Onaj ko polucira mora se okupati, jer je Allah, dželle šanuhu, rekao: “A ako ste džunupi, onda se okupajte…” (el-Maida, 6). Osvane li džunup, a hladno je, čovjek će ugrijati vodu i okupati se; ukoliko nema mogućnosti da je ugrije, uzet će tejemum s nijetom da otkloni džunupluk i obavit će namaz. Allah, dželle šanuhu, rekao je: “A ako ste džunupi, onda se okupajte. A ako ste bolesni ili na putu ili ako ste izvršili prirodnu potrebu ili ako ste se sastajali sa ženama, a ne nađete vode, onda rukama svojim čistu zemlju dotaknite i njima preko lica svojih i ruku svojih pređite. Allah vam ne želi pričiniti poteškoće, već želi da vas učini čistim i da vam blagodat Svoju upotpuni, da biste bili zahvalni” (el-Maida, 6).

Onda kad bude u mogućnosti upotrijebiti vodu, čovjek je dužan uzeti gusul. Imran b. Husajn, radijallahu anhu, prenio je poduže predanje u kojem kazuje: “Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, vidio je nekog čovjeka u osami koji nije obavio skupni namaz, pa ga je upitao: ‘Šta te odvratilo od toga da obaviš skupni namaz?!’ ‘Džunup sam, a nemam vode’, odgovorio je. Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, reče mu: ‘Uzimaj tejemum! To je tebi dovoljno.’ Potom je neko donio posudu s vodom, pa ju je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, dao tom čovjeku i rekao: ‘Okupaj se!’” (el-Buhari, 344).

Ovo je predanje očito kao dokaz da se čovjek mora okupati kad mu se ukaže prilika, bez obzira na to uzimao prije tejemum zbog velikog ili malog hadesa. Pošto obveznik koji je džunup uzme tejemum, on je čist od džunupluka sve dok ponovo ne postane džunup ili dok ne ostvari mogućnost da uzme gusul. Prema tome, zbog džunupluka jednom će uzeti tejemum, ali će umjesto abdesta uzeti tejemum onda kad treba obaviti namaz ako je u međuvremenu učinio nešto što kvari abdest.

Šejh Muhammed b. Usejmin

Preuzeto sa stranice http://www.minber.ba

Hvala Allahu! Molimo Uzvišenog Allaha da ti otkloni bojazan i brigu.

Poštovani brate, moraš znati da vjerski zakon nije uspostavljen kako bi nekoga uvrijedio, već, suprotno tome, njegova najbitnija svrha jeste da otkloni sramotu od ljudi.

Uzvišeni Allah kaže: „Allah ne želi da vam pričini poteškoće, već želi da vas učini čistim i da vam blagodat Svoju upotpuni, da biste bili zahvalni.“ (el-Maida, 6)

Muslimanu nije dozvoljeno da sliejdi šejtana, jer će mu život postati pun sumnjičenja, opsesija i podozrenja. Ako uradi tako, doživjet će poraz na ovom svijetu bez računanja nagrade na ahiretu. Tako je sa ovim opsesijama, one su plod spletkarenja od prokletog šejtana. On želi ubaciti tugu među one koji vjeruju, otežati im, a Uzvišeni Allah je najbolji čuvar i On je milostiv i samilostan.

Tvoja je dužnost, poštovani brate, prekinuti svaku povezanost s ovim opsesijama, ne obazirati se na loše misli, dovoljno ti je da spomeneš Allahovo ime kada vidiš nešto lijepo. Uzvišeni Allah će otklonuti od tebe urok ili zavist, jer nije moguće spojiti spominjanje Allaha, dakle zikr s urokom i zavišću.

Od Umame b. Sehla b. Hunejfa se prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem,  rekao: „Zar nisi zamolio Allaha za blagoslov?! Urok je doista realnost.“ (Bilježi Malik u svom djelu el-Muvetta, 2/938, a el-Albani ga je označio vjerodostojnim u djelu es-Silsila es-sahiha, 6/149.)

