Hvala Allahu! Opsesivno-ompulzivna bolest je takva da se osoba koja boluje od nje treba pridržavati sljedećih stvari:

tražiti utočište i zaštitu kod Uzvišenog Allaha, jer On udovoljava onima koji su u nevolji ako Ga mole i otklanja od njih svako zlo. Neka bolesna osoba govori onako kao što je govorio Ejub, alejhis-selam: “‘Mene je nevolja snašla, a Ti si od milostivih najmilostiviji!’” (el-Enbija, 83) Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Allah nije dao nijednu bolest a da joj nije spustio lijek. Poznaje ga onaj ko ga poznaje, a ne zna onaj ko ne zna.“ (Bilježi Ahmed, 3727, a el-Albani ga smatra dobrim u djelu Gajetul-meram, broj 292.) Lijek i izlječenje su kod Uzvišenog Allaha, stoga budi ustrajan u dovi Uzvišenom Allahu. Iskoristi vrijeme pred zoru, jer Uzvišeni Allah se svake noći spušta na ovozemaljsko nebo, gdje ostaje do posljednje trećine noći i govori: „Ko Mi uputi dovu, Ja je primim, ko me zamoli, Ja mu podarim, a ko traži oprost, Ja mu oprostim.“ (Bilježe el-Buhari, 6321, i Muslim, 758);
zanemarivanje opsesija i svega onog što one iziskuju. Čovjek se treba udaljiti od njih obavljajući vjerske dužnosti i biti pokoran. U skladu s time, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uputio je onoga kome dođu opsesije sljedećim riječima: „Neka zatraži utočište kod Uzvišenog Allaha i neka prestane.“ (Bilježe el-Buhari, 3276, i Muslim, 134.) Ako ti se pojavi nagon da psuješ ili proklinješ, zatraži utočište od Uzvišenog Allaha od prokletog šejtana. Posveti se zikru i slavljenju Uzvišenog Boga, uči Kur’an glasno, ili razgovaraj s prijeteljem i slično;
često čini zikr, posebno tražiti oprost od Uzvišenog Allaha, jer opsesije dolaze od šejtana, on ima svog udjela u njima, a kad se spomene Allahovo ime, šejtan se krije, bježi i uzmiče. Uzvišeni Allah kaže: „A kad šejtan pokuša da te na zle misli navede, ti zatraži utočište u Allaha, jer On, uistinu, sve čuje i zna sve.” (Fussilet, 36) Ibn Kesir, Allah mu se smilovao kaže: „Ne postoji izbavljenje od šejtanovog došaptavanja osim pomoću  traženja utočišta od Uzviešenog Allaha, Stvoritelja, Koji ima moć nad njim. A kad zatražiš utočište i zaštitu od Allaha, to je dovoljno i njegove spletke nestaju. Poslanik kad bi stupao u namaz učio je: „Euzubillahis-semiil-alimi mineneš-šejtanir-radžim min hemzihi ve nefhihi ve nefsihi.” (“Utječem se Allahu od prokletog šejtana, od njegovog došaptavanja, puhanja i njegovih spletki.“ (Bilježi Muslim, 2203) U hadis stoji: Osman b. Ebu As došao je Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem,  rekavši mu: „Allahov Poslaniče, između mene, mog namaza i učenja ispriječio se šejtan i ometa me. Poslanik mi je odgovoro: ‘To je šejtan po imenu Hanzeb. Kad ga osjetiš, prouči: “Euzu billahi…”okreni se malkice u lijevu stranu i triput pljucni, kao da pljuješ.’ Ja sam tako postupio i Allah ga je otklonio od mene.“  U savjetima koje je Jahja, alejhis-selam, uputio svojim sljedbenicima navodi se: „Naređujem vam da spominjete Allaha (zikr), jer je to kao primjer čovjeka koji bježi od neprijateljske vojske i stigne do neke čvrste tvrđave i zaštiti se od njih. Također i čovjek ne može sebe od šejtana ničim boljim zaštititi osim zikrom.” (Bilježi et-Tirmizi, 2863). El-Albani u djelu Sahihut-Tirmizi smatra da je vjerodostojan;
odlazak pouzdanom ljekaru, jer je opsesija bolest, kako je već prije navedeno. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem,  kaže: „Allah nije dao nijednu bolest, a da joj nije odredio lijek, osim lijeka za starost.“ (Bilježe Ahmed, 17726, Ebu Davud, 3855, et-Tirmizi, 2038 i Ibn Madža, 3436. El-Albani ga u Ebu Davudovom Sunenu označava vjerodostojnim);
trebaš znati da onaj ko je iskušan ovom bolešću nije dogovoran za svoje riječi, jer nije imao namjeru da ih izgovori, imat će nagradu ako se strpi i bude računao na nagradu od Uzvišenog Allaha. Bit će nagrađen zbog preziranja opsesivnosti i izbavljenja iz nje. U skladu s time navodi se hadis u kojem stoji: „Neki ashabi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, došli su kod njega, govoreći: ‘Allahov Poslaniče, ponekad pomislimo na takve stvari da ih smatramo toliko velikim da ne možemo pričati o tome. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem,  upita: ‘Jeste li to već osjetili?’ Oni rekoše: ‘Da.’ Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ‘To je znak iskrenog imana.’” (Bilježi Muslim, 132). Hadis prenosi Ebu Hurejra. En-Nevevi u djelu Šerhu Muslim navodi: „Smatrati takve stvari velikim, to ukazuje na iskreni iman, također takav stav zajedno sa strahom da se ne izgovore, a kamo li da se čovjek oslanja na njih biva kada je čovjek upotpunio svoje vjerovanje na iskren način, odbacivši nepovjerenje i sumnju.“

