Prije nego li se upustimo u proučavanje riječi šejhul-islama Ibnu Tejmijje rhm., napravićemo mali uvod po pitanju njegova mezheba u ovoj mes’eli, pa kažemo: Spominjali smo komentar šejhul-islama Ibnu Tejmijje rhm., u vezi čovjeka iz Benu Isra’ila, koji je rekao svojoj familiji: “Kada umrem, uzmite me, i spalite, i pepeo mi po moru bacite…” (hadis), kada je rekao:

“Ovaj čovjek je mislio da ako bude razasut na ovakav način, da Allah dž.š., nije u stanju, i da ga ne može ponovo sakupiti i sastaviti – a sve redom od negiranja Allahove dž.š., moći, te negiranja ponovnog proživljenja tijela, pa makar i bila razasuta, sve navedeno je kufr/nevjerstvo, ali je ova osoba, pored imana u Allaha dž.š., i imana u njegov emr, i pored straha od Njega bila džahil/neznalica, dallun/lutalica u rezonovanju, muhti’un/griješnik, što mu je Allah i oprostio. Navedeni hadis je veoma decidan i jasan (sarih), da je spomenuta osoba željela to da ne bude proživljena kada se na onakav način rasturi, a u najmanju ruku je sumnjala u buduće proživljenje što je kufr/nevjerstvo – ako se protivu osobe koja ovu stvar negira uspostavi poslanički dokaz biće osuđena na nevjerstvo, jer nam takvo postupanje jasno ukazuje na nevjerstvo dotične osobe u Allaha uzvišenog!”

Spominjali smo i stav šejhul-islama Ibnu Tejmijje rhm., po pitanju konkretnog proglašavanja određenog pojedinca nevjernikom kada kaže:

“Zato sam često puta znao poručiti Džehmijama, bilo da su u pitanju “Hululijje” ili “Nufati”, koji negirahu to da je Allah, dž.š., iznad ‘Arša, i to onda kada je iskušenje njima naišlo (mihna): “Kada bih se ja složio s vama po ovom pitanju – ja bih postao nevjernikom, jer znam da je taj stav – kufr/nevjerstvo, ali, vi, po meni, niste nevjernici (kafiri), jer ste neznalice (džahili).” Ova je poruka bila upućena džehmijskoj ulemi, kadijama, šejhovima, vojskovođama…

Osnova njihovog džehla i neznanja su logičke nejasnoće (šubuhat ‘aklijjeh), koje su im nastale u glavi uslijed nedostatka sahih predaja, i sahih logike! Zbog svega ovoga, nismo na njihov džehl i izmišljanje uzvratili tekfirom, isto kao kada određena osoba lažno posvjedoči protivu druge, ili je potvori za razvrat, nema pravo, povrijeđena osoba, uzvratiti mu istom mjerom tj. da lažno svjedoči protivu njega, ili da ga potvori za razvrat.”

Navedena pitanja spadaju u temelje i osnove vjere (usulud-din), u kojima nemaju prava ostale pravdati neznanjem – oni koji smatraju da neznanje ne može biti opravdanje!

Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., pojašnjava neispravnost dijeljenja propisa vjere na temeljne propise/usul, zbog kojih će osoba koja ih zanegira postati nevjernikom, ili osoba koja u njima bude griješila, i na sporedne propise/furu’, zbog kojih osoba koja ih bude zanegirala neće postati nevjernikom, kao ni osoba koja u tim pitanjima bude griješila. On kaže da ovakvo dijeljenje propisa vjere nema nikakve osnove kod selefa – niti kod ashaba, niti kod tabi’ina, i takva podjela islamskih propisa je sama po sebi kontradiktorna!

Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže: “Što se tiče stavova koji vode nevjerstvu osobu koja ih bude zastupala: Možda do dotične osobe nisu stigli dokazi koji bi iziskivali nužnu spoznaju istine, a možda su mu dokazi i došli – ali putem kojeg ih nije smatrao vjerodostojnim, ili ih nije dobro razumio, ili su mu se pojavile šubhe i nejasnoće zbog kojih će biti opravdan kod Allaha dž.š.. Ko se od vjernika bude zalagao na putu spoznaje istine, i na tome putu pogriješi – Allah dž.š., će mu oprostiti grijeh – ne bitno koje vrste on bio, i ne bitno bilo to pitanje teoretske (nezarijjeh), ili praktične (‘amelijje), naravi!

Na ovom stanovištu su bili poslanikovi ashabi, kao i enormna većina imama islama! Oni nisu djelili propise na primarne/usul – koje ako čovjek zanegira postaje nevjernikom, i sekundarne/furu’ – koje ako čovjek zanegira ne postaje nevjernikom. Pravljenje razlike između prve vrste pitanja i njihovog naziva (mesa’ilul-usul), i između druge vrste pitanja, i njihovog naziva (mesa’ilul-furu’) – nema nikakvog utemeljenja, niti kod ashaba, niti kod tabi’ina – koji se za njima u dobru povedoše, niti od ikoga od imama!

Spomenuta podjela je preuzeta od mu’utezila, i njima sličnih novotara, a od njih ih preuzeše fakihi koji ova pitanja navode u svojim knjigama, i ova podjela je očita kontradiktornost (mutenakid)!

Osobi koja vjerske propise dijeli na primarne/usul, i sekundarne/furu’, propise, se postavlja pitanje: Šta je definicija primarnih/usul pitanja, pri kojima će čovjek postati nevjernikom, u slučaju da tu pogriješi, i koja je to nit koja dijeli ta pitanja od sekundarnih/furu’ pitanja?

Ako kaže: Primarna/usul, pitanja su propisi ubjeđenja (mesa’ilul-i’itikad), dok su sekundarna/furu’ pitanja – praktični propisi (mesa’ilul-‘amel) – biće mu rečeno: Ulema se razilazi u tome da li je Muhammed s.a.w.s., vidio Allaha dž.š., ili ne; i u tome ko je vrijedniji: Osman ili Alija, kao i po pitanju mnogih značenja kur’anskih ajeta, kao i razilaženja u stručnoj ocjeni brojnih hadisa koji spadaju u domen ubjeđenja/postupanja – ali pri kojima nema kufra – uz opštu saglasnost svih! Obaveznost, zekata, posta, hadždža, kao i zabranjenost nemorala i alkohola – spada u praktični dio propisa (mesa’il ‘amelijjeh), ali će osoba koja ih zanegira (el-munkiru leha), postati nevjernikom – uz opštu saglasnost svih!

Ako bude rekao: Primarna/usul pitanja su kategorički jasna pitanja (el-mesa’il el-kat’ijjeh), biće mu rečeno: Veliki broj praktičnih pitanja (mesa’ilul-‘amel), su kategorički jasna pitanja, dok, za razliku od njih, veliki broj teoretskih pitanja (mesa’ilul-‘ilm), ne pripadaju skupini kategorički jasnih pitanja!

Relativno je to da li je neko pitanje kategorično ili ne! Za nekog čovjeka će određeno pitanje biti kategorično, zbog ličnog upoznavanja sa dokazom koji ga je ubjedio u kategoričnost nečega, poput osobe koja se susrela sa tekstom od Poslanika s.a.w.s., čije značenje je shvatila, dok, za drugog čovjeka, isti taj tekst, neće biti ni na stepenu nekategoričnosti (zannijjeh), a kamo li na stepenu kategoričnosti (kat’ijjeh) – jer mu dotični tekst nije dostavljen, ili, po njegovim standardima, nije bio ispravan, ili ga nije mogao razumjeti.

U sihahu se bilježi predaja od Poslanika s.a.w.s., koja govori o čovjeku koji je ostavio oporuku svojoj porodici, riječima: “Kada umrem – spalite me, potom mi pepeo pokupite, a zatim ga u rijeku bacite! Ako me Allah dž.š., bude mogao sakupiti – kazniće me kaznom kakvom, do tada, nikoga nije kaznio! Allah dž.š., naredi kopnu – pa povrati njegove ostatke, a isto tako i moru – pa more povrati njegove ostatke! Allah dž.š., mu reče: Šta te je navelo da tako postupiš? Reče: Strah od Tebe, ja Rabbi – nakon čega mu Allah dž.š., oprosti grijehe!”