Abdullah b. Amir b Rebia prenosi od svog oca da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem,  rekao: „Kad neko od vas vidi na sebi, svom imetku ili svom bratu nešto što mu se sviđa, neka mu dovi za bereket u tome (tj. da kaže: ‘Barekellahu fihi ili fiha’), jer je urok istina.“  (Hadis bilježi el-Hakim u djelu el-Mustedrek, 4/240, smatrajući da je hadis s ispravnim lancem prenosilaca i da se ne spominje riječ „el-bereke“, blagosloviti. S njim se slaže ez-Zehebi, a el-Albani ga samtra vjerodostojnim u djelu Sahihul-džami, 556. Preneseno iz djela el-Mevsuatul-fikhijja, 31/13.)

Ovo je dokaz da urok ne šteti i ne dešava se ako urokljiva osoba uputi blagoslov. Dužnost je svima da kad se obraduju, izgovore blagoslov, jer ako ga upute, nema bojazni od uroka. Pod upućivanjem blagoslova misli se na izgovaranje sljedećih riječi: „Tebareke Allahu ahsene el-halikin. Allahumme barik fihi.“ Nevevi smatra da je bolje urokljivoj osobi da uputi blagoslov urečenom, govoreće: „Allahumme barik vela tedurrehu“, i neka kaže: “Mašallah, la kuvvete illa billahi.“ (Završen citat.)

El-Hafiz b. Hadžer u djelu Fethul-bari,10/205 kaže sljedeće: „Onaj koga nešto obraduje i impresionira treba blagosloviti onoga koji ga je obradovao. To je rukja, odnosno zaštita od strane njega.“

U djelu Fetve Stalnog vijeća, 1/547, navodi se sljedeće: „Što se tiče liječenja osobe koja može ureći, ako vidi nešto što ga raduje neka spomene Allahovo ime i blagoslov.“

Šejh el-Fevzan u djelu el-Munteka, 1/87 kaže: „Ako se osoba koja može ureći boji da ne naudi onome u što gleda, neka kaže: ‘Allahumme barik alejhi!’ Također mu je lijepo reći: ‘Mašallah, la kuvvete illa billahi’, jer Hišam b. Urva prenosi od svog oca hadis u kojem stoji da bi on, kad bi vidio nešto što mu se sviđa, rekao: ‘Mašallah, la havle vela kuvvete illa billahi.’ Kada urokljiva osoba uči zikr, otklanja štetu, uz Božiju pomoć.“

U djelu Fetava šejha Abdulkerima el-Hudajrija, str. 5, navodi se sljedeće: „Muslimana ne trebaju obuzimati sumnje, iluzije, zablude i pretjeran strah od uroka, tako da oboli od nekih psihičkih bolesti i slično tome. Neka ima lijepo mišljenje o Uzvišenom Allahu i neka zna da se ono što ga je zadesilo dešava Božijim određenjem. Neka zaštitu zatraži kod Uzvišenog Allaha, jer je On jedini, Koji može otkloniti štetu i udaljit nedaću.“

Poštovani brate, kad vidiš nešto što ti se sviđa, zamoli Allaha da to blagoslovi i ne obraćaj pažnju na nešto drugo. Uzvišeni Allah će to sačuvati tvojom dovom i odagnat će svako zlo. Nemoj se bojati, jer Uzvišeni Allah ne voli da se to dešava Njegovim stvorenjima. Uloži neizmjeran trdu kako bi shvatio da se sve dešava Božijom odredbom. U svemu tome očituje se Njegova neizmjerna mudrost, u onome što je podario, zabranio, spustio ili podigao. Nema sumnje u Njegovu mudrost niti opiranja Njegovim riječima.

Moraš uvijek znati da je ovaj svijet, sa svim što se na njemu nalazi, neznatan te nema potrebe da zavidimo drugima na bilo čemu.

