Zejd b. Erkam prenosi hadis u kojem stoji da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Ja vam ostavljam dvije velike stvari: prva je Knjiga Uzvišenog Gospodara, u njoj je uputa i svjetlo, pa je prihvatite i čvrsto je se pridržavajte! Zatim je podsticao na pridržavanje i razvijanje ljubavi prema Allahovoj Knjizi, a potom je rekao: – I druga stvar je moj ehlul-bejt. Podsjećam vas na Allaha u pogledu mog ehlul-bejta! Podsjećam vas na Allaha u pogledu mog ehlul-bejta! To je ponovio tri puta.“ (Muslim) Kao što se iz hadisa jasno vidi, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nam je u emanet ostavio da se brinemo za njegov ehlul-bejt i da ih volimo te da im poštovanje iskazujemo. A kako i ne bismo kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem za svoju kćerku Fatimu, r.a. kazao: „O Fatima! Zar te ne čini zadovoljnom to što si najbolja među ženama vjernika, ili najodabranija žena ovoga ummeta?“ (Muttefekun alejhi) Za svoga zeta i amidžića Aliju, r.a je kazao: „Ti (o Alija) si od mene i ja sam od tebe.“ (Buhari) U hadisu kojeg prenosi Usame b. Zejda stoji da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, za Hasana i Husejna, r.a. rekao: „Ovo su sinovi moji, i sinovi moje kće­ri; Moj Allahu, zaista ih ja volim pa neka su Tebi dragi i neka Ti je drag onaj ko njih voli.“ (Tirmizi)

Mr. Fahret Kadrić
Preuzeto sa minber.ba

Uzvišeni Gospodar iz Svoje apsolutne i savršene mudrosti odlikovao je neke ljude nad drugim ljudima. Jednima je dao posebne počasti i uzvisio ih nad ostatkom ljudskog roda. Poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, najodabraniji je i najčasniji od svih ostalih poslanika. Kur’an za njegov moral veli: „Ti si (o Muhammede), doista, na najuzvišenijem stupnju morala.“ (El-Kalem, 4) Onaj ko posjeduje najuzvišeniji moral nesumnjivo je najdostojniji da odgoji najčasniju porodicu koja je ikad kročila dunjalukom. Ta najsavršenija i najodgojenija porodica jeste Poslanikova, sallallahu alejhi ve sellem, porodica (ehlul-bejt, Alu-Muhammed).

Ko ulazi u okvire ehlul-bejta?

Prenosi Ibnu Džerir od Sa’da b. Ebi Vekkasa, radijallahu anhu, da je rekao: “Allahov poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, jednom prilikom, kada mu je spuštena objava, uzeo je Aliju, njegova dva sina (Hasana i Husejna), te Fatimu, radijellahu anhum, te ih ogrnuo svojom odjećom a potom je rekao: – Gospodaru, ovo je moja porodica i moj ehlul-bejt!” Shodno ovome hadisu, a i mnogim drugim predajama zaključujemo da u okvire ehlul-bejta mimo Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ulaze četiri osobe: Alija, Fatima, Hasan i Husejn, radijallahu anhum. No, ehlul-bejt nije ograničen isključivo na prethodno spomenute osobe. Uvjerenje ehlu-sunneta jeste da i Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, supruge ulaze u okvire ehlul-bejta, a u nastavku ćemo spomenuti jasan kur’anski ajet kao agrument koji ide u prilog ovoj tvrdnji.

Naime, pojam ehlul-bejt u kontekstu govora o Poslanikovoj, sallallahu alejhi ve sellem, porodici spomenut je u suri Ahzab u 33. ajetu. Ajeti koji prethode ovom ajetu kao i oni koji dolaze poslije u cjelosti govore o Poslanikovim, sallallahu alejhi ve sellem, suprugama. Uzvišeni Allah kaže: „I boravite u kućama svojim (o žene Vjerovjesnikove), i ljepotu svoju, kao u davno pagansko doba, ne pokazujte, i namaz obavljajte i zekat dajite, i Allaha i Poslanika Njegova slušajte! Allah želi da od vas, o ehlul-bejte, grijehe odstrani i da vas potpuno ocisti.” Tumačeći posljednu rečenicu ovog ajeta Ibn Kesir zastupa stav da su ove riječi Allaha Uzvišenog jasan šerijatski tekst na osnovu kojeg se dokazuje da žene Allahovog poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ulaze u sastav ehlul-bejta. One su povod objave ovog ajeta, a povod objave ulazi u objavu, u vezi s čim postoji potpuna saglasnost među ulemom. Na koncu kažemo da u okvire Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, porodice ulaze njegove supruge, kći Fatima, zet Alija te njihovo dvoje djece Hasan i Husejn, radijjalahu anhum.

