Ako ženi hajz traje šest ili sedam dana, a zatim se produži i traje osam, devet, deset ili jedanaest dana, ona i dalje neće klanjati sve dok joj hajz ne prestane. To je zato što Allahov Poslanik s.a.v.s. nije postavio određenu granicu u trajanju hajza, a Uzvišeni Allah kaže:

I pitaju te o mjesečnom pranju. Reci: ‘To je neprijatnost.’

I sve dok postoji krvarenje žena će postupati onako kako treba u takvom stanju sve dok joj krvarenje ne prestane i dok se ne okupa. Nakon toga ona će obavljati namaze (i sve drugo što je dužna). Ako joj hajz sljedećeg mjeseca bude trajao kraće od prethodnog, ona će se okupati kada joj on prestane, pa makar i ne trajao koliko prethodni. Za ženu je važno da ne klanja kada ima hajz, bez obzira da li se trajanje tog hajza podudara s trajanjem prethodnog ili je duže ili kraće u odnosu na njega, a kada joj prestane, ona će početi obavljati namaze i sve drugo.

————

Iz knjige “Propisi o Hajzu Istihazi i Nifasu”
Autor: Muhamed Ibn Salih El-Usejmin

U slučaju da ženi prestane hajz prije nastupanja zore, makar i na jednu minutu, a uvjeri se da je hajz prošao, ona je obavezna postiti ukoliko se to desi tokom ramazana i post toga dana joj je ispravan.

Ona nije obavezna taj dan napaštati, jer ga je (zapostila i) postila u stanju kada je bila čista od hajza, makar se okupala nakon što je nastupila zora. U ovome nema smetnje kao što ne smeta da se muškarac koji je džunup od spolnog odnosa ili polucije sehuri, pa da se okupa nakon nastupanja zore. Post je takvog čovjeka ispravan.

Ovim povodom želim skrenuti pažnju na drugo pitanje koje se tiče žena, a to je pojava hajza kod žene koja posti. Naime, neke žene misle da im je post pokvaren ako dobiju hajz nakon što su se iftarile, a prije nego su klanjale jaciju. Ovo nema nikakva osnova. Štaviše, njihov je post ispravan i potpun, makar dobile hajz samo jedan trenutak nakon zalaska sunca.

————

Iz knjige “Propisi o Hajzu Istihazi i Nifasu”
Autor: Muhamed Ibn Salih El-Usejmin

U smutnim vremenima neznalice postanu izrazito grlate. Sebi daju za pravo da ocjenjuju, procjenjuju i razvrstavaju. Jedne tjeraju iz vjere i guraju ih u džehennemsku provaliju, dok su prema drugima jako osorni i kruti a sebi daju za pravo da govore kako su samo oni istinski pripadnici ehli-sunneta i kao takvi ujedno i pripadnici spašene grupe.

Da bismo spoznali prave odlike pripadnika ehli-sunneta moramo se osvrnuti na riječi velikana ovog ummeta, jer su samo učenjaci dostojni da iznose kvalifikacije i da govore o odlikama. Njihove riječi imaju težinu. Protkane su iskrenošću i blagošću a upravo je to put kojim je kročio naš voljeni Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, koji je i kazao da su njegovi nasljednici upravo učenjaci, a nikako emotivne i grlate neznalice koje krasi govor bez znanja i povođenje za osjećajima.

Ebu Ismail Sabuni (449. h) o odlikama pripadnika ehli-sunneta kaže: „Požuruju sa izvršenjem propisanih namaza zato što je bolje i korisnije klanjati ih u prvom nego u zadnjem vremenu. Jedni dugima preporučuju noćni namaz, čuvanje rodbinskih veza, širenje selama i udjeljivanje kao i milost prema siromasima, miskinima i jetimima. Također se brinu za stanja muslimana a umjereni su po pitanju hrane, pića, odjevanja i ženidbe. Odmjereni su po pitanju naređivanja dobra i odvraćanja od zla a prednjače u dobrim djelima. Vole i mrze u ime Allaha a izbjegavaju raspravu o Allahu kao i parničenje. Klone se novotara i zabludjelih a neprijateljski su nastrojeni prema onima koji su se svojim prohtjevima odali i u neznanje utonuli.“ (Vjerovanje selefa’ od Sabunija str. 97-99, sažeto)

