Ukoliko osoba zaželi smrt zbog nevolje koja je zadesi, učinila je ono što je Allahov Poslanik, ﷺ, zabranio kada je rekao: “Neka niko od vas ne zaželi smrt zbog nevolje koja ga zadesi, a ako već mora, neka kaže: ‘Moj Allahu, poživi me dok je život dobar za mene i usmrti me kada smrt bude bolja za mene.’” Onome koga su zadesili nevolja, tjeskoba ili problem nije dozvoljeno da zaželi smrt, nego treba da se strpi, računa na nagradu kod Uzvišenog Allaha i čeka olakšanje, na osnovu riječi Allahovog Poslanika, ﷺ: “Znaj da pobjeda dolazi sa strpljenjem, utjeha sa žalosti, i da s teškoćom dolazi olakšanje. Neka zna svako onaj koga je zadesila kakva nevolja, da je ona iskup za grijehe koje je počinio, i vjernika ne zadesi ni briga, ni tuga, ni uznemirenje, a ni ubod trna, a da mu Allah zbog toga ne oprosti grijehe.” Sa strpljenjem i računanjem na nagradu postiže se stepen strpljivih, visoki stepen za čije je stanovnike Uzvišeni Allah rekao: “A ti obraduj strpljive, one koje kada ih kakva nevolja zadesi kažu: ‘Mi smo Allahovi i mi ćemo se Njemu vratiti.’” Mislim da je zapažanje ove žene koja ne vidi rješenje za svoje probleme osim smrti pogrešno, jer smrću se ne umanjuju problemi, štaviše, mogu se povećati, jer koliko ljudi umre u nevolji zbog problema ili uznemirenja, a bili su nemarni prema svojoj duši, nisu molili za oprost grijeha, niti se pokajali Uzvišenom Allahu, tako da im smrt biva ubrzanje kazne, a da su ostali u životu i Allah ih uputio ka pokajanju i traženju oprosta, strpljenju, podnošenju teškoća i čekanju olakšanja, to bi za njih bilo veliko dobro.
Na tebi je da se strpiš, računaš na nagradu i čekaš olakšanje od Uzvišenog Allaha, koji je u Svojoj Knjizi rekao: “Tä zaista je s teškoćom olakšanje.” Allahov Poslanik, ﷺ, rekao je: “Znaj da pobjeda dolazi sa strpljenjem, utjeha sa žalosti i da s teškoćom dolazi olakšanje.”
Šejh Ibn Usejmin
Iz knjige Fetavetul-mer’ah, prevela: Ummu Muhamed, studentica Islamskog fakulteta u Rijadu

Ako je kod žene uobičajen period trajanja mjesečnog ciklusa šest ili sedam dana, a zatim se taj period poveća na osam, devet, deset ili jedanaest dana, ona će to smatrati ciklusom i neće klanjati sve dok joj krv ne prestane. To je stoga što Allahov Poslanik, ﷺ, nije ograničio mjesečni ciklus određenim brojem dana. Uzvišeni Allah kaže: “Pitaju te o menstruaciji. Reci: ‘Ona je neugodnost.’” I sve dok postoji krv, žena će postupati u skladu s time, sve dok joj to ne prestane i dok se ne okupa, pa počne klanjati. Ako joj period mjesečnog ciklusa u sljedećem mjesecu bude kraći, ona će se okupati onda kada joj prestane krv, bez obzira što se dužina tog perioda razlikuje od prethodnog. Važno je, dakle, da žena neće klanjati sve dok ima menstruaciju, bez obzira da li se njeno trajanje razlikovalo od prošle menstruacije, bilo ono kraće ili duže. Onda kada žena bude čista, počet će klanjati.

