Ispravan je hadž te žene, ali je ona učinila grijeh putujući bez mahrema, jer je to zabranjeno, na temelju ovog hadisa: “Neka žena putuje jedino u pratnji mahrema” (el-Buhari, 1862, i Muslim, 1341). Dječačić ne može biti mahrem jer nije punoljetan, pa štaviše, i njemu samom potrebni su nadzor i pažnja. Da bi neko bio mahrem, mora ispuniti sljedeće uvjete: da bude musliman, muškarac, punoljetan i uračunljiv. Osoba koja ne ispuni sve ove uvjete ne može biti mahrem.

Kad govorimo o ovom pitanju, ne možemo a da neukažemo na pojavu zbog koje se čovjek žalosti, a to je da neke žene ravnodušno putuju avionom bez pratnje mahrema, potcjenjujući ovaj islamski propis. One se pritom pozivaju na činjenicu da mahrem svoju štićenicu doprati do aerodroma s kojeg polijeće avion, drugi je mahrem dočeka na odredištu, a u avionu je, vele, sigurna. Ovo je obrazloženje neprihvatljivo, jer prvi mahrem ženu ne doprati do aviona, nego do pasoške kontrole. Zar se ne može dogoditi da avion ne poleti navrijeme, pa da ta žena bude izložena neprijatnostima? Ne može li se dogoditi da avion poleti, ali ne mogne, iz bilo kojeg razloga, sletjeti na predviđeno odredište, i zato sleti u neki drugi grad, te da ta žena bude u veoma teškom položaju? Također, je li isključena mogućnost da avion uredno sleti na odredište, ali se, zbog bolesti, sudara ili što prespava, ne pojavi mahrem koji je trebao dočekati tu ženu? K tome, ko će je paziti u avionu? Nije li nemoguće da je zapadne sjedište pored poročnog nemilosrdnog muškarca koji bi je mogao zavesti?A to se događa, zar ne?

Dužnost je da se žena boji Svevišnjeg Allaha, i ne smije putovati bez mahrema, kao što se staratelji, kojima je Gospodar ukazao počast da se brinu o ženama, moraju bojati Allaha, pa ne smiju podbaciti o pogledu starateljstva, ljubomore i privreženosti vjeri. Čovjek će biti pozvan na odgovornost za svoju porodicu, ona je emanet koji mu je Svemogući Allah povjerio. Evo o tome Božijih riječi: “O vi koji vjerujete, sebe i porodice svoje čuvajte od Vatre, čije će gorivo ljudi i kamenje biti i o kojoj će se meleki strogi i snažni brinuti, koji se onom što im Allah zapovjedi neće opirati, i koji će ono što im se naredi izvršiti!” (et-Tahrim, 6)

Šejh Muhammed b. Usejmin

Preuzeto sa stranice minber.ba

U obrede hadža stupa se početkommjeseca ševala, a završava se sa završetkom deset prvih dana mjeseca zulhidže, to jests Kurbanskim bajramom ili sa završetkom mjeseca zulhidže. I to mišljenje preteže, na temelju Allahovih riječi: “Hadž je u određenim mjesecima…” (el-Bekara, 197). U ovom je ajetu upotrijebljena riječ mjeseci, a množina se upotrebljava u svom osnovnom značenju. Ovaj ajet znači sljedeće: u ovim se trima mjesecima može stupiti u hadž kao obred, a hadžski se obredi obavljaju u određenim danima, osim što se hadžski tavaf i hadžski sa’j mogu odgoditi najdalje do posljednjeg dana mjeseca zulhidže (a mogu i više od toga u prijekoj potrebi, kao, naprimjer, da se žena porodi prije nego što obavi hadžski tavaf, a postporođajno otjecanje krvi ne prestane prije isteka mjeseca zulhidže).

Kad je riječ o umri, ona vremenski nije ograničena, pa se može obaviti u bilo koje vrijeme; u ramazanu umra ima vrijednost hadža. Treba znati da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u mjesecima hadža obavio sve umre. Naime, umra koja se dovodi u vezu s el-Hudejbijom,takozvana naknadna umra, umra koja se dovodi u vezu s mjestom el-Dži’rrana i umra prije hadža – sve ih je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, hotimično obavio u mjesecu zulkadi, što nam govori o vrijednosti obavljanja ovog obreda u mjesecima hadža.