Odlike i vrijednosti pripadnika ehlul-bejta

Zejd b. Erkam prenosi hadis u kojem stoji da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Ja vam ostavljam dvije velike stvari: prva je Knjiga Uzvišenog Gospodara, u njoj je uputa i svjetlo, pa je prihvatite i čvrsto je se pridržavajte! Zatim je podsticao na pridržavanje i razvijanje ljubavi prema Allahovoj Knjizi, a potom je rekao: – I druga stvar je moj ehlul-bejt. Podsjećam vas na Allaha u pogledu mog ehlul-bejta! Podsjećam vas na Allaha u pogledu mog ehlul-bejta! To je ponovio tri puta.“ (Muslim) Kao što se iz hadisa jasno vidi, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nam je u emanet ostavio da se brinemo za njegov ehlul-bejt i da ih volimo te da im poštovanje iskazujemo. A kako i ne bismo kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem za svoju kćerku Fatimu, r.a. kazao: „O Fatima! Zar te ne čini zadovoljnom to što si najbolja među ženama vjernika, ili najodabranija žena ovoga ummeta?“ (Muttefekun alejhi) Za svoga zeta i amidžića Aliju, r.a je kazao: „Ti (o Alija) si od mene i ja sam od tebe.“ (Buhari) U hadisu kojeg prenosi Usame b. Zejda stoji da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, za Hasana i Husejna, r.a. rekao: „Ovo su sinovi moji, i sinovi moje kće­ri; Moj Allahu, zaista ih ja volim pa neka su Tebi dragi i neka Ti je drag onaj ko njih voli.“ (Tirmizi)

Ehlu-sunnet i ehlul-bejt

Kao što je evidentno iz prethodno citiranih predaja vrijednost ehlul-bejta je odista velika a njihov je položaj poseban. Stoga je stav i uvjerenje pripadnika ehlu-sunneta da je poštovanje i iskazivanje ljubavi prema pripadnicima ehlul-bejta obaveza. Pripadnici ehlu-sunneta u ovoj obavezi svakodnevno ustrajavaju spominjući Poslanikovu, sallallahu alejhi ve sellem, porodicu na svakom namazu učeći: „Allahume salli ala Muhammedin we ala ali Muhammed…“ Riječi ‘ali Muhammed’ označavaju Poslanikovu, sallallahu alejhi ve sellem, porodicu.

Neosporavajući položaj i mjesto koje pripadnicima ehlul-bejta zaista pripada, pripadnici ehlu-sunneta svoje vjerovanje u pogledu ehlul-bejta baziraju na temeljima jasnih predaja bez omalovažavanja i zanemarivanja prava koja pripadaju ehlul-bejtu. S druge strane, pripadnici ehlu-sunneta ne pretjeruju u pogledu iskazivanja ljubavi i poštovanja prema ehlu-bejtu. Mi ih volim i poštujemo, ali ipak znamo da su oni samo ljudi koji nemaju niti su ikada posjedovali božanska svojstva. Naše vjerovanje u pogledu ehlul-bejta mora biti umjereno bez pretjerivanja ali u isto vrijeme položaj i značaj ehlul-bejta ni po koju cijenu ne smije biti zanemaren i zapostavljen.

Ako se želimo približiti Allahu i sebi priskrbiti nešto od prefinjenog ahlaka i morala kojeg je posjedovala najodgojenija i najčasnija porodica onda se neminovno moramo posvetiti iščitavanju literature koja govori o njihovim životima. Porodica koju je lično odgojio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zasigurno odiše najprefinjenijim i najposebnijim svojstvima koja ćemo apsorbovati jedino ako se pobliže upoznamo s odlikama i posebnostima ehlul-bejta.

Mr. Fahret Kadrić
Preuzeto sa minber.ba

Cijenjeni brate, tvoje pitanje zahtijeva kompletnu naučnu studiju jer se tiče jednog od najvećih islamskih autoriteta današnjice, šejha Nasiruddina el-Albanija. U svakom slučaju nama priroda ove rubrike ne dozvoljava pretjerano debatiziranje i odgovaranje na svaku sumnju koju fabriciraju laički umovi. Žalosti nas kada čujemo da ljudi koji stječu islamsko znanje na početku svog dugog i napornog puta startaju s pozicije kvalificiranja ljudi, naročito kada je u pitanju islamska ulema.

Na ovu sumnju, koja je jaka poput paukove mreže, može se odgovoriti s više aspekata, a zadovoljit ćemo se s tri:

Prvo: Šejh El-Albani na mnogim mjestima u svojim djelima hvali da’vu Muhammeda b. Abdul-Vehhaba. Za nekoga ko ima pozitivno mišljenje o šejhu Muhammedu i njegovoj da’vi kazati da je murdžijske akide, isto je kao za zagriženog sufiju kazati da je tzv. vehabija.

U svom govoru o Muhammedu b. Abdul-Vehhabu i njegovim sljedbenicima, šejh El-Albani rekao je: “Podigli su zastavu tevhida u Nedždu i drugim mjestima, Allah ih nagradio u ime islama.” (Vidjeti: Muhtesaru Sahihil-Buhari, 1/478)

U drugom djelu kaže: “Neki novotari koji se bore protiv sunneta i tevhida vrijeđaju imama Muhammeda b. Abdul-Vehhaba, obnovitelja ispravnog vjerovanja na Arapskom poluotoku.” (Vidjeti: Es-Silsiletus-sahiha, 5/305)

U svome uvodniku Ibn Tejmijjinog djela “Hidžabul-mere’ti ve libasuha fis-salah”, str. 5, prilikom spomena šejhul-islama Ibn Tejmijje i njegovog učenika Ibnul-Kajjima, kaže: “I oni koji su na ovom putu slijedili obnovitelja ispravnog vjerovanja u Nedždu i okolnim mjestima, šejha Muhammeda b. Abdul-Vehhaba.”

Ovakvih primjera je bezbroj i odulji bismo navodeći ih.

Drugo: Da li je pojmljivo da najveća ulema današnjice pohvali šejha El-Albanija a ne ukaže ummetu na njegovu iskrivljenu akidu?!!