Ovaj čovjek je posumnjao u Allahovu dž.š., moć, kao i u proživljenje; čak je smatrao da nikako neće biti ni vraćen, i da Allah dž.š., nije u stanju njegov pepeo sakupiti – na što mu je Allah dž.š., uzvratio oprostom!

Ovdje imamo za cilj ukazati na to da su stavovi imama zasnovani na ovoj podjeli tj. vrsta i pojedinac (el-nev’u vel-‘ajnu), i zbog toga jedna grupa ljudi bilježi, tobože, njihovo razilaženje po tim pitanjima – ali, u stvari, oni nisu dokučili tajnu njihovih riječi i stavova! Neki npr., bilježe da imam Ahmed rhm., ima dva mišljenja po pitanju tekfira novotara, smatrajući tekfir murdžija i ši’ija – koji daju prednost Aliji r.a., nad drugima, pitanjem oko kojeg postoji razilaženje uleme, gdje će, neki, možda i preferirati mišljenje tekfira tih ljudi, kao i osudu na vječni boravak u vatri – što nikako nije mezheb imama Ahmeda rhm., niti bilo kojeg od imama islama!

Imam Ahmed rhm., ne tekfiri murdžije – one koji kažu iman su riječi bez dijela, i on ne tekfiri osobu koja daje prednost Aliji r.a., nad Osmanom! Njegovi stavovi su više nego jasni da on ne tekfiri haridžije, niti kaderije, i sl.! Tekfirio je džehmijje – one koji su negirali Allahova imena i svojstva, jer su njihovi stavovi bili sušta suprotnost onome s čime je došao Allahov Poslanik s.a.w.s., kao i zbog toga što je suština njihovih stavova bila negiranje samog Stvoritelja (ta’atilul-halik)!

Imam Ahmed rhm., je bio iskušan njima sve dok nije pronikao u suštinu njihovih stavova, uvidjevši to da se takvi stavovi zasnivaju na pravom bezbožništvu (ta’atil), mada je tekfir džehmijja opšte-poznata stvar kod selefa i imama, ali, ono što je bitno jeste to, da ih imam Ahmed rhm., nije tekfirio poimenično, jer osoba koja poziva nečemu je gora od one koja to ne radi, kao i osoba koja kažnjava svog neistomišljenika biva gorom od one koja samo svojim stavovima poziva, dok onaj koji tekfiri svog neistomišljenika biva gorim od onoga koji ga kažnjava.

Tadašnji vladari/vulatul-umur, su zastupali džehmijske stavove, tipa: “Kur’an je stvoren”; ili: “Allah dž.š., neće biti viđen na ahiretu”, itd., i pozivali su narod tome, stavljajući ih zbog svega toga na kušnju, kažnjavajući ih – ako im se ne bi odazvali, i na kraju svega tekfireći ih zbog neprihvatanja njihovih stavova! Ako bi nekog i uhapsili – ne bi bio pušten iz zatvora sve dok taj ne bi prihvatio džehmijske stavove tj. “da je Kur’an stvoren” itd.. Ko nije bio džehmijskih stavova ne bi bio postavljen na određenu poziciju, niti bi dobijao pomoć iz bejtul-mala!?

I pored svega navedenog, imam Ahmed, Allah mu se smilovao, bi im činio terehhum riječima: “Allah im se smilovao”, molio je Allaha dž.š., za oprost njima (istigfar), jer mu je bilo jasno da oni nisu svjesni toga da svojim stavovima poriču Poslanika s.a.w.s., niti toga da svojim stavovima negiraju ono s čime je On s.a.w.s., došao. Činili su te’vil – prilikom čega su pogriješili, slijepo se povodeći (taklid), za onima koji ih tim stavovima podučiše!

Isti je slučaj i sa imam Šafijom rhm., onda kada je rekao Hafsu el-Ferdu, koji je smatrao da je Kur’an stvoren: “Uznevjerovao si u Allaha dž.š.” – pojašnjavajući mu to da je njegov stav nevjerstvo, ali u isto vrijeme ne osuđuje Hafsa na riddet i otpadništvo od vjere zbog toga, jer protivu njega još nije uspostavljen dokaz kojeg, ako bi odbio, postao bi nevjernikom. Da je imam Šafija rhm., bio ubjeđenja da je Hafs murtedd – ubio bi ga, ali mi znamo da imam Šafija rhm., u svojim knjigama, jasno izjavljuje to da će se svjedočenje novotara ipak prihvatati, i da će se namaz za njima obavljati!”

Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže da je pitanje tekfira u uskoj sprezi sa pitanjem uspostave dokaza/kijamul-hudždže, bez obzira na to da li određeno pitanje spada u propise vjerovanja/’aka’id, ili u propise fikha, ili su u putanju mutevatir vanjski farzovi i sl.. On kaže:

“Što se tiče ostala četiri farza islama, ako čovjek zanegira obaveznost nekog od tih propisa – nakon uspostave dokaza protivu njega – ta osoba je nevjernik/kafir, a isti će slučaj biti i sa osobom koja zanegira zabranjenost nekog od jasnih i mutevatir harama poput razvrata, nasilja, laži, alkohola i tome slično.

Što se tiče osobe nad kojim nije uspostavljen dokaz – poput osobe nove u vjeri, ili osobe koja je rasla u mjestu neznanja/badija, do koje nisu stigli islamski propisi i tome slično, ili je osoba pogriješila misleći da oni koji povjeruju i dobra djela rade bivaju oslobođeni zabrane konzumiranja alkohola kao što su u tome pogriješili oni koje je Omer r.a., pozvao na pokajanje, i tome slično, takvi će se pozvati na pokajanje, i protivu njih će se uspostaviti dokaz, pa ako i dalje nastave sa svojim nedjelima uznevjerovat će – a nevjernicima neće biti proglašeni prije toga, isto kao što ni ashabi r.a., nisu Kudamu b. Maz’una r.a., osudili na nevjerstvo/kufr, onda kada su pogriješili pogrešno shvaćajući određen propis.”

Ibnu Tejmijje rhm., kaže: “Najispravnije mišljenje/tahkik, po ovom pitanju je slijedeće: Nekada će određene riječi biti nevjerstvo/kufr, poput džehmijskih izjava “Allah nema moć govora”, ili “Allah neće biti viđen na ahiretu” – kada neki ljudi neće primjetiti da je u pitanju nevjerstvo/kufr, tako da će se uopšteno tekfiriti oni koji ta mišljenja zastupaju, kao što su pripadnici selefa i govorili: “ko bude smatrao da je Kur’an stvoren – nevjernik je”, ili “ko smatra da Allah neće biti viđen na ahiretu – nevjernik je” – ali pripadnici selefa nisu poimenice tekfirili ljude sve dok protivu takvih ne bi bio uspostavljen dokaz kao što je to pojašnjeno ranije.

Isti je slučaj i sa onima koji negiraju obaveznost namaza ili zekata, ili ohalaljuju alkohol i blud, ili pogrešno rezonuju određene stvari/te’vil – prisutnost ovih propisa međ’ muslimanima je jača nego li prisutnost onih prvih, pa ako se osoba koja pogrešno tumači i griješi u ovim propisima ne proglašava nevjernikom sve dok se ne upozna sa tim propisima, i pokajanju pozove, kao što su postupili ashabi sa skupinom onih koji su ohalali alkohol, onda će biti preče da se zbog drugih pitanja neće proglašavati nevjernikom!”

Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže: “Status murtedda: Murtedd je osoba koja obožava nekog drugog pored Allaha dž.š., ili mrzi Poslanika s.a.w.s., i ono s čime je on došao, ili ostavi srčano negiranje zla, ili umisli da se neko od ashaba, tabi’ina ili tebe’i tabi’ina borio sa nevjernicima (protivu muslimana), ili da je to dozvoljeno, ili je u pitanju osoba koja zanegira nešto oko čega postoji konsenzus, ili uzme sebi nešto za posrednika, na šta se oslanja, i od čega nešto traži i moli. Ko bude sumnjao u neko od Allahovih dž.š., svojstava – a jedan je od onih za koje se pretpostavlja da to pitanje zna – postao je murteddom, a ako je jedan od onih – za koje se pretpostavlja da to pitanje ne zna – nije postao murteddom. Zbog ovoga Poslanik s.a.w.s., nije tekfirio čovjeka koji je sumnjao u Allahovu dž.š., moć, i ponovno oživljenje, jer se takvo što ne radi osim nakon dostavljanja poslanice, kao što je Ajša r.a., rekla: “Zar Allah dž.š., zna sve ono što ljudi skrivaju!? Poslanik s.a.w.s., reče: Da.”

Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže: “Svaka osoba koja bude vršila određeni ibadet – koji joj je zabranjen, ali ona to nije znala, a taj ibadet spada u grupu propisanih ibadeta, poput: osobe koja klanja namaz u zabranjenom vaktu – do te osobe je stigla opšta naredba obavljanja namaza, ali do iste te osobe nije stigla i zabrana obavljanja namaza u određenim periodima dana, ili je bila u pitanju osoba koja se pridržava određenog dokaza koji je inače nadjačan (merdžuh), poput klanjanja dva rekata namaza poslije ikindijskog farza što je bila praksa jednog dijela selefa, jer je to Poslanik s.a.w.s., učinio, ili poput namaza u pogledu kojih se bilježe slabe/da’if, ili lažne/mevdu’, predaje poput namaza “Elfijje” koji se klanja polovinom Ša’abana, ili početkom Redžeba, ili “Tesbih-namaz” kojeg je dozvoljavao Abdullah b. Mubarek rhm., i ostali.

Dakle, ako ovi namazi spadaju u općenitost pohvaljenosti obavljanja namaza, a do osobe nije stigao dokaz koji iziskuje njihovu zabranjenost, osoba će imati nagradu za takvo postupanje; ako određen namaz bude sadržavao u sebi zabranjenost s jedne strane, a čovjek neće znati da je u pitanju novotarija koja se uzima za javno obilježje, zbog koje se ljudi okupljaju svake godine, to će biti slično izmišljanju šestog namaza. Ako određena osoba bude htjela klanjati takav namaz nemajući nikakva hadisa po tom pitanju – neće imati prava na takvo postupanje, ali ako je u pitanju postojanje hadisa za kojeg su smatrali da je sahih, u čemu su pogriješili – takvo što će im biti oprošteno, i imaće nagradu za to zbog općenitosti propisa obavljanja namaza, što će isto važiti i za post na dan Bajrama, ako osoba ne bude znala da je to zabranjeno.

Suprotno navedenom su djela koja nisu propisana poput širka. Za takva djela nema nagrade, i ako Allah dž.š., ne kažnjava počinioce tog djela izuzev nakon dosezanja poslanice do njih, kao što Allah dž.š., kaže: “Ne bi smo kažnjavali sve dok poslanika ne bi poslali!” (el-Isra’, 15.)

Ova osoba, i ako neće biti kažnjena zbog tog postupka, neće biti ni nagrađena za njih, jer Allah dž.š., kaže: “I Mi ćemo pristupiti djelima njihovim koja su učinili u prah i pepeo ih pretvoriti.” (Furkan, 23.)

Ibnul-Mubarek rhm., kaže: To su djela koja su ljudi činili radi nekog drugog, a ne radi Allaha! Mudžahid kaže: To su djela koja nisu kabul. Allah dž.š., kaže: “Djela nevjernika u Gospodara njihova nalik su na pepeo koji vihor u olujnom danu raznese; neće moći da očekuju nikakvu nagradu za djela koja su učinili, to će teška propast biti!” (Ibrahim, 18.) tj. djela ovih ljudi su propala, i neće imati za njih nikakve nagrade.

Ako im je Poslanik s.a.w.s., zabranio određena djela za činiti, i te zabrane se ne budu pridržavali biće kažnjeni. Dakle kažnjavanje zbog takvih djela će biti uslovljeno dostavljanjem poslanice poslanika (teblig), a što se tiče propadanja samih djela to će biti zbog toga što takvo postupanje u osnovi nije propisano. Svaki ibadet koji nije propisan on mora biti zabranjen.

Ako određena osoba bude znala da je to djelo zabranjeno, pa ga učini, zaslužna je kazne, a ako ne bude znala – nije zaslužna kazne!
Ako određena osoba bude imala ubjeđenje da joj je takvo postupanje propisano – a djelo spada u grupu propisanih ibadeta, imaće nagradu za to djelo, a ako je to djelo – djelo širka, ne postoji ni jedno djelo širka koje je propisano – ali će neki ljudi smatrati neke vrste širka naređenim i propisanim!

Ova osoba nije mudžtehid, jer osoba koja je mudžtehid mora slijediti šeri’atski dokaz, a po ovim pitanjima nema šeri’atskog dokaza, ali, može se desiti da određena osoba postupa po sebi svojstvenom idžtihadu a to je taklid tj. slijepo slijeđenje šejhova i alima koji ta djela rade, jer oni to rade zbog toga što smatraju da su ta djela korisna, ili su čuli za neki hadis po tom pitanju koji je laž. Ako se protivu ovakvih osoba ne uspostavi dokaz neće biti kažnjavani, a što se tiče sevaba možda će biti i nagrađeni jer su jači od ostalih pripadnika svoje vrste, a što se tiče sevaba približivanja Allahu dž.š. – toga nema putem ovakvih djela!”

Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže: “Ko nekom drugom mimo Allaha dž.š., potvrdi ono što pripada samo Allahu dž.š. – takva osoba je nevjernik – ako protivu njega bude uspostavljen dokaz (kijamul-hudždže), kojeg ako ostavi uznevjerovat će!”

Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže: “Nakon lične spoznaje onoga s čime je došao Poslanik s.a.w.s., neizbježno znamo to da ummetu nije propisano da dove upućuju ikome od mrtvaca, bilo da su poslanici, ili dobri, ili ostali ljudi u pitanju, niti uz korišćenje riječi “istigasa”, i njoj sličnih riječi, niti uz korišćenje riječi “isti’aza”, i njoj sličnih izraza, isto kao što ummetu nije propisano to da sedždu čine nekome mimo Njega, bilo mrtvom ili živom, i sl., već vrlo dobro znamo to da je Allah dž.š., zabranio činjenje ovih stvari, jer su to djela širka, kojeg je Allah i Njegov Poslanik s.a.w.s., zabranio, ali zbog velikog neznanja (galebetul-džehl), i slabog poznavanja tragova poslanstva (killetul-‘ilm bi asaril-risaleh), kod velikog broja zadnjih generacija – ljudi se neće proglašavati nevjernicima zbog toga – sve dok im se ne pojasni ono s čime je došao Allahov Poslanik s.a.w.s., a čemu kontriraju svojom praksom!

Ovo pitanje nisam pojasnio čovjeku koji poznaje osnove islama, a da ga odmah nije shvatio i razumio, priznajući da je to osnova i temelj islama!

Jedan od velikih šejhova, ‘arifa međ’ nama, je rekao: “Ovo što si nam sada objasnio je nešto najvrijednije” – jer je bio svjestan toga da je ovo temeljna stvar islama!”

