Jedan od najčešćih i ”najjačih” dokaza na koje se pozivaju zagovornici ”lijepih novotarija” u vjeri jeste poznati događaj u vezi sa Omerom, r.a., a koji je zabilježio imam Buharija. Dokazivanje ovom predajom također je pokazatelj ”znanja” onih koji neukim ljudima ”prodaju maglu” i na taj način opravdavaju svakodnevno činjenje novotarija. Od Abdurrahmana ibn Abdul-Karija prenosi se da je kazao: ”Jedne noći u mjesecu ramazanu zajedno sa Omerom, r.a., otišao sam u džamiju gdje smo zatekli ljude kako klanjaju raštrkani. Negdje je klanjao čovjek pojedinačno, a na drugom mjestu klanjao je čovjek a za njim je klanjala grupica ljudi. Tada je Omer, r.a., kazao: ‘Smatram da bi bilo mnogo bolje i ljepše kada bi se ljudi okupili u namazu i klanjali za jednim imamom.’ Nakon toga Omer, r.a., donio je čvrstu odluku i postavio Ubejja ibn K’aba, r.a., da predvodi ljude u namazu. Nedugo nakon toga ponovo sam sa Omerom, r.a., otišao u džamiju a ljudi su klanjali za jednim imamom. Kada je Omer vidio taj prizor, kazao je: ‘Zaista je ovo divna novotarija.”’ (Buharija)

Oni koji su ovom predajom dokazivali postojanje ”lijepih novotarija” zaboravili su u svemu tome nekoliko činjenica, koje su ujedno i odgovor na njihove tvrdnje.

Da li je Omer, r.a., u stvarnosti došao sa novotarijom – to što je ljude okupio da klanjaju teravih-namaz za jednim imamom – ili je to stvar koja je bila poznata još za vrijeme Allahovog Poslanika, koju je on lično prakticirao, pa je ostavljena iz određenih razloga? U stvarnosti Omer, r.a., nije uveo u vjeru nešto novo –novotariju, već je samo oživio praksu Allahovog Poslanika, koju je on ostavio iz bojazni da se teravih-namaz propiše obaveznim. Od Aiše, r.a., prenosi se da je Allahov Poslanik jedne večeri izašao u mesdžid i klanjao noćni namaz i sa njim je klanjalo nekoliko ljudi, koji su sutradan počeli drugima kazivati o tome, te se druge večeri okupilo više ljudi, pa je Allahov Poslanik izašao i predvodio ih u namazu. Sutradan su ljudi opet o tome kazivali drugima što je uzrokovalo da se u trećoj noći iskupi mnogo svijeta. Allahov Poslanik ponovo je izašao i treće noći i ljude predvodio u namazu. Četvrte večeri toliko se ljudi iskupilo da nisu mogli stati u mesdžid. Allahov Poslanik nije izašao te večeri, a ljudi su u iščekivanju pljeskali rukama i pozivali ga na namaz. Međutim, Allahov Poslanik izašao je kada je nastupilo vrijeme sabah-namaza, a kada je završio sa namazom, okrenuo se ljudima, izgovorio šehadet i kazao: ”Ja sam znao da ste se okupili i nije me spriječilo da izađem ništa drugo osim što sam se pobojao da se teravih-namaz propiše kao obavezan pa da to ne mognete izdržati.” (Buharija i Muslim od Aiše, r.a.) Ova predaja jasno ukazuje na to da je zajedničko klanjanje teravih-namaza bilo poznato za života Allahovog Poslanika, da je on to činio, te da je tu praksu ostavio iz milosti prema svome ummetu, kako im ne bi bila propisana, a oni to ne bi mogli izdržati.

Također, u sunnetu Allahovog Poslanika postoje drugi argumenti koji potvrđuju legitimnost ovog postupka i da je to od sunneta. Kazao je Allahov Poslanik: ”Onaj ko klanja za imamom (noćni namaz teraviju) sve dok imam klanja, upisuje mu se kao da je klanjao cijelu noć.” (Tirmizi, za ovu predaju imam Tirmizi kazao je da je vjerodostojna)
Imam Ahmed je na osnovu ovog hadisa govorio da je klanjanje teravih-namaza u džematu vrednije od pojedinačnog klanjanja.

Postavlja se pitanje, kako onda ispravno i potpuno shvatiti riječi Omera, r.a.: ”Zaista je ovo divna novotarija”, ako se one ne odnose na stvarnu novotariju u vjeri?
Kao odgovor na ovo interesantno pitanje spomenut ćemo citate nekoliko islamskih učenjaka:
Kazao je imam Ibn Kesir: ”Novotarije se mogu podijeliti u dvije skupine: novotarija u vjeri i na nju se odnose riječi Allahovog Poslanika: ‘Svaka nova stvar (u vjeri) je novotarija, a svaka novotarija je zabluda.” Međutim, ponekad novotarija biva u jezičkom značenju i na nju se odnose riječi vođe pravovjernih Omera, r.a., onda kada je okupio ljude da klanjaju teravih-namaz za jednim imamom: ‘Zaista je ovo divna novotarija.”’ (Tefsir Ibn Kesir, 1 tom / str. 213, komentar 117. ajeta sure El-Bekare)

Kazao je Ibn Redžeb: ”A što se tiče onih mjesta u kojima je preneseno od selefa –ispravnih prethodnika, da su lijepim smatrali neke novotarije, to se odnosi na jezičko značenje novotarije, a ne na novotarije u vjeri. Tako se tumače riječi Omera, r.a., kada je sakupio ljude da klanjaju u ramazanu teravih-namaz za jednim imamom, pa kada ih je vidio skupa, kazao je: ‘Zaista je ovo divna novotarija.”’ (Džami’u el-ulumi vel-hikem, 2 tom / str.128, komentar dvadeset i osmog hadisa)

Isto mišljenje naveo je šejhul-islam Ibn Tejmijje u svome kapitalnom djelu ”Iktidaus-siratil-mustekim”, 2 tom / str. 95-96.

Iz svega navedenog jasno vidimo da se predaja Omera, r.a., i njegovo okupljanje ljudi u teravih-namazu za jednim imamom nikako ne može koristiti kao dokaz postojanja ”lijepih novotarija” u vjeri iz dva razloga: zato što on u osnovi nije uveo ništa novo u vjeri, već je nastavio sa prakticiranjem onoga što je Allahov Poslanik činio nekoliko večeri, nakon što je nestalo razloga zbog kojeg je Allahov Poslanik ostavio klanjanje teravih-namaza u džematu; njegove riječi: ”Zaista je ovo divna novotarija”, ispravno se shvataju na način da se odnose na jezičko značenje novotarije, jer je novotarija u jezičkom značenju opširniji pojam od onoga što se pod tim pojmom podrazumijeva u terminološkom značenju. Novotarija u jezičkom značenju obuhvata svaku stvar koja prethodno nije bila poznata, dok u terminološkom značenju obuhvata ibadete za koje ne postoje dokazi. (Pogledaj: ”Iktidaus-siratil-mustekim”, 2 tom / str. 95)

mr. Elvedin Pezić
preuzeto sa https://minber.ba/ima-li-u-vjeri-lijepih-novotarija-2-dio/

1. Zapadanje u grijehe i činjenje loših djela – pa imamo griješnika koji neprestano istrajavaju na jednom od grijeha, dok imamo i nekih koji istrajavaju na brojnim grijesima. Često i nekontrolisano griješenje vremenom postaje mio i drag običaj, nakon čega nestaje njegova ogavnost u srcu, nakon čega griješnik prelazi u fazu „Mudžahere“ tj. javnog hvalisanja grijesima, što je potvrđeno hadisom Poslanika s.a.w.s.: „Čitavom mom ummetu će biti oprošteno izuzev „mudžahira“ – ljudi koji noću počine neki grijeh, kojeg mu Allah dž.š., skrije, ali, on kad ujutro ustane, odmah kaže: O ti i ti, jučer sam uradio to i to!? Zanoćio je, a Allah dž.š., mu je sakrio grijeh, pa je, kada se probudio, makao Allahov zastor sa sebe!“ (Buhari)

2. Osjećaj jake grubosti i tvrdoće srca – toliko da čovjek osjeća da umjesto srca u grudima nosi kamen ljutik, iz kojeg ništa ne može isteći, i na kojeg ništa ne može utjecati, dok Allah dž.š., kaže: „Zatim su, nakon toga, vaša srca otvrđala, pa su postala poput kamena ili još tvrđa!“ (el-Bekara, 74.) Čovjek, osora i tvrda srca, na njega ne utječe opomena smrti, niti gledanje u umrle ljude, niti praćenje dženaza; možda će i sam nositi umrlog na svojim ramenima i zatrpavati ga svojim rukama ali će on pored svega toga prolaziti kao pored običnog kamenja.

3. Neupotpunjavanje ibadeta – kada će ljudima bježati prisebnost i skrušenost iz namaza kojeg klanjaju ili Kur’ana kojeg čitaju ili dove koju uče, ne razmišljajući o riječima i značenjima zikra kojeg čine. Čovjek će sve navedeno mehanički obavljati (ako ih već obavlja), svojim tijelom, dok mu je duša izgubljena, dok Poslanik s.a.w.s., kaže: „Ne prima se dova koja se prouči od strane nemarna srca!“ (Tirmizi)

4. Lijenost spram izvršavanja ibadeta i djela pokornosti, uz konstantno izostavljanje i gubljenje istih, a i kada ih čovjek bude obavljao to će biti prazni pokreti koje ne prati duša i srce. Opisujući munafike, Allah dž.š., kaže: „Kada krenu namaz obavljati, lijeno se kreću…“ (el-Nisa’, 142.) Uz sve ovo ide i nezainteresovanost za vremena kada se ibadeti višestruko nagrađuju što nam ukazuje na nezainteresovanost čovjeka kada je u pitanju stjecanje sevapa i činjenje dobra. Čovjek će odgađati svoj hadždž za pred kraj svoga života a kadar je izvršiti ga ove godine; u stanju je da se bori a bježi s bojnoga polja. Čovjek je u blizini džamije i može obavljati namaz u džematu on to ne čini, što ga vremenom odbija i od klanjanja džume namaza. Poslanik s.a.w.s., je rekao: „Ljudi neće kasniti na stizanje u prvi saff, a da ih Allah dž.š., ne baci u džehennemsku vatru!“ (Ebu Davud) Ovakav čovjek neće osjećati grižnju savjesti ako propusti farz namaz i ne klanja ga, a isto će biti i sa namaskim sunnetima ili virdovima – niti ih želi naklanjati niti razmišlja o tome da nadoknadi ono što je propustio učiniti! Ovakav čovjek nastoji ispustiti sve ono što mu nije obavezno (mendub-sunnet), kao i sve ono što je kolektivna i džematska obaveza (fardul-kifaje). Ovakvi će često puta propuštati i same bajram-namaze, i ako ima uleme koji smatraju da je bajram-namaz vadžib/obaveza klanjati! Ovakvi ljudi ne razmišljaju o namazu koji se klanja pri pomračenju sunca ili mjeseca; ovakvim ljudima ne pada na pamet da klanjaju dženazu namaz i da mejta isprate do njegovog kabura. Ovakvi ljudi bježe od sevapa i misle da im neće biti potrebni, dok Allah dž.š., opisujući prave vjernike, kaže suprotno: „Oni su žurili ka hajratima, i dove nam upućivali iz straha i nade, i skrušeni su prema Nama bili!“ (el-Enbija’, 90.) U lijenost spram obavljanja ibadeta spada i lijenost prema obavljanju sunneta, duha-namazu, noćnom namazu, ranom dolasku u džamiju, tevba-namazu ili istihara-namazu.

