molim Te da sa neba pošalješ vatru koja će me spržiti i koja će mi biti iskup za patnju na ahiretu!”

Nakon toga, melek Džibril došao je Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i rekao mu: “Neka je spas na tebe, Muhammede, tvoj Gospodar te poselamio!”, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: “On je Es-Selam (Spas ili Onaj koji je čist od svake mahane), i od Njega je selam (mir i spas) i Njemu se svaki selam vraća!”
Džibril zatim Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, reče da ga je Uzvišeni Allah upitao sljedeće: “Jesi li ti stvorio stvorenja?”, a on odgovori: “Nikako! Allah je stvorio i mene i njih.” “A da li ih opskrbljuješ?”, opet ga upita Džibril, a on odgovori: “Nikako! Allah opskrbljuje i mene i njih.” “A da li si ti taj koji im oprašta?”, opet ga upita Džibril. “Ne, nikako! Allah oprašta i meni i njima!”, odgovori Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Tada Džibril reče: “Uzvišeni Allah poručuje ti: “Oprosti Mome robu jer i Ja sam mu već oprostio!”
Nakon toga, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pozva ovog mladića i obradova ga viješću da mu je Uzvišeni Allah oprostio.” Kraj predaje.

Šta je sporno u ovoj predaji?

Prije svega, u lancu prenosilaca ove predaje nalazi se izvjesni Ahmed b. Jakub b. Abduldžebbar, Ebu Bekr el-Džurdžani za kojeg je općepoznato da je lažac koji je izmišljao hadise, tj. lagao na Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Ovu činjenicu potvrdili su veliki hadiski eksperti poput imama Bejhekija, Hakima i Zehebija. (Vidjeti: Zehebi, Mizanul-i‘tidal, 1/165) Ako znamo da lažne hadise nije dozvoljeno citirati niti prenositi osim u svrhu upozoravanja širih masa da su oni apokrifni i da prema njima nije dozvoljeno postupati, onda nam je jasno da, kada i ne bi bilo drugog razloga osim ovog, i to bi muslimanima trebalo biti sasvim dovoljno da ovu priču nikada ne spomenu u afirmativnom smislu, kako to, nažalost, čine neki od njih. Inače, u samoj knjizi Tenbihul-gafilin, u kojoj je zabilježena ova predaja, nalazi se mnoštvo slabih i izmišljenih hadisa. Profesor Velid Semih Abdul‘āl tvrdi da je tek površnim analiziranjem hadisa koji se spominju u ovoj knjizi utvrdio da se u njoj nalazi najmanje dvadeset lažnih i šezdeset šest slabih hadisa, od čega je trinaest izuzetno slabih. (Vidjeti: http://www.alukah.net/sharia/1062/47924/) Imam Zehebi, govoreći o autoru ove knjige Ebu Lejsu Semerekandiju poznatijem kao Fekih, i pored toga što tvrdi da je bio učen i pobožan, kaže da je “promovirao lažne hadise”. (Vidjeti: Zehebi, Sijeru ‘alamin-nubela, 16/322–323)
Pored ništavnog lanca prenosilaca, ova predaja sadrži tvrdnje i poruke koje su u koliziji sa općepoznatim i kategoričkim islamskim načelima i postulatima.

Naprimjer, tvrdnja da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dotičnom mladiću rekao: “Teški grješniče, Vatri si najpotrebniji!! Gubi se odavde!”, jednostavno je neprihvatljiva jer niko od njega nije bolje znao da Uzvišeni Allah iskrenim pokajnicima oprašta svaki grijeh, bez obzira koliko on velik i ogavan bio. Kroz riječi poslanika Ibrahima, alejhis-selam, Uzvišeni Allah poručuje nam: “Nadu u milost Gospodara svoga mogu gubiti samo oni koji su zabludjeli.” (El-Hidžr, 56) Također, Uzvišeni Allah kaže: “Reci: ‘O, robovi Moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će, sigurno, sve grijehe oprostiti; On, doista, mnogo prašta i On je milostiv.” (Ez-Zumer, 53)

Također, za jednog vjernika koji zna da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio najmilostivije stvorenje, kao i čovjek besprijekornog morala i ponašanja, nezamislivo je i pomisliti da se on ovako ponio prema dotičnom mladiću, navodno ga podbadajući u potiljak i obraćajući mu se grubim riječima, pogotovo ako se uzme u obzir navodna tvrdnja da je Uzvišeni Allah, zbog pouke i upozorenja, oživio umrlu djevojku kako bi ovog mladića potaknula na iskreno pokajanje.