Imam šejh Muhammed b. Ibrahim o El-Albaniju kaže: “Čuvar sunneta, pomagač istine, borac protiv novotarija.” (Vidjeti: Džuhudul-imamil-Albani, str. 20)

Šejh Ibn Baz kaže: “Šejh El-Albani, poznat kao pripadnik ehli-sunneta vel-džemata, pomagač i zagovornik sunneta, borac na Allahovom putu u tom pogledu.”

Na drugom mjestu Ibn Baz kaže: “Šejh je kod mene poznat po ispravnom akaidu…”, potom je nastavio s velikim pohvalama u korist šejha El-Albanija.

Na trećem mjestu kaže: “Ne poznajem u ovom vremenu pod nebeskim svodom učenijeg u hadisu od šejha El-Albanija. On je obnovitelj vjere u hadiskim naukama.”

Također kaže: “Šejh El-Albani je zagovornik i pomagač mezheba prvih generacija.”
(Vidjeti: El-Imamul-Albani, str. 145, od Muhammeda Bejjumija).

Ibn Usejmin je rekao: “Šejh je brižan u pogledu sunneta, bori se protiv novotarija bez obzira radilo se o akidi ili fikhu.”
(Vidjeti: Muhammed Bejjumi, El-Imamul-Albani, str. 145)

Savremeni kolegij za islamska pitanja u sastavu: Ibn Baz, Abdullah Kaud, Abdullah Gudejan, Abdurrezzak el-Afifi, upitani su o šejhu El-Albaniju, te su kazali: “On je kod nas poznat kao učen, sluga sunneta, pomagač ehli-sunneta vel-džemata.” (Vidjeti: Fetaval-ledžnetid-daime, 12/224)

Šejh Bekr Ebu Zejd (savremeni Ibnul-Kajjim) kaže: “El-Albani je poznat kao pomagač sunneta i akide selefa (odabranih generacija), to je stvar oko koje ne razglaba osim okorjeli neprijatelj ili neznalica.” (Vidjeti: Et-Tahzir, str. 41)

Veliki hadiski stručnjak današnjice šejh Abdul-Muhsin el-Abbad kaže: “El-Albani je veliki učenjak, sluga sunneta, njegova akida je lijepa – dobra… On je čvrsto branio akidu selefa. Nijedan tragalac za šerijatskim znanjem ne može bez njegovih pisanih djela.” (Vidjeti: Džuhudul-imamil-Albani, str. 21-22)

Kada bismo željeli spomenuti sve učenjake današnjice i njihovu pohvalu šejha El-Albanija, trebali bismo desetine ovakvih stranica.

Treće: Šejh El-Albani u svojim djelima nedvojbeno potvrđuje mišljenje prvih generacija kada su u pitanju djela obaveznika i njihov odnos u pogledu imana.
Kada je odgovarao maturidijskim učenjacima koji djela ne smatraju sastavnim dijelom imana, rekao je: “To je suprotno mišljenju prvih generacija i većine učenjaka: Malika, Šafije, Ahmeda, Evzaija i drugih. Svi oni smatraju da uz potvrdu srcem i izgovor jezikom, iman sačinjavaju djela.” (Vidjeti: Et-Tahavijje, 331-332)

Slično ovome kazao je u svome djelu Ez-Zebbul-ahmed, str. 32-33.
Kada je velikom hanbelijskom šejhu Abdullahu b. Abdul-Azizu b. Akilu spomenuto da neki optužuju El-Albanija i pripisuju ga murdžijama, rekao je: “Za te optužbe nemaju nikakvog dokaza… kako ga mogu smatrati murdžijom a on jasno kaže da su djela sastavni dio imana.” (Vidjeti: Džuhudul-imamil-Albani, str. 24)

Šejhul-islam Ibn Tejmijje kaže: “Murdžije su oni koji kažu: ‘Iman je ubjeđenje srcem i potvrda jezikom, a djela nisu od imana’.” (Vidjeti: Medžmuu-fetava, 7/194).
Ove osude i potvore koje se iznose na ovog velikog imama današnjice sliče mi na slučaj kada je skupina ljudi došla kod Aiše, radijallahu anha, i kazala: ”Neki ljudi vrijeđaju ashabe, čak vrijeđaju Ebu Bekra i Omera!”, na što je Aiša odgovorila: “Što se čudite, Allah je prekinuo njihova djela, ali je htio da im se ne prekida nagrada.” (El-Hatib u Tarihu Bagdad, 11/275)

Što se tiče onih koji svoj “slavni put nauke” počinju konzumiranjem mesa najučenijih ljudi današnjice, oni su, ne znajući, sami sebi dženazu obavili. To su, najčešće, učenici jednog pokvarenog učitelja koji se često predstavlja u odori islama, a ustvari često radi protiv interesa islama. Ovaj šejh je poznat po imenu Google. Koliko se ljudi upecalo na broj njegovih podataka i jačinu njegove memorije. Koliko stjecatelja islamskog znanja je skrenulo s puta Istine kopkajući po internetu i čitajući svega i svačega. Internet danas slovi kao najgnusnija klaonica na svijetu. U njoj se muslimani, posebno učenjaci, kolju, deru, sijeku, faširaju, potom odlažu na “deponiju”. Kako čovjek može biti duševni ljekar jednog društva ako je podložan utjecaju raznoraznih glasina, priča i pisarija. Mišljenje o nekom učenjaku mijenja se nakon nepobitnih argumenata da je dotični napravio grešku. Kada se potvrdi njegova greška, tada je dužnost doviti Allahu da mu oprosti, a nikako širiti kojekakve priče i upozoravati ljude od nečega što im, kada bi bilo istina, neće štetiti. Molimo Uzvišenog Allaha da očisti naše jezike i naša prsa prema svim muslimanima, a naročito nasljednicima Allahovih poslanika. Amin!