Iz svega navedenog možemo sažeti mezheb šejhul-islama Ibnu Tejmijje rhm., po ovom pitanju, u slijedećem: “Ko počini neko djelo nevjerstva – ne bitno da li je riječ o propisu ubjeđenja/’aka’id, ili praktike/ahkam, i ne bitno da li je u pitanju jasno/zahir, ili manje jasno/hafijj, pitanje, pa makar bilo i djelo širka u pitanju – a ne zna stav islama po tom pitanju, poput osobe nove u islamu, ili osobe koja je porasla u badiji/mjestu neznanja – takva osoba se neće proglasiti nevjernikom sve dok se protivu nje ne uspostavi dokaz, a Allah najbolje zna!”

dr. Muhammed b. Abdullah b. ‘Ali el-Vuhejbi
Priredio: Sead ef. Jasavić, prof.fikha
Imam “Sultanija” džamije, Plav, CG

Pruzeto sa minber.ba

Razumijevanje Allahovih, subhanehu ve te’ala, imena i svojstava je najuzvišenije i najvažnije znanje i na njega se, prije svega, odnose riječi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ”Kome Allah želi dobro, pouči ga razumijevanju vjere.“ (Buharija, 71, Muslim, 1037) Dakle, stjecanje ovog znanja spada u prioritete, predstavlja najveći cilj do kojeg vjernici treba da se natječu i najbolji put do Allahovog, dželle šanuhu, zadovoljstva. Kao što svaka građevina ima svoju osnovu, temelj, tako i islam ima svoju osnovu, a to je vjerovanje u Allaha, subhanehu ve te’ala, i u Njegova uzvišena imena i svojstva. Što osnova, tj. temelj bude čvršći, i građevina će biti stabilnija i sigurnija od rušenja. Ibnul-Kajjim, rahmetullahi alejhi, rekao je: ”Ko želi visoku građevinu, neka dobro povede računa o njenim temeljima, neka ih učvrsti i utvrdi, jer visina građevine ovisi o čvrstoći i utvrđenosti temelja. Djela i deredže (stepeni) su građevina, a njen temelj je iman, pa ako temelj bude stabilan, moći će nositi visoku građevinu, a ako se nešto od građevine i sruši, lahko ju je popraviti. Međutim, ako temelj bude nestabilan, neće moći ni držati građevinu, niti građevina može ići u visinu, a ako se nešto od temelja sruši, i građevina će se srušiti. Pametan će posvetiti najviše pažnje ispravljanju temelja i njegovom utvrđivanju, a neznalica će podizati građevinu bez temelja, koja će se lahko srušiti. Uzvišeni je rekao: ‘Da li je bolji onaj koji je temelj zgrade svoje postavio na strahu od Allaha i u želji da Mu se umili, ili onaj koji je temelj zgrade svoje postavio na rub podlokane obale koja se nagnula, da se zajedno s njim u vatru džehennemsku sruši?’ (prijevod značenja Et-Tevbe, 109). Stoga svoju građevinu podiži na jakim temeljima imana, pa ako se vrh građevine i poljulja, njega je lakše ustabiliti i popraviti nego pokvarene temelje. A taj temelj čine dvije stvari:

Prva: Ispravnost spoznaje Allaha, Njegovih naredbi i Njegovih imena i svojstava.

Druga: Iskrena pokornost Allahu, tebareke ve te’ala, i Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem. Ovo je najbolja i najsigurnija osnova na kojoj čovjek može da gradi svoj iman.“ (Ibnul-Kajjim, El-Fevaid)

Zbog toga su kur’anski dokazi i primjeri koji ukazuju na važnost ovog temelja, ove osnove, mnogobrojni. Skoro da nema ajeta a da se u njemu ne spominje neko od Allahovih, dželle šanuhu, imena ili svojstava, što ukazuje na važnost poznavanja Allahovih imena i svojstava i njihovog razumijevanja. Kako i ne bi zaslužila taj položaj, kada je to cilj i svrha stvaranja ljudi. Tevhid zbog kojeg je Allah stvorio stvorenja dijeli se na dvije vrste:

1. Tevhidu el-m’arifeti ve el-isbat – tevhid spoznaje i potvrđivanja. U ovu vrstu spada tevhid er-rububije (Allahovo jedinstvo u božanstvenosti) i tevhidu el-esmai ve es-sifat (Allahovo jedinstvo u lijepim imenima i uzvišenim svojstvima).

2. Tevhidu et-talebi ve el-kasd – tevhid molbe i usmjeravanja u obožavanju. U ovu vrstu spada tevhid el-uluhijjeh (Allahova jednoća u obožavanju).

Dokaz za prvu vrstu su Allahove riječi: ”Allah je sedam nebesa i isto toliko zemalja stvorio, Njegovo naređenje na sve se njih odnosi, a neka znate da je Allah kadar sve i da Allah znanjem Svojim sve obuhvata!“ (Prijevod značenja Et-Talak, 12) Dokaz za drugu vrstu su Allahove riječi: ”Džinne i ljude stvorio sam samo zato da Mene obožavaju.“ (Prijevod značenja Ez-Zarijat, 56)

U prvom ajetu Uzvišeni pojašnjava razlog stvaranja, tj. upućuje ljude da kroz razmišljanje o stvaranju spoznaju Allaha, a u drugom ajetu pojašnjava da je razlog stvaranja obožavanje Allaha. Otuda tevhid podrazumijeva i znanje i djelo. Mnogi kur’anski ajeti ukazuju na važnost i obavezu stjecanja ovog plemenitog znanja o Allahovim, subhanehu ve te’ala, imenima i svojstvima. Uzvišeni Allah rekao je: ”A ako skrenete, nakon što su vam već došli jasni dokazi, onda znajte da je Allah silan i mudar“ (prijevod značenja El-Bekare, 209); ”I znajte da Allah sve zna” (prijevod značenja El-Bekare, 231); ”I znajte da Allah dobro vidi ono što radite“ (prijevod značenja El-Bekare, 233); ”I znajte da Allah prašta i da je blag“ (prijevod značenja El-Bekare, 235); ”I znajte da Allah sve čuje i sve zna“ (prijevod značenja El-Bekare, 244); ”Neka znate da Allah strogo kažnjava, ali i da prašta i da je milostiv“ (prijevod značenja El-Maide, 98); ”I znajte da je Allah vaš zaštitnik, a divan je On zaštitnik i divan pomagač!“ (prijevod značenja El-Enfal, 40); ”I znajte da Allah zna šta je u dušama vašim, pa Ga se pričuvajte“ (prijevod značenja El-Bekare, 235). Allah, subhanehu ve te’ala, u velikom broju kur’anskih ajeta spominje Svoja uzvišena imena i svojstva, i ništa drugo toliko ne spominje, a to svakako ukazuje na njihovu važnost i veličinu. Šejhul-islam Ibn Tejmijje, rahmetullahi alejhi, rekao je: ”U Kur’anu se Allahova imena, svojstva i radnje spominju više nego što se spominje jelo, piće i bračni život u Džennetu. Tako su ajeti koji sadrže Allahova imena i svojstava veće vrijednosti od ajeta koji govore o drugom svijetu, pa je tako najčasniji i najuzvišeniji ajet u Kur’anu Ajetul-Kursijja koji samo govori o Allahu, subhanehu ve te’ala, od početka do kraja. U hadisu koji bilježi Muslim prenosi se da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, upitao Ubejja ibn Ka’ba, radijallahu anhu: ‘Znaš li koji je ajet iz Allahove Knjige, koju pamtiš, najuzvišeniji?’ Ubejj ibn Ka’b, radijallahu anhu, rekao je: ‘Allahu la ilahe illa huve el-Hajju el-Kajjum… (Ajetul-kursijja).’ Nakon toga, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, potapšao je Ubejja po grudima i rekao mu: ‘Allah ti povećao znanje!’“ (Muslim, 810) Najvrednija sura u Kur’anu je “Majka Kur’ana” – El-Fatiha, kao što se vjerodostojno prenosi od Ebu Se’ida bin El-Mu’alle da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘Doista, nije objavljena sura u Tevratu, niti Indžilu, niti Zeburu, niti Kur’anu slična njoj. Ona je sedam ajeta koji se ponavljaju i časni Kur’an koji mi je dat’ (Buharija, 4474), a u njoj se spominju Allahova imena i svojstva više nego što se spominje drugi svijet. Također, vjerodostojno se prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, za suru Kul-huvallahu ehad rekao da je ravna jednoj trećini Kur’ana (Buharija, 5013, Muslim, 811, 812), upravo zbog toga što govori samo o Allahu, subhanehu ve te’ala, Njegovim imenima i svojstvima, kao što i jedna trećina cijelog Kur’ana govori o Svevišnjem Allahu. Od Aiše, radijallahu anha, prenosi se da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, ashaba, koji je često učio suru El-Ihlas i govorio: ‘Uistinu, ja je volim jer ona opisuje Milostivoga’, obradovao riječima da i Allah njega voli zbog toga (Buharija, 7375 i Muslim, 813), tako je pojasnio da Allah voli onoga ko voli spominjati Njegova svojstva.“ (Ibn Tejmijje, Der’ut-te’arud, 5/310-312)

