Deset savjeta imama Ibnul-Kajjimu, rahimehullah, o štitovima kojima se čuvamo od šejtana.

Prvi štit: Tražiti utočište kod Allaha Uzvišenog od šejtana. Uzvišeni kaže: “A kad šejtan pokuša da te na zle misli navede, ti zatraži utočište u Allaha, jer On, uistinu, sve čuje i zna sve.” (Prijevod značenja Fussilet, 36) A na drugom mjestu kaže: “A ako šejtan pokuša da te na zlo navede, ti potraži utočište u Allaha, On uistinu sve čuje i zna.” (Prijevod značenja El-A`raf, 200) Izraz “čuvenje (el-sem`u) u ovim ajetima znači uslišenje, a ne opće čuvenje. Bilježi imam El-Buhari u svom Sahihu od Adija ibn Sabita, a on od Sulejmana ibn Sureda, koji kaže: “Sjedio sam sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, a dva se čovjeka posvađaše te jednom od njih lice pocrveni, a vene se napregnuše. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ‘Ja, ustinu znam riječ, koju da je izgovorio, od njega bi otišlo ono što je osjetio. Da je rekao: ‘Euzu billahi mineš-šejtanir-radžim’, otišlo bi od njega ono što je osjetio.’”

Drugi štit: Učenje sura El-Felek i El-Nas. Ove sure imaju zadivljujući utjecaj pri traženju utočišta kod Allaha Uzvišenog od šejtanovog zla, zatim odagnavanju zla i utvrđivanju od njega. Zato je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, i rekao: “Oni koji traže utočište ne mogu ga tražiti ničim boljim od te dvije sure.” (Bilježe ga imam Ahmed i El-Nesai) I sam Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, učio je ove dvije sure svake noći pred spavanje te je naredio Ukbi – kako bilježi imam Et-Tirmizi – da ih uči poslije svakog namaza.

Treći štit: Učenje Ajetul-Kursijje. Bilježi imam El-Buhari od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, koji kaže: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ovlastio me da čuvam zekat koji je skupljen u ramazanu, pa mi je jednom došao neki čovjek i uzeo malo hrane. Uhvatio sam ga i rekao da ću to kazati Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, a on me je zamolio: ‘Pusti me! Ja sam u oskudici, imam porodicu i velike potrebe!’ Pustio sam ga, a kada je svanulo, Vjerovjesnik me upitao: ‘Šta je uradio tvoj uhićenik noćas?’ Rekao sam: ‘Allahov Poslaniče, tužio se da ima velike teškoće i da je u oskudici, pa sam se ja sažalio i pustio ga!’ Poslanik je rekao: ‘Slagao ti je, on će se vratiti!’ Sada sam znao da će se vratiti, s obzirom da je to rekao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pa sam pratio i on je opet došao i uzeo malo hrane. Opet sam ga uhvatio i prijetio da ću kazati Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, a on je ponovo molio: ‘Pusti me! U velikoj sam oskudici, imam brojnu porodicu! Neću se vraćati više!’ Ponovo sam se sažalio i pustio ga da ode, a kad je svanulo, Allahov Poslanik me je upitao: ‘Ebu Hurejre, šta je tvoj uhićenik sinoć učinio?’ Kazao sam: ‘Allahov Poslaniče, žalio se da je u oskudici i da ima veliku porodicu, pa sam se sažalio i opet ga pustio da ode!’ On mi odvrati: ‘Slagao ti je, vratit će se!’ Sad sam i treći put stražario čekajući ga, i on je došao opet i uzeo malo hrane, a ja ga opet uhvatio: ‘E, sad ću sve reći Allahovom Poslaniku, jer evo treći put kako si tvrdio da se nećeš vraćati, pa si opet došao!’, a on mi reče: ‘Pusti me, a ja ću te podučiti riječima za koje će ti Allah koristi dati!’ Upitah: ‘Koje su to riječi?’, a on mi reče: ‘Kada pođeš u postelju, prouči Ajetul-Kursijju do kraja: ‘Allah, osim kojega drugog boga nema, Živi je i Vječni!‘, pa će te čuvar poslan od Allaha stalno čuvati i šejtan ti se neće približiti do svanuća!’ Opet sam ga pustio, a kada je svanulo, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upitao je: ‘Šta je sinoć uradio tvoj uhićenik?’ Rekao sam: ‘Allahov Poslaniče, tvrdio je da će me podučiti riječima za koje će mi Allah koristi dati, pa sam ga opet pustio!’
On, sallallahu alejhi ve sellem, upita me: ‘A koje su to riječi?’ Rekao mi je: “Kada pođeš u postelju, prouči Ajetul-Kursijju od početka do kraja: ‘Allah, osim kojega drugog boga nema, Živi je i Vječni!’, pa je još dodao: ‘Pa će te čuvar poslan od Allaha stalno čuvati i šejtan ti se do svanuća neće približiti!”’ Ashabi su pažljivo slušali da nešto nauče, a Vjerovjesnik je na to rekao: “Istinu ti je rekao, iako je on lažac! Znaš li ko je s tobom razgovarao tri noći, o Ebu Hurejre?” Rekao sam: “Ne znam!”
A on će na to: “To je bio šejtan…”

Četvrti štit: Učenje sure El-Bekare. Bilježe imam Muslim, Ahmed, Et-Tirmizi i En-Nesai od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ne pravite od svojih domova groblja! U kuću u kojoj se uči sura El-Bekare neće ući šejtan!”

Peti štit: Učenje dva zadnja ajeta sure El-Bekare. El-Buhari i Muslim bilježe od Ebu Mes`uda, radijallahu anhu, da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko navečer prouči dva posljednja ajeta iz sure El-Bekare, to mu je dovoljno.” Ahmed, Et-Tirmizi, En-Nesai i El-Hakim bilježe od Nu`mana ibn Bešira, radijallahu anhu, da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Allah je napisao Knjigu dvije hiljade godina prije nego je stvorio nebesa i Zemlju i iz nje je objavio dva ajeta kojima je završio suru El-Bekare. Ni u jednoj kući u kojoj se prouči u toku tri noći neće ostati šejtan!”