Ismail b. Muhammed El-Esfahani (535. h) je rekao: „Pripadnici ehli-sunneta su savjesni i umjereni u hrani, piću i ženidbi. Klone se bilo kakvih nevaljalih djela i odvratnosti. Brižljivo gaje ljubav u ime Allaha a drže se po strani od rasprava i polemisanja o osnovama vjere. Također se klone onih koji su u zabludi i onih koji svoje strasti slijede. Ispunjavaju ugovore i povjerljivi su. Ne trpe nepravdu i slijepo slijeđenje, a dušama svojim ne udovoljavaju i strasti se klone. Lažno ne svjedoče, ne potvaraju čedne vjernice, ne ogovaraju niti bespotrebno govore. Suzdržavaju se kada su u srdžbi i opraštaju svojoj braći kada pogriješe. Natječu se u izvršavanju dobrih djela, klone se bilo kakvih sumnji i održavaju rodbinske veze. Pomažu slabima, i savjetuju u ime Allaha a suosjećaju sa Allahovim stvorenjima. Trude se da klanjaju noćni namaz, pogotovo ako su hafizi Kur’ana, a propisane namaze izvršavaju na vrijeme.“ (‘El-Hudže fi bejani-l-mehudže’ 2/528)

Šejhul-islam Ibn Tejmijje navodi neka od svojstava ehli-sunneta, pa kaže: „Jedni drugima preporučuju strpljenje na iskušenjima, zahvalnost na ugodnostima, zadovoljstvo sa odredbom. Pozivaju ka usavršavanju ahlaka i činjenu dobrih djela. Vjeruju u značenje Poslanikovih, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: „Najpotpuniji vjernici su oni koji su najprimjernijeg ahlaka.“(Ahmed, 2/472, Tirmizi br. 1162) Nastoje da budu u kontaktu s onima koji njih izbjegavaju, da daju onima koji njima ne daju i oproste onima koji su im nepravdu učinili. Naređuju dobročinstvo prema roditeljima, održavanje rodbinskih veza i dobrosusjedske odnose. Također naređuju dobročinstvo prema jetimima, miskinima i putnicima nevoljnicima kao i samilost prema onima koji su u njihovom posjedu. Zabranjuju oholost, gordost, blud i uznošenje nad drugim stvorenjima s pravom ili bez prava. Naređuju da se teži ka prefinjenom moralu a zabranjuju sve što ga unizuje. (El-Akide el-Vasitije, komentar od Muhammeda Herrasa, str. 172-173.)

Ovo su neke od odlika pravih i istinskih pripadnika ehli-sunneta. Nastojmo da ih sebi priskrbimo i njima se okitimo.

Molim Allaha da popravi naše stanje i da djela naša učini iskrenim. Molim Ga da nas proživi u društvu da vjerovjesnicima, istinoljubivima i šehidima, a svaki uspjeh je samo od Allaha i neka je salavat i selam na našeg Vjerovjesnika Muhammeda, na njegovu porodicu i sve ashabe.

Mr. Fahret Kadrić

Preuzeto sa minber.ba

Jedan od najboljih dokaza sveobuhvatnosti i svrsishodnosti šerijata u svakom vremenu i prostoru jeste činjenica da je šerijat postavio zakonske osnove o dopuštenosti i čistoći svih stvari izuzev onoga što ocijeni nečistim i zabranjenim. Istovremeno, običaji i međuljudski odnosi (mubah) spadaju u općedozvoljene stvari, naravno izuzev onoga što je šerijat izdvojio i definirao kao haram. Shodno tome, ugovori, kupoprodaje i trgovine, hrane i pića, prijevozna sredstva i oruđa, pomagala, patenti i različite vrste običaja (dozvoljeno) u osnovi se ubrajaju u mubah stvari, izuzev u slučaju da je šerijat nešto zabranio i osudio zbog nepravde ili prelaska granice dopuštenog ili totalne ili prevladavajuće štete.

Ovim se potvrđuje pravilo da u običajima, poslovanju i svemu spomenutom ne postoje novotarije. Onaj ko smatra suprotno, mora predočiti relevantan dokaz.