Šejh Muhammed b. Usejmin

Allah im se smilovao, islamski učenjaci na ovo pitanje ne gledaju istovjetno.Neki smatraju da je stupanje u hadžske obrede tad pokuđeno, ali valjano, te da će čovjek koji tako postupi ostati pod ihramskim zabranama. A drugi učenjaci drže da će hadžski obredi, u koje čovjek stupi prije nego što nastupi vrijeme predviđeno za stupanje u hadžske obrede, biti preinačeni u umru, tim više jer je Poslanik milosti, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Umra potpada pod hadž” (Muslim, 1241), i zato što je on umru nazvao malim hadžom, kako se to prenosi u poznatom mursel-predanju koje je preko Amra b. Hazma zabilježio imam ed-Darekutni (122), a koje je umet prihvatio kao mjerodavno.

Šejh Muhammed b. Usejmin

Hvala i zahvala pripadaju Svevišnjem Allahu! Na vaše pitanje možemo odgovoriti s nekoliko aspekata.

Prvo, postoji razlika između trgovačke robe i davanja nečeg pod zakup. Trgovačka je roba sve ono što čovjek prodaje, a ne spada u trgovačku robu ono što daje pod zakup, kao, naprimjer, stambeni objekti, auti, autobusi, avioni, brodovi za prijevoz putnika ili robe i tome slično; to čovjek ne prodaje nego se koristi zaradom od davanja pod zakup. Otprilike tako kaže se u djelu Tadžul-arus, 30/121.

Drugo, velika većina islamskih učenjaka na stanovištu je da se na ono što čovjek dā pod zakup ne daje zekat. Ipak, neki su potonji učenjaci kazali da se na to daje zekat. To njihovo mišljenje niko od prvih islamskih autoriteta nije zastupao. U vezi s tim njihovim iznimnim mišljenjem, imam eš-Ševkani zapisao je ovo: “Učenjaci prvih triju generacija ovog umeta nisu kazali da se zekat daje na ono što čovjek dā pod zakup, kao što to nisu kazali ni kasniji učenjaci, koji pripadahu različitim pravnim školama. To je mišljenje uvedeno u islam, za njega ne postoji nikakav dokaz ni u Kur’ani-kerimu, ni u sunnetu, ni u analogiji.” (es-Sejlul-džerrar, 2/27)

Ovdje ćemo navesti nekoliko dokaza koji ukazuju na to da se zekat ne daje na ono što se daje pod zakup, već da se daje za zaradu.

Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, odredio je na koje se kategorije imetka daje zekat, a u te kategorije nije uvrstio ono što se daje pod zakup. Da se na to morao dati zekat, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, objasnio bi to, bez imalo sumnje.

Dosadašnji islamski učenjaci, koji su živjeli u različitim vremenima i u različitim područjima, nisu smatrali da se daje zekat na ono što se daje pod zakup. Šejh Abdullah el-Bessam veli: “Davanje zekata na ono što se daje pod zakup pitanje je koje se moglo razmatrati u prvo vrijeme islama, to jest za vrijeme Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i ashabā. No, u prvo vrijeme islama nije naređeno davanje zekata na ono što se iznajmljuje, pa je ostalo važeće načelno pravilo da se zekat na to ne daje. Ne smatram da se ovdje zapravo išta mijenja zato što se oko ovog pitanja vodi golema polemika i zato što postoje neistomišljenici fanatici. Šerijatski je propis u vezi s tim univerzalan, nepromjenljiv.” (Medželletu medžmeil-fikhil-islami, 2/126)

Imam Malik upitan je treba li čovjek koji kupi lađu i iznajmi je zarad prijevoza putnikā procjenjivati njenu vrijednost svake godine i davati zekat na tu vrijednost. On je odgovorio: “Ne mora davati zekat na to.” Muhammed b. Rušd govoraše: “Ako lađu kupi radi trgovanja njome, mora na njenu vrijednost davati zekat; ako je kupi radi iznajmljivanja, ne daje na nju zekat.” (el-Bejanu vet-tahsil, 2/402)