Na kraju, treba napomenuti da citirana lažna predaja nije i jedina koja se prepričava na hutbama i predavanjima, već je takvih predaja, nažalost, daleko više. Činjenica je da se posljednjih godina na naš jezik prevodi mnogo islamske literature, prvenstveno s arapskog, ali i sa turskog, engleskog i drugih jezika, što je u globalu izuzetno pozitivan trend. Međutim, pri odabiru štiva koje se namjerava prevesti, svi oni koji rade na prijevodu, od inicijatora preko prevodioca do izdavača i budućih šerijatskih recezenata, trebali bi se potruditi da odaberu samo ona djela koja su u originalu već prošla stručnu verifikaciju (ar. tahkik), a kojih u arapskom svijetu uglavnom ima u izobilju, gdje je pored svake citirane predaje naveden i stepen njene vjerodostojnosti. U suprotnom, ukoliko se djela prepuna apokrifnih i slabih hadisa budu publicirala bez ikakvih upozorenja ili podnožnih napomena kod spornih predaja koje bi čitateljima jasno ukazivale da se radi o lažima i izmišljotinama a ne o časnim hadisima, slobodno možemo kazati da su takve publikacije vrsta afirmiranja laži i zablude a ne istine i Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, upute.

Piše: Amir Durmić
http://minber.ba/blud-mladica-sa-mrtvom-djevojkom-lazna-predaja-koju-cesto-cujemo-sa-minbera/

Ibadet (obožavanje) sveobuhvatno je ime za sve ono što Allah voli i čime je zadovoljan od govora i djela vidljivih i skrivenih. Ovako je to definisao šejhul-islam Ibn-Tejmije, rahimehullah. Dva su uslova ispravnosti ibadeta: nijet-da je djelo iskreno urađeno samo u ime Allaha i da je u skladu s šerijatskim propisima. U definiciji ibadeta, kao i u uslovima njegove ispravnosti primjećujemo dvije veoma važne činjenice. Prva je da je ibadet u cilju traganja za Allahovim zadovoljstvom, a druga je da taj ibadet mora biti zasnovan na potpunoj iskrenosti u toj namjeri.
Pogledajmo šta o tome kažu neki kur’anski i hadiski tekstovi:
”Reci: ‘Namaz moj, i obredi moji, i život moj, i smrt moja doista su posvećeni Allahu, Gospodaru svjetova.” (El-En’am, 162.)
Od vladara pravovjernih Omera ibnul-Hattaba, radijallahu anhu, prenosi se da je rekao: čuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da kaže: »Djela se cijene samo prema namjeri i svakoj osobi pripada samo ono što je i naumila. Pa čija hidžra bude radi Allaha i Njegovog Poslanika, njegova hidžra je Allahu i Njegovom Poslaniku, a čija hidžra bude radi dunjaluka da bi nešto od njega postigao ili radi žene, da bi se njome oženio, njegova hidžra je za ono za što ju je i naumio.» (Buharija)
“O vjernici, propisuje vam se post, kao što je bio propisan generacijama prije vas – ne bi li ste bogobojazni bili!” (el-Bekare, 183.)
“Onaj ko dođe sa novotarijom (izmisli novotariju) u ovoj našoj stvari (vjeri) a nije od nje, ona mu se odbija (tj. to djelo mu se ne prima)”. (Buharija)
„Do Allaha neće doprijeti meso njihovo i krv njihova, ali će Mu stići iskreno učinjena dobra djela vaša; …” (El-Hadždž, 37.)
“Džine i ljude sam stvorio samo zato da Mi se klanjaju” (Ez-Zarijat: 56)
Navedeni tekstovi nam jasno daju sliku vezanu za ibadet. Na prvom mjestu nam se jasno pojašnjava da je svrha stvaranja čovjek, odnosno njegova životna misija ibadet-pokornost Allahu. Na drugom mjestu nam objašnjava da taj ibadet mora biti radi Allaha samo. Treće poruka je da ibadet mora biti u skladu islamskih principa, tj. ibadet nije podložan dodavanjima ili oduzimanjima po ličnoj mjeri i volji. Četvrta poruka je da ibadet nije propisan forme radi, tj. da musliman samo ima nekakvu obavezu. Cilj ibadeta je povećavanje i jačanje bogobojaznosti i strahopoštovanja prema Allahu. Ibadetom se teži ka Allahovom zadovoljstvu.
Spomenute poruke bi trebalo imati na umu stalno. Ibadet nije ni da nas neko vidit niti da kažemo da smo nešto uradili prema Allahu, kako bi Mu se „odužili“. Ibadet treba da ostavlja trag na nama i da uzrokuje pozitivne promjene. Ukoliko toga ne bude, onda je to alarm za preispitivanje stanja našeg ibadeta.
Ramazan je izvanredna prilika da se dobro preispitamo sami sa sobom. Da vidimo to mjesto koje ibadet ima u našem životu, kakvo je njegovo stanje i da li ibadetom želimo i težimo onome čemu bi trebali težiti ?