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Na temelju čega bi neko od vas ubio svoga brata!“ (Bilježe Malik, 1746, Ahmed, 15550, i drugi.)

Allah najbolje zna!

 
Odgovor preuzet sa stranice islamqa, pod nadzorom šejha Saliha Munedžida

https://islamqa.info

Iz konteksta hadisa može se zaključiti da se zikr koji ste naveli izgovara nakon što se za mujezinom ponove riječi: “Svjedočim da nema boga osim Allaha” i riječi: “Svjedočim da je Muhammed Allahov poslanik.” Imam Muslim zabilježio je da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko rekne, dok čuje učenje ezana: ‘Svjedočim da nema boga osim Allaha i svjedočim da je Muhammed Allahov poslanik! Zadovoljan sam Allahom gospodarom, islamom vjerom, a Muhammedom poslanikom!’” U drugoj verziji stoji: “Ko rekne, dok čuje učenje ezana: ‘I ja svjedočim…’”, a to dokazuje da se ovaj zikr izgovara tokom ezana, to jest nakon što mujezin prouči izričaj svjedočenja. Poenta je u vezniku i u riječima: “I ja svjedočim…” Drugim riječima, ovaj veznik iziskuje da se navedeni zikr izgovori tokom učenja ezana.

Šejh Muhammed b. Usejmin

Preuzeto sa stranice http://www.minber.ba

Hvala Allahu!

O srdžbi smo prije govorili, i, između ostalog, kazali da treba uraditi sljedeće:

tražiti zaštitu Allahovu od prokletig šejtana;
šutjeti;
mirovanje, ako stoji, onda treba sjesti, a ako sjedi, onda treba leći;
sjetiti se nagrade obećane za suzdržavanje srdžbe, jer je Poslanik, s.a.v.s., u vjerodostojnom hadisu kazao: “Nemoj se srditi i dobit ćeš džennet.”

Potrebno je shvatiti veliki stepen i visok položaj za onoga ko se suzdrži od ljutnje, kao što u hadisu stoji: “Ko se suzdrži od srdžbe, Allah će mu sakriti sramote, a ko savlada srdžbu, Allah će mu na Sudnjem danu srce ispuniti nadom.” (Šejh Albani ga smatra hasenom, br. 906.)

Također, u trenucima srdžbe jako je bitno spoznati kako Poslanik, s.a.v.s., govori o tome, pa treba znati da je Poslanik, s.a.v.s., suzdržavanje od srdžbe okarakterisao kao osobinu bogobojaznih, kao što je navedeno u prethodnim hadisima.

U nastavku ćemo navesti lijepu priču koja će pomoći u liječenju srdžbe. Otac je imao jako srditog sina, koji je često gubio razum i ljutio se. Jednom mu je otac dao punu torbu eksera i rekao mu: „Sinko, želim da svaki put kad se naljutiš, zakucaš jedan ekser u našu drvenu ogradu.“ Tako je mladić počeo praktikovati očev savjet. Prvi dan je zakucao čak 37 eksera. Ali kucanje eksera u drvenu ogradu nije bilo lahko.

Mladić je počeo obuzdavati sebe prilikom srdžbe, pa je tako, kako je koji dan prolazio, zakivao manji broj eksera. Nakon nekoliko sedmica uspio je obuzdati se, suzdržati od srdžbe i prestao zakivati eksere. Došao je kod oca i obavijestio ga o svom rezultatu. Otac se jako obradovao tome što je čuo, ali reče sinu: „Sada svaki put kada ti prođe dan, a ti se ne naljutiš, izvadi ekser iz ograde.“ Mladić je počeo vaditi eksere iz ograde svakog dana kad se ne bi naljutio, pa je povadio i sve eksere.