Međutim, kada je riječ o ibadetima, pravilo je sasvim suprotno. Osnova ibadeta je zabrana osim onoga što je šerijat eksplicitno naredio. Musliman nema pravo da izmisli ibadet niti mu je dopušteno da se tim ibadetom približava Allahu, s.v.t., a ako to učini, onda je novotar i u zabludi, njegov ibadet je odbačen pa makar imao lijepe namjere.

Također moramo znati da se djela ne prihvataju osim uz ispunjenje dva uvjeta:
1. da je djelo iskreno učinjeno radi Allaha i u Njegovo ime,
2. da djelo bude u potpunosti u skladu sa slijeđenjem Poslanika, s.a.v.s.

Allah, s.v.t., osudio je mušrike radi njihovih novotarija, rekavši: ”Je li oni imaju svoje ortake koji su im u vjeri propisali ono što Allah nije dopustio.”

Svi ibadeti, riječi ili djela, temelje se na šerijatu, a ne na novotarijama ili onome što neko smatra lijepim. Svi ibadeti na koje nije ukazao ili Kur’an ili sunnet ili konsenzus, ne smatraju se ibadetima. Dakle, takva djela šerijat nije dopustio, nego se smatraju novotarijama koje svome počiniocu istovremeno neće povećati ništa drugo osim udaljenost od Allaha, jer lijepa namjera u šerijatu zlo ne čini dobrim.

”Ovo je Pravi put Moj pa ga slijedite i ne slijedite stranputice da biste bili zavedeni sa Pravog puta…”

Allahov Poslanik, s.a.v.s., u svojim je hutbama govorio: ”Nabolji govor je Allahov govor, najbolja uputa je Muhammedova uputa. Najgore stvari su novotarije. Svaka novotarija je zabluda” (Muslim, Ahmed, Ibn Madže), a u predaji kod Nesaija stoji: ”…svaka zabluda završava u Vatri.”

Također nema ništa jasnije od hadisa Allahovog Poslanika, s.a.v.s., u kojem kaže: ”Držite se moga sunneta i sunneta mojih halifa nakon mene, koji će biti upućeni i upućivati na pravi put. Držite ga se tako jako kao da ga držite kutnjacima. Čuvajte se inovacija jer je svaka inovacija novotarija, a svaka novotarija je zabluda.” (Ahmed i autori Sunena)

Svako od nas mora znati da je novotarija izmišljeni pravac ili čin u vjeri za koji ne postoji dokaz iz Kur’ana ili sunneta, dok istovremeno izvršilac tim djelom želi da se približi Allahu, s.v.t.

Novotarija može biti uspostavljena kroz ibadet koji u osnovi ne postoji u šerijatu, kao što je primjer obilježavanja dana Isra i Miradža, ili Poslanikove, s.a.v.s., hidžre ili mevluda i sličnih praznovanja za koja Allah, s.v.t., u Svojoj vjeri nije dao dopuštenje ili naredbu, niti je preneseno da je takvo djelo primijenio najbogobojazniji i onaj koji se najviše trudio da savjetuje čovječanstvo, onaj kome je bilo naređeno da dostavi objavu, tj. Allahov Poslanik, s.a.v.s.

Novotarija može biti okarakterisana određenim vremenom ili mjestom za ibadet, za što ne postoji dokaz u vjeri, kao što je recimo izdvajanje posebnih mjeseci, dana ili noći, sa namazom, postom, zikrom ili dovom, kao što je slučaj sa mjesecom redžebom ili prvim petkom u tom mjesecu ili njegovom dvadeset i sedmom noći.

Novotarija može biti učinjena dodatnim svojstvom u ibadetu ili davanjem drugog oblika suprotno onome što je naređeno šerijatom, kao što je recimo ponavljanje zikra riječi ”Allah, Allah, Allah ili Hu hu hu”, dok se sa druge strane zapostavlja zikr koji je utemeljen Kur’anom i sunnetom kao izgovaranje cjelokupne rečenice ”la ilahe illallah” ili ”subhanallah, velhamdulillah ve la ilahe illallah vallahu ekber” i sličnih poznatih vidova i formi zikra. U ovakve vidove novotarija svakako spadaju zajednički glasni zikrovi, posebno nakon farz-namaza, ili zajednički zikrovi nakon obavljenih namaza predvođeni ”solistom” bez opravdanog podučavanja na koje se stalno pozivaju.