Molimo Uzvišenog Allaha da te izliječi i podari ti ozdravljenje. Allah zna najbolje!

 
Odgovor preuzet sa stranice islamqa, pod nadzorom šejha Saliha Munedžida

https://islamqa.info

Ja upozoravam da se to ne čini zbog toga što su ove tablete veoma štetne, što su potvrdili ljekari. Ženi treba reći da je ovo nešto što je Allah propisao kćerima Ademovim i budi uvjerena u ono što ti je Allah propisao. Posti sve dok ne bude opravdane zapreke, pa ako nađeš zapreku, onda prekini zadovoljavajući se onim što ti je Uzvišeni Allah odredio.

Muhammed ibn Salih el-Usejmin

preuzeto sa stranice http://www.minber.ba

Hvala i zahvala pripadaju Svevišnjem Allahu! Na pitanje koje ste postavili možemo odgovoriti s nekoliko aspekata.

Prvo, ispravno je prilikom uzimanja abdesta ili gusula zamočiti dio tijela u vodu, i to se smatra pranjem; trljanje prilikom uzimanja abdesta ili gusula nije obavezno. Prema ispravnom mišljenju islamskih učenjaka, voda u koju se zamoči ruka ili noga ne gubi karakteristiku čisteće vode. Šafijski autoritet en-Nevevi smatra: “Ako bi čovjek prilikom uzimanja abdesta ili gusula zamočio ekstremitet, ruku ili nogu, u vodu, to bi bilo sasvim dovoljno jer se to naziva pranjem” (el-Medžmu, 1/493). Šejh Abdurrahman es-Sa‘di zapaža: “Kad je riječ o vodi kojom čovjek uzima abdest, odnosno gusul, ako polijeva iz posude i izvan nje uzima abdest, odnosno gusul, preostala voda, bez obzira na to bilo je u velikim ili malim količinama, čisteća je, prema jednoglasnom mišljenju svih učenjaka. Međutim, ako abdest, odnosno gusul uzima u posudi, voda je čisteća, prema mišljenju svih učenjaka, ako je u velikim količinama, a ako je u malim količinama, onda je ona čista, ali nije čisteća, prema hanbelijskom mezhebu. Pa ipak, takva voda jest i čista i čisteća jer ne postoji dokaz koji bi poništio te njene prijašnje karakteristike” (Iršadu ulil-besairi vel-elbab, str. 16, 17).