Mladić je opet obavijestio oca o završenom zadatku, a otac ga uze i dovede do ograde te mu reče: „Sinko, dobro si obavio posao, ali pogledaj sada sve te rupe u ogradi, ova ograda nikada ne može biti kao što je bila. Kad u srdžbi kažeš nešto, to ostavi tragove u dušama onih kojima si nešto ružno rekao, baš kao što su i rupe od eksera na ovoj ogradi. Možeš ubosti čovjeka i izvaditi nož, ali koliko god puta da kažeš: “Žao mi je”, rane će ipak ostati.

 
Odgovor preuzet sa stranice islamqa, pod nadzorom šejha Saliha Munedžida

https://islamqa.info

Hvala Allahu! Tako mi Boga, poštovani brate, tvoja situacija je krajnje neobična!

Propisuješ lijekove bolesniku i nemoćnom kako da se izbavi, a ti sam si bolestan.

Uvelike imaš opsesije, odgađao si svoj problem, iskušan si u tevhidu, u kojem je spas i u koji se ne smije sumnjati; sumnja u njega znači propast. Ako ti je srce uzdrmano, neće ti ništa koristiti. Potom, otvorio si sebi vrata novih sumnji kad si se upustio u raspravu sa svećenikom. Uzdrman si i poljuljan, pa kako da uvjeriš u nešto nekoga drugog. Prvo preispitaj sebe, izliječi svoju bolest prije nego što razmišljaš o liječenju drugoga.

Znaj, poštovani čitaoče, ako se ne okreneš istini, upustit ćeš se u zabludu, ako ne slijediš uputu, zalutat ćeš. Pogledaj šta si sebi odabrao i šta sebi i svojoj vjeri dopuštaš?!

Citirat ćemo riječi uvaženog učenjaka Ibn Kajjima el-Dževziju, Allah mu se smilovao, i nadamo se da ćeš promisliti o tim riječima koje eksplicitno rješavaju ovaj problem. On kaže: “Poznato je da čovjek nije siguran od misli, a nema ni moć da ih prekine, već ga one opsjedaju i napadaju, ali snaga vjere i uma mu pomažu da one najljepše prihvati, bude zadovoljan njima i ustali ih, a one ružne da odagna, prezire i odbaci od sebe. ‘Ashab je upitao: ‘Božiji Poslaniče, neko od nas krije u sebi nešto, tako da kada bi sagorio i postao žeravica, to bi mu bilo draže nego da priča o tome?’ A Poslanik upita: ‘Jeste li to osjetili?’ ‘Da’, rekoše. A Poslanik reče: ‘To je iskreno vjerovanje.’’” (Bilježi Muslim u poglavlju o vjerovanju, Ebu Davud u poglavlju o odgoju.)

O ovom hadisu navest ćemo dva stava:

prvi, odbijanje i preziranje toga smatra se istinskim vjerovanjem;

drugi, postojanje tih ružnih misli, koje šejtan ubacuje, jeste istinsko vjerovanje. Šejtan te misli ubacuje želeći da se čovjek suprotstavi svom vjerovanju, odnosno da napusti vjeru.

Uzvišeni Allah stvorio je dušu kao mlinski kotač koji je uvijek u pokretu i mora imati nešto da samelje. Ako se u njega stavi zrno, odmah ga samelje, ako se stavi prašina ili pijesak, također ih samelje. Tako je s idejama i mislima koje se kreću u srcu i duši, one su poput zrna koje se stavi u mlin, takav mlin nikada se ne kvari, već se u njega mora uvijek nešto ubacivati. Neki ljudi melju zrna od kojih nastaje brašno od kojeg on i drugi imaju koristi. Mnogi pak melju pijesak, šljunak, slamu i sl. A kad bude vrijeme da se zamijesi hljeb, čovjeku biva jasno od čega je njegovo brašno.

