Zabranjeno je neukima izdavanje fetvi

Svemogući Allah rekao je: “I ne govorite neistine jezicima svojim: ‘Ovo je dopušteno, a ovo zabranjeno’, da biste tako o Allahu neistine iznosili. Oni koji o Allahu govore neistine neće uspjeti … ” (En-Nahl, 116)

Ebu Hurejra, radijallahu anhu, prenio je sljedeće Resulullahove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi upozorenja: “Grijeh onoga ko bude radio u skladu s fetvom ponijet će onaj ko je izda; onaj ko brata muslimana svjesno uputi na nerazuman postupak već ga je prevario. ‘

Ata b. Ebu Rebbah rekao je: “Čuo sam Ibn Abbasa kako pripovijeda da je neki čovjek za vrijeme Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, polucirao u snu. Njegovi drugovi naredili su mu da se okupa, pa se okupao i ukočio od hladnoće, te – umro. Kada je to čuo, Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ‘Ubiše ga, Allah ih ubio; zar nisu mogli upitati i pitanjem otkloniti neznanje.’

Abdullah b. Mesud, radijallahu anhu, govorio je: “Ko bude upitan o onome što zna neka odgovori, a ako ne bude znao, neka kaže: ‘Allah najbolje zna.’ Zaista je učenjak onaj ko za nepoznanicu kaže: ‘To ne znam.’ Allah, dželle šanuhu, rekao je Svome Poslaniku: ‘Reci: ‘Ne tražim ja od vas za ovo nikakvu nagradu i ja nisam izvještačen .. .” (Sad, 86).”

Propisi vezani za poglavlje

Prvo, muftija, čovjek koji izdaje šerijatskopravna rješenja Allahov je namjesnik na Zemlji, i zato neka se čuva izdavanja neosnovanih fetvi. Ibn Kajjim zapisao je: “Ako je veliki podvig biti namjesnik nekog čuvenog moćnog blagodamog vladara, kolika je onda stvar biti namjesnik Gospodara Zemlje i nebesa! Onaj ko prihvati taj poziv dužan je dobro se pripremiti, osposobiti, biti svjestan poziva, besprijekorno govoriti istinu i istupati s njom, i neka zna da će ga Svevišnji Allah pomoći i uputiti na dobro, a kako i neće kad je to pozicija koju je sam Svemogući Allah zauzeo: ‘Oni traže od tebe propise o ženama. Reci: ‘Allah će vam objasniti propise o njima – a nešto vam je već kazano u Knjizi … ” (En-Nisa, 127).

A dovoljno je ponosa i časti u onome što je Svevišnji Allah i sam učinio: ‘Oni traže od tebe tumačenje. Reci: ‘Allah će vam kazati propis o kelali … ” (En-Nisa, 176).

Zato neka čovjek dobro zna čiji je namjesnik, i neka pouzdano zna da će ga Allah, dželle šanuhu, na Sudnjem danu pitati o onome što je govorio.”107

Drugo, budući da su prvi učenjaci bili svjesni težine izdavanja fetve i posljedica koje ona povlači, sustezali su se od toga ako nisu bili uvjereni u ono što govore, nije im bilo drago da ih neko na to prisili, više su voljeli da budu oslobođeni te obaveze. U tome je smislu Abdurrahman b. Ebu Lejla izjavio: “Zatekao sam stotinu i dvadeset Poslanikovih, sallallahu alejhi ve sellem, drugova, ensarija, i svaki od njih, kada bi bio upitan u vezi s nekim propisom, poželio je da neko drugi, umjesto njega, odgovori.”108

Treće, neznalicama, djelimično učenim i ljudima koji prizivaju znanje, a zadovoljni su skromnim informacijama koje imaju, koji žure da izdaju pravna rješenja strahujući od osude i optužbe za neznanje, te iz želje za zauzimanjem položaia -uopće ne treba dopustiti da izdaju fetve.

Cetvrto, dragi brate, znaj da si, kada izdaš fetvu, zauzeo položaj Allahovog namjesnika koji govori o halalu i haramu, i znaj da ćeš biti pitan s tim u vezi. Zato, kada te neko upita o nečemu, nemoj odgovoriti želeći se samo osloboditi onoga koji pita, već se preispitaj i razmisli, pa ako znaš, odgovori, a ako ne znaš, šuti; šutnja je u tome slučaju sigurnija, mudrija i mnogo bolja od bilo kakvog odgovora.

O vi koji izdajete pravna rješenja, pogledajte kako i šta govorite, zaista ste se izložili velikoj stvari na koju navodi samo prijeka potreba!