Novotarija može biti također određivanjem posebnog broja za ibadet bez šerijatskog dokaza. Primjer toga je da neko odredi istigfar, tesbih sa pet hiljada puta u jednom danu, ili bilo koji drugi broj koji izmisli osoba ne oslanjajući se na šerijatske izvore. Ovo je posebno zastupljeno danas u našem vremenu kod slanja SMS-ova ili e-mail pisama smatrajući da ako se pošalje određeni broj pisama ili poruka da je učinio veliko djelo za islam.

Allah, s.v.t., zabranio je novotarije i upozorio na njihovu opasnost. Neko će postaviti pitanje:

Šta je toliko loše u novotarijama?

Novotarija je potvora šerijata sa nedostatkom te kako određeni vid šerijata ne odgovara ljudima u ibadetu ili njihovim ovosvjetskim potrebama. Onaj ko se približava Allahu novotarijom, kao da smatra kako Poslanik, s.av.s., nije dostavio ili upotpunio dostavu objave za određenu stvar. On time smatra da šerijat nije potpun i da ga on treba upotpuniti svojom novotarijom. Bez obzira na to što je on ubijeđen da je šerijat cjelokupan i potpun, njegova djela dokazuju suprotno.

Imam Malik, rahimehullah, rekao je: ”Onaj ko u islamu učini neku novotariju smatrajući je lijepom, time tvrdi da je Muhammed, s.a.v.s., iznevjerio objavu i jer je Allah, s.v.t., rekao: ‘Danas sam vam vašu vjeru upotpunio i Svoju blagodat usavršio’, dakle, ono što tada nije bilo vjera nije ni danas.”

Ibnul-Kajjim, rahimehullah, kaže: ”Novotar potvara svoga Gospodara da nije upotpunio vjeru prije smrti Svog Poslanika, s.a.v.s., i samim tim negira riječi Uzvišenog: ‘Danas sam vam vašu vjeru upotpunio’, i smatra da Allahov Poslanik, s.a.v.s., nije dostavio objavu.”

Od štetnih posljedica novotarija jeste to da novotarija dokida ispravnu vjeru i briše sunnete. Imam Ahmed prenosi predaju u kojoj stoji da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: ”Nijedan narod neće uvesti novotariju a da Allah istom mjerom od njih neće ukloniti jedan sunnet.” (Mada je poznato da je ova predaja od Ibn Mes’uda, r.a.)

Također od štetnih posljedica novotarija jeste i to da novotari izbjegavaju sunnete dok se istovremeno opterećuju novotarijama posvećujući im se maksimalnim trudom. Troše svoje imetke, podstiču na njih, umaraju se preko svojih mogućnosti, troše vrijeme na oživljavanje novotarija i obilježavanje njihovih proslava. Čak štoviše, veliki broj novotara zanemari obaveze kao što su namaz, zekat, pokornost roditeljima, rodbinske veze, naređivanje dobra i odvraćanje od zla i tome slično, ne osjećajući da su to šejtanove spletke i njegovo uljepšavanje neistine u njihovim očima.

Od štetnih posljedica novotarija jeste i to da one ubacuju raskol i razilaženje dijeleći jedinstveni ummet na stranke i grupacije, tako da svaka skupina smatra da je istina ono na čemu je ona i na šta se poziva, dok sa druge strane svako ko pokuša da osudi i spriječi određenu novotariju, smatra se neprijateljem.

Jedna od najgorih posljedica novotarije po vjeru jeste ta što novotarija predstavlja vjeru u najgorem obliku. Ona zagađuje prostor vjere, njenu čistoću, bit i suštinu, čime udaljava ljude od ulaska i slijeđenja čiste i ispravne vjere. Suvišno je spominjati najopasnije vidove novotarija koje čine šiije ili sufije na različitim manifestacijama, kao što su samoranjavanje, ples, urlikanje, udaranje bičevima, sabljama i lancima, probadanje tijela šiševima (šipkama), psovkama i proklinjanjem, korištenje muzičkih instrumenata, miješanja muškaraca i žena i svega ono što islam nikada nije podržavao. Naprotiv, islam ovakve postupke smatra izmišljotinama, lažnim ceremonijama, djelima koja su teška i koja zdrav razum i čovjekova priroda nikada neće prihvatiti.