Najkorisniji lijek jeste da misliš o nečemu što ti koristi, umjesto suprotno, jer ko razmišlja o nečemu što mu ne koristi propustit će ono što mu je od koristi. Zanimaj se najkorisnijim stvarima, jer je najpreče da vodiš računa o mislima, željama, idejama i brigama. Kad je riječ ovoj tvojoj odlici i činjenici, pri čemu se ne udaljavaš niti približavaš svome Gospodaru, u tome nemaš sreće osim u Njegovoj bliskosti i zadovoljstvu tobom. Svaka poteškoća rezultat je tvog udaljavanja od Njega i Njegove srdžbe zbog tebe. Ko bude imao u svojim mislima i idejama prezrenost i odvratnost, u ostalim stvarima će biti također takav.

Čuvaj se kako šejtan ne bi mogao zaposjesti tvoje ideje i želje, jer će ih upropastiti toliko da će ih biti teško otklonuti, ubacit će ti opsesivnost i pogubne ideje, ispriječit će se između tebe i onoga što ti koristi. Ti si taj koji ga je usmjerio na sebe svojim razmišljanjem koje je počelo vladati tobom. Tvoj primjer jeste kao primjer vlasnika mlina kojim melje zrno, a onda mu dođe osoba sa pijeskom, šljunkom i ugljem da ih samelje. Ako ga odbije i onemogući mu da to što ima kod sebe samelje u mlinu, nastavit će nakon toga s mljevenjem onoga od čega ima koristi. Ako mu omogući da to stavi u mlin, pokvarit će time ostala zrna koja se u njemu nalaze, time će dobiti neupotrebljivu smjesu, odnosno brašno. (Sažetak prenesen iz djela el-Fevaid, str.191-194)

Što se tiče diskusije s kršćanskim svećenikom, naš savjet je da to ne činiš, jer je to široko polje, a ti nisi stručan da bi se nosio s tim. Kako da se upustiš sa njim u raspravu ili čak da ga uvjeriš u nešto kad je on, vjerovatno, stručan u toj oblasti. Jesi li primijetio kad diskutiraš s doktorom, kako bi ga uvjerio da ti propiše određeni lijek protiv neke opake bolesti, zar nisi vidio da te i ne sluša, ne prihvata tvoje mišljenje niti ono što pričaš?!

Zašto se onda upuštaš u raspravu kad je to područje vrlo široko, to je nauka o sektama, vjerama i dogmatici, a ti nisi upućen u to, čak si zbog toga zabrinut i mučiš sebe. Reći ćemo ti otvoreno da si pogriješio u tome. A nadamo se da će te Allah nagraditi za trud koji si uložio kako bi u raspravi pobijedio tog kršćanina, ali, ipak, prije svega, moraš se obrazovati, učiti i proučavati dugi niz godina ovu problematiku, a nakon toga upustiti se u odbranu islama i pozivanju nemuslimanā da prigrle islam.

Ako je nešto došlo do tvoga srca od ovog svećenika, neka te Allah pomogne i osnaži protiv toga. Možeš se obratiti nekome ko posjeduje znanje u ovoj oblasti da otkloni od tebe bilo kakve sumnje.

Ako si imao namjeru njega pobijediti i uvjeriti u ispravne stavove, onako kako si to opisao u svome pitanju, onda moraš znati da je taj čovjek lažac. Uzvišeni Allah kaže: „O Poslaniče, neka te ne zabrinjava to što brzo nevjerovanje ispoljavaju oni koji ustima svojim govore: ‘Vjerujemo!’, a srcem ne vjeruju, i jevreji koji izmišljotine mnogo slušaju i koji tuđe riječi rado prihvataju, a tebi ne dolaze, koji smisao riječi s mjesta njihovih izvrću i govore: ‘Ako vam se ovako presudi, onda pristanite na to, a ako vam se ne presudi, onda nemojte pristati!’ A onoga koga Allah želi u njegovoj zabludi ostaviti, ti mu Allahovu naklonost ne možeš nikako osigurati. To su oni čija srca Allah ne želi očistiti; njih na ovome svijetu čeka poniženje, a na onome svijetu patnja golema.“ (el-Maida, 41)