5. Tjeskoba prsa, povučenost, namrštenost i neimanje čehreta kao da je na plećima čovjeka neki veliki teret koji ga pritiska, zbog kojeg se brzo srdi i ljuti pa i zbog najmanje sitnice. Čovjek osjeća tjeskobu u prsima ljudi oko sebe što ga čini neljubaznim i grubim. Poslanik s.a.w.s., je opisao iman i vjeru sljedećim riječima: „Iman je sabur-strpljenje i semaha-ljubaznost!“ (Musned Ahmed b. Hanbel) Vjernik je opisan sljedećim riječima: „Vjernik voli druge ljude i voljen je od strane njih, i nema dobra u čovjeku koji ne voli druge i kojeg drugi ne vole!“ (Musned Ahmed b. Hanbel)

6. Kur’anski ajeti ne ostavljaju utiska na čovjeka slabog imana. Niti ajeti nagrade, niti ajeti kazne, niti ajeti naredbi, niti ajeti zabrana, niti ajeti koji nam pomno opisuju strahote Sudnjega Dana. Osobi slaboga imana je dosadno da sluša učenje Kur’ana, niti sam može istrajavati na učenju i iščitavanju Kur’ana. Kad god uzme Mushaf u ruke, i počne ga čitati odmah mu pada na pamet da ga zatvori!

7. Gaflet i nemar spram Allaha dž.š., pri činjenju zikra ili učenju dove. U takvom halu, zikr i spominjanje Allaha dž.š., nam postaje teško, a ako se desi da digne ruke kako bi proučio dovu, brže ih je spustio nego što ih je podigao, dok Allah dž.š., opisujući munafike i licemjere kaže: „I Allaha ne spominju osim malo!“ (el-Nisa’, 142.)

8. Ne srditi se i ne ljutiti kada se povređuju Allahove dž.š., granice – zbog toga što se plamen ljubomore spram Allahove vjere ugasio u našim srcima, zbog čega su obamrli i naši udovi tijela, kao jezik tako i sve ostalo. Ne može se čuti naređivanje dobra, niti odvraćanje od zla, niti nam se obrazi zacrvene od stida ili ljutnje radi Allaha dž.š.. Poslanik s.a.w.s., je opisao ovakvo bolesno srce sljedećim riječima: „Fitne i iskušenje će napadati srca malo po malo, pa koje god srce pogode na njemu ostave po jednu crnu mrlju“, sve dok srce ne postane onako kakvim ga je Poslanik s.a.w.s., riječima: „Crno srce koje ima malo bjeljila po sebi, koje neće prepoznavati dobro niti će prepoznavati zlo; znaće samo za ono što ga je pogodilo!“ (Muslim) Takvoj osobi je iz srca nestala ljubav prema dobru i mržnja prema zlu, i sve se kod njega izjednačilo. Da bude stvar još gora takav će čuti za neko zlo koje se počinilo pa će mu biti drago, suprotno onome što je Poslanik s.a.w.s., rekao: „Kada se počini grijeh na zemlji – onaj koji mu je prisustvovao i mrzio je to djelo kao da ga nije ni vidio, dok onaj koji ga nije vidio ali je zadovoljan s time i drago mu je to nedjelo – kao da mu je prisustvovao!“ (Ebu Davud) Zadovoljstvo srca čini od čovjeka kao i da je sam učesnik nekog djela!

9. Želja za pokazivanjem što se ogleda u nekoliko aspekata:

a.) Želja za vlašću i upravljanjem uz necijenjenje i nepoštovanje svojih odgovornosti i obaveza, i ovo je ono na što nas je upozorio Allahov Poslanik s.a.w.s., riječima: „Vi ćete hlepiti za vlašću ali znajte da će te se zbog toga kajati na Sudnjemu Danu; divne li dojilje a jadnog li dojenčeta!“ (Buharija, br.6729.)
Divne li dojilje – na početku zbog toga što se pri vlasti koncentriše novac, ugled i uživanja, dok riječi: jadnog li dojenčeta znače na kraju jer se zbog tih interesa dolazi do ubistava, otpusta, kao i odgovornost na Sudnjemu Danu zbog neispoštovanih prava podređenih ljudi.
Poslanik s.a.w.s., je rekao: „Ako hoćete reći ću vam šta je vlast: s početka je slatka, onda slijedi kajanje, a na kraju je patnja na Sudnjemu danu izuzev onih koji budu pravedni!“ (Taberani)
Ako u pitanju bude ispunjavanje obaveza i zaduženja, i podnošenje svoje odgovornosti, pogotovo onda ako nema boljeg od nas za određenu službu, trudeći se u savjetovanju i pravednosti kako je to činio Jusuf a.s. – takav je dobro učinio, ali većina tako ne radi, već se ljudi bore za vlast i službe i ako znaju da ima boljih i prečih ljudi od njih za to, gazeći prava podređenih, zapostavljajući obavezu naređivanja dobra i odvraćanja od zla.

b.) Želja za dominacijom u priči na posjetku i sijelima, prisiljavajući druge na to da nas slušaju, i da smo mi ti koji treba da se za sve pitamo, na što nas je Poslanik s.a.w.s., upozorio riječima: „Čuvajte se vrha sobe (mezabih-meharib)!“ (Bejheki)

c.) Želja za time da nam ljudi ustaju na noge kada se mi pojavimo, kako bi zadovoljili strast za veličinom od koje boluje naša duša, na što je također Poslanik s.a.w.s., skrenuo pažnju riječima: „Ko želi/traži da mu ljudi ustaju (onda kada se on pojavi), neka pripravi sebi mjesto u džehennemu!“ (Buharija u el-Edeb el-Mufred, Musned Ahmed b. Hanbel)
Poslanik s.a.w.s., je rekao: „Nemojte da vam se desi da čovjek traži od drugog čovjeka da mu pusti mjesto (na nekom sjelu) kako bi on sjeo na to mjesto!“ (Buhari, br.5914.) – a ako neko dragovoljno ustupi mjesto ili se pomjeri drugom čovjeku, to postupanje će biti u skladu sa kur’anskim ajetom u kojem Allah dž.š., kaže: „Ako vam se bude reklo: Napravite mjesta ljudima na posjetcima – raširite se i napravite mjesta, pa će i vama Allah napraviti mjesta…!“ (el-Mudžadela, 11.)

10. Cicijaštvo i tvrdičluk. Allah dž.š., iznoseći hvalu na Ensarije, kaže: „Koji davahu prednost drugima, pa makar i oni sami bili u potrebi za nečim!“ (el-Hašr, 9.) Allah dž.š., pojašnjava, da su spašeni na Sudnjemu Danu oni koji sačuvaju duše svoje od cicijaštva i tvrdičluka, dok je slabost imana i vjere ono što raspiruje stegnutost i osjećaj za cicijaštvom u našim prsima. Poslanik s.a.w.s., je rekao: „Cicijaštvo i iman se ne mogu spojiti u srcu jednog čovjeka!“ (Sahih. Nesa’i, Musned Ahmed b. Hanbel)
Što se tiče pogubnosti cicijaštva po dušu i prsa čovjeka, to nam je pojasnio Poslanik s.a.w.s., riječima: „Strogo se čuvajte cicijaštva, jer su doista prijašnje generacije stradavale i propadale zbog cicijaštva; tražiš im da budu cicije pa oni činiše tako; tražiše im da kidaju rodbinske veze pa oni učiniše tako; tražiš im da čine nemoral i grijehe pa oni činiše tako!“ (Ebu Davud)
Osoba slabog imana nije u stanju sačuvati se cicijaštva i udijeliti nešto od svoga imetka na Allahovom dž.š., putu, pa makar se bilo i u nuždi za time. Allah dž.š., kaže: „Ko bude sebičan i tvrdica – takav je prvo prema sebi; Allah je bogat a vi ste siromašni!“ (Muhammed, 38.)

11. Govoriti ono što se ne radi, kako nam Alah dž.š., potvrđuje ajetom: „O vi koji vjerujete, zašto zborite ono što ne radite; kako je Allahu mrsko to da zborite ono što ne činite!“ (el-Saff, 2-3.) Nema sumnje da je ovo jedna vrsta nifaka i licemjerstva, i kome se riječi mimoiđu sa djelima postaje omražen kod Allaha dž.š., a i kod stvorenja na zemlji. Tek će se na Sudnjemu Danu otkriti pogubnost naređivanja dobra drugim djelima kojeg sami nismo činili, i zabranjivanja zla drugim ljudima kojeg smo sami činili!

12. Sreća i veselje kada se čuje da je braću muslimane pogodilo nešto loše, bilo da je u pitanju propadanje zarada, ili neka nesreća, ili musibet nestanka nekog nimeta, osjećajući sreću zbog toga što je nekom muslimanu nestao neki nimet!