Imam eš-Šafi zapisao je: “Osim na stoku, usjeve, zlato i srebro, zekat se ne daje na bilo koju drugu imovinu, bez obzira na to bila ona čovjeku potrebna ili ne, iznajmljivao je ili ne, pa makar je i štedio, ako je ne koristi kao trgovačku robu.” (el-Umm, 2/50)

Ibn Muflih kaže: “Saglašavajući se sa stavom imamā Ebu Hanife, Malika i eš-Šafija, kažemo da se zekat ne daje na ono što se iznajmljuje, bez obzira na to radilo se o pokretnini ili nekretnini.” (el-Furu, 4/205)

Treće, prema jednoglasnom mišljenju svih islamskih učenjaka, musliman je obavezan davati zekat na zaradu od iznajmljivanja određene stvari, ako se, naravno, radi o kategoriji imetka na koju se daje zekat. No, razišli su se u tome hoće li zekat dati onda kad zaradu preuzme ili onda kad ona pregodini u njegovu vlasništvu. Ispravno je da će zekat na taj imetak, ako dostigne nisab, dati nakon što taj imetak pregodini, i to dva i po posto. Imam Malik zapisao je: “Jednoglasno smatramo da se zekat na zaradu od iznajmljenih sluga, stambenih objekata te od dobiti koju donosi rob da bi se oslobodio daje godinu dana nakon što obveznik preuzme taj novac.” (el-Muvetta, 1/247)

Imam eš-Šafi rekao je: “Ne daje se zekat na ono što čovjek kupi radi posjedovanja, a ne radi trgovanja time. Onaj ko daje pod zakup kuću ili javno kupatilo ili odjeću, bez obzira na broj odijevnih predmeta, ili sluge, bez obzira na njihov broj, taj ne daje zekat na to; zekat daje na zaradu, i to godinu dana nakon što je preuzme.” (el-Umm, 2/50)

Ibn Abdulberr veli: “Veliki broj islamskih učenjaka jednoglasan je u mišljenju da se zekat na zaradu od onog što se iznajmi daje godinu dana nakon njenog preuzimanja. U vezi s tim prenosi se izjava od Alije i Ibn Omera. Međutim, postoji i predanje od Ibn Abbasa i Muavije u kojem se govori suprotno tome, a na njega se nijedan pravnik nije pozvao niti ga je uzimao u obzir.” (el-Istizkar, 3/159)

Ibn Kudama zapaža: “Onaj ko iznajmi kuću i preuzme kiriju ne mora dati zekat na taj imetak sve dok on ne pregodini u njegovu vlasništvu. Ahmed govoraše da će zekat dati čim preuzme kiriju. Ispravno je ono što smo ustanovili, na temelju hadisa: ‘Zekat se ne mora dati sve dok imetak ne pregodini.’” (el-Mugni, 4/247)

Šejh Ibn Baz kazao je: “…a ako se nekretnina daje pod zakup, zekat se ne daje na nju kao na svojinu, već se daje na kiriju ako je dostigla nisab, i to nakon što taj imetak pregodini u čovjekovu vlasništvu.” (Medžmuu fetava, 14/167)

Šejh Ibn Usejmin zapaža: “Na nekretninu koja se daje pod zakup zekat se ne daje, već se daje na kiriju ako je dostigla nisab, i to nakon što taj imetak pregodini. Ako čovjek potroši taj imetak prije nego što pregodini kod njega, nije dužan dati zekat na njega. Valja znati da se zekat daje samo u slučaju ako imetak pregodini u čovjeka.” (Medžmuu fetava ve resail, 18/209)

Članovima Stalne komisije za fetve postavljeno je pitanje u vezi s davanjem zekata na stambenu jedinicu u kojoj čovjek živi i daje je pod zakup, na koje su odgovorili: “Zekat se mora dati na kiriju nakon što pregodini u čovjeka; ako taj imetak potroši, ne mora dati zekat na njega. Na stambenu se jedinicu kao svojinu ne daje zekat, utoliko prije jer se ne smatra trgovačkom robom nego objektom u kojem živi njen vlasnik i koju daje pod zakup.” (Fetavel-ledžnetid-daima, 9/343)