U tom kontekstu prenosi se anegdota od vladara nemuslimana koji je prošao pored sufijskog šejha dok je sjedio sa ženama i dječacima opijajući se alkoholom, proslavljajući rođendan jednog od onih kojima su prinosili žrtve i tavafili oko njihovih kabura, pa je upitao: ”Šta oni hoće ovim postupkom?” ”Džennet”, rekoše mu odgovor. Na to on reče: ”Ako je ovo put do Dženneta, šta je onda put do Vatre?”

Preveo: Harmin Suljić
Šejh Salih el-Fevzan
http://www.saaid.net

Imam el-Zehebi rhm., bilježi od Osmana b. Ebil-Asa r.a., da mu je Poslanik s.a.w.s., naredio da mesdžid u Ta’ifu izgradi na mjestu gdje su stajali ondašnji ta’ifski taguti-kipovi. (Sunen Ebu Davud, br.450.; Sunen Ibnu Madždže, br.743.)

Imam Ebul-Tajjib Muhammed Šemsul-Hakk el-Azim el-Abadi rhm., u komentaru ovog hadisa kaže: „Tavagit je množina od riječi tagut, a to je kuća-hram u kojoj se nalazi neki idol-kip, kojeg ljudi obožavaju s ciljem da ih približi Allahu dž.š., po njihovoj tvrdnji, a Osmanu b. Ebil-Asu r.a., el-Sekafiju, Poslanik s.a.w.s., naređuje da gradi džamiju na mjestu ta’ifskih taguta, onda kada ga je imenovao za namjesnika Taifa. Ovaj hadis nam ukazuje na to da je dozvoljeno u mesdžid-džamiju, preinačiti crkvu ili sinagogu kao i ostale idolopokloničke hramove, što je bila praksa brojnih ashaba onda kada su oslobađali brojne gradove-države: na mjestima njihovih idolopokloničkih hramova ashabi bi pravili džamije-mesdžide, za muslimane, i mijenjali bi im pravac mihraba. Ovako se postupalo zbog toga da bi se nevjerstvo i nevjernici ponizili zbog toga što obožavaju i robuju nekom drugom mimo Allaha dž.š.. Po ovom sunnetu je postupio i kralj Indije, pravedni sultan Alim Kebir Allah mu se smilovao, koji je napravio bezbroj džamija na mjestima gdje su se nalazili hinduski idolopoklonički hramovi, Allah ih ponizio!“ (Pogledaj: ‘Avnul-Ma’abud šerh Sunen Ebi Davud, br.380.)

Hafiz Ibnul-Kajjim el-Dževzijje rhm., kaže: „Poslanik s.a.w.s., je imao u praksi ispoljavati javna odličja islama (še’airul-islam), na mjestima na kojima su nevjernici ispoljavali javna odličja nevjerstva (še’airul-kufri), kao i svoje neprijateljstvo prema Allahu i Njegovom Poslaniku. Ovo je bila Njegova praksa s.a.w.s. tj. uspostava odličja Tevhida na mjestima na kojima su bila uspostavljena odličja kufra i širka, kao što je Poslanik s.a.w.s., naredio izgradnju mesdžida-džamije na mjestu gdje je stajao njihov kip Lat!“ (Pogledaj: Zadul-Me’ad, 2/270.)

Hafiz Ibnul-Kajjim el-Dževzijje rhm., kaže: Mustehabb je formirati mesdžid-džamiju na mjestu tagutskih hramova, kako bi se samo Allahu dž.š., ibadetilo i robovalo, te kako mu se širk više ne bi činio na mjestu gdje se neko drugi obožavao mimo Njega shodno predaji od Osmana b. Ebil-Asa r.a., se bilježi da mu je Poslanik s.a.w.s., naredio da mesdžid u Ta’ifu izgradi na mjestu gdje su stajali nekadašnji ta’ifski taguti-kipovi. (Sunen Ebu Davud, br.450.; Sunen Ibnu Madždže, br.743.) Ovo je propis za svaki objekat u kojem se obožava neko drugi mimo Allaha dž.š. – da se taj objekat poruši i da se od njega napravi mesdžid ako su muslimani u potrebi za džamijom na tom mjestu, a ako nisu u potrebi za džamijom onda će imam-država, konfiskovati tu imovinu za opšte svrhe.“ (Pogledaj: Zadul-Me’ad fi Hedji Hajril-Ibad, 3/602.)