13. Slabost imana tjera ljude na to da grijehe i nepokornost prema Allahu dž.š., posmatraju kao neku sitnicu, shodno riječima Allahovog Poslanika s.a.w.s., koji kaže: „Vjernici gledaju na svoje grijehe kao na to da sjede pod jednim brdom strahujući da se ono ne obruši na njih, dok griješnici gledaju na svoje grijehe kao na običnu muhu koja im stane na nos, pa je oni rukom svojom otjeraju!“ (Buhari)

14. Potcjenjivanje dobrih djela i ne interesovanje za dobra djela ne bitno jesu li u pitanju velika ili mala dobra djela, na što nas je POSlanik s.a.w.s., upozorio riječima: „Nemojte ništa od dobrih djela potcjenjivati, pa makar i ako je u pitanju to da naliješ nešto iz svoga suda u nečiju kofu, pa makar i to da se obraćaš svome sagovorniku vedra i nasmijana lica!“ (Musned Ahmed b. Hanbel) Na drugom mjestu, se od Ebu Hurejre r.a., prenosi da je Poslanik s.a.w.s., rekao: „Jedan čovjek naiđe na jednu granu koja se ispriječila na put kojim muslimani hode, pa reče: Tako mi Allaha, otkloniću ovo kako ne bi smetalo muslimanima – zbog čega ga je Allah dž.š., uveo u džennet!“ (Muslim)
Duše koje su sklone tome da potcjenjuju dobra djela pa makar ona bila i mala to su oboljele duše, a Poslanik s.a.w.s., je rekao: „Ko otkloni prepreku sa puta muslimana – biće mu upisano jedno dobro djelo, a kome jedno dobro djelo bude primljeno i kabul – ući će u džennet!“ (Hasen. Buharija, el-Edeb el-Mufred)
Jedne prilike je Abdullah b. Mes’ud r.a., podigao kamen sa ulice, pa ga neki čovjek upita: Šta učinje to – na šta mu Ibnu Mes’ud r.a., odgovori: Čuo sam Allahovog Poslanika s.a.w.s., da je rekao: „Ko ukloni kamen sa puta biće mu upisano jedno dobro djelo, a ko bude imao jedno dobro djelo – ući će u džennet!“ (Taberani)

15. Neimanje briga za muslimanska pitanja i probleme, niti razmišljamo o tome pa makar putem svojih dova ili sadake ili bilo kakve druge pomoći. Osoba slaboga imana je hladna spram onoga što se dešava sa našom braćom diljem svijeta ne bitno da li njih snalaze genocidi, kolonizacije, agresije, protjerivanja, nesreće. Osoba slaboga imana razmišlja samo o sebi i o tome kako treba da samo njemu bude dobro, što nije osobina pravog vjernika. Poslanik s.a.w.s., kaže: „Pravi vjernik je poput glave na ljudskom tijelu; vjernik osjeća boli vjernika isto kao što i ostalo tijelo osjeća boli glave svoje!“ (Ahmed)

16. Pucanje lanca bratstva međ’ pobratimljenim muslimanima.

Poslanik s.a.w.s., je rekao: „Musliman je muslimanu brat; ne čini mu nasilje, niti ga potcjenjuje. Tako mi Onoga u čijoj je ruci Muhammedova duša neće se dvojica zavoljeti u ime Allaha dž.š., ili u ime islama, pa se nakon toga razdvoje a da nije bio u pitanju veliki grijeh kojeg je neko od njih dvojice počinio. Musliman je obavezan spram muslimana šest stvari: Nazdraviti mu kada kihne, obići ga kada bude bolestan, nasihati ga kada je odsutan, druži se s njime i selami ga kada se susretnu, odaziva mu se onda kada ga pozove i prati mu dženazu onda kada umre. Muslimanu je zabranjeno da izbjegava brata muslimana više od tri dana!“ (Musned Ahmed b. Hanbel, br.5357.)
Ovaj hadis je dokaz tome da grijesi utiču i na muslimansko bratstvo, i da grijesi svojim sječivom udaraju po tim korjenima. Ova usamljenost i odbijenost koju čovjek osjeća spram svoje braće muslimana je sigurno posljedica činjenja grijeha i slaboga imana, jer Allah dž.š., čini da se ljudi od griješnika odbijaju, tako da on živi među ljudima najgorim životom, bez ikave cijene, lošeg hala bez ikava respekta i poštovanja. Griješnik gubi priliku druženja sa mu’minima i Allahovim iskrenim robovima, a sa time gubi i Božiju podršku i zaštitu, jer Allah dž.š., brani i štiti one koji vjeruju!

17. Neosjećanje odgovornosti u radu za ovu vjeru. Čovjek slaboga imana ne radi na putu širenja islama, niti se zalaže služiti ovoj vjeri, što je u suprotnosti sa onim na čemu smo zatekli ashabe Allahovog Poslanika s.a.w.s., koji bi, odmah nakon primanja islama, osjećali nasušnu potrebu da budu u službi islamu i muslimanima.
Imamo primjer ashaba Tufejla b. Amra r.a. – koliko je prošlo između njegovog primanja islama i da’aveta i pozivanja u islam njegovog naroda? Odmah što je izgovorio šehadet uputio se svome narodu kako bi ih pozvao islamu, i nakon samog ulaska u ovu vjeru osjetio je da je na njemu obaveza da se vrati svome narodu kao daija i pozivač ka Allahu subhanehu ve te’ala. Ashabi r.a., su na pravi način podnosili sve ono što neminovno slijedi nakon primanja islama poput „el-Vela’a“ – iskrene ljubavi i prijeteljevanja sa muslimanima, u ime Allaha dž.š., i „el-Bera’a“ – iskrene mržnje i neprijateljevanja sa nevjernicima, u ime Allaha dž.š.!
Imamo i primjer Sumame b. Esala r.a., glavnokomandujućeg za oblast el-Jemama, kada je bio zarobljen, i privezan za džamiju Allahovog Poslanika s.a.w.s., kojem je Poslanik s.a.w.s., ponudio primanje islama, nakon čega je Allah dž.š., ubacio svjetlo upute u srce njegovo zbog čega je on prihvatio islam, nakon čega ode za Mekku kako bi obavio Umru. Kada je stigao u Mekku, Sumame r.a., poruči kurejševićkim nevjernicima: „Neće vam više doći jedno ječmeno zrno iz Jemame, dok vam Poslanik s.a.w.s., ne dadne izuna za to!“ (Buhari)
Dakle, suprostavljanje nevjernicima i njihova ekonomska blokada je nastupila momentalno nakon primanja islama a sve u službu islama i ove uzvišene vjere – jer pravi i iskreni iman čovjeka iziskuje ovako postupanje!

18. Strah, panika i rastrojstvo prilikom određenih nesreća ili nepogoda, pa ćeš ljude slaboga imana primjetiti da su nestabilni, neuravnoteženi, rastrojeni, izgubljenih pogleda, zahajranjeni kada ih snađe neki belaj ili nesreća, spopadnu ih brige tako da se ne mogu na pravi način nositi sa novonastalim situacijama. Sve je ovo plod slaboga imana i slabe vjere kod čovjeka, jer da je iman i vjera kod čovjeka jaka i njegovo držanje bi bilo čvrsto i jako i nepokolebljivo, i sa najvećim problemima bi se hrabro i čvrsto hvatao u koštac!

19. Prekomjerno raspravljanje koji umrtvljuje srca. Poslanik s.a.w.s., je rekao: „Narod koji je zalutao nakon upute – odao se raspravkama!“ (Ahmed)
Raspravljanje bez dokaza i bez iskrenih namjera odvodi od pravoga puta, dok većina ljudi danas se raspravlja bez dokaza i bez znanja, bez Knjige i bez iskrenih namjera.
Da bi se prošli ovog ružnog svojstva dovoljne su nam riječi Allahovog Poslanika s.a.w.s., koji kaže: „Ja garantujem kuću u sred dženneta, onome ko se prođe raspravke pa makar bio i u pravu!“ (Ebu Davud)

20. Vezanost i privrženost dunjaluku, i odmaranje uz njega. Slabost imana utiče na to da čovjek bude privržen dunjaluku toliko da ako izgubi nešto od dunjaluka odmah počne osjećati bol u svojim grudima zbog toga, poput gubljenja imetka, ili ugleda, ili pozicije, ili staništa. Takva osoba pogrdno gleda i na samoga sebe i na svoju dušu smatrajući je nezaslužnom ličnog respekta.

Ovakva osoba ne može da podnese ni to kada vidi da je njegov brat postigao nešto od dunjaluka što je njega mimoišlo, što kod prvog urađa zavišću i željom za nestankom tih blagodati od njegova brata, što se suprostavlja iskrenom imanu i pravoj vjeri, shodno riječima Allahovog Poslanika s.a.w.s., koji kaže: „Zavist i iman se ne mogu spojiti u srcu jednog čovjeka!“ (Ebu Davud)

21. Slabost vjere čini čovjeka udaljenijim od tekstova Kur’ana, Sunneta i riječi Selefa tako da se u govoru i zboru takvog čovjeka nikako ne može osjetit pripadnost Kur’anu i Sunnetu i putu Selefa, za razliku od naših starih koji su znali koristiti se sa mnogo ajeta i hadisa i mudrih izreka u svom zboru.

22. Pridavanje velikog značaja svome tijelu u jelu, piću, odijelu, kući i jahalici na uštrp i na račun svoje duše. Da bude stvar još gora, čovjek se odaje rasipništvu i pretjerivanju u navedenim stvarima, dok duša njegova ne nalazi svoju hranu, koja se ne može kupiti po dućanima! Kada je Poslanik s.a.w.s., poslao Mu’aza b. Džebela r.a., kao misionara i daiju, poručio mu je sljedeće: „Čuvaj se strogo rasipništva i uživanja, jer Allahovi robovi nisu oni koji se rasipaju!“ (Ebu Nu’ajm)

Priredio: Sead ef. Jasavić, prof.fikha
Preuzeto sa minber.ba

Poslanik s.a.w.s., je rekao: „Doista iman/vjera, u vašim prsima, slabi i oronjava isto kao što slabi i oronjava vaša odjeća, stoga molite Allaha dž.š., da vam preporodi i obnovi iman u vašim srcima!“ (Hasen. Hakim, Taberani) Shodno značenju ovog poslanikovog s.a.w.s., hadisa, iman i vjera su izloženi propadanju i habanju isto kao što se i ostarala i dotrajala odjeća izlinja i pohaba.

Nekada se nad srcem jednog vjernika nadviju oblaci grijesa koji ga bace u tminu, što nam je Poslanik s.a.w.s., opisao riječima: „Svako srce ima nad sobom manje oblake poput oblaka mjeseca, kojeg znaju, u toku sijanja, prekriti, ostali oblaci, koji ga bace u tminu, pa kada se maknu sa njega, mjesec nastavi i dalje sjati!“ (Sahih. Ebu Nu’ajm u el-Hilje’h)

Mjesečevu svjetlost ponekada prekriju tmurni oblaci, ali nakon određenog vremena oblaci se miču i mjesec nastavlja i dalje obasjavati nebeska prostranstva, čemu je najsličnije jedno vjerničko srce kojeg, s vremena na vrijeme, prekriju gusti oblaci neposlušnosti i grijeha, koji mu nur i svjetlo, na određeno vrijeme, priguše, ostavljajući čovjeka u tmini i samoći. Ako se čovjek postara i malo poradi na unapređenju svoga imana i svoje vjere, i iskreno zatraži pomoći sebi od Allaha dž.š., ti oblaci se razbijaju a svjetlost srca i dalje nastavlja obasjavati svoje okruženje.