Mr. Safet Kuduzović
Preuzeto sa minber.ba

Ispravno razumijevanje Allahovih lijepih imena predstavlja temeljnu akaidsku postavku. Otuda je bitno ukazati na činjenicu da pogrešno razumijevanje Allahovih lijepih imena nije kao pogrešno shvatanje nekog drugog imena, jer to su imena Gospodara Uzvišenog i stoga svako pogrešno rezonovanje Njegovih lijepih imena predstavlja zabludu i zastranjivanje. Ova činjenica dovoljna je svakom razumom obdarenom da se udalji od neznalačkog tumačenja Allahovih imena i da svako mišljenje i stav o Allahovim imenima zasnuje na dokazu iz Kur’ ana i sunneta. Svako neznalačko i neargumentirano tumačenje Allahovih lijepih imena vodi ka zastranjivanju i zabludi.

Neargumentiran i proizvoljan govor o Allahovim imenima rezultirao je pripisivanjem Allahovim imenima kvalifikacija koje im ne pripadaju i ne dolikuju, te zabludjelom i neispravnom praksom. Nesvjesni svetosti i uzvišenosti Allahovih lijepih imena, mnogi su se upustili u opasan i neargumetiran govor o Allahovin imenima, čime su doprinijeli proširenju pogrešnih shvatanja među ljudima.

Ovo pitanje je veoma bitno i stoga se svaki musliman treba upoznati sa propisima o Allahovim imenima kako bi se sačuvao pogrešnih uvjerenja i prakse i kako bi ispravno shvatio svetost Allahovih lijepih imena.

Neke pogrešna shvatanja u pogledu Allahovih imena i svojstava su sljedeća:

● Tvrdnja, koja je proširena među običnim narodom i neznalicama, da svako od Allahovih imena ima svoje ljekovito svojstvo za određenu bolest. Tako za bolest oka ljekovito svojstvo ima odgovarajuće Allahovo ime, za bolest uha, zglobova, glave – za svaki oboljeli organ ljekovito svojstvo ima odgovarajuće Allahovo ime, što je bez imalo sumnje neispravno i čista zabluda, jer za takvo nešto Allah nije objavio nikakav dokaz. Na taj način ljudi upadaju u grešku s dva aspekta:

Prvi: Uvode u vjeru novotariju, praksu koja nije propisana.
Drugi: Okupirani su nečim što ih odvraća od zikra i rukje propisane Kur’ anom i sunnetom.

● Vješanje raznih talismana i hamajlija na kojima se nalaze Allahova imena, u autima ili u kućama, s namjerom da ih to štiti i čuva od uroka, zavisti i slično tome. Ovakav postupak svakako da je neispravan, jer u Kur’ anu i sunnetu nije naveden nikakav dokaz za to. Naprotiv, postoje dokazi o zabrani ovakvog postupanja, kao što su riječi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ”Ko okači hamajliju na sebe, Allah mu neće ispuniti namjeru s kojom ju je okačio.“ (Ahmed, 4/154, Ibn Hibban, 6086, El-Hakim, 4/216)

● Ispisivanje Allahovih lijepih imena na ukrasnim levhama ili klesanje i pisanje po zidovima s ciljem uljepšavanja prostorija i mjesta za sjedenje. Ako se ispisivanje Allahovih imena obavlja krasopisom i dodatno ukrašava, to navodi onoga ko posmatra levhu da hvali njenu ljepotu i dotjeranost, što je pogrešno, jer ono što bi čovjek trebao da osjeti u pogledu Allahovih imena jeste bogobojaznost i povećanje imana, a to se ne može ostvariti na način koji nije propisan ovom vjerom.

● Mišljenje da se Allahova imena mogu obuhvatiti jutarnjim ili večernjim izgovaranjem, ili neposredno nakon dnevnih namaza i tome slično, navodeći u prilog tome hadis Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ”Doista Allah ima devedeset i devet imena, stotinu manje jedno, ko ih obuhvati ući će u Džennet“. Sve ovo je novotarija koja nema nikakve osnove u islamu. Ranije smo govorili o značenju hadisa, a to je da spomenutu nagradu zaslužuje onaj ko tih devedeset i devet imena nauči napamet, razumije njihovo značenje i njima moli Allaha u dovi.

● Također je pogrešno da se čovjek u ibadetu fokusira na sintagmu ”Allahovo ime”. Dakle, nije dozvoljeno da neko kaže: ”Obožavam ime svoga Gospodara”, ili ”Činim sedždu imenu svoga Gospodara”, ili da kaže: ”O ime Gospodara moga, smiluj mi se”. Kada su Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, objavljeni ajeti: ”Hvali ime Gospodara svoga Svevišnjeg!“ (prijevod značenja El-Eala, 1) i ”Hvali ime Gospodara svoga Veličanstvenog!“ (prijevod značenja El-Vakia, 74), on je to odmah u djelo sproveo izgovarajući na sedždi ”subhane rabijel-E’ala”, i izgovarajući na ruku’u ”subhane rabijel-Azim”.

● Isto tako pogrešno je i dovu upućivati samom Allahovom svojstvu. Naprimjer da kaže: ”O milosti Allahova”, ili ”o Allahov oprostu”, ili ”o Allahova ruko” i tome slično. Sve to je pogrešno, jer se dova upućuje samo Onome kome te osobine pripadaju, a to je Allah, tebareke ve te’ ala.