Imam el-Kurtubi rhm., kaže: „Islamska ulema je složna na tome da je ispravan namaz čovjeku koji ga obavi u crkvi ili sinagogi ali na čistom mjestu! – shodno predaji od imama Buharije u kojoj stoji da je Ibnu Abbas r.a., klanjao namaz u sinagogi ako u njoj ne bi imalo slika-kipova. Ebu Davud bilježi predaju od Osmana b. Ebil-Asa r.a., da mu je Poslanik s.a.w.s., naredio da mesdžid u Ta’ifu izgradi na mjestu gdje su stajali ondašnji ta’ifski taguti-kipovi. (Sunen Ebu Davud, br.450.; Sunen Ibnu Madždže, br.743.)“ (Pogledaj: Tefsirul-Kurtubi, 8/255.)

Imam el-Kurtubi rhm., kaže: „Sunnet Poslanika s.a.w.s., nam potvrđuje dozvoljenost uzimanja sinagoga i crkvi za džamije, shodno predaji od Talek b. Alije koji kaže: „Došli smo sa jednom delegacijom kod Poslanika s.a.w.s., pa smo mu dali prisegu na vjernost i klanjali smo s njime, i obavijestili smo ga da u našem mjestu ima jedan hram – pa smo mu potražili da nam dadne preostalu vodu od njegovog abdesta što on i učinje, abdesti se, ispra svoja usta, nali tu vodu u jednu posudu, pa nam reče: Idite, pa kada dođete u vaše mjesto, srušite taj vaš hram, i poprskajte to mjesto ovom vodom, i napravite na tom mjestu džamiju. Rekosmo: Naše mjesto je daleko, a toplote su velike – ispariće nam voda? Poslanik s.a.w.s., reče: Slobodno dolijevajte vode – samo će joj dobrotu povećati. Pođosmo sve dok ne stigosmo u naše mjesto, pa smo srušili naš hram, njegovo mjesto smo poprskali ovom vodom, i na tom mjestu smo napravili džamiju sa koje odmah proučismo ezan. Monah koji je bio u našem mjestu, iz plemena Tajji’, kada je čuo ezan samo reče: Poziv Istine! – i zaputi se ka dolini van grada i više ga nismo nikada vidjeli.“ (Sahih. Sunen el-Nesa’i, br.701.) – kao i predaji od Osmana b. Ebil-As r.a., koji kaže da mu je Poslanik s.a.w.s., naredio da mesdžid u Ta’ifu izgradi na mjestu gdje su stajali ondašnji ta’ifski taguti-kipovi. (Sunen Ebu Davud, br.450.; Sunen Ibnu Madždže, br.743.)“ (Pogledaj: Tefsirul-Kurtubi, 10/52.)

Dr. Vehbi el-Zuhajli kaže: „Dozvoljena je izgradnja mesdžida – džamija, na mjestima crkvi ili sinagoga ili mušričkih mezarja koja su u fazi propadanja naravno nakon prethodnog čišćenja zemlje, shodno predaji od Osmana b. Ebil-Asa r.a., da mu je Poslanik s.a.w.s., naredio da mesdžid u Ta’ifu izgradi na mjestu gdje su stajali ondašnji ta’ifski taguti-kipovi. (Sunen Ebu Davud, br.450.; Sunen Ibnu Madždže, br.743.) – i shodno predaji od Enesa r.a., u kojoj stoji: „Poslanikova s.a.w.s., džamija u Medini je napravljena na mjestu gdje su bili mušrički grobovi koji su prethodno iskopani.“ (Muutefekun alejh) Pokuđeno je ukrašavati džamije crvenom i žutom bojom, kao rezbarijama i ukrašavanjem – kako ne bi sve to ometalo srce i koncetraciju klanjača, a shodno riječima Allahovog Poslanika s.a.w.s., koji kaže: „Neće nastupiti Sudnji Dan sve dok se ljudi ne počnu nadmetati u izgradnji džamija!“ (Muttefekun ‘alejh) (Pogledaj: el-Fikh el-Islami ve Edilletuhu, 1/489.; El-Medžmu’, imam Nevevi, 2/180.)