Šesti štit:Učenje prva tri ajeta sure (Ha Mim) El-Mu`min zajedno sa Ajetul-Kursijjom. “Ha-mim. Objavljivanje Knjige od Allaha je Silnoga, Sveznajućeg, Koji oprašta grijehe i prima pokajanje, Koji strahovito kažnjava i obilno nagrađuje; drugog boga osim Njega nema, Njemu se sve vraća.” Bilježi imam Et-Tirmizi od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko, kada osvane, prouči (Ha Mim) El-Mu`min… pa sve do ‘…Njemu se sve vraća…’ i Ajetul-Kursijju bit će njima zaštićen sve dok ne omrkne. A ko ih prouči kada omrkne, bit će njima zaštićen sve dok ne osvane.”

Sedmi štit: Učenje dove: “La ilahe illallahu vahdehu la šerike lehu, lehul-mulku ve lehul-hamdu, ve huve ‘ala kulli šej in kadir” dnevno stotinu puta. El-Buhari i Muslim bilježe od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko dnevno stotinu puta kaže:
‘La ilahe illallahu vahdehu la šerike lehu, lehul-mulku ve lehul-hamdu, ve huve ‘ala kulli šej in kadir’, imat će nagradu kao da je deset robova oslobodio ropstva, bit će mu upisano stotinu dobrih djela a izbrisano stotinu hrđavih i to će mu, tog dana, biti štit od šejtana sve dok ne omrkne. I niko neće doći s nečim boljim od toga sa čim je on došao, osim onog čovjeka koji to izgovori više puta.”

Osmi štit: Ovo je jedan od najkorisnijih štitova od šejtana, a to je mnogo spominjanje Allaha, azze ve dželle. Bilježi imam Et-Tirmizi od Harisa Eš’arija, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Uistinu, Allah je naredio Jahjau, sinu Zekerijaa, alejhis-selam, pet riječi, da ih primjenjuje i da naredi Israelćanima da se i oni po njima vladaju. Jahja, alejhis-selam, to nije odmah učinio pa mu je Isa, alejhis-selam, rekao: ‘Tebi je Allah naredio pet riječi, da ih primjenjuješ i da narediš Israelćanima da postupaju po njima, pa ili ćeš im to narediti ti ili ću to ja uraditi?’ Tada Jahja, alejhis-selam, reče: ‘Ako to ne izvršim, strahujem da ću bit utjeran u zemlju ili da ću doživjeti kaznu. Nakon toga je Jahja, alejhis-selam, sakupio ljude u Mesdžidul-Aksa, koji se brzo napunio, te su ljudi posjedali čak i po prozorima, a on im reče: ‘Uistinu mi je Allah naredio pet riječi, da po njima postupam i naredio je i vama, također, da se po njima vladate:

1) Da samo Allaha obožavate i da Mu ništa kao druga ne pripisujete (širk). Jer, primjer onoga ko čini širk je kao primjer čovjeka koji je kupio roba iz svog čistog imetka, plativši ga zlatom ili srebrom, i rekao mu: Ovo je moja kuća i ovo je posao koji trebaš za mene raditi, pa zaradu meni donosi! On je radio, ali je zaradu davao nekom dugom mimo svog gazde. Pa ko od vas želi da ima takvog roba?

2) Allah vam je naredio namaz, pa kada klanjate, nemojte se okretati jer Allah je okrenut prema robu koji klanja sve dok se on ne okrene u namazu.

3) Allah vam je naredio post. I, uistinu, primjer toga je poput čovjeka koji se nalazi u skupini ljudi a sa sobom nosi posudu u kojoj je misk. Svaki od njih se divi ili je zadivljen njegovim mirisom. Zaista je miris iz usta postača Allahu draži od mirisa miska.

4) I naredio vam je zekat (sadaku). Primjer toga (sadake) je kao primjer čovjeka kojeg je neprijatelj zarobio, svezao mu ruke do njegova vrata i doveo ga da mu se odrubi glava. Tada on reče: Ja otkupljujem sebe i malim i velikim, pa je izbavio sebe od njih.

5) Allah vam je naredio da Ga puno spominjete (zikr činite). Primjer zikra (spominjanja Allaha Uzvišenog) je kao primjer čovjeka kojeg juri hitri neprijatelj. I kada stigne do neke čvrste tvrđave, zaštiti se od njih. Tako i čovjek ne može sebe ničim boljim zaštititi od šejtana nego zikrom (spominjanjem Allaha).'”

Nakon toga Allahov poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ”A ja vam naređujem pet stvari koje mi je Allah Uzvišeni naredio: poslušnost, pokornost (pretpostavljenom), džihad (na Allahovom putu), hidžru i džemat (zajednicu). Jer, zaista, onaj ko napusti džemat, koliko i jedan pedalj, već je prekinuo svoju vezu sa islamom, sve dok se ne povrati. A ko bude tražio i pozivao džahilijjetskom pozivu, taj je već džehennemski leš.” Neki čovjek upita: ”Allahov Poslaniče, pa makar i klanjao i postio?”Poslanik reče: “Makar i klanjao i postio. Tražite i molite se Allahovim pozivom kojim vas je nazvao muslimanima i mu’minima, robovima Allaha”.

(Osim Et-Tirmizija hadis bilježe i imam Ahmed, Ibn Huzejme, Ibn Hibban i Hakim. Et-Tirmizi kaže: “Hadis je hasen sahih garib”.)

Ovim hadisom Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, obavijestio je da rob ne može sebe zaštititi od šejtana nikako drukčije osim zikrullahom (spominjanjem Allaha). Na ovo upućuje sura En-Nas, jer u njoj je šejtan opisan kao el-hannas (napasnik) – onaj koji se povlači, skupi se i stegne prilikom Allahovog spomena. A kada rob zanemari zikrullah, on zgrabi srce, ubacuje u njega vesvesu (sašaptavanje) koja je srž svog zla. Zato rob ne može sebe zaštititi od šejtana ničim kao spominjanjem Uzvišenog Allaha.