Drugo, razlika između pranja i potiranja leži u tome da se pranjem naziva ono prilikom čega voda teče po dijelu tijela, a potiranjem ono prilikom čega voda ne teče po dijelu tijela. Dakle, prilikom potiranja dovoljno je vlažnom rukom preći preko dijela tijela (kao, naprimjer, preko glave ili čarapa), ne polijevajući po njemu vodu. Imam en-Nevevi zapisao je: “Rekavši ovo: ‘…i zbog toga što se abdestom naziva pranje udova vodom’, imam Ebu Ishak eš-Širazi nedvosmisleno je iznio stav glede kojeg su jednoglasni svi naši autoriteti – da je abdest ispravan jedino ako se lice, ruke i noge operu, te da ih nije dovoljno potrati ” (el-Medžmu, 1/308). Šejh Ibn Usejmin veli: “Kad je riječ o pranju lica prilikom uzimanja abdesta, ono se mora oprati vodom. Prema tome, ako bi čovjek pokvasio dlan i njime potrao po licu, njegov abdest ne bi bio ispravan jer se to ne naziva pranjem; pranje je samo ono prilikom čega voda teče po dijelu tijela” (eš-Šerhul-mumti, 1/183). A Allah, dželle šanuhu, najbolje zna.

 
Odgovor preuzet sa stranice islamqa, pod nadzorom šejha Saliha Munedžida

https://islamqa.info

Ako stvari stoje tako kao što si naveo, onda nećeš biti nagrađen. Tvoje djelo nije bilo radi Allaha, subhanehu ve te’ala, već radi tvog šefa i straha od njega. Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je rekao: “Djela su prema namjerama, i svakome pripada ono što naumi.” (Buharija, poglavlje: “Početak objave”, 1. i Muslim, poglavlje: “Imaret”, 1907)

Stalna komisija za izdavanje fetvi    

preuzeto sa stranice http://www.minber.ba

Zahvala pripada Allahu!

Prvo, molim Uzvišenog Allaha da ti otkloni brigu, izliječi te i obraduje radosnom viješću od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a koju prenosi Ata b. Ebu Rebah: “Ibn Abbas mi je rekao: ‘Hoćeš da ti pokažem ženu koja je stanovnica Dženneta?’ ‘Naravno’,  rekoh. ‘Ova crna žena došla je Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, rekavši: ’Allahov Poslaniče, imam padavicu (epilepsiju), pa se otkrivam, zato moli Allaha da me izliječi.’’ A on reče: ‘Ako hoćeš, strpi se i dobit ćeš Džennet, a ako želiš, uputit ću dovu Allahu da te izliječi.’ ‘Strpjet ću se, ali zamoli Allaha da se ne otkrivam!’, reče ona. I on je zamolio Uzvišenog Allaha.” Buhari (5652), Muslim (2576)

Drugo, Uzvišeni Allah propisao je ženidbu podstičući na nju. U tom smislu je i ajet Uzvišenog Allaha: “Ženite se onim ženama koje su vam drage (dopuštene), sa po dvije, sa po tri i sa po četiri. A ako strahujete da nećete pravedni biti, onda samo jednom; ili – eto vam onih koje posjedujete. Tako ćete se najlakše nepravde sačuvati.”  (En-Nisa, 3.)

Abdullah b. Mesud, radijallahu anhu, prenosi: “Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ‘Skupino mladića, ko je u mogućnosti od vas neka se oženi, a onaj ko ne može neka posti, jer post mu je doista  štit.’”  Buhari (5065), Muslim (1400)

U suštini brak je pohvalno djelo, a ne obaveza i ovo je općenito stav učenjaka fikha!

En-Nevevi, Allah mu se smilovao, kaže: “U ovom hadisu naređen je brak onome ko je u mogućnosti i ko teži da se oženi. Oko ovog stava svi su saglasni. Međutim, ja i drugi učenjaci smatramo da je u biti sklapanje braka pohvalno djelo, a ne obaveza.”  Preneseno iz komentara Muslimovog Sahiha (9/173).

Ibn Kattan, Allah mu se smilovao, kaže: “Brak je pohvalno djelo a ne obaveza (vadžib). Ovo je općenito stav učenjaka.” Preneseno iz djela El-Ikna fi mesail el-idžma (2/5).

Od Imama Ibn Ahmeda prenosi se da je brak obaveza (vadžib). Neki su učenjaci pojasnili ove riječi smatrajući da se pod tim misli “u slučaju ako se neko boji da će zapasti u zabranjene prohtjeve, onda je brak obavezan.”

Ibn Kudama, Allah mu se smilovao, kaže: “Muslimani su jednoglasni u tome da je brak propisan.

Učenjaci našeg mezheba (hanbelijskog) razilaze se oko njegove obligatnosti, a preovladava mišljenje da brak nije obavezan, osim ako se neko boji za sebe da će zapasti u neko zabranjeno djelo ako se ne oženi, u tom slučaju dužan se sačuvati (biti krepostan). Ovaj stav generalno zastupaju učenjaci.