Kolegij islamskog prava izdao je sljedeću fetvu: “Ne postoji jasan šerijatski tekst koji obavezuje na davanja zekata na nekretnine i zemljište pod zakupom. Također ne postoji dokaz da se zekat na iznajmljene nekretne i zemlju na kojoj se ne sije mora dati odmah nakon preuzimanja kirije. Stoga Kolegij islamskog prava donosi pravno rješenje da se zekat na nekretnine i zemlju pod zakupom ne daje, kao što donosi pravno rješenje da se zekat na kiriju, to jest dva i po posto daje tek nakon što taj imetak pregodini u čovjeka od dana kad ga preuzme, i to ako se ispune ostali uvjeti obaveznosti davanja zekata i ako nestanu sve zapreke u vezi s tim.” (Kararatu ve tevsijatu medžmeil-fikhil-islami, str. 2)

Četvrto, kad se potpiše ugovor o zakupu, počinje se računati godina dana koja treba proteći da bi se morao dati zekat; ne uzima se u obzir dan u kojem se preuzme nadoknada za zakup. O tome smo govorili u fetvi pod brojem 204754. A Allah, dželle šanuhu, najbolje zna.

 
Odgovor preuzet sa stranice islamqa, pod nadzorom šejha Saliha Munedžida

https://islamqa.info

Znaj, dragi i cijenjeni brate, svaki roditelj, odnosno otac, ima obavezu i odgovornost prema svojoj familiji od Uzvišenog Gospodara, i on će biti pitan o njoj. Rekao je Poslanik, s.a.v.s: „Svi ste vi pastiri i svi ste odgovorni za svoja stada. Imam je pastir svoga džemata i odgovaran je za njega. Čovjek je pastir svoje porodice i odgovaran je za nju. Žena je pastirica u kući svoga muža i odgovrna je za nju.“ (Buhari, 2409, Muslim, 1829)

Prva obaveza oca jeste briga za djecu, njihovu vjeru i njihovo ponašanje ne bi li bili spašeni i uspješni na dunjaluku i ahiretu. Kaže Uzvišeni Allah: „O vi koji vjerujete, sebe i porodice svoje čuvajte od vatre.“ (et-Tahrim, 6)

Rekao je Alija, r.a: „Poduči svoju familiju i odgoj je.“

Prije obaveze skupljanja imetka i nafake čovjek treba znati da je preče od toga da sačuva svoju porodicu od džehennemske kazne.

Mnogo je primjera onih koji su čuvali emanete i ustrajavali u obavezama prema svojim ženama i djeci.

Jedan od primjera jeste primjer čovjeka koji redovno ustaje u posljednjoj trećini noći, budi svoju porodicu da obave namaz, ustrajava sa svojom djecom da obavlja sabah-namaz u džamiji spominjući Allaha i čitajući Kur’an sve do izlaska sunca.

Drugi je primjer čovjeka koji koristi svaku priliku da ustraje da povede svoju djecu na pet dnevnih namaza, pa kad završe, naprimjer, ikindija-namaz sjedi s njima i zajedno izučavaju i čitaju Kur’an, tefsir, a zatim se ponovo zajedno vraćaju svojoj kući.

S druge strane, nažalost, ima i onih očeva koji ne vode istinsku brigu o vjerskom stanju njihovih porodica, već im je najveća briga kako i na koji način da im osiguraju ugodan život i sve ono što je potrebno od dunjaluka?