Da bi smo na pravi način sagledavali problematiku liječenja slabosti imana i vjere trebamo se podsjetiti na veliko pravilo vezano za definiciju samoga imana i vjere, kojeg ulema ehli-sunneta vel-džema’ata, uvjek apostrofira i naglašava, a koje glasi: Iman jača i slabi tj. raste i opada. Iman je izgovor i svjedočanstvo jezika, ubjeđenje srca i rad tijela, koji napreduje, jača i raste kada se dobra djela čine, i koji nazaduje, slabi i opada kada se loša djela čine, na što nas upućuju dokazi iz Kur’ana i Sunneta, poput Allahovih dž.š., riječi: „Kako bi iman na iman nadodali!“; „Kome je ova sura iman povećala?“ – kao i riječi Poslanika s.a.w.s., koji kaže: „Ko od vas vidi loše djelo neka ga spriječi svojom rukom tj. silom, a ako ne bude mogao neka ga spriječi svojim jezikom, a ako ne bude mogao neka ga spriječi svojim srcem – što je najslabiji vid imana i vjere!“ (Buhari)

Pozitivni i negativni utjecaj dobrih i loših djela na iman i vjeru jednog čovjeka je opšte-poznata, oprobana i dokazana stvar. Kada čovjek izađe u čaršiju ili na pijacu, gdje će mu oko gledati u zabranjeno, gdje će mu uho slušati ono što je zabranjeno, gdje će možda i činiti lično ono što je zabranjeno – neće se osjećati isto kao i kada ode u džamiju ili ode na groblje, gdje njegovo oko i uho ne ometaju harami, gdje je njegov jezik obuzet zikrom i spominjanjem Allaha dž.š., što vidno utječe i na mekšanje čovječijeg srca. Razlika između dvije situacije i dva stanja je drastična, i srce se shodno ambijentu u kome se nalazi automatski transformiše i mjenja!

Prvi muslimani – selef, su znali govoriti: „Od ispravnog rezonovanja i shvatanja vjere (fikh), jeste to da čovjek redovno kontroliše stepen svoje vjere, tragajući za onim djelovima imana koji su mu oslabili. Od ispravnog shvatanja vjere jeste i to da čovjek provjerava da li njegov iman napreduje i raste ili enormno slabi!? Od ispravnog shvatanja vjere kod jednog muslimana jeste i to da locira i primjeti na koji način mu šejtan prilazi sa svojim spletkama i zamkama!“ (Šerhu Nunijjeh, Ibnul-Kajjim el-Dževzijje, šejh Ibnu ‘Isa, 2/140.)

Ako slabost vjere i imana vodi neizvršavanju farzova i obaveza i činjenju zabranjenih stvari i harama – to je voma kritična faza kod jednog muslimana, koja zahtjeva brzu tevbu i kajanje Allahu dž.š., kao i hitno traženje lijeka za svoje srce i dušu, a ako slabost imana nije oličena u napuštanju farzova i činjenju harama, već u nečinjenju dobrovoljnih i pohvalnih djela ili činjenju mekruha i pokuđenih djela – tada će musliman zastati na trenutak kako bi sedlo svoje pritegao, te kako bi se malo uozbiljio te iz stanja ibadetske lijenosti prešao u stanje aktivnosti i čilosti. Poslanik s.a.w.s., je rekao: „Svako djelo ima svoj maksimum i krajnju tačku napredovanja (širra), nakon čega slijedi faza zastajanja i opadanja (fetra); ko se u tome povrati mome sunnetu – spasio se, a ko se povrati nečemu što nije moj sunnet – propao je!“ (Sahih. Ahmed, Taberani)
Prije nego li čovjek ode kod drugog čovjeka kako bi tražio lijeka sebi i svojoj bolesti i slabosti, ljepše mu je bilo da se sam potrudio u iznalaženju lijeka sebi, a pogotovu ako je u pitanju iman koji je spona između roba i Rabba, pa ćemo mi ovom prilikom spomenuti nekoliko bitnijih lijekova kojima će čovjek, nakon iskrenog oslanjanja na Allaha dž.š., liječiti osorost i gruboću svoga srca i slabost svoga imana:

1. Razmišljanje o Kur’an-i-Kerimu kojeg je Allah dž.š., objavio i dao kao pojašnjenje svake dileme, i kao svjetiljku kojom će se čovjek služiti u svom životnom kretanju i hodu, a kojem Allah dž.š., upućuje onoga koga On hoće.

Nema sumnje da se u Kur’anu nalaze jaki lijekovi i funkcionalna rješenja za mnoge naše bolesti i probleme, shodno riječima Allaha dž.š., koji kaže: „Od Kur’ana objavljujemo ono što je lijek a i milost je vjernicima!“ Što se tiče načina upotrebe kur’anskog lijeka ono se ogleda u iščitavanju kur’anskih ajeta uz pomno razmišljanje o njihovim značenjima. Poslanik s.a.w.s., je razmišljao o značenjima kur’anskih ajeta, koje bi dugo učio u toku klanjanja noćnog namaza, tako da je jedne noći, klanjajući noćni namaz, sve do sabaha ponavljao jedan jedini ajet: „Ako ih kazniš – pa oni su robovi Tvoji, a ako im oprostiš – Ti si onaj koji je veličanstvan i mudar!“ (el-Ma’ida, 118.) (Ahmed)

Poslanik s.a.w.s., je bio čuven po kakvoći jačine razmišljanja o kur’anskim ajetima. ‘Atare rhm., kaže: Ja i Ubejdullah b. Umejr smo ušli kod Ajše r.a., pa Ubejdullah reče: Pričaj nam o nečemu najzanimljivijem što si primjetila kod Allahovog Poslanika s.a.w.s. – pa ona, plačućim glasom, reče: „Jedne noći je ustao klanjati noćni namaz, pa reče: O Ajša, ostavi me večeras da ibadetim mome Gospodaru. Rekoh: Tako mi Allaha ja volim da sam u tvojoj blizini, a i volim ono što i ti voliš. Ustao je, abdestio se, a zatim je počeo klanjati namaz plačući toliko da je skvasio svoje krilo, pa je nastavio plakati toliko da je skvasio zemlju pod sobom, nakon čega mu dođe Bilal r.a., da ga probudi za sabah namaz, pa kada ga zateče uplakanog reče: O Allahov Poslaniče, pačeš a Allah ti je već oprostio sve prijašnje i buduće grijehe, na šta mu Poslanik s.a.w.s., odgovori: „Pa zar da ne budem zahvalan rob!?“ Večeras su mi objavljeni par ajeta, teško li se onome ko ih bude čitao a ne bude o njima duboko razmislio: „Doista u stvaranju nebesa i zemlje, i smjeni noći i dana su znaci za one razumom obdarene & koji Allaha spominju stojeći i sjedeći i ležeći, razmišljajući o stvaranju Nebesa i zemlje…“ (Alu Imran, 190.)“ (Silsila Sahiha, 1/106.)

U kur’anu se govori o šehadetu, tevhidu – iskrenom i pravom monoteizmu, lijepim obežanjima i strašnim prijetnjama, o događajima i pričama minulih generacija, adabima, bontonu, kulturi, ahlaku i lijepom ponašanju prema Stvoritelju i prema stvorenjima – što sve odreda pozitivno utiče na našu dušu. Ima sura koje jače djeluju na nas i našu dušu nego li druge sure, shodno riječima Poslanika s.a.w.s., koji kaže: „Prije vakta me osijediše sura Hud i njene sestre!“ (Silsila Sahiha, 2/679.) U drugoj predaji stoji: „Sura Hud, Vaki’a,Murselat, Amme i sura Tekvir.“ (Tirmizi) Toliko je Poslanik s.a.w.s., ispunio svoje srce značenjima ovih sura da mu se to odrazilo na tijelo tako što su mu dlake na glavi osijedele od istine koja se nalazi u spomenutim surama!
Ashabi Allahovog Poslanika s.a.w.s., su iščitavali Kur’an, i razmišljali o značenjima kur’anskih ajeta, što je vidno utjecalo na njih i njihove živote. Ebu Bekr r.a., je bio čovjek blage naravi i mehka srca, i kad god bi predvodio ljude u namazu nije se mogao suzdržati a da ne zaplače zbog budne svjesnosti i razmišljanja o onome što izgovara i zbori. Omer r.a., se razbolio od učenja ovog ajeta: „Kazna Gospodara tvoga će se sigurno desiti, i ništa je neće spriječiti!“ (Tefsir Ibnu Kesir, 7/406.) U zadnjim safovima su se mogli čuti jecaji Omera r.a., kada bi učio ajet koji govori o Ja’akubu a.s.: „Muku i tugu moju prepuštam Allahu dž.š.!“ Osman r.a., je rekao: „Da su nam srca čista ne bi se mogla zasititi Kur’ana i Allahovog govora; ubijen je bio nasilnički i mučki kao šehid, a krv mu je ostala na mushafu kojeg je u tom trenutku iščitavao.“ Bilježi se mnogo predaja slične tematike za veliki broj ashaba r.a..

Od Ejjuba rhm., se prenosi da je čuo Seid b. Džubejra rhm., kako je u namazu, preko 20 puta, ponovio sljedeći ajet: „Bojte se Dana, u kojem će te se Allahu povratiti!“ (Sijeru E’alamin-Nubela’, 4/324.)

Ibrahim b. Beššar rhm., kaže: Ajet, zbog kojeg je umro Ali b. Fudajl rhm., glasi: „Pa kada budeš vidio kada pred džehennemskom vatrom budu zaustavljeni, pa budu rekli: Kuku nama, možemol se kako povrnuti…“ Zbog ovog ajeta je umro, a ja sam bio jedan od onih koji su mu klanjali dženazu.“ (Sijeru E’alamin-Nubela’, 4/446.)

Jedan od prvih muslimana – selefa, kada je proučio ajet sedžde-i-tilaveta: „Padaju ničice na tlo plačući, što im skrušenost povećava!“ (el-Isra’, 109.) – pade na sedždu, rekavši: „Evo te na sedždi – a gdje su suze i plač!“

Allah dž.š., traži od nas da posebno razmišljamo o primjerima koje nam On dž.š., navodi u Kur’anu, rekavši: „Allah ljudima daje primjere – ne bi li se opomenuli!“; „Te primjere dajemo ljudima ne bi li razmislili!“

Jedan od selefa nije mogao razumjeti određeni kur’anski primjer, pa je počeo plakati. Pitaše ga: Što plačeš? Reče: Allah dž.š., kaže: „To su primjeri koje ljudima dajemo ali ih neže razumjeti niko osim učenih!“ (el-Ankebut, 43.) – a ja ne razumjeh primjer kojeg je Allah dž.š., dao u Kur’anu, što je znak da nisam jedan od ‘alima, pa mi je žao i plačem zbog toga što sam zagubio znanje!

Allah dž.š., u Kur’ani-Kerimu, nam daje brojne primjere poput:

– Primjera onoga koji je baklju upalio,
– Primjera onoga priča a ne sluša,
– Primjera sjemenke koja sedam klasova dadne,
– Primjera psa koji dahće,
– Primjera magarca koji nosi knjige,
– Primjera muhe i pauka,
– Primjera slijepog i gluhog,
– Primjera onog koji čuje i vidi,
– Primjera pijeska kojeg vjetar nosi,
– Primjera lijepog drveta jakog korijena,
– Primjera ružnog drveta slabog korijena,
– Primjera vode koja se s neba spušta,
– Primjera udubljenja u zidu u kojem gori svijeća,
– Primjera roba koji je u vlasništvu nekolicine ljudi, itd..