Sve ovo nam ukazuje na važnost i veličinu znanja o Allahovim uzvišenim imenima i svojstvima i na dobra koja proizlaze iz njega, te da je ono jedan od temelja imana i šartova islama. A kako može uspjeti narod koji ne poznaje svoga Stvoritelja, Onoga ko ih je stvorio i dao im nepobrojive blagodati?! Kako mogu uspjeti oni koji ne poznaju Njegova imena i svojstva?! Kako mogu uspjeti oni koji ne znaju i neće da znaju da je Allah, dželle šanuhi, Jedini koji zaslužuje da Mu se ibadet čini?! Većinu ljudi je, ono što je za njih stvoreno, odvratilo od onoga za šta su stvoreni, a Allah upozorava Svoje robove na to riječima: ”O vjernici, neka vas imanja vaša i djeca vaša ne zabave od sjećanja na Allaha. A oni koji to učine, bit će izgubljeni.“ (Prijevod značenja El-Munafikun, 9)

Po djelu: “Esmaullahil-husna”, šejha dr. Abdur-Rezzaka el-Bedra, hafizehullah (Allah ga sačuvao)

Priredio: Tarik Beganović, prof.
Preuzeto sa minber.ba

Plodovi i koristi tevekkula
● Istinski oslonac na Allaha razlog je pobjede nad neprijateljima. Uzvišeni Allah govori o vjernicima koji su se istinski oslanjali na Njega Uzvišenog: “Rekli su: ‘Dovoljan nam je Allah i divan li je On zaštitnik’, nakon čega ih je snašla Allahova blagodat i dobrota, a zlo ih nije ni dotaklo.“ (Prijevod značenja Ali Imran, 173-174.) “A kada su muslimani vidjeli saveznike, kazali su: ‘Ovo je ono što nam je obećao Allah i Njegov Poslanik i Allah je istinu rekao, i Njegov Poslanik’, pa im to nije povećalo osim iman i predanost Allahu.“ (Prijevod značenja El-Ahzab, 22.)

● Istinski oslonac na Allaha razlog je postizanja koristi i odagnavanja štete i nedaća, dunjalučkih i ahiretskih.

● Put je do opskrbe, pa onaj koji se istinski oslanja na Allaha bit će poput ptice koja ujutro odlazi gladna, a vraća se noću sita.

● Istinski oslonac na Allaha razlog je snage i živosti srca, podstiče srce na odlučnost, rad, poduzimanje propisanih razloga i djela.

● Tevekkul je zaštita od duševnog poraza, gubljenja nade, klonulosti.

● Ko se istinski osloni na Allaha, osjetit će blizinu svoga Gospodara. Uzvišeni Allah bit će uz takvog Svog roba sa Svojom pomoći i podrškom i On će mu biti dovoljan.

● Zbog toga je tevekkul put do ljubavi Uzvišenog Allaha. Zar da ne voliš svoga Gospodara koji je uvijek uz tebe Svojom pomoći i podrškom, Koji te samo za tvoj nijjet i iskreni oslonac nagrađuje i povećava ti Svoje blagodati, odaziva se tvojoj iskrenoj dovi, čuva te od harama, upućuje te u islam, šalje Svoje meleke da te štite?! Kako da ne voliš svoga Gospodara?! I zar da te Allah, subhanehu, kojem predaješ i prepuštaš sva svoja stanja, okrećeš se jedino Njemu, iskazuješ svoju poniznost i potrebu jedino Njemu, zar da te ne zavoli?! Svakako! A znaj da Allahova ljubav dovodi i do Njegova zadovoljstva Svojim robom, iziskuje zaštitu od kazne i Vatre jer se voljeni ne kažnjava niti se udaljava od milosti!

● Tevekkul je razlog da te Uzvišeni Allah hvali, a opet Njegova hvala dokaz je Njegovog zadovoljstva tobom. Uzvišeni Allah kaže: „Lijepe li nagrade za one koji su radili, koji su bili strpljivi i samo se na svoga Gospodara oslanjali.“ (Prijevod značenja El-Ankebut, 58-59.)

● Dakle, iz prethodnog se zaključuje da je tevekkul jedan od razloga postizanja Allahovog zadovoljstva i to je nešto najveće čemu vjernik i vjernica trebaju težiti, jer je Allahovo zadovoljstvo najveća Allahova blagodat za vjernike. Kaže Uzvišeni Allah: „A Allahovo zadovoljstvo veće je od svega! U tome je zasigurno veliki uspjeh!“ (Prijevod značenja Et-Tevbe, 72.)

● Stoga je u tevekkulu ponos i neovisnost od svih ljudi.

● Tevekkulom, istinskim osloncem na Allaha, subhanehu ve te’ala, postiže se zaštita od šejtana koji je uzeo ugovor, dao obećanje da će zavoditi Ademovo potomstvo, prilaziti im sa svih strana. Međutim, jedino onima koji se istinski oslanjaju na Allaha, predaju Allahu, njima ne može prići jer takve vjernike obavija Allahova zaštita. Kaže Uzvišeni Allah: „Uistinu, on nema vlasti nad onima koji vjeruju i koji se samo na svoga Gospodara oslanjaju! On ima vlasti samo nad onima koji se okrenu (od Allaha) i koji Allahu druge smatraju ravnim.“ (Prijevod značenja En-Nahl, 99-100.)

● Tevekkul je put do ulaska u Džennet bez polaganja računa i kazne, što je sigurno najveća korist tevekkula.

Detaljan odgovor pročitajte ovdje: https://pitajucene.com/pitanje/sta-je-tevekkul/

Prof. Hajruddin Tahir Ahmetović
El-Asr, br. 43.

Tevekkul – istinski oslonac na Allaha je posebna osobina vjernika. Jedna je od najvećih imanskih obaveza i jedan od najviših stepena tevhida i najznačajnijih ibadeta koji približavaju Milostivom Allahu. Tevekkul je vezan za sva vjerska djela, bez obzira bila ona obavezna, preporučena ili dozvoljena, u svima njima vjernik se mora oslanjati na Allaha i tražiti pomoć od Njega za njihovo ostvarenje. Upravo zbog toga velika je i potreba vjernika za tevekkulom i istinski vjernici kada god se pred njima ispriječi neka potreba, oni u njoj pribjegavaju Allahu, subhanehu ve te’ala, oslanjaju se na Njega i vraćaju se Njemu, pa On Uzvišeni olakšava ono što je teško, iz tegobe daje izlaz i olakšicu, olakšava vjerniku da ostvari ono što želi, usljed čega vjernik biva smiren i zadovoljan Allahovom odredbom. Ibnul-Kajjim, rahimehullahu te’ala, rekao je: „Kada bi čovjeku bilo naređeno od ukloni neko brdo i kada bi se on istinski oslonio na Allaha u tom djelu, zasigurno bi ga i uklonio.“ (Ibnul-Kajjim, Medaridžus-salikin, 1/81.)

Značenje i suština tevekkula

Et-tevekkul u arapskom jeziku ima značenje oslanjanja i prepuštanja, predavanja. Također, za tevekkul se kaže: iskazivanje svoje nemoći i oslanjanje na drugog. (El-Kamus el-Muhit, 4/66; Muhtaru-s-sihah, str. 734.) U šerijatskoj terminologiji tevekkul ima značenje pouzdanja u Allaha, oslanjanja na Njega, prepuštanje svih stvari Njemu i traženje pomoći od Njega uz činjenje propisanih i dozvoljenih djela. Ibn Redžeb, rahimehullahu te’ala, kaže: „Tevvekul je istinski oslonac srcem na Uzvišenog Allaha prilikom postizanja koristi i odagnavanja štete, na dunjaluku ili ahiretu.“ (Ibn Redžeb, Džami’ul-ulumi vel-hikemi, 409.) Ibn Usejmin, rahimehullahu te’ala, kaže: „Tevekkul je istinski oslonac na Allaha, subhanehu ve te’ala, u pribavljanju koristi i odagnavanju štete čineći razloge koje je propisao Allah.“ (Ibn Usejmin, El-Kavlul-mufid ‘ala Kitabit-tevhid, 1/575.)