El-Kasim b. Abdullah jednom je prilikom upitan u vezi s nekim pitanjem, pa je odgovorio: “To ne znam. Allaha mi, bolje je da čovjek koji je saznao osnovna načela islama ostane neznalica nego da kaže ono što ne zna.”109

———–

Iz knjige “Enciklopedija Zabrana u Islamu 1. dio”
Naslov originala: “Mewsua'tul-menahiš-šeri'jjeti fi sahihis-sunnetin-nebevijjeti ”
Autor: Selim el-Hilali

Preuzmite pdf knjigu na ovom linku:
https://pitajucene.com/wp-content/uploads/2019/09/Enciklopedija-zabrana-u-islamu-1.pdf

Zabranjeno je stjecanje znanja od novotara

Ebu Umejja el-Džumehi kazuje da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘Jedan od predznaka Sudnjeg dana jeste i to da će ljudi stjecati znanje pred esagirima, novotarima. ‘

Propisi vezani za poglavlje

Prvo, rijeć el-esagir, spomenuta u hadisu, odnosi se na novotare i one koji su odani svojim strastima, od kojih ljudi traže šerijatska rješenja, a ovi ih ne mogu ponuditi jer su neznalice, na to nas upućuje hadis u vezi s uzdizanjem znanja sa Zemlje.

Drugo, učenjaci su prvaci, makar bili i mladi po godinama. U tome je smislu Ibn Abdulberr u djelu Dzamiu bejanil-ilm zapisao: ”Neznalica je beznačajan čovjek makar bio i starac, a učenjak je prvak makar bio i mlad po godinama. Na to nas upućuje sljedeći stih: ‘Stječi znanje, jer čovjek se ne rađa učen, i nije isti onaj koji zna i onaj koji ne zna, starješina je beznačajan ako je neuk, makar se oko njega svijet okupljao.”

Treće, korisno znanje jeste ono koje se prenosi od ashaba i njihovih sljedbenika, u protivnom će njegov nosilac stradati, i neće dostići stupanj imama ni povjerenika, niti će njime Allah, dželle šanuhu, biti zadovoljan.

Četvrto, čovjek znanje treba uzimati od bogobojaznih ljudi, ljudi koji slijede put ispravnih prethodnika. U Ibn Abbasovom predanju stoji da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Blagoslov je u prvacima. ‘

Peto, sljedbenici ispravne tradicije objasnili su nam kako ćemo se sačuvati od zablude, a na nama je da se držimo njihovih smjernica. Naime, poznati tabiin Muhammed b. Sirin rekao je. “Znanje koje stječete vjera je, pa pazite od koga ćete učiti svoju vjeru.”88 Zaista nosioci znanja trebaju biti pravedni i iskreni ljudi, i samo od njih znanje treba uzimati. Isa b. Sabih zapisao je: “Od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, prenesen je sljedeći autentičan hadis: ‘Ovo znanje iz svake generacije nose iskreni ljudi, koji ga ćuvaju od iskrivljavanja od fanatika, tumačenja neznalica i prisvajanja zabludjelih. Dakle, znanje treba uzimati od ljudi koje nam je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, opisao.”

Mora se povući razlika između učenjaka ehlu-sunneta i učenjaka raznih sekti. S tim u vezi Muhammed b. Sirio rekao je: “Učenjaci nisu pitali za lanac prenosilaca, a kada se pojavila smutnja, tražili su: ‘Kažite nam od koga ste uzeli hadisl’, i prihvatali bi od sljedbenika ehlu-sunneta, a od novotara ne bi.”

Također, treba znati ko je u kojoj disciplini učen, jer svaku od njih savladali su određeni ljudi, i samo od njih treba uzimati. Malik b. Enes rekao je: “Znanje koje stječete vjera je, pa pazite od koga ćete učiti svoju vjeru; ovdje sam zatekao mnogo, mnogo ljudi (pokazavši na Poslanikovu, sallallahu alejhi ve sellem, džamiju) koji su govorili da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao to i to, ali to od njih ja nisam prihvatao, a bili su povjerljivi kada se radilo o imetku, jer nisu imali pretenzije prema tuđem imetku. I Muhammed b. Muslim b. Ubejdullah b. Sihab dolazio je u Medinu, a ljudi su se gurali oko njegovih vrata da čuju njegova predanja!”

Učenjaci su u svojim djelima pisali o povjerenju kada je riječ o stjecanju znanja, želeći da očuvaju islam od nezrelih ljudi koji su stekli samo površno znanje, koji islam shvataju kao kratkotrajan trend, koji se natječu da što više napišu i izdaju što više fetvi, da obezvrijede prvake ummeta, čime su, ustvari, naštetili islamu i potkopali njegove temelje.