Deveti štit: Abdest i namaz. I ovo su jedne od najuzvišenijih stvari kojima se štiti od šejtana, a pogotovo kada se rasplamsa snaga srdžbe i strasti, jer to je vatra koja vri u srcu čovjeka. Bilježi imam Et-Tirmizi od Ebu Seida el-Hudrija, radijallahu anhu, da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Uistinu je srdžba žeravica u srcu sina Ademovog. Zar nisi vidio crvenilo njegovih očiju i nateklost njegovih vena? Pa ko od vas takvo nešto osjeti, neka se prilijepi za zemlju.” (Hadis bilježi i imam Ahmed, a i drugi. U njegovom senedu je Alija ibn Zejd ibn Džud`an, a on je daif – slab). A u drugom eseru stoji: “Zaista je šejtan stvoren od vatre i zaista se vatra gasi vodom.” (Bilježe ga imam Ahmed, Ebu Davud i drugi od Atijje es-Seadija) Zato rob neće ugasiti vatru srdžbe i strasti ničim kao abdestom i namazom jer to je vatra, a abdest je gasi. Otuda i namaz, kada se obavlja skrušeno i predano, odagnava tragove svega toga. Ovo je ono za što iskustvo nadomješćuje bilo kakav drugi dokaz.

Deseti štit: Suzdržavanje od prekomjernosti pogleda, govora, hrane i druženja sa ljudima, jer, uistinu, šejtan preko ove četiri kapije postiže svoj cilj kod sina Ademovog.
Prekomjeran pogled poziva uljepšavanju, postavljanju u srce slike gledanog, zauzetost time kao i razmišljanje o tome kako istim ovladati. Te je srž iskušenja od prekomjernog pogleda, kao što se to navodi u “El-Musnedu” da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Pogled je otrovna Iblisova strijela. Onaj ko obori svoj pogled radi Allaha, Allah će mu dati da u svom srcu osjeti slast na Dan kada Ga bude sreo.” (Hadis prenosi Huzejfe, radijallahu anhu, a bilježi ga El-Hakim. Bilježi ga i Et-Taberani od Ibn Mes`uda, radijallahu anhu). Velike nesreće su posljedica prekomjernog gledanja, a koliko je samo pogleda koji su iza sebe ostavili ne jednu već mnoge nesreće i gorčine! Kao što je to pjesnik rekao:

Svim nesrećama početak je pogled
a većina vatri je od malih varnica
Koliko je samo pogleda koji su se zarili u srce svoga vlasnika
zarivanjem strijele i bez luka i bez strune?!
A drugi je spjevao:
A kada god pustiš svoj pogled kao vodiča svome srcu
jednog će te dana pogledi umoriti
vidjećeš ono nad čim si svim tim nemoćan
a ni pred nekim njegovim dijelom osaburati ne možeš.
A El-Mutenebbi je rekao:
Ja sam taj čiju je smrt njegov pogled donio
te od raznih zahtjeva ubijeni je ujedno i ubica.

Što se tiče prekomjernog govora, to čovjeku otvara mnoga vrata zla i sva su šejtanovi prolazi, a suzdržavanje od prekomjernog govora zatvara sve te prolaze. Koliko je samo ratova pokrenula samo jedna riječ. Prenosi se da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao Muazu, radijallahu anhu: “Pa strovaljuje li ljude naglavačke u Vatru išta drugo do plodovi njihovih jezika?” (Bilježe ga Et-Tirmizi, imam Ahmed, Ibn Madže i El-Hakim). Kod Et-Tirmizija se bilježi i predaj u kojoj stoji da je nakon smrti nekog ensarije, jedan od ashaba rekao: “Blago njemu!” A Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, dodao je: “A šta znaš, možda je govorio o onome što ga se ne tiče ili je škrtario u onome što mu ne umanjuje imetak?” (Bilježi ga Et-Tirmizi od Enesa, radijallahu anhu) Većina grijeha nastaje kao posljedica prekomjernog govora i pogleda, i to su dva od najprostranijih šejtanovih prolaza. Njihova dva aparata (oči i jezik) nikada se ne zamaraju ni posustaju, što nije slučaj sa strašću stomaka. Kada se stomak napuni, u njemu više nema volje za hranom, a kad su oko i jezik u pitanju, kada bi im se pustilo, nikada ne bi posustali od gledanja i govora. Zato njihov zločin obuhvata razne dijelove, mnoge prolaze i ogromne nesreće. I časni prethodnici su upozoravali na prekomjerno gledanje isto kao što su upozoravali na prekomjerni govor. Govorili su: “Ništa nije potrebno tako dugog zatvora kao jezik.” (Ovo se bilježi od Ibn Mes`uda, radijallahu anhu, kako to bilježi imam Et-Taberani u “El-Kebiru” i drugi)

Što se tiče prekomjerne hrane, to navodi na raznovrsna zla. Hrana pokreće organe na griješenje i čini ih teškim za pokornosti, a to ti je dovoljno zla. Koliko je samo grijeha na koje je navela prezasićenost i višak hrane? I koliko je samo pokornosti koja je izostala zbog hrane? Onaj ko bude sačuvan zla svoga stomaka sačuvao se velikog zla. Zato se u nekim predajama navodi: “Suzite šejtanove prolaze postom.” Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Čovjek nije napunio goru posudu od svoga stomaka.” (Bilježe ga imam Ahmed, Et-Tirmizi, Ibn Madže, El-Hakim i drugi od Mikdada ibn Meadi Jakreba). Da prezasićenost hranom ne izaziva nikakve druge negativne posljedice do nemara prema zikrullahu, bilo bi dosta zla. Jer, kada srce zanemari zikrullah, makar i jedan momenat, na njega se obruši šejtan, obećava mu, unosi mu lažnu nadu, budi mu stast i strovaljuje ga svakom dolinom. Kada se duša zasiti, pokrene se i kruži svim kapijama strasti, a kada se izgladni, smiri se, pokori se i preda.

Što se tiče prekomjernog druženja, to je smrtonosna bolest koja priskrbljuje svako zlo. Koliko je samo prekomjerno druženje odnijelo blagodati (ni`meta), koliko je samo neprijateljstava posijalo i koliko je samo mržnji u srcu zasadilo?! Toliko da se ogromne planine pokreću, a ono u srcima i dalje prisutno. U prekomjernom druženju je propast i ovoga i onoga svijeta. Zato bi rob trebao da druženje ograniči samo na ono potrebno i da u tome ljude podijeli na četiri kategorije. I kada god pomiješa jednu od tih kategorija sa drugom i ne bude mogao razlikovati između njih, zadesit će ga zlo.