Cilj je povratiti se kur’anskim ajetima u kojima se navode brojni primjeri, te razmišljat o njima na pravi način, ne bi li se na pravi način okoristili Allahovom dž.š., objavom.
Hafiz Ibnul-Kajjim el-Dževzijje rhm., povodom liječenja srca od gruboće i osorosti, kaže: „Moraš srce svoje preseliti iz dunjalučke kuće u ahiretsku, pa potom prionuti razmišljanju o kur’anskim značenjima i njihovom obuhvaćanju, te razumjevanju onoga što se ajetima htjelo reći, kao i onoga zbog čega su objavljeni, i kakve veze određeni ajeti imaju samnom lično, sipajući te lijekove na naše rane i boljke. Kada srce na ovakav način bude konzumiralo ove ljekove tada će oni biti djelotvorni, uz Allahovu dž.š., dozvolu.“ (Pogledaj: Medaridžul-Salikin, 2/28.)

Razmišljanje o kur’anskim ajetima uči nas razmišljanju o Allahovom dž.š., stvaranju, i o Božijem davanju, što je u skladu sa riječima Allahovog Poslanika s.a.w.s., koji kaže: „Razmišljajte o Allahovim stvorenjima, a nemojte razmišljati o Allahu dž.š., jer vi to niste u stanju učiniti!“ (Ebu Nu’ajm, Asbehani, Taberani, Bejheki)

Ako musliman bude razmišljao o Allahovim dž.š., stvorenjima: nebesa, zemlja, i sve što je između njih, i bude svjestan njihove moći i veličine, tada će mu se u srcu pojaviti osjećaj nemoći i slabosti spram intelektualnog obuhvatanja svih tih stvorenja, pa čak i samo jednog od njih, što kod čovjeka vjernika urađa plodom shvatanja prave veličine Stvoritelja tih velikih stvorenja, bivši svjestan toga da Njega i njegovu veličinu ne može domašiti i obujmiti svojim ograničenim znanjem i spoznajom, za razliku od nekih Njegovih stvorenja kojima na neki način i može po malo prići.

Hatim rhm., je rekao: „Ibret i pouka povećavaju znanje, zikr i spominjanje Allaha dž.š., povećava ljubav, dok razmišljanje povećava strah.“

Imam Šafija rhm., je rekao: „Pomognite se ćutnjom protiv govora, i razmišljanjem protivu brzog zaključivanja!“

Plod razmišljanja je znanje, a kada srce nešto sazna ono se mjenja na bolje, a kada se srce promjeni na bolje onda se i ostalo tijelo povodi za njime pa se djela tijela mjenjaju na bolje!
Dakle, razmišljanje je početak svakog hajra i razmišljanje je ključ svakog dobra, stoga razmišljajte o sebi, o stvorenjima oko sebe, o ovome svijetu i dunjalučkim ljepotama i divotama, o obavijestima minulih generacija, kao i o onome što će uslijediti nakon naše smrti, u berzahu – zagrobnom životu nakon života, kao i u životu nakon njega, kada budemo proživljeni, i iz grobova izvedeni, radi polaganja računa pred Allahom dž.š., te samoga dženneta i džehennema.

2. Imati osjećaj za Allahovu dž.š., veličinu, Allahova lijepa imena i uzvišena svojstva, uz duboko razmišljanje o svemu tome i razumjevanje njihovih značenja, što se mora dobro urezati u srcu te na pravi način odraziti na tijelu. Iskrena i prava vjera naših srca mora prozboriti dobrim djelima. Srce je vladar a tijelo je vojska – šta srce zapovijeda to tijelo čini! Ako srce bude dobro biće dobro i ostalo tijelo, a ako srce bude loše biće loše i ostalo tijelo!
Mnogo je ajeta i hadisa koji zbore o Allahovoj dž.š., veličini, o kojima ako srca na pravi način razmisle, zadiviće se i poniziti pred tom Uzvišenom Veličinom, tjelo će se pokoriti Onome koji sve čuje i sve zna, i čovjek će postati skrušen pred Gospodarem prvih i potonjih.

U Allahova dž.š., lijepa imena spadaju: el-Azim – Veličanstveni, el-Muhejmin – koji svim upravlja, el-Džebbar – Gordi, el-Mutekebbir – Uzvišeni, el-Kavijj – Snažni, el-Kahhar – koji neprijatelja porazuje, el-Kebir – Veliki, el-Mute’al – Uzvišeni, el-Hajj – Živi koji nikad umrijeti neće, za razliku od džinna i ljudi; On je taj koji je Visoko Uzvišen nad robovima Svojim, kojeg gromovi svojom grmljavinom veličaju i slave, a i meleki koji strahuju. On je el-Aziz – Ugledni, Zu-ntikam – koji se zna svetiti, el-Kajjum – koji sam o Sebi opstoji, kojeg ne obuzima ni drijemež ni san. Svojim znanjem obuhvata sve, i zna ono što oči krišom gledaju a i ono što prsa kriju.
Svoje savršeno znanje je opisao riječima: „U Njega su ključevi svih tajni, samo ih On zna, i On jedini zna šta je na kopnu i šta je u moru, i nijedan list ne opadne, a da On za njeg’ ne zna; i nema zrna u tminama Zemlje niti ičega svježeg niti ičega suhog, ničega što nije u jasnoj Knjizi.“ (el-En’am, 59.)

Opis Njegove veličine su i Njegove dž.š., riječi: „Oni ne veličaju Allaha onako kako Ga treba veličati; a čitava Zemlja će na Sudnjeme danu u šaci Njegovoj biti, a nebesa će desnicom Svojom zgužvati! Hvaljen neka je On i vrlo visoko iznad onih koje Njemu smatraju ravnim!“ (el-Zumer, 67.)

Poslanik s.a.w.s., je rekao: „Allah dž.š., će šakom Svojom ščepati Zemlju, a nebesa će zgužvati desnicom Svojom, pa će reći: Ja sam Melik-Vladar, gdje su sada zemaljski vladari!“ (Buharija, 6947.)

Srce postaje vjerno i ponizno kada malo bolje razmisli o slučaju Musa a.s.: „I kad Nam Musa dođe u određeno vrijeme, i kada mu Gospodar njegov progovori, on reče: ”Gospodaru moj, ukaži mi se da Te vidim!” – ”Ne možeš Me vidjeti” – reče – ”ali pogledaj u ono brdo, pa ako ono ostane na svome mjestu, vidjećeš Me!” I kad se Gospodar njegov onome brdu otkri, On ga sa zemljom sravni, a Musa se onesviješćen strovali. Čim se osvijesti, reče: ”Hvaljen neka si! Kajem Ti se, ja sam vjernik prvi!” (el-E’araf, 143.)

Poslanik s.a.w.s., je opisao Allaha dž.š., između ostalog, i riječima: „Njegov zastor je Nur-Svjetlost, kada bi ga makao sa Sebe, zrake lica Njegova bi spalile sve dokle bi pogled Njegov dopro!“ (Muslim, br.197.)

Allah dž.š., kaže: „14. Na dan kad nastupi Čas oživljenja – ljudi će se razdvojiti: 15. oni koji su vjerovali i dobra djela činili – u džennetskom perivoju će se radovati, 16. a oni koji nisu vjerovali i koji su ajete Naše i susret na Sudnjem danu poricali – u trajnoj će muci biti. 17. Pa, hvaljen neka je Allah kad god omrknete i kad god osvanete – 18. Njemu neka je pohvala i na nebesima i na Zemlji – i u predvečerje i u podne! 19. On iz neživog stvara živo i živo pretvara u neživo. On oživljava zemlju nakon mrtvila njezina – isto tako ćete i vi biti oživljeni. 20. Jedan od dokaza Njegovih je to što vas od zemlje stvara, i odjednom vas, ljudi, svuda ima razasutih; 21. i jedan od dokaza Njegovih je to što za vas, od vrste vaše, stvara žene da se uz njih smirite, i što između vas uspostavlja ljubav i samilost; to su, zaista, pouke za ljude koji razmišljaju; 22. i jedan od dokaza Njegovih je stvaranje nebesa i Zemlje, i raznovrsnost jezika vaših i boja vaših; to su, zaista, pouke za one koji znaju; 23. i jedan od dokaza Njegovih je san vaš noću i po danu, i nastojanje vaše da steknete nešto iz obilja Njegova; to su, zaista, pouke za ljude koji čuju; 24. i jedan od dokaza Njegovih je to što vam pokazuje munju, da se pobojite i ponadate, i to što spušta s neba kišu i oživljava njome zemlju poslije mrtvila njezina; to su, zaista, pouke za ljude koji razumiju. 25. I jedan od dokaza Njegovih je i to što nebo i Zemlja postoje voljom Njegovom. Zatim to što ćete, čim vas On samo jednom iz zemlje pozove, brzo ustati. 26. Njemu pripada sve što je na nebesima i na Zemlji, sve je Njemu poslušno. 27. On je Taj koji iz ničega stvara i On će to ponovo učiniti, to je Njemu lahko; On je uzvišen i na nebesima i na Zemlji; On je silan i mudar.“ (el-Rum, 14-27.)

Allah dž.š., kaže: „30. Zar ne znaju nevjernici da su nebesa i Zemlja bili jedna cjelina, pa smo ih Mi raskomadali, i da Mi od vode sve živo stvaramo? I zar neće vjerovati? 31. Mi smo po Zemlji nepomične planine razmjestili da ih ona ne potresa, i po njima smo staze i bogaze stvorili da bi oni kuda žele stizali. 32. I to što je nebeski svod osiguran Naše je djelo, a oni se ipak okreću od znamenja koja su na njemu. 33. I noć i dan Njegovo su djelo, i Sunce i Mjesec, i svi oni nebeskim svodom plove. 34. Nijedan čovjek prije tebe nije bio besmrtan; ako ti umreš, zar će oni dovijeka živjeti? 35. Svako živo biće smrt će okusiti! Mi vas stavljamo na kušnju i u zlu i u dobru i Nama ćete se vratiti. (el-Enbija’: 30-35.)
Razmišljanje o ajetima navedene sadržine vidno utiče na poboljšanje i jačanje imana kod čovjeka muslimana.