El-Munavi, rahimehullahu te’ala, kaže: „Tevekkul je čvrsto pouzdanje u ono što se nalazi kod Allaha i okretanje od svega ono što se nalazi u rukama ljudi.“ (Et-Tevkif ‘ala muhimmatit-ta’rif, str. 217.)

Ez-Zubejdi, rahimehullahu te’ala, kaže: „Oslonac srca na Allaha uz istovremeno činjenje propisanih djela s potpunim ubjeđenjem da je Allah Onaj koji opskrbljuje, Stvoritelj, Onaj koji oživljava i usmrćuje, Onaj pored kojeg drugog istinskog boga nema, pored kojeg drugog Gospodara nema.“ (Ez-Zubejdi, Tadžul-‘arus.)

Dakle, suština tevekkula jeste u činjenju propisanih djela i oslanjanju na Onoga ko ih je i propisao, tj. na Uzvišenog Allaha, ubjeđenje da se sve nalazi u Njegovim rukama, pa ukoliko On nešto želi, to će i biti, u protivnom, niko ne može učiniti da se to desi.

Položaj tevekkula u islamu

Uzvišeni Allah je rekao: „…u Allaha se pouzdajte, ako ste vjernici!“ (Prijevod značenja El-Maide, 23.) Uzvišeni Allah je u ovom ajetu tevekkul učinio uvjetom imana, pa kada nestane uvjeta, tj. tevekkula, tada nestaje i imana. Na drugom mjestu rekao je Uzvišeni: „…u Njega se pouzdajte ako ste muslimani!“ (Prijevod značenja Junus, 84.) Uzvišeni Allah učinio je oslonac na Sebe dokazom ispravnosti islama. Ibnul-Kajjim, rahimehullahu te’ala, rekao je: „Tevekkul sadrži polovinu vjere, a drugu polovinu sadrži inabet – istinski povratak Allahu, jer se vjera sastoji od isti’aneta – traženja pomoći i ibadeta, pa je tevekkul isti’anet – traženje pomoći samo od Allaha na ustrajnosti u ibadetu, a inabet – povratak Allahu je ibadet.“ (Ibnul-Kajjim, Medaridžu-s-salikin, 1/113.) Ibn Tejmijje, rahimehullahu te’ala, kaže: „Uistinu je oslonac na Allaha obavezan, naprotiv to je jedna od najvećih obaveza, upravo kao što je i iskrenost prema Allahu obavezna. Uzvišeni Allah naređuje tevekkul u brojnim ajetima više i strožije nego što naređuje abdest i kupanje od dženabeta, kao što također, zabranjuje oslanjanje na nekoga drugog mimo Njega Uzvišenog.“ (Ibn Tejmijje, El-Iman, 2/13.) Seid b. Džubejr, rahimehullahu te’ala, rekao je: „Tevekkul obuhvata cijeli iman.“ (Ibn Ebi Dunja u djelu Oslonac na Allaha, 39; s vjerodostojnim lancem prenosilaca) Ibnul-Kajjim, rahimehullahu te’ala, kaže: „Najveći i najvredniji vid tevekkula jeste oslonac na Allaha u traženju upute, obožavanju samo Njega, slijeđenju samo Njegovog Poslanika, borbi sljedbenika laži. Ovo je tevekkul poslanika i njihovih posebnih sljedbenika.“ (Ibnul-Kajjim, El-Fevaid, str. 129.) Stoga istinski i potpuni oslonac na Allaha ne mogu ostvariti osim posebni vjernici, kako se spominje u hadisu koji govori o ulasku u Džennet 70.000 ljudi iz ummeta Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, bez polaganja računa i kazne. Za njih je rekao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: „To su oni koji ne traže da im se uči rukja, koji se ne bave praznovjerjem i zloslutnjom, koji se ne liječe kej’om – žigosanjem i koji se istinski oslanjaju na svoga Gospodara.“ (Buharija i Muslim) Jedan od takvih bio je Ukaša b. Mihsan, radijallahu anhu. Također, i Imran b. Husajn el-Huzai, radijallahu anhu. To je čuveni ashab koji je primio islam u godini Hajbera. U bitki za oslobođenje Mekke nosio je barjak plemena Huza’a. Bio je od uglednih pravnika iz reda ashaba. Omer, radijallahu anhu, poslao ga je u Basru da ljude poučava Allahovoj vjeri, gdje je i umro 52. h.g. Kažu učenjaci da je nakon Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, Imran b. Husajn bio predvodnik mutevekkila (onih koji se na Allaha oslanjaju). Kaže se da je imao neku kožnu bolest pa je saburao na njoj zbog čega su ga selamili meleki. Jedno vrijeme je posustao i liječio se, pa su ga meleki prestali selamiti. Zatim je ostavio liječenje pa su se i meleki vratili i ponovo ga selamili, kako bilježi imam Muslim, 3033. Ono što ukazuje na važnost tevekkula jeste i to što ga je Uzvišeni Allah naredio u najznačajnijim situacijama:

● Uzvišeni Allah naredio je tevekkul u ibadetu. Rekao je: „Obožavaj samo Njega (Allaha) i na Njega se osloni.“ (Prijevod značenja Hud, 123.)

● Naredio je tevekkul u da’vetu – pozivu Allahovoj vjeri. Rekao je: „A oni, ako se okrenu, ti reci: ‘Allah je meni dovoljan! Nema drugog istinskog boga osim Njega! Ja se samo na Njega oslanjam i On je Gospodar Arša Veličanstvenog!’“ (Prijevod značenja Et-Tevbe, 129.) Nuh, alejhis-selam, rekao je svome narodu: “O narode moj, ako vam je dodijao Moj boravak među vama i moje opominjanje Allahovim dokazima – a Ja se stalno uzdam u Allaha – onda se, zajedno sa božanstvima svojim, odlučite, i to ne krijte; zatim završite sa mnom i više ne čekajte.“ (Prijevod značenja Junus, 71.) Zato onaj koji poziva Allahu, ukoliko mu se ne odazovu oni koje poziva, već se okrenu od njega i suprotstavljaju mu se, na njemu je da se istinski osloni na Allaha, i Allah će ga zaštititi njihovog zla i njegova prsa učiniti prostranim.

● Naredio je tevekkul prilikom suđenja, izdavanja i prihvatanja presude. Rekao je: “…Sud pripada jedino njemu, Ja se u njega uzdam, i neka se samo u Njega uzdaju oni koji se uzdaju!“ (Prijevod značenja Jusuf, 67.) Rekao je: „U čemu god vi da se raziđete, pa presuda pripada Allahu, to vam je Allah, moj Gospodar, samo na Njega se oslanjam i samo se Njemu vraćam.“ (Prijevod značenja Eš-Šura, 10.)

● Naredio je oslonac na Allaha u borbi protiv neprijatelja, rekavši: „Ako vas Allah pomogne, nema tog koji će vas nadvladati; ali ako vas ostavi i prezrenim učini, ko je taj koji će vas pomoći nakon Njega! Zato samo na Allaha neka se oslanjaju vjernici!“ (Prijevod značenja Ali Imran, 160.)

● Uzvišeni Allah naredio je tevekkul prilikom dogovaranja oko važnijih poslova. Rekao je: „Pređi im preko greške, traži oprosta za njih i dogovaraj se s njima, pa kada se dogovoriš, doneseš čvrstu odluku, ti se osloni na Allaha, uistinu Allah voli one koji se istinski oslanjaju na Njega.“ (Prijevod značenja Ali Imran, 159.)

● Uzvišeni Allah naredio je tevekkul prilikom traženja opskrbe. Rekao je: „Onome ko se istinski Allaha bude bojao, Allah će mu dati izlaz i opskrbit će ga odakle se on i ne nada, a ko se osloni na Allaha, On mu je dovoljan!“ (Prijevod značenja Et-Talak, 2-3.)