Prva kategorija: To je društvo čije je druženje poput hrane, ne može, danonoćno, bez nje. Kada se zadovolji potrebim od toga, napušta druženje, a onda se ponovo druži sa njim kada ga bude potreban.
I tako stalno. Ova kategorija je rjeđa nego crveno zlato, a to su ulema koja zna za Allaha i poznaje Njegovu vjeru. Oni znaju za Njegovog neprijatelja, za bolesti srca i njihove lijekove. To su oni koji savjetuju za Allaha Uzvišenog, za Njegovu Knjigu, Njegovog Poslanika i Njegova stvorenja. U druženju sa ovom skupinom sva je zarada.

Druga kategorija: To je ono društvo koje je kao lijek koji je potreban samo kod bolesti, i sve dok si zdrav nemaš potrebe za druženjem sa njim. To je ono čije je druženje neophodno radi životnih koristi te izvršavanja onoga što je potrebno kroz raznovrsne transakcije, kooperacije, savjetovanje i liječenje od bolesti i slično tome. Pa kada obaviš svoje potrebe u druženju sa ovom kategorijom, prelaziš na druženje sa sljedećom kategorijom.

Treća kategorija: To su oni čije je druženje – uprkos raznolikosti njihovih stepena i vrsta i njihove snage i slabosti – poput bolesti. Ima ih čije je druženje poput smrtonosne i hronične bolesti. To su oni sa kojima ne zarađuješ ni vjeru ni dunjaluk, a pored toga moraš izgubiti sa njim i vjeru i dunjaluk, ili jedno od to dvoje. Eh, kada ovo društvo okupira i zbliži se sa čovjekom, to je strašna smrt. Ima ih čije je druženje poput užasne zubobolje, a kada odu od tebe, bol se smiri. Ima ih čije je druženje poput groznice duše, a to je teško, omraženo i grubo. To je društvo koje ne umije da govori, pa da ti koristi, a niti umije da šuti pa da se okoristi od tebe. Ne poznaje svoju dušu pa da joj da mjesto koje joj pripada, već kad progovori, riječi su mu poput biča koji se spušta na srca slušatelja, a uz to je sav umišljen i radostan svojim govorom. Kad god progovori, osjeti se zadah, a on misli da je misk kojim miriše sijelo. A ako šuti, pa teži je od polovice ogromnog mlina koji se ne može ni nositi, ni vući. Spominje se da je imam Eš-Šafija, rahimehullahu, rekao: “Nikad pored mene nije sjeo teški a da strana na koju je sjeo nije bila niža od druge strane.” Jednog sam dana kod našeg šejha – tj. Ibn Tejmijje, kaddesellahu ruhahu – vidio čovjeka ove vrste. Šejh ga je trpio sve dok snaga nije oslabila pred nošenjem njegovog tereta. Tada se okrenuo prema meni i rekao: “Druženje sa teškim je česta (svakog četvrtog dana) groznica.” A onda je dodao: “No, naše su se duše navikle na groznicu te im je to postao običaj.” Općenito, druženje sa svakim oponentom je groznica za dušu. Jedan od dunjalučkih tereta za roba jeste da bude iskušan nekom od ovih vrsta, a nije nužno da se sa njima druži. Kada ga to već zadesi, neka se lijepo ophodi sve dok mu Allah ne dadne izlaz i spas.

Četvrta kategorija: To su oni u čijem je društvu sva propast i druženje s takvima je kao jedenje otrova. Ako onaj koji to mora jesti ima kod sebe protuotrov, dobro je, a ako nema, neka mu Allah ublaži tugu. Kako je samo mnogo pripadnika ove kategorije – Allah ih ne umnožio – među ljudima. To su sljedbenici novotarija (el-bid`), zabluda, oni koji odvraćaju od prakse (sunneta) Resulullaha, sallallahu alejhi ve selleme, i pozivaju oponiranju istoj. Oni koji odvraćaju od Allahovog puta, nastojeći ga krivim prikazati, te novotariju predstavljaju kao sunnet, a sunnet kao novotariju, dobro hrđavim, a hrđavo dobrim. Ako pred njima ispoljiš istinski tevhid (monoteizam), oni kažu: ”Oskrnavio si poziciju evlija i čestitih”, a ako ispoljiš dosljedno slijeđenje Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, oni reknu: ”Obezvrijedio si imame koji se slijede”. Ako opišeš Allaha onako kako je On Sebe opisao i kako Ga je, bez pretjerivanja i zanemarivanja, opisao Njegov Resul, oni govore: ”Ti si antropomorfista (al-mušebbih)”. Ako narediš dobro (el-me`aruf) onako kako je to naredio Allah i Njegov Resul ili zabraniš ono zlo koje je zabranio Allah i Njegov Resul, oni kažu: ”Ti si od onih koji unose smutnju”. Ako slijediš sunnet, a ostaviš ono što mu oponira, tada govore: ”Ti si od zabludjelih sljedbenika novotarija (bid`ata)”. Ako se predaš Allahu Uzvišenom i izdvojiš se od njih i od dunjalučkih stvari, oni kažu: ”Ti si od onih koji unose pometnju”, a ako se odrekneš svojih ispravnih uvjerenja i povedeš za njihovim strastima, onda si kod Allaha Uzvišenog od onih koji su istinski gubitnici, a u njihovim očima bit ćeš munafik. Sva je razboritost i postojanost u traganju za razilukom Uzvišenog Allaha i Njegovog Poslanika, pa makar se stvorenja i rasrdila, te da se ne opterećuješ njihovim prekoravanjem i ugađanjem njima. Ne osvrći se na njihovo kuđenje, niti na njihovu srdžbu jer baš u tome je srž tvoje potpunosti, kao što je rekao El-Mutenebbi:

Pa kada me stigne grđenje od onog koji je manjkav
pa to je svjedočanstvo meni da sam, uistinu, potpun.