Hafiz Ibnul-Kajjim el-Dževzijje rhm., kaže: „Allah određuje dešavanja u životu robova Svojih, naređuje, zabranjuje, stvara i opskrbu daje, život daje ali ga i uzima, jedne uzdizuje a druge ponižava, čini da se noći i dani smjenjuju. Čini da se dani među ljudima mjenjaju, države, sisteme i ustrojstva smjenjuje, jedne uzdiže a druge obara, odredba i vlast Njegova se sprovodi i na nebesima i na zemlji, na površini njenoj i u utrobi njenoj, i u morima i vodama i vazduhu. Sve obuhvaća Svojim znanjem, i svemu brojke zna. Svojim sluhom obuhvata zvukove sve, i ne mogu mu se nikako međusobno smješati; razumjeva sve jezike, koji svakolike riječi izgovaraju i zahtjeve razne upućuju, i jedni Ga ne mogu ometati od drugih. Svojim vidom obuhvata sve, pa čak i malog crnog mrava, na crnoj stijeni u mrkloj noći! Nevidljivo je za Njega vidljivo, i tajne su za Njega java: „Njemu se mole oni koji su na nebesima i na Zemlji, svakog momenta se zanima nečim!“ (el-Rahman, 29.) On je taj koji oprašta grijehe, otklanja brige i muke, liječi rane, opskrbljuje siromašnog, upućuje zalutalog, ukazuje na istinu izgubljenom, odaziva se na pomoć unesrećenom, hrani gladnog, oblači golog, liječi bolesnog, spašava iskušanog, prihvata pokajanje griješnog, nagrađuje dobrog, pomaže potlačenog, savlađuje silnika oholog, mahane skriva, bezbjednost pruža, uzdiže jedne, a ponižava druge… Kad bi svi stanovnici nebesa i zemlje, prvi i potonji, džinni i insani, bili kako najbogobojaznije srce može biti – to ne bi ni malo uvećalo vlast i veličinu Božiju, i kada bi svi stanovnici nebesa i zemlje, prvi i potonji, džinni i insani, bili kako najpokvarenije srce može biti – to ne bi umanjilo vlast i veličinu Njegovu. Kada bi svi stanovnici nebesa i zemlje, mrtvi i živi, džinni i insani, stali na jedno mjesto i zatražili sve što žele od Njega, dajući svakom što želi i hoće – to ne bi umanjilo od Njegova bogatstva ništa!

On je Prvi prije kojeg nije bilo ništa, i On je Posljednji poslije kojeg neće više biti ništa. Neka je slavljen On, i najpreči je kome će se zikr činiti, i najpreči je kome će se robovat, i najpreči je kome će se zahvaljivat, i najčasniji je kome će se tražit. On je Vladar, koji druga nema, Jedini je, kojem nema slična. On je utočište svemu, rodio nije i rođen nije, i niko Mu ravan nije. Njegovoj veličini nema ravna, i sve će osim Lica Njegova propasti, i svačija će vlast, mimo Njegove, nestati. Robovaće Mu onaj kome On dozvoli, i niko Mu neće griješiti a da On to dobro ne zna. Robuje Mu se na čemu je zahvalan, griješi Mu se što zna i da oprosti. Svaka osveta Njegova je pravda, dok je svaki ni’imet od Njega blagodat. Najbliži je Svjedok svemu, i Čuvar je svakome. Za kike lažne i griješne hvata, djela bilježi, dužinu života određuje. Srca za Njim žude, tajne su za Njega java. Stvara riječima, daje riječima i kažnjava riječima. „Kada nešto odluči da se desi, samo kaže: Budi i ono bi!“ (Pogledaj: el-Vabil el-Sajjib, str.125.)

Imati osjećaj za Allahovu dž.š., veličinu, Allahova lijepa imena i uzvišena svojstva, uz duboko razmišljanje o svemu tome i razumjevanje njihovih značenja, što se mora dobro urezati u srcu te na pravi način odraziti na tijelu. Iskrena i prava vjera naših srca mora prozboriti dobrim djelima. Srce je vladar a tijelo je vojska – šta srce zapovijeda to tijelo čini! Ako srce bude dobro biće dobro i ostalo tijelo, a ako srce bude loše biće loše i ostalo tijelo!

Mnogo je ajeta i hadisa koji zbore o Allahovoj dž.š., veličini, o kojima ako srca na pravi način razmisle, zadiviće se i poniziti pred tom Uzvišenom Veličinom, tjelo će se pokoriti Onome koji sve čuje i sve zna, i čovjek će postati skrušen pred Gospodarem prvih i potonjih.
U Allahova dž.š., lijepa imena spadaju: el-‘Azim – Veličanstveni, el-Muhejmin – koji svim upravlja, el-Džebbar – Gordi, el-Mutekebbir – Uzvišeni, el-Kavijj – Snažni, el-Kahhar – koji neprijatelja porazuje, el-Kebir – Veliki, el-Mute’al – Uzvišeni, el-Hajj – Živi koji nikad umrijeti neće, za razliku od džinna i ljudi; On je taj koji je Visoko Uzvišen nad robovima Svojim, kojeg gromovi svojom grmljavinom veličaju i slave, a i meleki koji strahuju. On je el-Aziz – Ugledni, Zu-ntikam – koji se zna svetiti, el-Kajjum – koji sam o Sebi opstoji, kojeg ne obuzima ni drijemež ni san. Svojim znanjem obuhvata sve, i zna ono što oči krišom gledaju a i ono što prsa kriju.
Svoje savršeno znanje, Allah dž.š., je opisao riječima: „U Njega su ključevi svih tajni, samo ih On zna, i On jedini zna šta je na kopnu i šta je u moru, i nijedan list ne opadne, a da On za njeg’ ne zna; i nema zrna u tminama Zemlje niti ičega svježeg niti ičega suhog, ničega što nije u jasnoj Knjizi.“ (el-En’am, 59.)

Opis Njegove veličine su i Njegove dž.š., riječi: „Oni ne veličaju Allaha onako kako Ga treba veličati; a čitava Zemlja će na Sudnjeme danu u šaci Njegovoj biti, a nebesa će desnicom Svojom zgužvati! Hvaljen neka je On i vrlo visoko iznad onih koje Njemu smatraju ravnim!“ (el-Zumer, 67.)

Poslanik s.a.w.s., je rekao: „Allah dž.š., će šakom Svojom ščepati Zemlju, a nebesa će zgužvati desnicom Svojom, pa će reći: Ja sam Melik-Vladar, pa gdje su sada zemaljski vladari!“ (Buharija, 6947.)

Srce postaje vjerno i ponizno kada malo bolje razmisli o slučaju Musa a.s.: „I kad Nam Musa dođe u određeno vrijeme, i kada mu Gospodar njegov progovori, on reče: ”Gospodaru moj, ukaži mi se da Te vidim!” – ”Ne možeš Me vidjeti” – reče – ”ali pogledaj u ono brdo, pa ako ono ostane na svome mjestu, vidjećeš Me!” I kad se Gospodar njegov onome brdu otkri, On ga sa zemljom sravni, a Musa se onesviješćen strovali. Čim se osvijesti, reče: ”Hvaljen neka si! Kajem Ti se, ja sam vjernik prvi!” (el-E’araf, 143.)

Poslanik s.a.w.s., je opisao Allaha dž.š., između ostalog, i riječima: „Njegov zastor je Nur-Svjetlost, kada bi ga makao sa Sebe, zrake lica Njegova bi spalile sve dokle bi pogled Njegov dopro!“ (Muslim, br.197.)

Allah dž.š., kaže: „14. Na dan kad nastupi Čas oživljenja – ljudi će se razdvojiti: 15. oni koji su vjerovali i dobra djela činili – u džennetskom perivoju će se radovati, 16. a oni koji nisu vjerovali i koji su ajete Naše i susret na Sudnjem danu poricali – u trajnoj će muci biti. 17. Pa, hvaljen neka je Allah kad god omrknete i kad god osvanete – 18. Njemu neka je pohvala i na nebesima i na Zemlji – i u predvečerje i u podne! 19. On iz neživog stvara živo i živo pretvara u neživo. On oživljava zemlju nakon mrtvila njezina – isto tako ćete i vi biti oživljeni. 20. Jedan od dokaza

Njegovih je to što vas od zemlje stvara, i odjednom vas, ljudi, svuda ima razasutih; 21. i jedan od dokaza Njegovih je to što za vas, od vrste vaše, stvara žene da se uz njih smirite, i što između vas uspostavlja ljubav i samilost; to su, zaista, pouke za ljude koji razmišljaju; 22. i jedan od dokaza Njegovih je stvaranje nebesa i Zemlje, i raznovrsnost jezika vaših i boja vaših; to su, zaista, pouke za one koji znaju; 23. i jedan od dokaza Njegovih je san vaš noću i po danu, i nastojanje vaše da steknete nešto iz obilja Njegova; to su, zaista, pouke za ljude koji čuju; 24. i jedan od dokaza Njegovih je to što vam pokazuje munju, da se pobojite i ponadate, i to što spušta s neba kišu i oživljava njome zemlju poslije mrtvila njezina; to su, zaista, pouke za ljude koji razumiju. 25. I jedan od dokaza Njegovih je i to što nebo i Zemlja postoje voljom Njegovom. Zatim to što ćete, čim vas On samo jednom iz zemlje pozove, brzo ustati. 26. Njemu pripada sve što je na nebesima i na Zemlji, sve je Njemu poslušno. 27. On je Taj koji iz ničega stvara i On će to ponovo učiniti, to je Njemu lahko; On je uzvišen i na nebesima i na Zemlji; On je silan i mudar.“ (el-Rum, 14-27.)

Allah dž.š., kaže: „30. Zar ne znaju nevjernici da su nebesa i Zemlja bili jedna cjelina, pa smo ih Mi raskomadali, i da Mi od vode sve živo stvaramo? I zar neće vjerovati? 31. Mi smo po Zemlji nepomične planine razmjestili da ih ona ne potresa, i po njima smo staze i bogaze stvorili da bi oni kuda žele stizali. 32. I to što je nebeski svod osiguran Naše je djelo, a oni se ipak okreću od znamenja koja su na njemu. 33. I noć i dan Njegovo su djelo, i Sunce i Mjesec, i svi oni nebeskim svodom plove. 34. Nijedan čovjek prije tebe nije bio besmrtan; ako ti umreš, zar će oni dovijeka živjeti? 35. Svako živo biće smrt će okusiti! Mi vas stavljamo na kušnju i u zlu i u dobru i Nama ćete se vratiti. (el-Enbija’: 30-35.)

Razmišljanje o ajetima navedene sadržine vidno utiče na poboljšanje i jačanje imana kod čovjeka muslimana.

Hafiz Ibnul-Kajjim el-Dževzijje rhm., kaže: „Allah određuje dešavanja u životu robova Svojih, naređuje, zabranjuje, stvara i opskrbu daje, život daje ali ga i uzima, jedne uzdizuje a druge ponižava, čini da se noći i dani smjenjuju. Čini da se dani među ljudima mjenjaju, države, sisteme i ustrojstva smjenjuje, jedne uzdiže a druge obara, odredba i vlast Njegova se sprovodi i na nebesima i na zemlji, na površini njenoj i u utrobi njenoj, i u morima i vodama i vazduhu. Sve obuhvaća Svojim znanjem, i svemu brojke zna. Svojim sluhom obuhvata zvukove sve, i ne mogu mu se nikako međusobno smješati; razumjeva sve jezike, koji svakolike riječi izgovaraju i zahtjeve razne upućuju, i jedni Ga ne mogu ometati od drugih. Svojim vidom obuhvata sve, pa čak i malog crnog mrava, na crnoj stijeni u mrkloj noći! Nevidljivo je za Njega vidljivo, i tajne su za Njega java: „Njemu se mole oni koji su na nebesima i na Zemlji, svakog momenta se zanima nečim!“ (el-Rahman, 29.)