● Jedna od grešaka u pogledu Allahovih imena jeste i nadjevanje imena ljudima poput Abdunnebij (Rob vjerovjesnika), ili Abdulkabah (Rob Ka’be), ili Abdulumer (Rob Omera) i tome slično. Islamski učenjaci su složni u tome da je nadijevanje ovakvih imena zabranjeno, jer je to širk u rububijjetu i uluhijjetu, jer su sva stvorenja pod Allahovom, tebareke ve te’ ala, vlašću i svi su Njegovi robovi. On Uzvišeni je jedini koji ih je stvorio, a stvorio ih je da samo Njega jednog obožavaju.

● Neispravno je također davati nekim Allahovim stvorenjima, poput Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ili nekog drugog, neka od Allahovih plemenitih imena koja su svojstvena Njemu. Kao što neki govore: ”On je prvi i posljednji Muhammed, on je vidljivi i nevidljivi Muhammed”.

● Pogrešni su i postupci koji ukazuju na nedržanje do svetosti i uzvišenosti Allahovih plemenitih imena i bilo šta drugo što vodi ka nepoštivanju Allahovih imena. Jer, jasni dokazi ukazuju na zabranu nadijevanja imena stvorenjima koja su samo Allahu svojstvena. Kaže Allah Uzvišeni: ”Šta vam je, zašto se Allahove sile ne bojite“ (prijevod značenja Nuh, 13), tj. Njegove veličine, ne držite do Njegove veličine i uzvišenosti, a Allahova imena su Allahova i veličanje Njegovih imena je veličanje Njega, subhanehu.

● Među današnjim svijetom proširena je praksa koja se uveliko kosi sa poštovanjem Allahovih imena, a to je bacanje na zemlju ili u smeće papira, knjiga i časopisa u kojima se nalaze Allahova imena. Ako Allahov Poslanik, slalallahu alejhi ve sellem, nije odgovarao na selam za vrijeme obavljanja fiziološke potrebe, iz poštovanja prema Allahovom imenu, kako onda da njegovim sljedbenicima priliči da bacaju u smeće bilo šta na čemu se nalazi neko od Allahovih imena.

prof. Tarik Beganović
Preuzeto sa minber.ba

Pričao nam je Se’id b. Mensur, pričao nam je Ebu Mu’avija, pričao nam je Dža’afer b. Burkan, od Jezid b. Ebi Nušbeh od Enes b. Malika r.a., koji kaže: Allahov Poslanik s.a.w.s., je rekao: „Tri stvari su od osnove vjere/imana: ustegnuti se od onoga ko izgovori ‘la ilahe illallah’, ne proglašavajući ga nevjernikom zbog grijeha (zenb), i ne izvodeći ga iz islama zbog nekog čina (‘amel). Džihad – borba na Allahovom dž.š., putu, je konstantan i stalan od kako me je Allah dž.š., učinio poslanikom pa sve do momenta kada će se zadnji iz moga ummeta boriti protivu Dedždžala, i džihad neće obustaviti nepravda silnika niti pravda pravednika, te iman/vjerovanje, u Allahova određenja (el-akdar).“ (Sunen Ebu Davud, br.2532., da’if; Musned Ebu Ja’ala, br.4311., da’if.; el-Sunen el-Kubra, Bejheki, br.18947.; Sunen, Se’id b. Mensur, br.2367.)

* * * * *

Imam el-Menavi rhm., (umro 1031.h.g.), u komenatru ovog hadisa kaže: „Tri stvari su od osnove vjere/imana: ustegnuti se od onoga ko izgovori ‘la ilahe illallah’ – naravno sa riječima Muhammedun Resulullah; ko izgovori šehadet obaveza je ustegnuti se od njega i njegovog imetka, i u vanjštini će se smatrati vjernikom! „ne proglašavajući ga nevjernikom zbog grijeha (zenb), i ne izvodeći ga iz islama zbog nekog čina (‘amel)“ – tj. zbog nedjela kojeg čini, pa makar bio u pitanju i veliki grijeh. Takva osoba će biti pod Allahovom dž.š., voljom na Sudnjemu Danu – za razliku od Haridžija koji smatraju/vjeruju, drugačije.

„Džihad – borba na Allahovom dž.š., putu, je konstantan i stalan od kako me je Allah dž.š., učinio poslanikom – tačnije poslije hidžre, i to sljedećim redoslijedom: prvo mu je bilo dozvoljeno da upozori (inzar), bez borbe, onda mu je bilo dozvoljeno da se fizički brani ako ga nevjernici napadnu, zatim mu je bilo dozvoljeno da im prvi objavi rat mimo svetih mjeseci, te na kraju mu je bilo dozvoljeno da im objavi rat kad god hoće.

„pa sve do momenta kada će se zadnji iz moga ummeta boriti protivu Dedždžala“ – jer će nakon toga džihad prestati što znači da je on glavni cilj džihada i borbe na Allahovom dž.š., putu. Nakon njega slijedi pojava Je’džudža i Me’džudža, s kojima se neće moći nositi, nakon čije propasti više neće biti nevjernika. „i džihad neće obustaviti nepravda silnika“ – tj. propisanost i obaveznost džihada se ne obustavlja zbog zuluma i nepravde imama/vlasti, njegovih grijeha, niti se imam/vlast, uklanja zbog nasilja, grijeha ili razrješenja.