A drugi (Et-Tarimah Et-Ta`ijj) je rekao:

Ljubav je moju prema meni povećalo to
što sam omržen svakom ko ništa ne vrijedi.

Stoga, onaj ko bude vratar i čuvar svoga srca od ova četiri prolaza koja su srž iskušenja svijeta – a to su prekomjerno gledanje i govor, hrana i prekomjerno druženja sa ljudima – te upotrijebi onih devet uzroka (štitova) koje smo naveli kao štit od šejtana, takav se prihvatio svog udjela u uspjehu (et-tevfik) i pred sobom zatvorio kapije Džehennema, a otvorio vrata milosti. Takav je oživio i svoju vanjštinu i svoju nutrinu i samo što nije došlo vrijeme kada će na samrtnom času naći ishod ovog lijeka. A Allah je taj koji daruje uspjeh. Nema rabba osim Njega i nema boga osim Njega.

Priredio: Halil ef. Makić

(Pripremljeno prema djelu imama Ibn Kajjima el-Dževzijje, rahimehullah, Beda`iul-feva`id, 2/809-825)

Preuzeto sa minber.ba

Zahvala pripada Allahu, dželle šanuhu, i neka je salavat i selam na Allahovog Poslanika, njegovu časnu porodicu i sve plemenite ashabe.

Allah, azze ve dželle, stvorio je ljude, džinne i meleke kako bi Mu bili pokorni i kako bi Ga veličali, onako kako to samo Njemu, Uzvišenom, dolikuje. Sva stvorenja, izuzev nepokornih džinna i ljudi, veličaju i slave Uzvišenog Allaha: “Njega veličaju sedmera nebesa, i Zemlja, i oni na njima; i ne postoji ništa što Ga ne veliča, ali vi ne razumijete veličanje njihovo.” (Prijevod značenja El-Isra, 44)

Istinsko veličanje Allaha, dželle šanuhu, upućujući svaki vid ibadeta i dobročinstva samo Njemu Veličanstvenom predstavlja najbitniji princip i najvažniji temelj na kojem je sagrađeno ispravno islamsko vjerovanje. S tog gledišta islam je nazvan “vjerom tevhida”, tj. vjerom čiji je srž i korijen čvrsto ubjeđenje da je Uzvišeni Allah – jedan i jedini Gospodar svega što postoji i Stvoritelj nebesa, Zemlje i svega u kosmosu, koji nema sudruga niti Mu je iko ravan. Uzvišeni Allah je jedinstven u Svojim svojstvima i svim postupcima, i Njemu pripadaju najuzvišeniji atributi i nazvan je najljepšim imenima.

Allah, dželle šanuhu, rekao je: “Džinne i ljude stvorio sam samo zato da Mi čine ibadet.” (Prijevod značenja Ez-Zarijat, 22) U ovom plemenitom ajetu Uzvišeni Allah obavještava nas o veličanstvenoj mudrosti u našem stvaranju, a ona je da samo Njemu Plemenitom činimo ibadet i iskazujemo pokornost, što se drugačije naziva “tevhidom”. Plemeniti ajet poučava nas da nismo stvoreni kako bismo živjeli bez jasnog cilja, provodili se i naslađivali dunjalučkim ukrasima, a zatim umrli, niti smo stvoreni kako bismo robovali drugim svorenjima. Stvoreni smo kako bismo veličali i obožavali Gospodara svih svjetova, Allaha, dželle šanuhu, jedinog istinskog Boga.

Ibn Tejmijje, rahimehullah, rekao je: “Ibadet je sveobuhvatni naziv za sve ono što Uzvišeni Allah voli i čime je zadovoljan, od riječi i djela, javnih i tajnih, kao namaz, zekat, post, hadždž, istinit govor, izvršavanje emaneta, dobročinstvo roditeljima, spajanje rodbinskih veza, držanje do dogovora, naređivanje dobra, odvraćanje od zla, borba protiv nevjernika i licemjera, dobročinstvo prema komšiji, siročetu, putniku prolazniku, robovima, životinjama, upućivanje dove, zikr, učenje Kur’ana i sl. Također, ibadet je i ljubav prema Allahu i Njegovom Poslaniku, strah od Allaha i pokoravanje Njemu, iskreno ispovijedanje vjere Allahu uz strpljivost na Njegovim propisima, zahvalu na blagodatima i zadovoljstvo sa odredbom. Ibadet je i čvrst oslonac na Njega, nada u Njegovu milost, strah od kazne i sl.” (Medžmu’ul-fetava, 10/149-150)
Tevhid je iskreno veličanje Uzvišenog Allaha s ljubavlju, strahom, žudnjom, istinskim osloncem, nadom i upućivanjem dova samo Njemu, dželle šanuhu. Tevhid je početak vjere i njen kraj, unutrašnjost vjere i njena vanjština i to je prvo i posljednje u što su pozivali svi Allahovi poslanici i vjerovjesnici. Svaki poslanik, kojeg je Allah poslao, pozivao je ljude da veličaju i slave Allaha ispovijedajući Mu jednoću, a ujedno da se klone svega što je suprotno tome, kao mnogoboštvo, idolatrija, bezboštvo i sl.

Allah, dželle šanuhu, rekao je: “Prije tebe nijednog poslanika nismo poslali a da mu nismo objavili: ‘Nema boga osim Mene, zato Meni činite ibadet!” (Prijevod značenja El-Enbija, 25) Abdullah b. Abbas, radijallahu anuhma, rekao je: “Svako mjesto u Kur’anu gdje Allah naređuje da se obožava, pod tim se misli da Mu se ispovijeda tevhid.” (Hašije Selasetil-usul, str. 22-23)
Radi ovog tevhida stvorena su stvorenja, poslati vjerovjesnici, spuštene knjige. Radi njega su ljudi razdvojeni na vjernike i nevjernike, sretne – koji su stanovnici Dženneta i nesretne – koji su stanovnici Vatre. Kao rezultat bitnosti i vrijednosti tevhida, Uzvišeni Allah zabranio je i svetim učinio krv, imetak i čast onoga koji ga istinski uspostavi i ostvari.