On je taj koji oprašta grijehe, otklanja brige i muke, liječi rane, opskrbljuje siromašnog, upućuje zalutalog, ukazuje na istinu izgubljenom, odaziva se na pomoć unesrećenom, hrani gladnog, oblači golog, liječi bolesnog, spašava iskušanog, prihvata pokajanje griješnog, nagrađuje dobrog, pomaže potlačenog, savlađuje silnika oholog, mahane skriva, bezbjednost pruža, uzdiže jedne, a ponižava druge… Kad bi svi stanovnici nebesa i zemlje, prvi i potonji, džinni i insani, bili kako najbogobojaznije srce može biti – to ne bi ni malo uvećalo vlast i veličinu Božiju, i kada bi svi stanovnici nebesa i zemlje, prvi i potonji, džinni i insani, bili kako najpokvarenije srce može biti – to ne bi umanjilo vlast i veličinu Njegovu. Kada bi svi stanovnici nebesa i zemlje, mrtvi i živi, džinni i insani, stali na jedno mjesto i zatražili sve što žele od Njega, dajući svakom što želi i hoće – to ne bi umanjilo od Njegova bogatstva ništa! On je Prvi prije kojeg nije bilo ništa, i On je Posljednji poslije kojeg neće više biti ništa. Neka je slavljen On, i najpreči je kome će se zikr činiti, i najpreči je kome će se robovat, i najpreči je kome će se zahvaljivat, i najčasniji je kome će se tražit. On je Vladar, koji druga nema, Jedini je, kojem nema slična. On je utočište svemu, rodio nije i rođen nije, i niko Mu ravan nije. Njegovoj veličini nema ravna, i sve će osim Lica Njegova propasti, i svačija će vlast, mimo Njegove, nestati. Robovaće Mu onaj kome On dozvoli, i niko Mu neće griješiti a da On to dobro ne zna. Robuje Mu se na čemu je zahvalan, griješi Mu se što zna i da oprosti. Svaka osveta Njegova je pravda, dok je svaki ni’imet od Njega blagodat. Najbliži je Svjedok svemu, i Čuvar je svakome. Za kike lažne i griješne hvata, djela bilježi, dužinu života određuje. Srca za Njim žude, tajne su za Njega java. Stvara riječima, daje riječima i kažnjava riječima. „Kada nešto odluči da se desi, samo kaže: Budi i ono bi!“ (Pogledaj: el-Vabil el-Sajjib, str.125.)

Sead ef. Jasavić

Preuzeto sa minber.ba

Kada je u pitanju smrt uleme i daija, musliman iskazuje žalost, ali se istovremeno raduje kada Allah uništi novotare ili zabludjele, posebno ako se radi o osobama koje su vođe ili inicijatori određenih zabludjelih teorija ili djela. Musliman se raduje njihovoj smrti zato što se na taj način lome njihova pera, iščezavaju njihove ideje kojima su zavodili ljude. Naši ispravni prethodnici upozoravali su na opasnost živih novotara i njima sličnih, ali isto tako nakon njihove smrti nisu donosili rahmet na njih, niti su se žalostili zbog njihovog preseljenja. Naprotiv, u takvim situacijama pojašnjavali su stav šerijata u vezi sa stanjem takvih osoba, iskazujući radost i veselje.

U zbirkama Buharije i Muslima prenosi se da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., za njih govorio: ”Od njih će se odmoriti robovi, zemlja, drveće i životinje.”

Stoga, kako da se musliman ne raduje smrti onih koji su ezijetili ljude i remetili red na Zemlji? Naprimjer, kada se tržnicom proširila vijest o smrti zabludjelog Murisija, Bišr b. Haris, koji se tu zatekao, rekao je: ”Da se ne radi o isticanju ličnosti, ovo bi bilo mjesto zahvale Allahu i mjesto gdje treba učiniti takvu sedždu, ali hvala Allahu koji ga je usmrtio.” (Tarihul-Bagdad, 7/66)
Jedan čovjek rekao je imamu Ahmedu: ”Da li je grješan čovjek koji se raduje nedaćama koje pogode pristalice Ibn Ebu Davuda?”, a on mu je odgovorio: ”Ko se tome ne bi radovao!” (Es Sunne od Hilal, 5/121)

Seleme b. Šebib kazuje: ”Jednom prilikom dok sam sjedio kod Abdu-Rezaka Sinanija došla nam je vijest o smrti Abdul-Medžida, pa je on rekao: ”Hvala Allahu koji je Muhammedov ummet oslobodio od Abdul-Medžida.” (Sijer ealamu nubela, 9/435) Spomenuti Abdul-Medžid bio je sin Abdul-Aziza b. Ebu Davuda, predvodnika akide murdžija.

Kada se čulo za smrt Vehda el-Kurešija, zabludjelog novotara, Abdu-Rezak je rekao: ”Hvala Allahu kada je muslimane oslobodio od njega.” (Lisanul mizan od Ibn Hadžera, 8/402)

Hafiz Ibn Kesir u djelu ”El-Bidaje ve nihaje”, 12/338, govoreći o jednom vođi novotara, kaže: ”Allah je njegovom smrću podario muslimanima smiraj ove godine u mjesecu zul-hidždžetu. Ukopan je u svojoj kući, a zatim je prenesen u mezarje Kurejšija. Allahu hvala i čast! Kada je umro, njegovoj smrti radovali su se mnogi pripadnici ehli-sunneta, a svoju radost iskazali su zahvalom Allahu, s.v.t., tako da nikog od njih nisi mogao vidjeti a da Allahu nije zahvaljivao na tome.”

Dakle, prethodno smo naveli stav selefa, Allah im se smilovao, u vezi sa smrću vođa novotara i zalutalih. Neko će koristiti predaju Ibnul-Kajjima u djelu ”Medaridžu-salikin”, 2/345, koju prenosi od svog šejha, šejhul-islama b. Tejmijje, koji je rekao: ”Došao sam mu jednog dana radujući se smrti jednog od njegovih velikih protivnika i neprijatelja i čovjeka koji ga je mnogo ezijetio, pa je on osudio takvo moje ponašanje. Odmah je ustao i otišao njegovoj porodici da im izjavi saučešće rekavši: ‘Ja sam vam umjesto njega za sve što treba.”’

Onaj ko razmisli o ovoj predaji, vidjet će da u njoj nema ništa kontradiktorno jer je šejhul-islam Ibn Tejmijje bio poznat po svojoj blagosti i po tome što se nikada nikome nije svetio radi sebe. U takvim situacijama, šejhul-islam bi osudio stav svakog svog učenika koji bi pokazao radost zbog smrti njegova neprijatelja ili osobe koja mu je pokazivala veliko neprijateljstvo.
Mi smo često svjedoci smrti javnih ličnosti iz različitih sfera našeg društva i šire, posebno osoba koje ulažu maksimalan napor u borbi protiv islama i muslimana, osoba koje blagosiljaju zločine nad muslimanima ili ih sami planiraju, odobravaju, huškaju i raspiruju mržnju i netrpeljivost među narodima.

Otuda je neophodno ukazati na činjenicu da se svaki musliman treba radovati smrti svakoga onoga ko ispoljava kufr, prakticira i propagira činjenje novotarija i zabluda, u najmanju ruku zbog toga što je nestalo zagovarača kufra i zablude. Ovu činjenicu i stav prvo moraju shvatiti učenjaci i daije, osobe koje iskazuju ljubomoru u pogledu Allahove vjere i koji se trude da se uklone zlo i zabluda.

Istovremeno je žalosno vidjeti i čuti kako daije, ulema i predstavnici muslimana izražavaju žaljenje, saučešće i rahmet prilikom smrti takvih osoba, ili čak štaviše, dove da im Allah podari njemu sličnog. Naravno, ovakvo ponašanje dovodi u pitanje ispravnost njihove akide i islama.
Da nam Allah podari da istinu vidimo istinom i da je slijedimo, i da nam podari da neistinu vidimo neistinom i da je se klonimo. Amin!

Prof. Harmin Suljić
Preuzeto sa minber.ba

Šejh Nasir el-‘Akl (Rijad), kaže: “Korijeni svih bid’ata i novotarija su sljedeći: Havaridž, Šije, Kaderijje, Džebrijje, Mu’utezile, Džehmijje, Murdžijje, Mušebbihe, Mu’attile, Mutekellimi – Kulabijje, Eš’arijje, Maturidijje, Sufije. Korijeni ovih novotarija i sekti su živi i do današnjih dana, čak se neke regeneriraju i obnavljaju, i na novi način se javljaju. Ima nekih ljudi koji govore da su te novotarije i sekte bile nekada i da su nestale – što je potpuno pogrešno! Sve velike i poznate novotarije i sekte su ostavile korijena i traga među muslimanima sve do današnjih dana, a neke su danas mnogo gore i složenije od onih ranije! Danas su šije sa svim svojim podvrstama, i haridžije i kaderijje i mu’utezile i džehmijje i apologete i sufije i filozofi još više prefirganiji i opasniji od onih ondašnjih predaka svojih – jer svi ovi bid’ati i sekte sebi prizivaju obrazovanje, kulturu i misao, na šta pada veliki broj muslimana zbog svoga džehla i neznanja!” (Pogledaj: el-Iftirak, Mefhumuhu, Esbabuhu, ve Sebilul-Vikajeti minhu)

Šejh Nasir el-Sa’adi rhm., u komentaru Allahovih, dželle ša’nuhu, riječi: “Kada vidiš one koji se s riječima Našim izigravaju, nek’ si daleko od njih, sve dok na drugi razgovor ne pređu!” (el-En’am: 68.) – kaže: “Pod riječju: الخوض – spomenutoj u ovom ajetu, se misli na svaku neistinitu priču ili govor, bilo da je u pitanju uljepšavanje neispravnih stavova ili pozivanje njima i hvaljenje istih ili pak neprihvatanje istine i osporavanje iste, kao i neprijateljstvo prema onima koji je se drže! Allah dž.š., prvashodno naređuje Poslaniku, s.a.w.s., a potom i njegovom ummetu, da, kada primjete da neko neistinu, po pitanju Allahovih ajeta, iznosi, da se od takvih okrenu, da njihovim sjelima i raspravkama ne prisustvuju, i da na tome ustraju sve dok se ovi, priči o drugim temama, ne predaju. Ako prestanu sa tom neispravnom pričom, onda će prestati da važi prethodno spomenuta naredba napuštanja i izbjegavanja takvih!” (Pogledaj: Tefsir Tejsirul-Kerimir-Rahman)

Šejh Salih b. Salih el-Fevzan hfz., kaže: “Nije dozvoljeno veličati novotare, niti ih hvaliti, i ako se pri njima bude našlo nešto od istine i hakka, jer će hvaljenje istih uticati i na hvaljenje njihove novotarije, i novotare će učiniti ljudima za kojima se treba ummet povoditi!