Njihovu smjelost povećava to što se obični svijet oko njih okuplja, divi im se i uzbuđeno ih sluša. Hatib el-Bagdadi zapisao je: “Treba da učenici posjećuju p redavanja ljudi koji su poznati po pobožnosti i čednosti, a učitelj treba biti strpljiv i blag prema njima, razumjeti njihove potrebe, prihvatati istinu, biti iskren p rema svim ljudima, a treba se odlikovati i drugim poželjnim svojstvima. ”

U svojoj jedinstvenoj knjizi El-Džamiu li ahlakir-ravi ve adabis-samia, između ostalih, konstatirao je sljedeće stvari.

Prenosioci se razlikuju kada je riječ o znanju, i prednost se daje kraćem lancu prenosilaca. Kada je riječ o istovjetnim lancima, a učenik se želi ograničiti na jedan od njih, treba odabrati lanac poznatijeg i autoritativnijeg šejha koji je prevazišao druge u hadiskoj znanosti.

Ako su dva lanca prenosilaca istovjetna, kada je riječ o njihovoj dužini i samim p renosiocima, ali se razlikuju po tome što je jedan, naprimjer, iz Ehlubejta, a drugi nije, prednost se daje prenosiocu iz Ehlu-bejta.

Ako čovjek slijedi Pravi put, ako je pouzdan i ako ne čini novotarije, njegova se p redanja p rihvataju, a ako ne ispuni te uvjete, njegova se p redanja ne smiju prihvatati niti slušati.

Učenjaci jednoglasno kažu da nije dopušteno slušati predanja od čovjeka za koga se dokaže da čini velike grijehe, a oni se ogledaju u mnogim stvarima, između ostalih, i u onima koje nemaju direktne veze s prenošenjem hadisa. Između ostalih stvari koje imaju direktnu vezu s prenošenjem hadisa jeste fabriciranje hadisa i lanaca prenosilaca. (Neki su učenjaci rekli da je to zapravo glavni povod provjeravanja prenosilaca.)

Muhadisi bilježe datum rođenja i smrti prenosilaca, jer nerijetka je pojava da ljudi tvrde da su čuli određene hadise od ljudi koje nisu ni vidjeli niti su ih mogli sresti.

Muhadisi provjeravaju stanje prenosilaca i njihove osobine, i mnogi prenosioci pali su na tome ispitu.

Predanja prenosioca koji ne fabricira hadise, ne prenosi od onoga koga nije vidio i kloni se djela koja negativno utječu na njegovu reputaciju – prihvataju se pod uvjetom da predanja prenosi iz svoga zapisa, a ne iz pamćenja, te pod uvjetom da mu posvjedoče učenjaci i znani muhadisi da je stjecao znanje, vodio brigu o njemu i pamtio hadise, a provjerit će ga tako što će mu pomiješati hadise pa tražiti da ih poreda.

Predanja onih prenosilaca koji su bili odani svojim strastima i zabludjelim pravcima ne prihvataju se, makar bili poznati po stjecanju znanja i pamćenju.

Dakle, stjecatelji šerijatskog znanja, obratite pažnju od koga učite vjeru! Nemojte znanje stjecati pred onima koji su odani svojim strastima, zalutat ćete, a toga nećete biti ni svjesni.

———–

Iz knjige “Enciklopedija Zabrana u Islamu 1. dio”
Naslov originala: “Mewsua'tul-menahiš-šeri'jjeti fi sahihis-sunnetin-nebevijjeti ”
Autor: Selim el-Hilali

Preuzmite pdf knjigu na ovom linku:
https://pitajucene.com/wp-content/uploads/2019/09/Enciklopedija-zabrana-u-islamu-1.pdf

Alejkumuselam. Ne znam na koje nafile mislite, ali je osnova da se u noćnim nafilama uči naglas, a u dnevnim u sebi. Sto se tice nafila tj. sunnete koji se klanjaju prije ili poslije farza, na njima je sunnet da se uci u sebi.