Ibn Tejmijje, rahimehullah, rekao je: “Za čovjekovo srce nema korisnije stvari od tevhida i ihlasa (iskrenosti), niti ima štetnije stvari po njegovo srce od širka.” (Medžmu’ul-fetava, 10/7523)

Onome ko umre iskreno ispovijedajući tevhid Uzvišeni je zagarantirao ulazak u Džennet i zabranio Vatri da ga prži, što jasno upućuje na veličanstvenu korist tevhida. Ovaj tevhid je suština vjere islama, pored koje drugu vjeru Allah neće primiti, kao što je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Islam je sagrađen na pet temelja: svjedočenju da nema drugog boga mimo Allaha, obavljanju namaza, udjeljivanju zekata, postu ramazana i obavljanju hadždža.” (Bilježe ga Buharija, 8, i Muslim, 16, od Ibn Omera, radijallahu anhuma)
U ovom hadisu Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, obavijestio nas je da je islam sagrađen na ovih pet temelja – ibadeta, što upućuje na činjenicu da je suština islama obožavanje Allaha, Jedinog, ne pripisujući Mu ikoga ravnim, odazivajući se Njegovim naredbama, kloneći se zabrana i iskreno Mu robujući. (Tejsirul-Azizil-Hamid, str. 22-23)
Zato, dragi brate i sestro, samo Allaha Uzvišenog obožavajte i Njemu robujte, radi toga ste stvoreni i za to ćete račun polagati.

Priredio: Amir I. Smajić
Preuzeto sa minber.ba

Neki ljudi tvrde da mogu vidjeti Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, uživo, pa smatraju da je on još uvijek živ, ili pak drže da je umro, ali da se oni, zbog svoje blizine Uzvišenom Allahu, mogu s njime sresti i razgovarati bez posrednika. Bilo kako bilo, od njih se traži da podastru dokaz, ajet, hadis ili konsenzus islamskih učenjaka da je takvo šta moguće. Baveći se dokazima na koje se pozivaju neki od onih što tvrde da se Poslanik islama može sresti na ovom svijetu, našli smo da su to obične priče, zapisane u nekim knjigama, a u kojima stoji da su neki dobri ljudi vidjeli Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, uživo. I nije nam nepoznato da se iste te priče ne mogu uzeti kao dokaz u pogledu pitanja koje se odnosi na gajb, onostrano. Osim toga, postoji mogućnost da su te iste priče izmišljene, odnosno da je neko od tih dobrih ljudi usnio Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, i pomislio da ga je sreo, odnosno da se šejtan pretvorio u lik sličan Poslanikovom, sallallahu alejhi ve sellem, liku, odnosno da se nekome od njih urezalo u svijest da se sreo s Poslanikom islama, a nije, i tako dalje.

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio je obični čovjek koji je umro kad mu je došao smrti čas. Allah, džellešanuhu, kaže: “Ti ćeš, zacijelo, umrijeti, a i oni će, također, pomrijeti…” (Ez-Zumer, 30). Imam El-Buhari (3667) zabilježio je predanje u kojem se kaže da se Ebu Bekr, radijallahu anhu, obratio muslimanima nakon Poslanikove smrti: “Onaj ko je obožavao Muhammeda, neka zna da je Muhammed umro! A ko je obožavao Allaha – pa, Allah je Živi, On ne umire!” Ako su ashabi, radijallahu anhum, najbliži i najodaniji Poslaniku islama, sallallahu alejhi ve sellem, shvatili da je Resulullah zaista mrtav i da se s njime, na ovom svijetu, više nikad neće sresti – na kojem temelju neki ljudi tvrde da se sreću s Poslanikom i da s njime razgovaraju?! Imam El-Alusi, u tefsiru “Ruhul-meani”, 22/38, 39, kaže sljedeće: “Nekim prvacima iz redova sufija, onima što padaju u zanos, pripisuje se da su se susreli s Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, nakon njegove smrti i tražili od njega stanovita rješenja; ne znamo da se takvo šta dogodilo bilo kome od ashaba. Nakon Resulullahove, sallallahu alejhi ve sellem, smrti, ashabi su se razišli u pogledu mnogih vjerskih i svjetovnih pitanja, i niko od njih nije kazao da se susreo s Poslanikom islama i saznao od njega rješenje za određeni problem. To pogotovu nisu kazali Ebu Bekr i Alija, kojima se pripisuje većina sufija koji tvrde da su vidjeli Poslanika nakon njegove smrti.” Šejh Ibn Baz, rahimehullah, u djelu “Medžmuu fetava”, 3/181-183, rekao je: “Nužno poznata stvar u vjeri islamu, na osnovu šerijatskih dokaza, jest to da se Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ne može nalaziti na više mjesta, već je njegovo tijelo u kaburu, u Medini, a duša u džennetu (…). Protivna je svakoj logici i sasvim neutemeljena tvrdnja nekih sufija da Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poznaje gajb i da prisustvuje njihovim skupovima, mevludima, i tome slično. Oni u tome i jesu zalutali zbog toga što ne poznaju časni Kur’an, ni sunnet, ni vjerovanje dobrih generacija. Molimo Svemogućeg Allaha da nas sačuva onoga čime je iskušao sufije i da nas uputi na Pravi put. Allah je blizu i uslišava dove.” Mogućnost da čovjek susretne Božijeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nakon njegove smrti, isključili su brojni islamski učenjaci: hafiz Ibn Hadžer el-Askalani, Ibn Kesir, Es-Sehavi, šejhul-islam Ibn Tejmijja, imam El-Kurtubi, Es-San‘ani, Mulla Ali Kari…

Onoga ko kaže da se može susresti s Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, na ovom svijetu, Iblis će možda toliko zavesti, pa će tvrditi da se meleki pretvaraju u njegov lik, možda će se obraćati mrtvima za svoje potrebe, možda će se baviti zapisima, a takav čovjek nije musliman jer čini djela koja ga izvode iz vjere islama, a koja se ne mogu opravdati neznanjem.