Nema čovjeka koji kad mu se dijete razboli i dobije pa čak i najmanji vid temperature, a da se on ne zabrine i da ne požuri u traženju lijeka svome djetetu. Na njegovom licu vide se tragovi žalosti i tuge, i zaista nema sumnje da je ovo dobro i pohvalno jer čovjek ima milosti prema svojoj djeci. Ali još je čudnije da kad vidi svoje dijete da počini neki od grijeha, on ostaje ravnodušan. Mi pitamo toga roditelja zna li on kolika je temperatura džehennema? Kako je moguće da se plašimo od male temperature koja zahvati naše dijete, a ne plašimo se za našu djecu od džehennemske vatre? Ima i onih očeva koje kad dijete ne ode na nastavu, odstupi od škole ili nije u mogućnosti da prati svoje vršnjake u nastavi, obuzmu strah, tuga i razmišljanje, i nikako ne mogu da se smire sve dok ne odluče i ne odu do učitelja ili razrednog pa se posavjetuju kako da usmjere svoje dijete da uspije u školi. Ali ako se istom tom roditelju desi da mu dijete propušta namaze, ili ih ostavi, ili čak uradi neki grijeh, veliki ili mali, on ne dobija ni ukor zbog toga od svoga roditelja. Ima i takvih očeva koji se razljute kad im dijete odbije poslušnost prema njima ili se ogluši o njihovu naredbu, ali ih nije briga i ne ljute se kad njegovo dijete ostavi i uskrati obaveze prema Gospodaru ili ne izvršava ono što mu je njegov Gospodar naredio. Zaista, ukoliko otac ne odgoji svoje dijete prema načelima Kur’ana i sunneta Allahovog Poslanika i ne poduči ga ispravnom uvjerenju i vjerovanju, ispravnom ahlaku, nema sumnje da će takvo dijete otići putem zablude i grijeha, i prvi koji će osjetiti njihovu bol i njihovu nepokornost zbog neprimjerenog ahlaka je isti taj otac i majka koji ih nisu odgojili onako kako nalaže Allahova vjera.

Zbog toga upućujem savjet tebi, dragi i cijenjeni brate, ti koji pitaš. Ako vidiš da će tvoje putovanje i tvoja udaljenost od djece biti razlogom njihovog lošeg odgoja, na tebi je stroga obaveza da se vratiš njima i pokušaš da ih odgojiš tako da budu najljepšeg ponašanja. Kad pogledaš oko sebe, vidjet ćeš mnogo ljudi koji su ostavili svoje familije i krenuli putem stjecanja imetka, ali su osjetili gorčinu daljine i samoće. Zatim, kad se vrate sa svim tim imetkom, oni izgube ono što je preče od toga, izgube svoju djecu, sve je to sebeb i razlog njihovog odsustva i slabog nadzora majke. U takvoj situaciji djeca poriču sve ono što su roditelji uradili za njih, oslone se na ono malo imetka što imaju uz sebe i počnu nepoštivati, psovati, vrijeđati, pa čak i udarati svoje roditelje, tako da se roditelj na kraju pokaje za sve ono što je propustio, odnosno zato što je bio udaljen od svoje familije. Ali šta koristi kajanje poslije svega ovoga?

Upitan je šejhul-islam ibn Tejmijja o putovanju opskrbnika porodice, pa je rekao: „Što se tiče samoga putovanja ako ono šteti porodici i djeci, neće putovati.“ Rekao je Allahov Poslanik, s.a.v.s: ‘Dovoljno je čovjeku grijeha da zanemari ono što mu je povjereno’ (Ocijenio ga je ispravnim Albani u Sahihu Ebu Davuda, 1629). Bilo da se radi o manjkavosti imetka, ili im to stvara poteškoće u njihovom životu, ni u jednoj od tih situacija neće putovati, pa čak i da im je stanje teže od toga, neće ih napuštati, osim ukoliko zna da u njegovom putovanju ima više koristi za porodicu i djecu od njegovog sjedenja, ili da im ostavi učitelja mualima koji će ih podučavati i brinuti o njihovom ahlaku. U suprotnom, bolje mu je da ostane nego da putuje. Ako se desi da putovanje biva iz dosade ili razonode ili izleta i prohtjeva, zaista je obožavanje Uzvišenog Allaha u svojoj kući bolje, čovjek u ovoj situaciji treba da se posavjetuje s učenim ljudima, da im objasni svoje stanje, jer se stanje ljudi razlikuje a Allah Jedini je mudar i sve zna.” (Medžmuul-fetava, 28/28)

Molimo Uzvišenog Allaha da ti podari mudrost i pomogne te u onome što je dobro za tebe i tvoju djecu, a Allah najbolje zna.

 
Odgovor preuzet sa stranice islamqa, pod nadzorom šejha Saliha Munedžida

https://islamqa.info