—————-
prof. Senad Muhić

preuzeto sa viber zajednice koju uređuje i vodi prof. Senad Muhić

Pridruži se “Halka Kur'ana” https://invite.viber.com/?g2=AQAB0SOh4Vyjp0ooE6UPJ2VxXEQ%2BNOpIXu5KUE0X6g%2Flm67MM0PKUSiYZyKJ%2FnMC

Prvotno je bilo zabranjeno zapisivanje hadisa

Ebu Seid el-Hudri, radijallahu anhu, prenosi da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘Nemojte zapisivati moje rijeći, a ko je već nešto zapisao osim Kur'ana neka to pobriše, ali ne smeta da pripovijedate moje rijeći; ko na mene hotimično slaže neka sebi pripremi mjesto u Vatri. ‘

Propisi vezani za poglavlje

Prvo, kada je riječ o značenju gornjeg hadisa, islamski autoriteti imaju podijeljena mišljenja: p rvo, zabrana se striktno odnosila na period objave Kur'ana i izrečena je iz bojazni da se Kur'an i Hadis ne pomiješaju; drugo, zabrana se odnosila na bilježenje ajeta i hadisa na istoj ploči i sl.; treće, zabrana se odnosila na ljude za koje se bojalo da će se osloniti na bilježenje, a zapostaviti pamćenje; i, četvrto, gornje predanje uopće nisu Resulullahove, sallallahu alejhi ve sellem, već Ebu Seidove, radijallahu anhu, riječi, i ovo mišljenje zastupaju imam El-Buhari i neki drugi učenjaci.

Drugo, mislim da je zabrana o bilježenju hadisa derogirana, između ostalih, sljedećim predanjima koje ćemo spomenuti.

Ebu Hurejra, radijallahu anhu, izjavio je: “Nijedan ashab, osim Abdullaha b. Amra, nije raspolagao s više hadisa od mene; on je hadise zapisivao, a ja nisam.”

Također tu je i predanje u vezi s bilježenjem Resulullahove, sallallahu alejhi ve sellem, hutbe na Dan oslobođenja Meke, kada je naredio: ‘Zapišite i pošaljite Ebu Šahu. ‘

Treće, neki muhadisi iz p rvih generacija prezirali su zapisivanje hadisa, bilo im je draže da ih učenici od njih pamte, međutim, kada je ponestalo želje za pamćenjem i kada su se muhadisi pobojali da će Hadis pasti u zaborav, počeli su ga bilježiti. To je bilo doba velikog bilježenja Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, tradicije, pa period pisanja komentara, što je, neizmjerna hvala Svemogućem Allahu, urodilo velikim plodom.

———–

Iz knjige “Enciklopedija Zabrana u Islamu 1. dio”
Naslov originala: “Mewsua'tul-menahiš-šeri'jjeti fi sahihis-sunnetin-nebevijjeti ”
Autor: Selim el-Hilali

Preuzmite pdf knjigu na ovom linku:
https://pitajucene.com/wp-content/uploads/2019/09/Enciklopedija-zabrana-u-islamu-1.pdf

Zabranjeno je prenošenje pripovijetki

Avf b. Malik el-Ešdžei rekao je: “Čuo sam Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, da govori: ‘Pripovijetke prenosi samo nadređeni, podređeni i uobražen čovjek. ”

Amr b. Šuajb prenosi od svoga oca Šuajba, a ovaj od svoga oca da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Pripovijetke ljudima prenosi samo nadređeni, podređeni i svađalica. ‘

Habbab, radijallahu anhu, prenio je sljedeće Resulullahove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: “Kada su Izraelćani nastradali, počeli su prenositi pripovijetke. ‘

Propisi vezani za poglavlje

Prvo, prenošenje pripovijetki i savjetovanje posao je imama, a imam može nekoga i ovlastiti za to. Druge ljude, osim nadležnih za to i onih koje oni postave, to može odvesti u oholost i pokazivanje, Allah nas sačuvao!

Drugo, prekomjerno posvećivanje pripovijetkama i pričama uzrokuje odsustvo fikha, ispravnog shvatanja vjere i korisnog znanja koje ljudima daje da ispravno shvataju vjeru i potiče ih na dobra djela. Naime, kada ljudima toga počne nedostajati, počet će izmišljati priče i fabricirati hadise, a to je početak propasti i udaljenosti od puta sljedbenika ispravne tradicije. U našem vremenu brojni su pripovjedači: tzv. džemat teblig, sufije, ljudi koji od znanja imaju samo israilijate, mistiku i kojekakve priče.

Treće, težnja i p re feriranje pripovijetki dovodi do toga da se ljudi oslone na to, a da zapostave dobra djela, i upravo to je put onih koji su već nastradali, koji su ostavili djelo a latili se pripovijetki od kojih nema nikakve koristi.

———–

Iz knjige “Enciklopedija Zabrana u Islamu 1. dio”
Naslov originala: “Mewsua'tul-menahiš-šeri'jjeti fi sahihis-sunnetin-nebevijjeti ”
Autor: Selim el-Hilali

Preuzmite pdf knjigu na ovom linku:
https://pitajucene.com/wp-content/uploads/2019/09/Enciklopedija-zabrana-u-islamu-1.pdf