Ebu Bekr Abdulaziz kaže: “Brak je obavezan.” On prenosi ovaj stav od Ahmeda, a od Davuda se prenosi stav da je dužnost oženiti se jednom u životu, u skladu s Kur’anom i sunnetom.”

Potom je Ibn Kudama, kao dokaz da brak nije obavezan, rekao: “Naime, Uzvišeni Allah kad je naredio stupanje u brak, povezao je to s nečim štoje drago (milo ili se sviđa), u skladu s riječima Uzvišenog: ‘Onda se ženite onim ženama koje su vam drage (dopuštene)’, a ono što je obavezno mora se izvršiti bez obzira na to da li je to nekome drago ili ne. Dalje kaže: ‘Sa po dvije, sa po tri i sa po četiri’, a, prema saglasnosti učenjaka, poligamija nije obavezna, što znači da je stepen naredbe za sklapanje braka u ajetu stepen pohvalnog djela.

Također i u sunnetu se pod tim misli na pohvalno djelo, ili na onoga ko se boji za sebe da će zapasti u zabranjeno djelo u slučaju da se ne oženi. El-Kadi kaže: ‘Na ovo se odnose riječi Ahmeda i Ebu Bekra, kad je riječ o obligatnosti ženidbe.’” Preneseno iz djela El-Mugni (9/340-341).

Međutim, ako se čovjek boji za sebe da će pasti u iskušenje u pogledu žena, da će se odati zabranjenim djelima poput preljube, onanisanja i sl., a sposoban je oženiti se, onda mu je u tom slučaju brak obavezan, zato što bi brak u takvoj situaciji bio sredstvo pomoću kojeg se čovjek čuva od onog što je zabranjeno,  a izbjegavanje zabranjenog djela jeste dužnost. Pravilo kaže: Ono bez čega se ne može ispuniti obaveza i samo postaje obavezom.

Ibn Kudama, Allah mu se smilovao, kaže: Postoje tri kategorije braka. Jedna od njih je ako se neko boji da će učiniti zabranjeno djelo ako se ne oženi, onda je obavezan oženiti se, u skladu s mišljenjem većine učenjaka, jer mu je dužnost da bude krepostan i da se sačuva zabranjenog, a brak je način da se takvo nešto ostvari.  Preneseno iz djela El-Mugni (9/341).

Šejh Ibn Tejmijja, Allah mu se smilovao, kaže: “Ako je čovjek u potrebi da se oženi, bojeći se bluda ako to ne učini, preča mu je ženidba nego odlazak na hadž, koji mu je obavezan.” Preneseno iz djela El-Ihtijarat (201).

Zaključak:

Ako se bojiš daćeš učiniti neko zabranjeno djelo sustezanjem od braka, a sposoban si za brak, i uz to našao si vjernicu kojoj ne smeta tvoja situacija, nakon što si joj objasnio, onda ti je brak dužnost kako bi sačuvao i zaštitio sebe od zabranjenih djela.

U slučaju da se ne bojiš iskušenja (da ćeš učiniti zabranjena djela, harame), onda ti brak nije obavezan. Međutim, bolje ti je da se oženiš, ako si ispunio uvjete, pronašao vjernicu, moralnu i zadovoljnu tobom nakon što joj eksplicitno pojasniš svoju situaciju, iz sljedećih razloga:

brak je poželjan, a i vjerozakon podstiče na njega;

brak ti pomaže, Allahovom voljom, da budeš mentalno stabilan, ako bi našao ženu kojoj ne smeta tvoje stanje, koja bi bila strpljiva glede tvoga stanja, a u isto vrijeme i druželjubiva,  tako da bi tvoja opsesivna osamljenost na koju si ukazao iščezla. Na kraju, ne želimo da padneš u očaj zbog uzimanja lijekova, misleći da ćeš ostati bolestan cijeli život, jer koliko je bolesnih kojima su doktori rekli da za njih nema lijeka, a Uzvišeni Allah ih je izliječio. Stoga, ne gubi nadu u Uzvišemog Allaha, upućuj dove, jer doista On daje lijek.

Allah najbolje zna!

 
Odgovor preuzet sa stranice islamqa, pod nadzorom šejha Saliha Munedžida

https://islamqa.info