● Uzvišeni Allah naredio je tevekkul prilikom sklapanja ugovora i davanja obećanja, pa u kazivanju o Jakubu i njegovim sinovima, kada su tražili od njega da pošalje s njima mlađeg brata Benjamina, nakon što su mu dali obećanje da će ga vratiti, rekao je Jakub, alejhis-selam: „…pa kada su mu dali čvrsto obećanje, on reče: ‘Allah je Taj na kojeg se oslanjamo u onome što smo se dogovorili!’“ (Prijevod značenja Jusuf, 66.) Sve ovo bez imalo sumnje ukazuje na veličinu i položaj tevekkula u islamu.

Tevekkul u Kur’anu, hadisu i govoru selefa

Riječ tevekkul u jednini i množini, prošlom i sadašnjem vremenu i u imperativu spominje se na 42 mjesta u Kur’anu. U svim tim kur’anskim ajetima tevekkul dolazi u značenju istinskog oslanjanja na Allaha i prepuštanja Njemu svih svojih djela i stanja. I dobar dio tih ajeta prethodno je spomenut. Također brojni su i hadisi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u kojima se spominje tevekkul.

● Govoreći o Dedždžalu i njegovoj fitni – u hadisu Hašima b. Amra – kaže Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: „Ko kaže: ‘Ti si moj Gospodar!’, taj će biti iskušan, dok onaj koji kaže: ‘Lažeš! Moj Gospodar je Allah i ja se samo na Njega oslanjam’, njemu neće ništa nauditi…“ (Ahmed i njegovi prenosioci su prenosioci Sahiha)

● Od Ebu Seida el-Hudrija, radijallahu anhu, prenosi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Kako da uživam kada je Vlasnik roga primaknuo sebi rog i sluša kada će mu biti naređeno da puhne, pa da i puhne.“ Te riječi kao da su teško pale ashabima Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, pa im je rekao: „Recite: ‘Allah nam je dovoljan, divan li je On zaštitnik i samo se na Allaha oslanjamo.’“ (Tirmizi, 2431, hasen)

● Prenosi se od Enesa b. Malika, radijallahu anhu, da je neki čovjek rekao: „Allahov Poslaniče! Hoću li svezati devu i osloniti se na Allaha, ili ću je pustiti i osloniti se na Allaha?“ Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: „Sveži je i osloni se na Allaha.“ (Tirmizi, Hakim i Bejheki, a šejh Albani ga je ocijenio dobrim u Sahihul-Džami’u, 4809.)

● Od Omera b. El-Hattaba, radijallahu anhu, prenosi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Kada biste se vi istinski oslanjali na Allaha, On bi vas opskrbljivao kao što opskrbljuje ptice: ujutro odlaze gladne, a predvečer se vraćaju site.“ (Tirmizi, Ibn Madže, Bejheki i Ahmed, a šejh Ahmed Šakir, rahimehullahu te’ala, rekao je za hadis da je vjerodostojan)

● Ibn Mes’ud, radijallahu anhu, rekao je: „Zlosutnja je širk i nema nijednog od nas da ga ne pogađa dio toga, ali to Allah sve odstranjuje tevekkulom na Sebe.“ (Tirmizi, Ibn Madže i Ahmed i Ahmed Šakir kaže da je lanac prenosilaca vjerodostojan)

● Upitan je Hasan el-Basri o tevekkulu, pa je rekao: „Zadovoljstvo Allahom.“

● Muslim b. Jesar je rekao: „Čini djela poput čovjeka koji smatra da će ga spasiti samo njegova djela i osloni se na Allaha poput čovjeka kojeg neće pogoditi ništa drugo osim ono što mu je Allah odredio.“

● Upitan je Ebu Hazim: „Šta je tvoj imetak?“, pa je odgovorio: „Pouzdanje u Allaha i okretanje od onoga što ljudi imaju u svojim rukama!“ Druge prilike mu je rečeno: „Ti si, doista miskin – siromah!“ Rekao je: „Kako da budem miskin – siromah kada mome Gospodaru pripada sve što je na nebesima i na Zemlji i ono što je između njih.“ Također mu je jedne prilike rečeno: „O Ebu Hazime, vidiš li kako su cijene porasle?!“ Rekao je: „Uistinu, Onaj ko nas opskrbljuje kada je roba jeftina isti je Onaj koji nas opskrbljuje i kada roba poskupi.“

● Jahja b. Ebi Kesir, rahimehullahu te’ala, rekao je: „U Tevratu je bilo zapisano: ‘Proklet je onaj koji se oslanja i uzda u čovjeka kako se oslanja i uzda u Allaha.“’

● Upitan je imam Ahmed: „Šta je dokaz istinskog oslonca na Allaha?“, pa je odgovorio: „Da se osloni na Allaha i da u njegovom srcu ne bude nimalo želje da mu neko od ljudi dođe s nečim. Ako se bude tako ponašao, on će biti onaj koji se istinski oslanja na Allaha i Allah će ga opskrbljivati.“ (Ibn Redžeb, Džami’ul-ulumi vel-hikemi, 456.) Također je upitan o narodu koji ništa ne radi a govori: „Mi se istinski oslanjamo na Allaha“, pa je odgovorio: „To su novotari!“

Kako postići istinski oslonac na Uzvišenog Allaha

● Spoznajom svoga Gospodara, Njegovih svojstava, Njegove svemoći, opstojnosti, jer kada se oslanjaš na Allaha, moraš da vjeruješ da je Allah svemoćan, da ti je On dovoljan i sl.

● Posezanje za svim djelima koja je Uzvišeni Allah propisao na putu postizanja koristi ili odagnavanja štete i neodvajanje tih djela od Uzvišenog Allaha, tj. neposezanje za nekim drugim djelima.

● Ostvarenje istinskog tevhida, jer onaj koji istinski ostvari tevhid, taj će ostvariti i tevekkul.

● Prepuštanje Allahu svih stvari, stanja i situacija u kojima se rob nalazi.

● Lijepo mišljenje o Allahu, subhanehu ve te’ala, ubjeđenje da je On bogat, da je u Njegovim rukama sve, da je On dovoljan da ti pomogne, onaj koji bude imao takvo mišljenje i ubjeđenje, on će se i osloniti na Allaha.

● Predavanje srca Uzvišenom Allahu i odazivanje Njegovim naredbama.

● Oslanjanje na Allaha prije samog djela i zadovoljstvo Allahovom odredbom nakon učinjenog djela.

Djela suprotna tevekkulu

Iz prethodnih kur’anskih ajeta i govora učenjaka može se zaključiti da je oslonac na Allaha vadžib – strogo obavezan. Međutim, ukoliko se čovjek osloni na nekoga drugog mimo Allaha, takav može da se nađe u nekoliko situacija:

● Ukoliko se osloni na nekoga drugog mimo Allaha u djelima koja mu može ispuniti samo Allah, poput onoga koji traži opskrbu od nekoga drugog, izlaz iz tegobne situacije od nekoga drugog, izlječenje i odagnavanje štete od nekoga drugog, takav je počinio djelo velikog širka.

● Ukoliko se čovjek osloni na nekoga od ljudi koji mu može ispuniti ono što on traži od njega, takav je počinio djelo malog širka jer se oslonio na njega.

● Ukoliko se čovjek osloni na Allaha, ali posegne za djelima koja Allah nije propisao, takav također, čini mali širk.

● Opunomoćivanje drugog čovjeka da uradi nešto za tebe, a on je to u mogućnosti; činjenje ovakvog djela je dozvoljeno s tim da se ne smije osloniti na njega, već se treba osloniti na Allaha, subhanehu ve te’ala, da dotičnom olakša ispunjenje njegove potrebe.

Plodovi i koristi tevekkula

● Istinski oslonac na Allaha razlog je pobjede nad neprijateljima. Uzvišeni Allah govori o vjernicima koji su se istinski oslanjali na Njega Uzvišenog: “Rekli su: ‘Dovoljan nam je Allah i divan li je On zaštitnik’, nakon čega ih je snašla Allahova blagodat i dobrota, a zlo ih nije ni dotaklo.“ (Prijevod značenja Ali Imran, 173-174.) “A kada su muslimani vidjeli saveznike, kazali su: ‘Ovo je ono što nam je obećao Allah i Njegov Poslanik i Allah je istinu rekao, i Njegov Poslanik’, pa im to nije povećalo osim iman i predanost Allahu.“ (Prijevod značenja El-Ahzab, 22.)