Piše: Muhamed Ikanović
Ramazanski preporod, br. 3, Tuzla, ramazan 1436 h.g./juni 2015.a
http://minber.ba/svrha-ibadeta/

Kao što smo to već prethodno potvrdili, vjerovanje u kader nije u proturječnosti sa priznavanjem da čovjek ima mogućnost, sposobnost i slobodnu volju kojom odabire koje će djelo učiniti, a na to ukazuju mnogi šerijatski dokazi, kao i činjenice iz svakodnevnog života.

Šerijatski dokazi

Od brojnih šerijatskih dokaza spomenut ćemo sljedeće ajete:

…pa ko hoće, Gospodaru svome će, kao utočištu, poći. (En-Nebe, 39)

Žene vaše su njive vaše, i vi njivama vašim prilazite kako hoćete… (El-Bekara, 223)

…Allah nikoga ne opterećuje preko mogućnosti njegovih… (El-Bekara, 286)

I nastojte zaslužiti oprost Gospodara svoga… (Alu Imran, 133)

…pa ko hoće – neka vjeruje, a ko hoće – neka ne vjeruje! (El-Kehf, 29)

Činjenice iz svakodnevnog života

Svaki je čovjek svjestan i vrlo dobro zna da posjeduje volju i sposobnost kojima odlučuje hoće li neko djelo učiniti ili ne. Također, svaki čovjek vrlo dobro razlikuje djela koja čini svojom voljom i svojim htijenjem, kao što je, naprimjer, hod, od djela koja svojom voljom ne može kontrolirati, kakav je, recimo, slučaj s drhtavicom.[1]

Međutim, čovjekova volja i njegova sposobnost da učini neko djelo proizlaze iz sveopće volje Uzvišenog Allaha, odnosno, sve što čovjek učini svojom voljom, kontrolirano je Allahovom voljom i Njegovim htijenjem. Rekao je Uzvišeni Allah:

A vi ne možete htjeti ništa osim ono što hoće Allah, Gospodar svjetova! (Et-Tekvir, 29)

U pojašnjenju ovoga što smo kazali, šejh Ibn Sa‘di, Allah mu se smilovao, kaže:

“Kada vjernik klanja namaz, posti ili čini bilo koji vid dobrog ili lošeg djela, on je počinitelj svakog od tih djela, bez obzira bilo ono dobro ili loše. Isto tako, nema nikakve sumnje da je vjernik svako urađeno djelo počinio svojevoljno, čega je i on sam vrlo dobro svjestan. On osjeća, i u to je ubijeđen, da ni na koji način nije bio prisiljen da dotično djelo učini ili pak ne učini, te da je imao slobodan izbor prilikom odabira na koji će način postupiti.

U prilog navedenoj tvrdnji idu stvarnost i činjenično stanje, a o tome nam u Svojoj Knjizi govori i Uzvišeni Allah, kao i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u mnogobrojnim hadisima, koji su jasno potvrdili da su sva djela, bez obzira bila ona dobra ili loša, produkt onih koji ih čine, tj. njihovih počinitelja. Isto tako, i Kur’an i sunnet hvale počinitelje dobrih djela i potvrđuju da će oni za njih biti nagrađeni, dok počinitelje loših djela kude, obećavajući im kaznu za takva djela.

Imajući sve to u vidu, postaje nam jasno i sasvim izvjesno da ljudi svojom voljom čine različita djela, odnosno da po vlastitom izboru određeno djelo čine ili se od njega sustežu. Na ovo jasno i nedvojbeno ukazuju racionalni, osjetilni i šerijatski dokazi, kao i činjenice iz svakodnevnog života.

Ukoliko nam je ovo jasno, kako onda usaglasiti činjenicu da su ljudi počinitelji vlastitih djela, bez obzira bila li ona dobra ili loša, s činjenicom da su i jedna i druga već predodređena kaderom i da se ona dešavaju Allahovom voljom? Kao odgovor na ovo pitanje postavljamo protupitanje: ‘Koji se preduvjeti moraju ispuniti da bi ljudi učinili bilo kakvo djelo, bez obzira bilo ono dobro ili loše?’ Odgovor na ovo pitanje glasi: ‘Osnovni preduvjeti koji se moraju ostvariti da bi neko djelo bilo učinjeno jesu ljudska volja i njihova sposobnost da dotično djelo učine.’

Ovo implicira da je Stvoritelj preduvjeta, koji se obavezno moraju ostvariti da bi neko djelo uopće moglo biti učinjeno, u isto vrijeme i Stvoritelj djêlā koja posredstvom ostvarenja tih preduvjeta budu učinjena. Onaj ko je ovo shvatio više neće imati gore spomenutu nedoumicu i, uz Allahovu pomoć, moći će da pojmi i da usaglasi vjerovanje u sudbinu i Allahovo predodređenje sa činjenicom da svaki pojedinac posjeduje slobodnu volju.