Šejh Ibrahim b. Salih el-Hudajri kaže: Poslanik s.a.w.s., je dozvolio da se mjesta širka i mušričkih bogomolja pretvaraju u mesdžide i džamije, što nam potvrđuje predaja od Osmana b. Ebil-‘Asa r.a., u kojoj stoji da mu je Poslanik s.a.w.s., naredio da mesdžid u Ta’ifu izgradi na mjestu gdje su stajali nekadašnji ta’ifski taguti-kipovi. (Sunen Ebu Davud, br.450.; Sunen Ibnu Madždže, br.743.) Ako se bude reklo: U mušričkim bogomoljama ima grobova – namaz nad njima ili prema njima je haram! – reći će se: Da, ako je sigurno potvrđeno da na tom mjestu grobovi postoje – neće se tu klanjati namaz, pa makar takvo što bilo i u nekoj džamiji. Namaz prema grobu ili na grobu je haram i zabranjen – zbog čega će se grobovi otkopati i od džamija odstraniti. Mušrici nemaju hurmeta, a i shodno praksi i sunnetu Muhammeda s.a.w.s..“ (Pogledaj: Ahkamul-Mesadžid fil-Šeri’a el-Islamijja, 1/236.)

Šejh Ebu Ijas Mahmud b. Abdul-Latif b. Mahmud ‘Uvejdah kaže: „Dozvoljeno je u džamije-mesdžide, transformisati kršćanske crkve, jevrejske sinagoge, hinduske hramove kao i ostale mušričke hramove, naravno tako što će se prethodno, sa tih mjesta, ukloniti sve ono što je ružno i loše poput slika-kipova, idola, krstova i ostalih nevjerničkih obilježja. Od Osmana b. Ebil-Asa r.a., se bilježi da mu je Poslanik s.a.w.s., naredio da mesdžid u Ta’ifu izgradi na mjestu gdje su stajali nekadašnji ta’ifski taguti-kipovi. (Sunen Ebu Davud, br.450.; Sunen Ibnu Madždže, br.743.)

Dozvoljeno je i groblja mušrička pretvarati u džamije-mesdžide nakon njihovog iskopavanja i uklanjanja posmrtnih ostataka, shodno predaji od Enesa r.a., koja govori o izgradnju poslanikove s.a.w.s., džamije odmah po dolasku u Medinu, kada je Poslanik s.a.w.s., rekao:

„O Benu Nedždžar, recite mi kolika je cijena ove parcele? Rekoše: Ne tako nam Allaha, samo od Allaha tražimo da nam ovo naplati. Enes r.a., reče: Na toj parceli su se nalazili mušrički grobovi, duvarine i palme, pa je Poslanik s.a.w.s., naredio da se mušrički grobovi izmjeste, da se duvarine sruše, i da se palme prekinu. Palmina debla staviše u pravcu kible, a zidove sa strana napraviše od kamena. Dok su nosili kamen za džamiju, pjevali su…“ (Buhari, Muslim, Ebu Davud, Nesa’i)

Ovo preinačavanje mušričkih bogomolja i grobalja se ne smije raditi na silu povređujući prava ehli-zimmeh (jevreja i kršćana, podanika islamske države) – takvo što nije dozvoljeno po Šeri’atu. Navedena praksa biće dozvoljena u slučaju da nevjernici određenog mjesta prime islam, ili da određene mušričke bogomolje budu napuštene ili u slučaju da naprave bogomolju suprotno pravilima ehli-zimmeh – u ovakvim situacijama muslimanima se dozvoljava da takav hram preinače u džamiju ili u bilo koju drugu instituciju od opšte svrhe.“ (Pogledaj: el-Džami’ li-Ahkamil-Salat, 2/111.)

Šejh Abdul-Muhsin el-Abbad kaže: „Ako su taguti-kipovi otklonjeni, i na njihovom mjestu se napravi mesdžid-džamija – nema ničeg strašnog u tome, jer je pravilo da je ispravan namaz onaj koji je obavljen na čistom mjestu, izuzev mjesta na kojima je Poslanik s.a.w.s., eksplicite zabranio da se klanja.“ (Pogledaj: Šerhu Sunen Ebi Davud, 3/303.)

Priredio: Sead ef. Jasavić, prof.fikha
Preuzeto sa minber.ba