„niti pravda pravednika, te iman/vjerovanje, u Allahova određenja (el-akdar)“ – tj. Allah dž.š., je u praiskonu procjenio sve, unaprijed znajući šta će se dešavati u tačno određenom vremenskom periodu, i na tačno određen način, pa se na taj način sve dešava u Njegovom kaderu. Sekta Kaderija (negatori Božijeg kadera-određenja), smatraju drugačije tj. da Allah dž.š., nešto zna tek kada se ono desi, ne prije toga!?

U djelu el-Metamih stoji: „Ovaj hadis je jedna od temeljnih osnova naše vjere, koja između ostaloga stavlja akcenat na vjerovanje u Allahov kader, te vjerovanje Poslaniku s.a.w.s., u svemu onome o čemu nas je obavijestio od Gajba i nevidljivog svijeta. Muhammed s.a.w.s., govori u ime Allaha dž.š., bivši pomognut Njime.“

Jezid b. Ebi Nušbeh – od njega ne bilježi hadise niko osim imama Ebu Davuda, i on je medžhul-nepoznat, kako tvrdi imam el-Mizzi i ostali. (Pogledaj: Fejdul-Kadir šerhul-Džami’ el-Sagir, 3/386.)

* * * * *

Imam Ebul-Tajjib el-Azim el-Abadi rhm., kaže: „Tri stvari – svojstva – su od osnove vjere/imana – baza i temelj:

-Ustegnuti se od onoga ko izgovori ‘la ilahe illallah’ – uz Muhammedun Resulullah s.a.w.s., pa ko izgovori šehadet obaveza je ustegnuti se od njegovog života i imetka; ne proglašavajući ga nevjernikom zbog grijeha (zenb) – tekfir ili ikfar je pripisivanje pojedinca nevjerstvu – i ne izvodeći ga iz islama zbog nekog čina (‘amel) – pa makar bio i veliki grijeh u pitanju izuzev djela nevjerstva za razliku od Mu’utezila koji za velikog griješnika smatraju da je „menzila bejnel-menziletejn“ tj. da je negdje između dženneta i džehennema.

-Džihad – borba na Allahovom dž.š., putu, je konstantan i stalan – u praksi je, ne staje i ne prestaje – od kako me je Allah dž.š., učinio poslanikom – od vremena primanja Objave – pa sve do momenta kada će se zadnji iz moga ummeta – Isa a.s., ili imam Mehdi – boriti protivu Dedždžala – koji će biti ubijen, nakon kojeg džihad neće biti aktivan.

Što se Je’džudža i Me’džudža tiče s njima se neće imati snage za borbu, pa zbog toga borba protivu njih neće biti ni obavezna shodno ajetu iz sure el-Enfal. Kada ih Allah dž.š., uništi, na zemlji neće ostati nijedan nevjernik sve dok Isa a.s., bude živ na zemlji, a što se tiče muslimana koji će otići u nevjerstvo nakon Isa a.s., ni za njih to neće važiti, jer će muslimani ubrzo zatim pomrijeti zbog blagog vjetra koji će im duše uzeti, dok će ostatak nevjernika ostati da čeka nastup Sudnjega Dana. I džihad neće obustaviti nepravda silnika niti pravda pravednika tj. džihad se neće obustavljati zbog toga što će imam/vlast, biti zulumćarska, silnička, nepravedna ili pravedna.

-Te iman/vjerovanje, u Allahova određenja (el-akdar) – sve što se događa u svijetu biva s Božijom voljom i određenjem, i to je treće svojstvo. Imam el-Munziri rhm., se nije izjasnio povodom ovog hadisa.“ (Pogledaj: ‘Avnul-Ma’abud, 7/205.)

* * * * *

Šejh Abdul-Muhsin el-‘Abbad, u komentaru ovog hadisa (pogledaj: šerhu Sunen, Ebu Davud, 13/446.), kaže:

„Ustegnuti se od onoga ko izgovori ‘la ilahe illallah’ – kada dođe do borbe sa nevjernicima može se desiti da neko od njih (u toku borbe), izgovori riječi ‘la ilahe illallah’ – pa ako se to desi, dotična osoba se neće ubiti i od toga ćemo se ustegnuti i čuvati, jer je u pitanju izgovoreno šehade, a ljudi ne mogu znati što je u srcu čovjeka, i da li je to bilo iskreno ili neiskreno. U svakom slučaju, ustegnućemo se od takvog čovjeka, a od Allahovog Poslanika s.a.w.s., se bilježi da je žestoko negodovao na čin ubojstva čovjeka koji je na taj način izgovorio ‘la ilahe illallah’, rekavši: „Zar si ubio čovjeka nakon što je rekao ‘la ilahe illallah’!?“

„ne proglašavajući ga nevjernikom zbog grijeha (zenb)“ – ko bude rekao ‘la ilahe illallah’, neće se proglašavati nevjernikom zbog grijeha kojeg čini izuzev ako ga bude ohalalio i dozvolio. Grijeh čija je zabranjenost opšte poznata da je od vjere – ko ga ohalali uznevjerovao je, poput ohalaljivanja zinaluka, pijenja alkohola ili bude u pitanje negiranje propisa i obaveze koja je opšte poznata da je od vjere islama; „i ne izvodeći ga iz islama zbog nekog čina (‘amel)“ – pa makar bio u pitanju i neki od velikih grijeha ako ga nije ohalalio, i ova rečenica je slična u značenju prethodnoj rečenici: „ne proglašavajući ga nevjernikom zbog grijeha (zenb)“