Pored svega spomenutog, vrlo je bitno naglasiti da je Uzvišeni Allah vjernicima olakšao put ka ostvarenju legitimnih i šerijatom propisanih ciljeva tako što im je darovao Svoju dobrotu i pomoć, te ih uputio na poduzimanje legitimnih koraka čije je ostvarenje preduvjet ostvarenja konačnog cilja, a u isto vrijeme od njih je otklonio sve prepreke koje im stoje na tom putu. U kontekstu ovoga što smo rekli, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: ‘A onaj ko je od sretnika, njemu je olakšano činjenje djela koja čine sretni.’[2]

Slična je situacija i sa grješnicima kojima je Uzvišeni Allah uskratio Svoju milost i prepustio ih samima sebi, jer oni u Njega ne vjeruju niti se na Njega oslanjaju, pa ih je On usmjerio ka onome čemu su se i sami okrenuli i onome što su sami za sebe izabrali.”[3]
___________________
Nastaviće se…
Naslov originala: El-Imanu bil-kada’i vel-kader
Naslov prijevoda: Vjerovanje u Allahovo određenje i sudbinu
Autor: Muhammed b. Ibrahim el-Hamed
Knjigu pregledao i svojim komentarima i opaskama popratio: Abdulaziz b. Abdullah b. Baz
Recenzija prijevoda: prof. dr. Zuhdija Hasanović.
Preveo: Amir Durmić
http://minber.ba/vjerovanje-u-kader-i-slobodna-volja/
____________________
[1] Ibn Tejmijja, Minhadžus-sunna, 3/109–112, Ibn Kajjim, Et-Tibjanu fi aksamil-Kur’an, str. 45 i 166–169. Također vidjeti: Ibn Usejmin, Resailu fil-akida, str. 37–38, i El-Kadau vel-kader, str. 15–17.
[2] Muslim, Sahih, br. 2647, Poglavlje o kaderu.
[3] Ibn Sa‘di, Et-Tenbihatul-letifa, str. 82–83. Također vidjeti: Ibn Kudama, Lumatul-itikad, str. 22, šejh Muhammed Halil Herras, Šerhu akidetil-vasitijja, str. 228, šejh Muhammed Bešir es-Sehsevani el-Hindi, Sijanetul-insani an vesvesetiš-šejtani šejhi Dahlan, str. 239–243.

Opravdanje kaderom legitimno je u situacijama kada čovjek bude stavljen na kušnju različitim vidovima nevolja i tegoba, kao što su, naprimjer, siromaštvo, bolest, gubitak voljenih, upropaštena ljetina, propast imetka, nenamjerno ubistvo i tome slično, jer se u tom slučaju čovjekovo pozivanje na Allahovo određenje smatra njegovim potpunim zadovoljstvom da mu je samo Allah Gospodar i niko drugi. Dakle, legitimno je da se čovjek poziva na Allahovo određenje onda kada ga zadese tegobe i iskušenja, a ne onda kada čini grijehe i sramotna djela, jer “sretnik je onaj ko traži oprosta za grijehe koje je počinio i strpi se na iskušenjima koja su ga zadesila, baš onako kako je rekao Uzvišeni Allah:

Zato ti budi strpljiv – Allahovo obećanje je istina – i moli da ti budu oprošteni tvoji grijesi… (El-Mu’min, 55)

Što se tiče nesretnika, on tuguje i očajava zbog nevolja koje ga zadese, a kada počini grijeh, za njega se nastoji opravdati kaderom.”[1]

Ovo ćemo pojasniti kroz sljedeći primjer: Kada bi jedan čovjek nenamjerno ubio drugoga, pa ga ljudi zbog toga počeli grditi i prekoravati, a on se za počinjeno nenamjerno ubistvo pravdao govoreći kako je to Allahov kader, njegovo opravdanje bilo bi sasvim legitimno, međutim, to ga ne bi oslobodilo obaveze iskupa koji je propisan onome ko počini nenamjerno ubistvo.[2] Što se pak tiče čovjeka koji bi nekoga ubio namjerno, pa ga drugi zbog počinjenog zlodjela stali koriti i grditi, a on se počeo pravdati kako je njegov zločin predodređen kaderom, njegovo opravdanje ne bi bilo prihvaćeno. To nam je jasno i iz primjera Adema, alejhis-selam, koji je u polemici porazio Musaa, alejhis-selam, a tu polemiku prepričao nam je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, koji kaže: “Raspravljali su se Adem i Musa, pa Musa upita Adema: ‘Jesi li ti onaj Adem koga je njegova pogreška izvela iz Dženneta?’, a Adem mu uzvrati pitanjem: ‘A jesi li ti onaj Musa kojeg je Allah (nad ostalim svijetom) odlikovao poslanstvom i Svojim govorom, pa da bi me isti ti korio zbog onoga što mi je bilo predodređeno i prije nego što ću biti stvoren?’ Ovako je Adem u polemici nadgovorio Musaa.”[3]