Priredio: Abdurrahman Kuduzović
Preuzeto sa minber.ba

Ebu Hurejre r.a., prenosi da je Allahov Poslanik s.a.w.s., rekao: „Kada čovjek umre, prestaju mu teći sevapi za djela izuzev u tri slučaja: trajne sadake, korisnog znanja ili dobrog djeteta koje mu uči dovu!“ (Sahihu Muslim, br.4310.; Sunen, Ebu Davud, br.2882.; Musned, Ahmed, br.8831.; Sahih, Ibnu Huzejme, br.2494.; Sahih, Ibnu Hibban, br.3016.; el-Sunen el-Kubra, el-Nesa’i, br.6445.; Musned, Ebu Ja’ala, br.6457.; el-Sunen el-Kubra, el-Bejheki, br.13011.)

Ebu Katade r.a., prenosi da je Allahov Poslanik s.a.w.s., rekao: „Najbolje što će čovjek ostaviti sebi nakon smrti jeste: dobro dijete koje će učiti dovu za njega (koja će mu biti kabul), trajna sadaka od koje će mu dolaziti sevapi, te znanje po kojem će se postupati nakon njegove smrti.“ (Sunen, Ibnu Madždže, br.241.; Sahih, Ibnu Huzejme, br.2495.; Sahih, Ibnu Hibban, br.93.)

Ebu Usejd r.a., kaže: Bili smo kod Allahovog Poslanika s.a.w.s., pa neki čovjek reče: „O Allahov Poslaniče, može li se činiti dobročinstvo prema roditeljima nakon njihove smrti? Poslanik s.a.w.s., reče: Da, na četri načina: učiti im dovu, istigfar i tražiti oprosta za njihove grijehe, završiti njihove nedovršene poslove, počastiti njihovog prijatelja, te održavati rodbinsku vezu koju ti ne bi imao da ti nije bilo njih!“ (Da’if. El-Edeb el-Mufred, br.35.)

Ebu Umame el-Bahili rhm., prenosi da je Allahov Poslanik s.a.w.s., rekao: „Zbog četiri stvari će čovjeku teći sevapi i nakon njegove smrti: zbog stražarenja na Allahovom dž.š., putu, ko bude radio neko dobro djelo vratiće mu se isto, ko udjeli sadaku imaće nagradu sve dok ta sadaka bude trajala i ako čovjek ostavi dobro odgojeno dijete iza sebe koje će mu učiti dovu.“ (Musned, Ahmed, br.22301-22372.; el-Mu’udžem el-Kebir, el-Taberani, br.7737.; Hiljetul-Evlija’, Asbehani, 4/267.)

Ebu Hurejre r.a., prenosi da je neki čovjek došao Allahovom Poslaniku s.a.w.s., pa mu reče: „Otac mi je umro, i ostavio je imetka iza sebe, a nije ostavljao oporuke – hoće li mu biti od koristi ako udjelim sadake za njega? Reče: Da!“ (Sahihu Muslim, br.4306.; el-Sunen el-Kubra, el-Nesa’i, br.6446.)

Ajša r.a., prenosi da je neki čovjek došao Allahovom Poslaniku s.a.w.s., pa reče: „O Allahov Poslaniče, majka mi je iznenada umrla, a nije ostavila oporuku iza sebe, a vjerujem da je mogla zboriti udjelila bi sadaku. Hoće li imati sevapa ako udjelim sadaku za nju? Reče: Da!“ (Sahihu Muslim, br.4308.); „udjeli sadaku za nju!“ (Sunen, Ebu Davud, br.2883.; Sahih, Ibnu Hibban, br.6443.)

Ibnu Abbas r.a., prenosi da je neki čovjek došao Allahovom Psolaniku s.a.w.s., rekavši mu: „Majka mi je iznenada umrla – hoće li joj biti od koristi ako udjelim sadaku za nju? Reče: Da. Reče: Ja imam jednu baštu i uzimam te za svjedoka da sam je udjelio za sadaku na njeno ime!“ (Sunen, Ebu Davud, br.2884.)

Ebu Hurejre r.a., prenosi da je Allahov Poslanik s.a.w.s., rekao: „Vjernik će, nakon svoje smrti, imati sevape od znanja kojeg je širio, dobro odgojenog djeteta kojeg je ostavio, mushafa kojeg je u naslijeđe ostavio, džamije koju je sagradio, ili musafirhane koju je za putnike napravio, ili rijeke kojoj je korita sproveo, ili udjeljene sadake koju je izdvojio iz svoga imetka dok je bio živ i zdrav – sve će to naći nakon svoje smrti.“ (Sunen, Ibnu Madždže, br.242.)

Enes r.a., prenosi da je Allahov Poslanik s.a.w.s., rekao: „Iako će biti u kaburu, čovjek će nakon svoje smrti imati koristi i sevapa od sljedećih sedam dijela: znanja kojem je druge podučavao, rijeke kojoj je korito načinio, bunara kojeg je iskopao, palme koju je zasadio, džamije koju je napravio, mushafa kojeg je u naslijeđe ostavio, ili djeteta koje će oprosta za njega tražiti nakon njegove smrti!“ (Šu’abul-Iman, Bejheki, br.3175.)

Ebu Hurejre r.a., prenosi da je Allahov Poslanik s.a.w.s., rekao: „Najvrijednija sadaka je kada se čovjek musliman poduči nekom znanju, a zatim ga prenese na svoga brata muslimana!“ (Sunen, Ibnu Madždže, br.243.)

Sa’ad b. ‘Ubade r.a., jedne prilike reče: „O Allahov Poslaniče, majka mi je umrla, hoću li udijeliti sadaku za nju? Reče: Da. Rekoh: Koja sadaka je najbolja? Reče: Pojiti vodom.“ (el-Sunen el-Kubra, el-Nesa’i, br.6458.)

Allahov Poslanik s.a.w.s., je rekao: „Ako je čovjek musliman – biće mu od koristi ako oslobodite roba na ime njegovo, ili udijelite sadake ili obavite hadždž za njega!“ (el-Sunen el-Kubra, el-Bejheki, br.13013.)

Sa’ad je jedne prilike došao Allahovom Poslaniku s.a.w.s., pa reče: „O Allahov Poslaniče, moja majka je voljela dijeliti sadaku i oslobađati robove, pa hoće li imati nagradu ako ja budem za nju dijelio sadaku i oslobađao od ropstva? Reče: Da!“ (el-Sunen el-Kubra, el-Bejheki, br.13015.)