Dakle, nema tekfira zbog učinjenog grijeha izuzev ako ga je njegov izvršitelj ohalalio, zbog čega će postati nevjernikom, izuzev onoga što se veže za pitanje obavljanja namaza – ako čovjek namjerno ostavi namaz, poričući njegovu obaveznost, takva osoba je nevjernik po opštoj saglasnosti svih muslimana, ali ako je u pitanju neobavljanje namaza iz nemara i lijenosti – po ovom pitanju se islamski učenjaci razilaze, mada se od ashaba bilježi da je takav čin djelo nevjerstva, kako se to bilježi od Abdullaha b. Šekika el-Ukajlija, koji kaže: „Sreo sam tridesetak ashaba Allahovog Poslanika s.a.w.s., za koje izostavljanje bilo kojeg čina nije bilo nevjerstvo izuzev izostavljanja namaza!“

„Džihad – borba na Allahovom dž.š., putu, je konstantan i stalan od kako me je Allah dž.š., učinio poslanikom pa sve do momenta kada će se zadnji iz moga ummeta boriti protivu Dedždžala“ – tj. od kako mu je data dozvola za borbu na Allahovom dž.š., putu, što se desilo tek nakon poslanikove s.a.w.s., hidžre u Medinu. „i džihad neće obustaviti nepravda silnika niti pravda pravednika“ – i ovo je detalj koji služi za dokaz tj. džihad i borba na Allahovom dž.š., putu će se voditi kako pod vođstvom dobrih/poštenih, ljudi tako i pod vođstvom loših/nepoštenih ljudi.

„te iman/vjerovanje, u Allahova određenja (el-akdar).“ – tj. vjerovanje u Božije određenje (el-imanu bil-kader), je jedna od šest temeljnih istina i osnova imana/vjere, koje su nam spomenute u čuvenom džibrilovom hadisu: „Da vjeruješ u Allaha, meleke, knjige, poslanike, Sudnji Dan, i Kader – Božije određenje, dobro ili zlo bilo.

Hadis je da’if/slab, jer u njegovom lancu ima medžhul-nepoznata osoba. Se’id b. Mensur je opštepoznat; Ebu Mu’avija Muhammed b. Hazim el-Darir el-Kufi, sika-pouzdana osoba, od kojeg hadise bilježe autori 6 djela; Dža’afer b. Burkan je saduk-istinoljubiv, od njega prenosi hadise imam Buharija u djelu el-Edeb el-Mufred, imam Muslim i autori Sunena. Jezid b. Ebi Nušbeh – on je medžhul/nepoznat, od kojeg hadise bilježi imam Ebu Davud. Od Enes b. Malika r.a., od Poslanika s.a.w.s..

* * * * *

U poglavlju o obavljanju namaza i vođenju borbe sa imamom/vlašću, makar bila i pokvarena, šejh Abdurrahman b. Salih el-Mahmud kaže: „Obavljati džumu namaz za njima je džaiz-dozvoljeno. Mezheb Ehli Sunneta vel-Džemata jeste taj da je obavljanje džume namaza za griješnim imamom/vlašću, džaiz/dozvoljena, pa makar se i znalo da taj imam odgađe namaz ili da pije alkohol – dozvoljeno je obaviti namaz za njim što nam je potvrđeno i u nekoliko poslanikovih s.a.w.s., hadisa, poput:

„Tri stvari su od osnove vjere/imana: ustegnuti se od onoga ko izgovori ‘la ilahe illallah’ – neudarati na život i imetak takvog čovjeka, sve dok ispoljava iman i vjeru s njime ćemo se ophoditi prema njegovoj vanjštini, pa ako mu je nutrina poput vanjštine elhamdulillah, a ako ne bude tako – naše je da sudimo po ljudskoj vanjštini, a Allah dž.š., će da sudi ljudskim nutrinama, izuzev ako nam neko ispolji neki drugi grijeh – nevjerstvo ili otpadništvo, zbog čega je obaveza sprovesti određenu kaznu za taj čin. Ne proglašavajući ga nevjernikom zbog grijeha (zenb), i ne izvodeći ga iz islama zbog nekog čina (‘amel). Džihad – borba na Allahovom dž.š., putu, je konstantan i stalan od kako me je Allah dž.š., učinio poslanikom pa sve do momenta kada će se zadnji iz moga ummeta boriti protivu Dedždžala, i džihad neće obustaviti nepravda silnika niti pravda pravednika, te iman/vjerovanje, u Allahova određenja (el-akdar).“

Ovaj hadis prenosi imam Ebu Davud, ali u pitanju je hadis koji je da’if/slab, zbog prenosioca Jezida b. Ebi Nušbeh, kojeg učenjaci smatraju slabim ravijom. Ono što se u hadisu spominje od imana i vjerovanja u Božija određenja, konstantnosti i neprekidnosti džihada, i toga da ne proglašavamo muslimana nevjernikom – sve je to tačno i potvrđeno drugim dokazima i hadisima Allahovog Poslanika s.a.w.s..“ (Pogledaj: Šerhu Lum’atil-I’itikad, 12/27.)

* * * * *

Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže: „Ako se nađe savršena osoba koja bi nas predvodila u borbi na Allahovom dž.š., putu – pa to je vrhunac Allahovog zadovoljstva, pomaganja Njegove riječi, uspostave Njegove vjere te pokornosti Njegovom Poslaniku s.a.w.s., ali ako se ne nađe takva osoba već neko ko ima pri sebi nemorala/grijeha, i pokvarenog nijjeta koji se bori samo radi prestiža i vođstva, ili je nekada i nepravedan u određenim pitanjima – dok je šteta obustavljanja borbe gora po vjeru od štete nastavljanja borbe pod takvim vođstvom – obaveza nam je onda nastaviti borbu pod takvim vođstvom radi otklanjanja veće štete i većeg zla, pa makar se morala počiniti manja šteta. Ovakav stav i razmišljanje spada u osnove islama, kojem se mora pridavati stroga pažnja!