Iz ove predaje vidimo da Adem, alejhis-selam, svoj grijeh nije pokušao opravdati kaderom, kako to misle određene grupacije, niti je Musa, alejhis-selam, prekorio Adema zbog počinjenog grijeha, jer je vrlo dobro znao da je Adem od Allaha zatražio oprost i za svoj se grijeh pokajao, nakon čega ga je Allah učinio Svojim izabranikom, oprostio mu i na Pravi put mu ukazao – a onaj ko se za učinjeni grijeh pokaje poput je onoga ko grijeha uopće ni nema.

Da je Musa kojim slučajem Adema korio za grijeh koji je učinio, Adem bi mu odgovorio na sljedeći način: “Ja sam grijeh učinio i za njega sam se pokajao, pa mi je Allah i oprostio”, a uz to bi mu i rekao: “Ti si, o Musa, također ubio čovjeka i bacio ploče i učinio[4] druga slična djela…” Međutim, Musa je spomenuo nevolju u koju je Adem upao, pa se on za nju i opravdao kaderom.[5]

“Nevolje i probleme koji su mu predodređeni čovjek mora prihvatiti kao neminovnost koju nije mogao izbjeći. Na taj način on pokazuje da je u potpunosti zadovoljan Allahom kao svojim jedinim Gospodarom. S druge strane, ukoliko je riječ o grijesima, niko nema pravo griješiti (i onda te grijehe pravdati kaderom), međutim, ukoliko i učini grijeh, čovjekova je obaveza da od Allaha zatraži oprost i pokaje se. Dakle, svaki je čovjek dužan kajati se zbog sramotnih djela koja je učinio i biti strpljiv u nevoljama, ukoliko se u njima obreo.”[6]

Opravdavanje kaderom legitimno je i osobi koja se pokajala za počinjeni grijeh. Naprimjer, ukoliko bi je neko korio i grdio za grijeh koji je nekada učinila i za njega se poslije pokajala, dozvoljeno joj je da kaže kako je tako bilo kaderom određeno.

Ukoliko bi pokajnika neko upitao: “Zbog čega si (u prošlosti) počinio taj i taj grijeh?”, a on odgovorio: “Tako je bilo kaderom određeno. Ja sam se za taj grijeh pokajao i od Allaha oprost tražio”, njegovo opravdanje bilo bi legitimno i prihvaćeno.[7]

A nikome ne priliči da kori pokajnika, jer se djela ne cijene prema početku, već po završetku!
___________________
Nastaviće se…
Naslov originala: El-Imanu bil-kada’i vel-kader
Naslov prijevoda: Vjerovanje u Allahovo određenje i sudbinu
Autor: Muhammed b. Ibrahim el-Hamed
Knjigu pregledao i svojim komentarima i opaskama popratio: Abdulaziz b. Abdullah b. Baz
Recenzija prijevoda: prof. dr. Zuhdija Hasanović.
Preveo: Amir Durmić
http://minber.ba/kada-je-opravdanje-kaderom-sudbinom-legitimno/
________________________
[1] Ibn Tejmijja, Medžmuul-fetava, 8/454. Također vidjeti: Ibn Tejmijja, Iktidaus-siratil-mustekim, 2/857–858.
[2] Način iskupa za nenamjerno ubistvo pojašnjen je u sljedećem ajetu: “Nezamislivo je da vjernik ubije vjernika, to se može dogoditi samo – nehotice. Onaj ko ubije vjernika nehotice – mora osloboditi ropstva jednog roba vjernika i predati krvarinu porodici njegovoj; oslobođen je krvarine jedino ako oni oproste. Ako on pripada narodu koji vam je neprijatelj, a sam je vjernik, mora osloboditi ropstva jednog roba vjernika; a ako pripada narodu s kojim ste u savezu, mora dati krvarinu porodici njegovoj i osloboditi ropstva jednog roba vjernika. Ne nađe li, mora uzastopce postiti dva mjeseca da bi Allah primio pokajanje – a Allah sve zna i mudar je.” (En-Nisa, 92) (op. prev.)
[3] Muslim, Sahih, Poglavlje o kaderu, 8/50, br. 2652.
[4] Musaovo bacanje ploča spominje Kur’an: “A kada se Musa srdit i žalostan narodu svome vrati, povika: ‘Kako ste tako ružno poslije odlaska moga postupili! Zašto ste požurili i o naređenje Gospodara svoga se oglušili?’ – i ploče baci, i brata svoga za kosu dohvati i poče ga vući sebi…” (El-A‘raf, 150), kao i to da je usmrtio jednog čovjeka: “…i Musa ga udari šakom i – usmrti…” (El-Kasas, 15). (op. prev.)
[5] Vidjeti: Ibn Tejmijja, Medžmuul-fetava, 8/178, Minhadžus-sunna, 3/78–81, El-Ihtidžadžu bil-kader, str. 18–22, i El-Furkan, str. 103–105. Također vidjeti: Ibn Muflih, El-Adabuš-šerijja, 1/258–260, Ibn Kesir, El-Bidajetu ven-nihaja, 1/83–87.
[6] Ibn Ebu Izz el-Hanefi, Šerhul-akidetit-Tahavijja, str. 147, i Ibn Tejmijja, El-Fetavel-kubra, 5/163, i Et-Tedmurijja, str. 231. Također vidjeti: Muhammed b. Abdulvehhab, El-Mesailul-mulehhasati min fetava Ibn Tejmijja, str. 34.
[7] Vidjeti: Ibn Kajjim, Šifaul-alil, str. 35. Također vidjeti: Esad Muhammed es-Sagardži, El-Kadau vel-kader, str. 24, Ibn Usejmin, Takribut-tedmurijja, str. 115.