Ebu Hurejre r.a., kaže: „Mejtu će, nakon njegove smrti, biti povećana deredža, pa će reći: Gospodaru moj, odakle ovo – pa će mu biti rečeno: To je od tvoga djeteta koje je tražilo oprosta za tebe (činilo istigfar)!“ (Hasen. El-Edeb el-Mufred, br.36.) U drugoj predaji stoji: „To je od tvoga djeteta koje je učilo dovu za tebe!“ (el-Du’a, Taberani, br.1249.)

Imam Kadi Ijad rhm., u komentaru hadisa: „Kada čovjek umre, prestaju mu teći sevapi za djela izuzev u tri slučaja: trajne sadake, korisnog znanja ili dobrog djeteta koje mu uči dovu!“ – kaže: „Kada čovjek umre prestaju mu teći sevapi za učinjena djela ali prethodno spomenute stvari, kojima je on bio sebeb – imajući dijete, širenjem znanja ili ga ostavljajući zapisana nakon sebe, ili ostavljajući određenu sadaku u vakuf – čovjek će za sve navedeno imati nagradu sve dok ono bude postojavalo. U ovom hadisu je i dokaz utemeljenosti zadužbine i vakufa.“ (Pogledaj: Ikmalul-Mu’ulim, 5/193.)

Imam el-Nevevi rhm., u komentaru hadisa: „Kada čovjek umre, prestaju mu teći sevapi za djela izuzev u tri slučaja: trajne sadake, korisnog znanja ili dobrog djeteta koje mu uči dovu!“ – kaže: „Ulema kaže da nas ovaj hadis upućuje na to da čovjeku prestaju teći sevapi za djela nakon njegove smrti i neće mu se odazivati osim u tri slučaja, kojima je on bio sebeb – jer je dijete njegova zarada, također i znanje koje je ostavio za sobom u usmenoj ili pismenoj verziji, kao i trajna sadaka tj. vakuf. Ovaj hadis nam ukazuje i na vrijednost stupanja u brak uz nadu da će se dobiti dobro odgojeno dijete. U ovom hadisu je dokaz utemeljenosti institucije vakufa i njegove velike nagrade. Ovaj hadis nas upućuje na vrijednost znanja i podstiče nas na njegovo stjecanje, kao i na njegovo ostavljanje u nasljedstvo drugima ili podučavanjem ili pisanjem i pojašnjavanjem, a od nauka treba birati korisniju i korisniju. Sevapi od učenja dove stižu do mejta,a isto tako i sadaka, i na tome je ulema složna, u šta spada i vraćanje duga.“ (Pogledaj: Šerhul-Nevevi ‘ala Muslim, br.3084.)

Imam el-Sujuti rhm., u komentaru hadisa: „Kada čovjek umre, prestaju mu teći sevapi za djela izuzev u tri slučaja: trajne sadake, korisnog znanja ili dobrog djeteta koje mu uči dovu!“ – kaže: „Čovjek će imati sevapa zbog trajne sadake za koju se kaže da je u pitanju vakuf, ili zbog korisnog znanja za kojeg kažu da je podučavanje i pisanje, dok imam kadija Tadžuddin el-Subki kaže da je pisanje mnogo jače i preče jer duže traje kroz stoljeća, i zbog dobro odgojenog djeteta koje će mu učiti dovu!“ (Pogledaj: el-Dibadž ‘ala Muslim, 4/226.)

Priredio: Sead ef. Jasavić, prof.fikha
Preuzeto sa minber.ba

Dobrovoljni namazi koji se klanjaju u džem’atu

1.) Ramazanska noćna nafila (kijamul-lejl odnosno teravija). Većina islamskih pravnika smatra da je noćni namaz, za razliku od ostalih mjeseci, u mjesecu ramazanu efdalnije i bolje klanjati u džamiji, u džem’atu. To nam pokazuje i višestoljetna tradicija muslimana cijeloga svijeta, koji ovaj namaz klanjaju u džem’atu, s različitim ili ustaljenim brojem rekata od osam, deset, dvadeset i slično.

2.) Namaz prilikom pomračenja sunca i Mjeseca (salatul-kusuf). Ovaj namaz ima dva rekata koji, po nekima, imaju po dva ruku’a i četiri sedžde. Za ovaj namaz nije propisan ni ezan ni ikamet. Ljudi se pozivaju na ovaj namaz riječima: ”Essalatu džami’a!” (namaz u džem’atu!). Na ovom namazu Kur’an se na stajanju uči naglas. Nakon klanjanja ovog namaza sunnet je da imam održi hutbu (govor) prisutnima u kojoj će ih podsjetiti na ahiret, Sudnji dan, polaganje računa i slično. Nema smetnje da se salatul-kusuf klanja i pojedinačno u kući.

3.) Namaz za kišu (salatul-istiska) je namaz koji se klanja onda kada postoji velika potreba za kišom, koja u određenom mjestu nije dugo padala. Kod nekih učenjaka se ovaj namaz smatra sunnetom, dok imam Ebu Hanife smatra da se ne mora u ovom slučaju klanjati namaz, već je dovoljno proučiti dovu za kišu. U hadisima Allahova Poslanika se spominje i namaz, ali se spominje i dova. Kako god muslimani da postupe u ovom slučaju postupit će, u oba slučaja, po sunnetu Poslanika a.s. Ako bi se klanjao namaz, on se može obaviti i pojedinačno i u džem’atu, s tim da bi se u džem’atu klanjao u jutarnjim satima (kad se klanja bajram, duha i slično). Klanjao bi se poput bajram-namaza. Ukoliko bi se učila samo dova, ona se može učiti džematile, zajedno sa imamom na otvorenom, ili se pak može učiti nakon namaza ili tokom džumanske hutbu. Više je vjerodostojnih načina kojima je Resulullah sa ashabima molio za kišu, tako da možemo postupiti na bilo koji od tih spomenutih načina.

Admir Iković prof.
Preuzeto sa akos.ba
Procitajte kompletan clanak ovdje:
https://akos.ba/dobrovoljni-namazi-u-svjetlu-poslanikovog-sunneta/