Od osnova vjerovanja Ehli Sunneta vel-Džema’ata jeste i to da će se voditi borba na Allahovom dž.š., putu pod vođstvom bilo dobrog ili lošeg čovjeka. Allah dž.š., pomaže ovu vjeru i sa griješnim čovjekom, i sa ljudima bez ahlaka i morala, kako nas je o tome obavijestio Allahov Poslanik s.a.w.s.. Ako se borba ne može voditi osim pod vođstvom pokvarenih glavešina (el-umera’ el-fudždžar), ili sa vojskom punom nemorala i grijeha – jedno od dvoje se mora desiti: ili ne voditi borbu sa njima – što može rezultirati time da neko drugi dobije vlast i ovlada, koji su mnogo gori po din/vjeru, i dunjaluk, od ovih prvih, ili voditi borbu pod vođstvom manje-lošeg vođe, s čime se može odagnati veća pokvarenjaština, i putem čega se može uspostaviti više islamskog šeri’ata, ako se već ne može uspostaviti kompletan Šeri’at! Ovako postupati nam je obaveza, kako u ovom slučaju tako i u svim ostalim slučajevima sličnim ovome! Većina borbi koje su muslimani vodili, nakon perioda pravovjernih halifa (Ebu Bekra, Omera, Osmana i Alije r.a.), nisu se dešavale osim po navedenom principu!

Allahov Poslanik s.a.w.s., je rekao: „Dobro i napredak je okačeno na grivama konja, sve do Sudnjega Dana – nagrada i ratni plijen!“ Ovaj sahih hadis nam ukazuje i na značenja hadisa kojeg prenosi imam Ebu Davud rhm., u svom Sunenu, u kojem Allahov Poslanik s.a.w.s., kaže: „…džihad – borba na Allahovom dž.š., putu, je konstantan i stalan od kako me je Allah dž.š., učinio poslanikom pa sve do momenta kada će se zadnji iz moga ummeta boriti protivu Dedždžala, i džihad neće obustaviti nepravda silnika niti pravda pravednika…“; ili: „U mom ummetu će uvjek postojati skupina ljudi, koji će vidno biti na istini, i kojima neće škoditi oni koji im kontriraju, sve do Sudnjega Dana!“ – kao i brojne druge predaje , na kojima su svi ehli-sunnetski pravci i skupine složne da se po njima postupa kada je u pitanju džihad i vođenje borbe na Allahovom dž.š., putu, sa dobrim ili lošim vođstvom, za razliku od Rafidija i Haridžija – koji su otpali od Sunneta i Džema’ata.

Allahov Poslanik s.a.w.s., je također rekao: „Na vlast će vam dolaziti silničke, izdajničke i pokvarenjačke glavešine. Ko bude vjerovao njihovim lažima i ko ih bude pomagao u tome – nije od mene, niti sam ja od njega, niti ćemo se sresti na vrelu Havd. A ko ne bude vjerovao njihovim lažama i ne bude ih pomagao u njihovoj nepravdi – taj je od mene, i ja sam od njega, i piće sa moga vrela Havd!“ (Sahih. Sunen, Tirmizi, br.614-2259.; Sunen, Nesa’i, br.4207-4208.)

Ako čovjek bude dobro razumio ono što je Poslanik s.a.w.s., naredio kada je u pitanju vođenje borbe na Allahovom putu, koju predvode glavešine muslimana, sve do Sudnjega Dana, kao i ono što je Poslanik s.a.w.s., zabranio kada je u pitanju pomaganje silnika u njihovom siledžijstvu-zulumu-nasilju-nepravdi – spoznaće da je umjereni i jedino ispravni pravac, koji je čisti islam, da se vodi borba protivu onih koji to zaslužuju sa svakim emirom-vođom ili skupinom koja je preča islama od drugih – ako se nije u mogućnosti na drugi način se protivu takvih boriti, uz maksimalno čuvanje od toga da se skupina, sa kojom se borimo, pomaže u nečemu od nepokornosti prema Allahu dž.š.. Pokoravaće im se u onome u čemu su Allahu dž.š., pokorni, a neće im se pokoravati u onome u čemu su Allahu dž.š., nepokorni, jer nema pokornosti stvorenju u nepokornosti stvoritelju.

Ovo je put odabranika islamskog ummeta, kako ranije tako i danas, i ovo je obaveza svakog razumnog i punoljetnog muslimana, i ovo je sredina između puta Harurija-Haridžija i njima sličnim ljudi – koji se drže puta pokvarene bogobojaznosti iznikle iz neukosti i slaboga znanja, te puta Murdžija i njima sličnim ljudi koji se drže puta apsolutne i slijepe pokornosti vođama/vlastima, pa makar i ne bili u pitanju dobri i pošteni ljudi. Molimo Allaha dž.š., da nas pomogne, i našu braću muslimane, u onome što On voli i s čime je zadovoljan, od riječi i djela, a Allah dž.š., najbolje zna. Sallallahu ve selleme ‘ala nebijjina Muhammed ve alihi ve sahbihi ve sellem!“ (Pogledaj: Medžmu’ul-Fetava, 28/506-508.)

Priredio: Sead ef. Jasavić, prof.fikha
Imam „Sultanija“ džamije, Plav, Sandžak, CG
Preuzeto sa minber.ba