Ukoliko bi neko postavio sljedeće pitanje: “Mi vjerujemo da se sve, bilo dobro ili zlo, dešava Allahovom voljom i Njegovim određenjem, pa da li to znači da se Uzvišenom Allahu pripisuje zlo? Da li u nekim Njegovim djelima ima zla?”, odgovor bi glasio: Uzvišeni Allah potpuno je čist i vrlo daleko od svakog oblika zla i On ne čini ništa osim ono što je dobro. To što kader pripisujemo Uzvišenom Allahu nikako i ni u kojem slučaju ne znači da on sadrži neki oblik zla, jer je kader u suštini Allahovo znanje, Njegovo pisanje tog znanja, Njegova volja i rezultat Njegovog stvaranja, a sve spomenuto čistō je i nenatrunjenō dobro i savršenost u svakom smislu, što opet potvrđuje da se zlo ne dovodi ni u kakvu vezu sa Sveznajućim Gospodarom, niti sa Njegovim imenima, svojstvima i djelima. Da Uzvišeni Allah kojim slučajem čini zlo, neka je slavljen i daleko od toga!, tada bi i neko od Njegovih imena bila izvedenica iz pojma zlo, što bi opet značilo da sva Njegova imena nisu lijēpā, kao i to da bi neki Njegovi propisi i odredbe sadržavali nešto negativno, neka je On uzvišen i vrlo daleko od toga!

Istina je da se zlo dovodi u vezu s Njegovim stvorenjima i sa produktima Njegovog djelovanja, što znači da je zlo (ponekad) sadržano u rezultatima Allahovog određenja, a ne u suštini tog određenja. Naprimjer, neku ćemo stvar u određenim okolnostima ocijeniti zlom i negativnom, dok ćemo istu tu stvar u drugim okolnostima ocijeniti kao dobru i pozitivnu. Dakle, u ovakvim slučajevima “zlo” je relativno, jer je loše po nekog, a istovremeno dobro po nekog drugoga; ponekad za istu osobu ono bude dobro s jednog aspekta, a loše s drugog, što je i najčešći slučaj (tj. da istoj osobi odredba bude s jedne strane loša, a s druge dobra). Ovakav je slučaj, recimo, sa kisāsom (odmazdom), šerijatskim kaznama, eliminiranjem nevjernika itd. Sve pobrojano loše je po njih same, tj. po nevjernike ili one nad kojima bude izvršen kisās i šerijatska kazna, ali opet i po njih same u tome ima određene koristi, dok je, s druge strane, u sprovođenju kisāsa i šerijatskih kazni veliko dobro za druge, jer se njima praktično demonstrira kako prolaze zločinci i prijestupnici i kako Uzvišeni Allah jedne ljude suzbija s drugima. Sličan je slučaj i sa bolestima koje su, sa jedne strane, nevolja i zlo, međutim, ako ih posmatramo sa ostalih strana, uvidjet ćemo da vrlo često donose i mnogo dobra.[1]

Iz svega priloženog zaključujemo da se zlo ni u kojem slučaju ne dovodi u vezu sa Uzvišenim Allahom, niti Mu se ono može niti smije pripisati. To je potvrđeno i u predaji koju bilježi imam Muslim u Sahihu, u kojoj se navodi da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, u dovi koju je učio odmah nakon početnog tekbira u namazu, veličao svoga Gospodara i negirao da se Njemu Uzvišenom pripisuje zlo, govoreći: “Odazivam Ti se i sretan Ti stojim na raspolaganju! Svako dobro u Tvojim je rukama, a zlo se Tebi ne pripisuje. Kod Tebe utječište tražim i Tebi pripadam, blagodaran Ti si i uzvišen!”[2]