Šejh es-Sa’di, Allah mu se smilovao, u svom tefsiru,str. 231, kaže: „Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio je mnogo zabrinut za stvorenja. Njegova tuga postala bi velika kada bi vidio nekoga ko pokazuje svoje vjerovanje, a potom se vraća u nevjerstvo. Uzvišeni Allah uputio ga je rekavši mu da ne tuguje i ne očajava zbog takvih, jer njihovo prihvatanje ne donosi korist, kao što ne donosi nikakvu korist ni njihovo odsustvovanje iz vjere. Zato se se u ajetu ukazuje na to da se zbog takvih ne tuguje (“…oni koji ustima svojim govore: ‘Vjerujemo!’, a srcem ne vjeruju…”). Za onima koji su očajavali i tugovali za njima jeste određena skupina vjernika, onih koji svoju vjeru jasno očituju, spolja i iznutra, bojeći se Allaha da se ovi ne odmetnu od svoje vjere. Naime, kad čovjek osjeti slast vjerovanja, i ono prožme njegovu dušu, neće željeti napustiti vjeru.

Riječi Uzvišenog Allaha: „…a oni koji su jevreji, koji izmišljotine mnogo slušaju i koji tuđe riječi rado prihvataju.“ Dakle, to su oni koji udovoljavaju i slijede svoje nadređene, njihova djela baziraju se na lažima i zabludi. Ovi nadređeni koje drugi slijede neće ti doći, već, suprotno tome, oni će ti se suprotstaviti, bit će sretni u svojoj zabludi, što je u biti izvrtanje riječi od njihovog pravog smisla, odnosno prihvatit će smisao riječi onako kako to Allah želi, bez istinske namjere, kako bi odveli druge u zabludu i odvratili ih od istine. Oni se zalažu za stranputicu, slijede laži  bez ikakvog obeshrabrivanja. Zato, nemoj se brinuti zato što te nisu slijedili, jer se oni odlikuju nedostacima. Zbog takve osobe nema potrebe izražavati brigu. „Ako vam se ovako presudi, onda pristanite na to, a ako vam se ne presudi, onda nemojte pristati!“ Dakle, ovo su njihove riječi kad ti se obraćaju, u biti oni nemaju iskrenu namjeru osim da slijede zabludu. Jedni drugima govore: „Ako vam Muhammed presudi tako da to odgovara vašoj zabludi, onda tu presudu prihvatite, ako vam ne presudi onako kako vama odgovara, onda se čuvajte i nemojte ga slijediti u tome.” To je u suštini sumnjičenje i slijeđenje hirova i zabluda. A onoga koga Allah želi u njegovoj zabludi ostaviti, ti mu Allahovu naklonost ne možeš nikako osigurati. Ovo je u skladu s riječima Uzvišenog Allaha: ‘Ti, doista, ne možeš uputiti na Pravi put onoga koga ti želiš uputiti, Allah ukazuje na Pravi put onome kome On hoće.’ (el-Kasas, 56)

To su oni čija srca Allah ne želi očistiti, dakle, zato su uradili to što su uradili.

Ovo ukazuje na to da onaj ko ima namjeru preispitati vjerski propis slijedi svoju zabludu i hir, a kad mu se presudi nako kako mu odgovara biva zadovoljan, a ako mu ne odgovara propis, on postaje bijesan. To je dokaz neiskrenosti i zalutalosti njegovog srca. Također, onaj ko prihvata Šerijat i njime je zadovoljan, taj je čista srca.Čistota srca biva uzrokom svakog dobra i ona u najvećoj mjeri poziva ka racionalnom govoru i korisnom poslu.

Njih na ovome svijetu čeka poniženje, dakle, sramota, a na onome svijetu patnja golema. Misli se na vatru i gnjev Gospodara Moćnog.” (završen citat)

Allah najbolje zna!

 
Odgovor preuzet sa stranice islamqa, pod nadzorom šejha Saliha Munedžida

https://islamqa.info