● Istinski oslonac na Allaha razlog je postizanja koristi i odagnavanja štete i nedaća, dunjalučkih i ahiretskih.

● Put je do opskrbe, pa onaj koji se istinski oslanja na Allaha bit će poput ptice koja ujutro odlazi gladna, a vraća se noću sita.

● Istinski oslonac na Allaha razlog je snage i živosti srca, podstiče srce na odlučnost, rad, poduzimanje propisanih razloga i djela.

● Tevekkul je zaštita od duševnog poraza, gubljenja nade, klonulosti.

● Ko se istinski osloni na Allaha, osjetit će blizinu svoga Gospodara. Uzvišeni Allah bit će uz takvog Svog roba sa Svojom pomoći i podrškom i On će mu biti dovoljan.

● Zbog toga je tevekkul put do ljubavi Uzvišenog Allaha. Zar da ne voliš svoga Gospodara koji je uvijek uz tebe Svojom pomoći i podrškom, Koji te samo za tvoj nijjet i iskreni oslonac nagrađuje i povećava ti Svoje blagodati, odaziva se tvojoj iskrenoj dovi, čuva te od harama, upućuje te u islam, šalje Svoje meleke da te štite?! Kako da ne voliš svoga Gospodara?! I zar da te Allah, subhanehu, kojem predaješ i prepuštaš sva svoja stanja, okrećeš se jedino Njemu, iskazuješ svoju poniznost i potrebu jedino Njemu, zar da te ne zavoli?! Svakako! A znaj da Allahova ljubav dovodi i do Njegova zadovoljstva Svojim robom, iziskuje zaštitu od kazne i Vatre jer se voljeni ne kažnjava niti se udaljava od milosti!

● Tevekkul je razlog da te Uzvišeni Allah hvali, a opet Njegova hvala dokaz je Njegovog zadovoljstva tobom. Uzvišeni Allah kaže: „Lijepe li nagrade za one koji su radili, koji su bili strpljivi i samo se na svoga Gospodara oslanjali.“ (Prijevod značenja El-Ankebut, 58-59.)

● Dakle, iz prethodnog se zaključuje da je tevekkul jedan od razloga postizanja Allahovog zadovoljstva i to je nešto najveće čemu vjernik i vjernica trebaju težiti, jer je Allahovo zadovoljstvo najveća Allahova blagodat za vjernike. Kaže Uzvišeni Allah: „A Allahovo zadovoljstvo veće je od svega! U tome je zasigurno veliki uspjeh!“ (Prijevod značenja Et-Tevbe, 72.)

● Stoga je u tevekkulu ponos i neovisnost od svih ljudi.

● Tevekkulom, istinskim osloncem na Allaha, subhanehu ve te’ala, postiže se zaštita od šejtana koji je uzeo ugovor, dao obećanje da će zavoditi Ademovo potomstvo, prilaziti im sa svih strana. Međutim, jedino onima koji se istinski oslanjaju na Allaha, predaju Allahu, njima ne može prići jer takve vjernike obavija Allahova zaštita. Kaže Uzvišeni Allah: „Uistinu, on nema vlasti nad onima koji vjeruju i koji se samo na svoga Gospodara oslanjaju! On ima vlasti samo nad onima koji se okrenu (od Allaha) i koji Allahu druge smatraju ravnim.“ (Prijevod značenja En-Nahl, 99-100.)

● Tevekkul je put do ulaska u Džennet bez polaganja računa i kazne, što je sigurno najveća korist tevekkula.

Prof. Hajruddin Tahir Ahmetović
El-Asr, br. 43.

• Veličanje osoba može doći na stepen obožavanja drugih mimo Allaha, s.v.t..

• Ibrahimova vjera znači da se niko ne obožava uz obožavanje Allaha, ni Sunce, ni mjesec, ni zvijezde, pa ni poslanici i dobri ljudi.

• Stvari koje ne može učiniti niko drugi mimo Allaha, s.v.t., i traže se samo od Allaha, poput: spuštanja kiše, davanja opskrbe, upute, opraštanja grijeha i sl.

• Mi vjerujemo, respektujemo i veličamo poslanike, te slijedimo i potvrđujemo ono s čime su dolazili onako kako im to priliči.

• Nevjera u jednog poslanika ili Knjigu znači nevjeru u sve poslanike ili Knjige.

• Ljubljenje zemlje ispred šejhova i vladara nije dozvoljeno, kao što nije dozvoljeno im se naklanjati. Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, su rekli: „Neko od nas susretne svoga brata, pa hoće li mu se nakloniti? Reče: „Ne.“ (Et-Tirmizi)

• Kada se Muaz vratio iz Šama učinio je sedždu Poslaniku , sallallahu alejhi ve sellem,. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, mu reče: „Šta je to, Muaze?“ Reče: „Allahov Poslaniče, vidio sam kako se u Šamu klanjaju svojim svećenicima i spominju da su to činili svojim poslanicima.“ Reče Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem,: „Lažu na njih! Da sam ikome naredio da se klanja nekome, naredio bih ženi da se klanja svome mužu zbog njegovog prava kod nje. Muaze, ne treba niko da se klanja osim Allahu.“ (Ibn Madže, Ahmed, El-Hakim) Ko ovo učini iz ibadeta i približavanja, ovakav postupak smatra se jednim od najgorih djela i osoba se smatra zalutalom.

• Ispravni prethodnici od doba Vjerovjesnika , sallallahu alejhi ve sellem, nisu imali običaj da ustaju pred njega , sallallahu alejhi ve sellem, kada ga god vide. Nekada bi ustajali pred onim koji dolazi s putovanja, dolazeći mu u susret, kao što je Poslanik , sallallahu alejhi ve sellem, ustao u susret Ikrimi. Ensarijama je nakon dolaska Sa’da ibn Muaza rekao: „Ustanite pred vašeg predvodnika.“ (Et-Tirmizi, Ahmed)

• Predvodnik ne smije tražiti od svojih sljedbenika da mu ustaju, osim ako mu dobrovoljno izađu u susret s putovanja.

• Ako je kod ljudi običaj da se počast gostu iskaže ustajanjem, a ostavljanje toga bi se smatralo ostavljanjem njegovog prava ili namjerom njegovog ponižavanja, te dotični ne poznaje običaj koji je u skladu sa sunnetom, bolje je onda ustati mu, jer će se tako očuvati međusobni odnosi i otkloniti mržnja. Dok, onaj ko zna da ustajanje nije u skladu sa sunnetom, neustajanje njemu se ne smatra njegovim uznemiravanjem i zakidanjem njegovog prava.

• Davanje olakšice u pogledu ustajanja onome ko ne poznaje sunnet, ne spada pod riječi Poslanika , sallallahu alejhi ve sellem,: „Ko voli da mu ljudi ustaju, neka se pripremi za mjesto u vatri.“ (Ebu Davud, Et-Tirmizi i dr.), jer ovaj hadis označava da ljudi ustanu nekome čovjeku dok on sjedi, a ne kada dolazi. Postoji razlika između termina: „Ustao sam pred njega „ i „Ustao sam pred njim“ (قمتُ إليه و قمتُ له)

• Prenosi se da je Poslanik , sallallahu alejhi ve sellem, klanjao sjedeći u svojoj bolesti pa i ostalima naredio da sjede. Rekao je: „Nemojte me veličati kao što nearapi veličaju jedni druge.“ (El-Buhari, Muslim). Zabranio im je da stoje u namazu dok on sjedi kako ne bi oponašali nerape (Perzijance, Bizantince) koji stoje pred svojim velikanima koji sjede.

• Nije dozvoljeno drugima se naklanjati iako je to u zakonima poslanika prije nas bilo dozvoljeno: „Oni mu se nakloniše i on reče: ‘Oče, ovo je tumačenje mojih snova otprije.“ (Jusuf, 100)

Mr. Emir Demir
Preuzeto sa minber.ba