U komentaru ovog hadisa Ibn Kajjim kaže: “Allah je uzvišen i vrlo daleko od toga da Mu se pripiše bilo kakav oblik zla. Sve što se dovodi u vezu s Njim čisto je dobro, a zlo je postalo zlo onda kada je izgubilo vezu sa Allahom, tj. kada je prestalo biti legitimno dotičnu stvar pripisivati Allahu i vezati je za Njega, jer kada bi to kojim slučajem bilo legitimno, tada se ne bi ni radilo o nečemu što je loše, već o nečemu što je dobro. Uzvišeni Allah Stvoritelj je i dobra i zla, a zlo se nalazi pri nekim Njegovim stvorenjima, a ne u suštini Njegovog stvaranja, niti u Njegovim djelima.

Njegovo stvaranje, Njegovo djelovanje, Njegova odredba, Njegovo predodređenje – sve je to u suštini čistō dobro, bez imalo zla. Zbog toga je Uzvišeni Allah čist i vrlo daleko od svakog oblika zulma (tj. nasilja), koji se definira kao ‘postavljanje nečega na njemu neodgovarajuće mjesto’, jer On svaku stvar postavlja na mjesto koje mu u potpunosti odgovara, što i jeste čistō i nenatrunjenō dobro, dok je zlo stavljanje nečega na mjesto koje za njega nije predviđeno. Dakle, ukoliko se određena stvar postavi na mjesto koje je za nju i predviđeno i koja joj u potpunosti odgovara, u tom slučaju ne radi se o zlu, već o dobru. Iz kazanog nam je jasno da se zlo ne pripisuje Allahu, a i Njegova lijepa imena to svakako potvrđuju i o tome svjedoče.”[3]

Ibn Kajjim također je kazao: “Allahova lijepa imena u potpunosti negiraju svaku mogućnost da se Njemu pripiše bilo kakav oblik zla, nepravde ili nečega što je loše, međutim, Uzvišeni je Allah, i pored toga, Stvoritelj svega. On je stvorio robove, njihova djela, njihove pokrete i ono što oni govore, pa tako, kada rob uradi neko loše i zabranjeno djelo, za njega kažemo da je počinitelj tog lošeg i zabranjenog djela, a njegov Gospodar je Taj koji ga je učinio počiniteljem tog (ne)djela. To što ga je Uzvišeni Allah učinio počiniteljem tog (ne)djela potpuna je pravda, velika mudrost i ispravna odluka, odnosno čisto dobro, i pored toga što će ono što će počinitelj uraditi biti nešto zlo i ružno. Ovakvom odredbom Uzvišeni Allah svaku stvar postavlja na njoj odgovarajuće mjesto, čineći to sa mudrošću na kojoj Mu se treba zahvaljivati. U suštini, sve to na koncu donosi određene vrste koristi i dobra, i pored toga što djelo koje je učinio taj čovjek biva okvalificirano kao sramotno, zlo i ružno.”[4]
“Zaključujemo da se Uzvišenom Allahu ni u kojem slučaju ne pripisuje zlo, jer ukoliko bismo tvrdili takvo nešto, to bi značilo da On stvari postavlja na njima neodgovarajuća mjesta, što je vid zuluma, tj. nasilja i nepravde, od čega je Uzvišeni Allah vrlo daleko.

Ukoliko Uzvišeni Allah nekog čovjeka kazni određenom kaznom zbog grijeha koji je počinio, što je za počinitelja lično vid zla i nevolje, ne možemo reći da je Allah učinio nešto što je zlo, jer se kazna za prijestup i grijeh ubraja u dobro i pravdu, a ne u zlo i nepravdu. Isto tako, ukoliko Uzvišeni Allah uskrati ostvarenje određene dobrobiti ili onemogući povode koji vode do te dobrobiti, to se opet ne smatra zlom, jer nepostojanje nečega nije vid djelovanja pa da bismo ga mogli okvalificirati kao dobro ili loše i onda ga dovesti u vezu sa Allahom. Uz sve to, Uzvišeni Allah nije obavezan da na Pravi put uputi svakog Svog roba niti da mu podari sreću i uspjeh u životu, već On iz Svoje neizmjerne dobrote upućuje onoga koga On hoće i daruje sreću i uspjeh onome kome On hoće, a ukoliko nekome tu uputu i sreću uskrati, to se ne smatra nepravdom, niti zlom.”[5]