Selef je upozoravao na kobnost oslanjanja na novotare, na njihovo hvaljenje i sijeljenje sa njima, pa se od Esed b. Muse rhm., bilježi: “Strogo se čuvaj toga da imaš za brata ili druga nekoga ko je novotar, jer u eseru stoji: “Ko se bude družio s novotarom, zaštita je spala s njega, i biće prepušten samome sebi, a ko ide novotaru – ide rušiti islam!”

Na novotare je obaveza upozoravati, i obaveza je od njih se udaljavati, pa makar sa njima imalo po malo istine, jer u globalu ZABLUĐIVAČI –DULLAL, imaju sa sobom po malo istine, ali sve dok pri sebi imaju izmišljotina i devijacija i nastranih razmišljanja nije dozvoljeno hvaliti ih, niti na njih pohvale iznositi, niti blagonaklono gledat na njihove devijacije, jer se u tome ogleda uznošenje novotarija i umanjenje od značaja Sunneta, i na taj način novotari dolaze do izražaja i postaju vodiči ummeta – ne dao Allah.

Stoga je obaveza upozoravati na njih, dok imami Sunneta u svakom stoljeću postoje, koji pri sebi nemaju izmišljotina i devijacija (ibtida’), hvala Allahu na tome, pa su oni kudva i primjer, i ono što je kod njih je dovoljno svima! Treba slijediti ljude koji su pravi i koji pri sebi nemaju izmišljotina i novotarija, dok na novotara treba upozoravati kako bi ga se ljudi čuvali sve dok se on i njegovi sljedbenici ne zatru, a ako će pri njima imati nešto od istine to neće biti opravdanje da se oni hvale, jer je šeri’atsko pravilo opšte poznato: “Uklanjanje šteta je preče od sticanja koristi!”

U neprijateljstvu prema novotarima je korist ummeta, dok je prijateljevanje s njima šteta po sami ummet, bez obzira na to što će pri sebi imati nešto od istine, jer u osnovi nema zabludjelog čovjeka i nema novotara a da pri sebi nema nešto od istine! Novotar nije nevjernik, niti se on u potpunosti razilazi sa šeri’atom; novotari su otpriilike takvi u nekim pitanjima ili u većini pitanja, ali su novotarije u akidi i menhedžu posebno opasne, jer se na taj način novotarije i novotari brže šire međ’ ummetom.

Onaj koji hvali novotare i ljudima ubacuje šubhe i sumnje po tom pitanju je:

1. Džahil i osoba koja ne poznaje menhedž selefa i njihov stav spram novotara. Ovakvom džahilu nije dozvoljeno da zbori niti je muslimanima dozvoljeno da ga slušaju!

2. Osoba koja zavodi druge jer je svjesna kobnosti same novotarije kojoj poziva ali mu je stalo da je plasira među ljudima.

U svakom slučaju nema igranja sa novotarijama i novotarima!” (Pogledaj djelo: Zahiretul-Tebdi’ vel-Tefsik vel-Tekfir ve Davabituha)

Dr. Abdullah b. Muhammed el-Tajjar (Kasim), kaže: “Druženje i sijeljenje (mudžalesa), sa novotarima (ehlul-bid’ah), i ljudima koji su skrenuli u svojem vjerovanju utječe na onoga ko se s njima druži, pa je zbog toga obaveza kloniti ih se i biti na distanci spram njih. Muslimanima savjetujem da se druže sa ljudima koji su vrijedni i dokazani na polju hajrata i dobra, i ljudima koji su ulema i učeni te da se njihovih savjeta, nasihata i smjernica pridržavaju. Druženje sa novotarima i devijantnim osobama negativno utiče na onoga ko se s njima druži! Također upozoravam da se ne zalazi u raspravljanje oko tema oko kojih postoji razilaženje uleme i učenih ljudi, jer raspravljanje čini srce osorim i grubim i udaljava čovjeka od ilma i znanja i slabi iman i vjeru kod čovjeka. Dakle, sa navedenim ljudima se ne smije sjediti izuzev ako se hoće isti pozivati istini ili ako se želi neki hajr i dobro djelo među njima proturiti.” (Pogledaj: http://www.islamfeqh.com/News/NewsItem.aspx?NewsItemID=3615)

Nekoliko esera i predaja koje nam govore o tome kako se treba paziti od ljudi koji streme sektama i bid’atima haridžija, šija, mu’utezila, sufija itd.:

Ibnu Abbas r.a., je rekao: “Nemoj sjediti sa novotarom, jer će ti srce oboljeti!”

Ibni Sirinu rhm., dođoše dva novotara, pa mu rekoše: O Ebu Bekre, hoćeš li da ti kažemo jedan hadis? On im reče: Ne! Dobro onda, hoćeš li da ti citiramo jedan ajet iz Allahove dž.š., Knjige? On im odgovori: Ne! Ili ćete se odbiti od mene, ili ja idem od vas – birajte!”

Mus’ab b. Sa’ad rhm., je rekao: “Nemoj sjediti sa čovjekom koji je zapao u fitnu (meftun) – ili će te zavesti pa ćeš zapasti u fitnu u koju je on upao pa ćeš ga slijediti, ili će te ezijjetiti i uvrijediti prije nego li se rastanete!”

Hasan el-Basri i Ibnu Sirin rhm., su rekli: “Nemojte sijeliti sa sljedbenicima strasti i novotarija (ehlul-ehva’), nemojte se s njima raspravljati i nemojte slušati ono što pričaju!”
Ebu Kilabe rhm., je rekao: “Nemojte sjeliti sa novotarima, i nemojte se raspravljati sa njima, jer vam ne garantujem da vas neće utopiti u svoju zabludu, ili da će vas u najmanju ruku zbuniti u onome što ste naučili i znali!”

Ibnu ‘Avn rhm., je rekao: “Ko se druži sa novotarom je za nas gori od samoga novotara!”
Sufjan el-Sevri rhm., je rekao: “Ko se bude družio sa novotarom, jedno od troje će ga snaći: ili će biti fitna i iskušenje drugima, ili će mu u srce ući nešto od njegovih novotarija zbog čega će ga Allah dž.š., baciti u vatru, ili će reći: Tako mi Allaha, mene ne interesuje ono što oni zbore, ja sam siguran u sebe – ko tako kaže za svoj din Allah dž.š., će mu ga oduzeti!”

Fudajl b. Ijad rhm., je rekao: “Ko sijeli sa novotarom – čuvaj ga se!”

Imam Ahmed rhm., je rekao: “Sa novotarima ne treba niko da sjedi, niti da se sa njima druži, niti da se na njih oslanja!”

Imam Ebu Davud rhm., je pitao imama Ahmeda rhm.: “Hoću li prestati da pričam sa jednim čovjekom koji je na sunnetu zbog toga što se druži sa jednim novotarom? Imam Ahmed rhm., mu reče: Ne već mu skreni pažnju na to da je čovjek s kojim se druži novotar, pa ako ga se bude klonio druži se sa njim, a ako se ne odbije od njega svrstaj ih u isti tabor!”
Imam Berbehari rhm., je rekao: “Ako vidiš čovjeka kako se druži sa nekim novotarom upozori ga na njega i upoznaj ga s tim, pa ako se bude družio s njim i nakon što bude upoznat – onda ga se pripazi, jer je i on sljedbenik strasti (sahibu-heva)!”

Imam Ibnu Bettah rhm., je rekao: “Braćo moja, duboko sam razmišljao o tome šta to ljude izvodi iz Sunneta i Džema’ata, i uvodi ih u Bid’at i ogavštine, i vrata belaja i iskušenja otvara pred njihovim srcima, a Hakk i istinu im udaljuje od njihovih očiju, pa sam primjetio da su to dvije stvari: istraživanje i cjepidlačenje i često postavljanje pitanja oko nebitnih stvari čije ne poznavanje ne šteti pametnom čovjeku, i čije poznavanje nije od velike koristi vjerniku, dok je druga stvar sjedenje i druženje sa ljudima od čije fitne i iskušenja se nije sigurno, od čega se srca kvare i obolijevaju!”

Na drugom mjestu, imam Ibnu Bettah rhm., kaže: “Bojte se Allaha, o skupino muslimana, i nemoj nikoga od vas da ponese lijepo mišljenje o sebi, i o svome znanju kojeg je stjecao o načinu vjerovanja i praktikovanja vjere (mezheb), pa da se upusti u sijeljenje sa novotarima, rekavši sebi: Ja im idem kako bih se s njima raspravio, ili kako bih vidio šta misle. Njihova fitna je žešća od fitne Dedždžala, a riječi im se lijepe jače od lijepka, ali srca pale jače od plamena! Znam mnoge ljude koji su ih proklinjali i psovali i sa njima su sjedili kako bi im postupke negirali i kako bi im na šubhe odgovarali, ali su ih na lijep način, skrivenim metodama i tanjanošću nevjerstva polako naveli da postanu kao i oni!”

Šejh Ibrahim el-Ruhajli hfz., kaže: Štete koje proizilaze iz druženja i sijeljenja sa sljedbenicima strasti i novotarija su sljedeće:

1. Druženje sa sljedbenicima strasti i novotarija je veoma opasno po onoga ko to čini jer sebe izlaže mogućnosti podpadanja pod njihove sumnje, ideologiju i razmišljanje.

2. Druženje sa sljedbenicima strasti i novotarija je suprostavljanje Allahovoj dž.š., naredbi nedruženja i nesijeljenja sa takvima, kao i suprostavljanje Sunnetu Poslanika s.a.w.s., jer se slijedi put koji nije put vjernika!

3. Druženje sa sljedbenicima strasti i novotarija nam čini iste milim i dragim i urađa međusobnom ljubavlju – a naređeno nam je neprijateljevati sa takvima!

4. Druženje sa sljedbenicima strasti i novotarija je štetno po njih same jer umjesto da se bojkotom liječe, mi ih druženjem sa njima još više kvarimo!

5. Druženje sa sljedbenicima strasti i novotarija kvari rejting onome ko to čini – i ako se možda ne slaže sa njima u njihovim postupcima – pa će se to smatrati mahanom kako za razumnog tako i za pobožnog!
(Pogledaj: Mevkifu Ehlis-Sunneh vel-Džema’ah min Ehlil-Ehva’i vel-Bide’i, 2/529.)

Ovo su samo neka upozorenja braći da se paze od raznih “poznavalaca” islama, koji im tumače vjeru na način svojstven haridžijama, šijama, sufijama i ostalim bid’atima i novotarijama, koji se ne pozivaju na riječi i stavove uleme Sunneta i Džema’ata, kako onih starih tako i ovih savremenih, kako bi se sačuvali od njihovih izmišljotina, devijacija i zastranjivanja u vjeri.

Molimo Allaha dž.š., da nas održi na uputi koju nam je dao, i da nas sačuva zabludi svih bid’atskih pravaca! Amin, ja Rabbel-‘Alemin.

Priredio: Sead ef. Jasavić, prof.fikha

Preuzeto sa minber.ba