Rekao je šejhul-islam Ibn Tejmijja, Allah mu se smilovao: “Uzvišeni Allah potpuno je neovisan o Svojim robovima i On za njima nema nikakve potrebe. Naredio im je ono što im donosi korist, a zabranio im je ono što je po njih štetno. Na taj način, dakle kroz naredbe i zabrane, On im iskazuje najveći oblik dobročinstva, jer im pomaže da budu pokorni i bogobojazni.
Kada bismo pretpostavili da neki pobožan i učen čovjek svim ljudima bez izuzetka naređuje da rade ono što je po njih korisno, a potom nekima od njih pomogne u činjenju onoga što im je naredio, dok drugima tu pomoć uskrati, kazali bismo da je taj čovjek dobročinitelj prema onima kojima je pomogao, ali bismo isto tako zaključili da on ni u kojem slučaju nije nepravedan prema onima kojima je svoju pomoć uskratio.
Također, ukoliko bi taj čovjek pravedno i sasvim primjereno kaznio prijestupnika onako kako on to, shodno veličini i težini prijestupa, i zaslužuje, taj bi čovjek i u tom slučaju zaslužio svaku pohvalu.

Ako nam je ovo jasno, pitamo se kako uopće porediti ovog mudrog i pravednog čovjeka sa Onim koji je najmudriji među mudrima i najmilostiviji među svim milosnima?! Kroz naredbe koje Uzvišeni Allah stavlja u obavezu Svojim robovima, On ih u suštini usmjerava na Pravi put, podučava ih i upoznaje sa suštinom dobra. Kada ih potpomogne u činjenju onoga što im je naredio, u tom slučaju On je Svoju blagodat prema njima upotpunio i zaslužuje da Mu se Njegov rob svesrdno zahvaljuje – i zbog toga što mu je nešto naredio i zbog toga što mu je pomogao da tu obavezu izvrši.

Međutim, ukoliko mu Uzvišeni Allah uskrati Svoju pomoć i ostavi ga sve dok ne upadne u grijeh, On je tako postupio zbog određene mudrosti koja je Njemu znana.”[6]
Kada čovjek shvati i spozna šta mu šteti, a šta mu koristi, njegova je obaveza da se ponizno obrati Uzvišenom Allahu i da Ga usrdno moli za pomoć u činjenju onoga što je po njega dobro i korisno. On ne smije pomisliti, niti kazati: “Ja neću ništa poduzimati sve dok Allah ne stvori djelo koje ću učiniti!” Jer, ukoliko bi ovog čovjeka napao neprijatelj ili divlje zvijeri, nema nikakve sumnje da bi im pokušao umaći, a neće ni pomisliti da kaže: “Ja nikuda neću ići sve dok Allah ne stvori moj bijeg (tj. dok ne odredi da odavde umaknem).”[7]
Nastaviće se…
____________________________
Naslov originala: El-Imanu bil-kada’i vel-kader
Naslov prijevoda: Vjerovanje u Allahovo određenje i sudbinu
Autor: Muhammed b. Ibrahim el-Hamed
Knjigu pregledao i svojim komentarima i opaskama popratio: Abdulaziz b. Abdullah b. Baz
Recenzija prijevoda: prof. dr. Zuhdija Hasanović.
Preveo: Amir Durmić
http://minber.ba/da-li-se-uzvisenom-allahu-pripisuje-zlo/
______________________
[1] Jer bivaju otkup za počinjenje grijehe i za nemarnost prema Allahu i Njegovim naredbama i tome slično. (op. prev.)
[2] Muslim, Sahih, 1/535, br. 771, Poglavlje o namazu putnika.
[3] Ibn Kajjim, Šifaul-alil, str. 364–365. Također vidjeti: Ibn Tejmijja, Minhadžus-sunna, 3/142–144, Ibn Kajjim, Et-Tefsirul-Kajjim, str. 550–556, Medaridžus-salikin, 1/409–412, i Bedaiul-fevaid, 2/214–215, od istog autora, Zejd b. Fejjad, Er-Revdatun-nedijja, str. 354–360, dr. Muhammed b. Rebia el-Medhali, El-Hikmetu vet-ta‘lilu fi ef‘alillah, str. 199–204.
[4] Ibn Kajjim, Šifaul-alil, str. 366–385. Također vidjeti: Ibn Tejmijja, Minhadžus-sunna, 1/145–146, 3/142–145, i El-Hasenetu ves-sejjietu, str. 52, kao i Ibn Kajjim, Tarikul-hidžretejn, str. 172–181.
[5] Dr. Muhammed b. Rebia el-Medhali, El-Hikmetu vet-ta‘lilu fi ef‘alillah, str. 202. Također vidjeti: šejh Muhammed Emin Šenkiti, Def‘u ihamil-idtirabi an ajatil-Kitab, str. 286–287.
[6] Ibn Tejmijja, Minhadžus-sunna, 3/38. Također vidjeti: Ibn Kutejba, El-Ihtilafu fil-lafzi, str. 34–36. Ešari, Risaletun ila ehlis-sugari, str. 85.
[7] Vidjeti: dr. Abdurrahman Mahmud, El-Kadau vel-kader, str. 280.