Šejh Ibn Usejmin

Fetve o ženskim pitanjima, str. 44, sakupio Muhammed el-Musnid

Allahu, Tebi pripadaju hvala i zahvala! Onaj čovjek koji kupi nekretninu da bi sačuvao svoj imetak, a ne radi trgovine, sličan je onom ko na neko sigurno mjesto ostavi svoju ušteđevinu i uzima je kad se za time ukaže potreba, pa uzima za izdržavanje porodice, liječenje, ženjenje sinova i tome slično. Ta se nekretnina smatra imetkom kojim se čovjek služi, i na nju se, prema jednoglasnom mišljenju islamskih učenjaka, ne daje zekat.
Ne ubraja se u trgovačku robu nekretnina koju čovjek kupi zato što se boji da će potrošiti gotovinu koju ima, odnosno da će tu njegovu gotovinu neko ukrasti, a, s druge strane, iz te će nekretnine kasnije izvući neke koristi, to jest ili će na njoj uzgajati kakvu kulturu, ili će napraviti odmorište, ili objekat za stanovanje, ili će je pak prodati.
Šejh Ibn Usejmin veli: “Ako čovjek kupi nekretninu ne želeći njome trgovati, nego zato da na njoj sagradi kuću, odnosno objekat koji će iznajmiti, odnosno zbog toga da sačuva imetak, ne mora na tu nekretninu davati zekat. Zekat se daje jedino na onu nekretninu kojom čovjek trguje.” (Fetava nurun aled-derb, 15/215).
“Onom ko kupi nekretninu postavit ćemo pitanje zbog čega je tu nekretninu kupio. Ako odgovori da ju je kupio zato da na njoj sagradi objekat koji će dati pod zakup, odnosno zato što ne zna čuvati novac, pa se boji da će potrošiti gotovinu, odnosno zato da je proda ako ustreba, a ne želi, kupujući je, pobjeći od obaveze davanja zekata na gotovinu, u tom slučaju na tu nekretninu nije dužan davati zekat”, kaže šejh Ibn Usejmin. (Medžmuu fetava ve resail, 18/147)
Kad je o tome riječ, izuzima se onaj ko nekretninu kupi kako bi pobjegao od obaveze davanja zekata na gotovinu – mora na tu nekretninu davati zekat, tim prije jer se pomoću lukavštine šerijatska obaveza ne može staviti van snage. Imam el-Maverdi zapisao je: “U vezi s onim ko kupuje nekretnine da bi izbjegao obavezu davanja zekata na gotovinu, neki su islamski učenjaci rekli da taj mora dati zekat na vrijednost te nekretnine, i u pravu su. To je takvom čovjeku prikladna kazna zbog nečasne namjere, i on se tretira kao onaj koji bježi od obaveze davanja zekata.” (Tashihul-furu, 4/206)
Tu je i izjava šejha Ebu Bekra Zejda: “Hoće li obveznik davati zekat na trgovačku robu, u koju spada i nekretnina, zavisi od njegove namjere posjedovanja te nekretnine, a namjera se, opet, nalazi u čovjekovu srcu, i samo je Allah, dželle šanuhu, upućen u nju. Otuda je zabranjeno da onaj ko mora dati zekat na gotovinu promijeni namjeru i, kako bi izbjegao davanje zekata, kupi nekretninu. Taj je grešan, mora se pokajati i mora, usto, izdvojiti zekat postupajući prema svojoj pređašnjoj mjerodavnoj namjeri. Ako se pak ne pokaje i očituje svoje nečasne namjere, od njega će se zekat na tu nekretninu silom uzeti; to će mu biti prikladna kazna za iskvarenost. Naprimjer, čovjek posjeduje nekretninu kojom trguje i očekuje ostvarenje zarade, a pošto se približi vrijeme davanja zekata, odluči da tu nekretninu više ne prodaje, nego da je posjeduje za vlastite potrebe, bježeći na taj način od davanja zekata, obaveze koju mu je Svevišnji Allah stavio u dužnost. Takav se ima kazniti zbog nečasnih namjera, pa će se od njega zekat uzeti naknadno” (Fetava džamiatun fi zekatil-akkar, str. 29). A Allah, dželle šanuhu, opet, najbolje zna.

Odgovor preuzet sa stranice islamqa, pod nadzorom šejha Saliha Munedžida

https://islamqa.info

Hvala i zahvala pripadaju Svevišnjem Allahu! Na vaše pitanje možemo odgovoriti s nekoliko aspekata.
Prvo, postoji razlika između trgovačke robe i davanja nečeg pod zakup. Trgovačka je roba sve ono što čovjek prodaje, a ne spada u trgovačku robu ono što daje pod zakup, kao, naprimjer, stambeni objekti, auti, autobusi, avioni, brodovi za prijevoz putnika ili robe i tome slično; to čovjek ne prodaje nego se koristi zaradom od davanja pod zakup. Otprilike tako kaže se u djelu Tadžul-arus, 30/121.
Drugo, velika većina islamskih učenjaka na stanovištu je da se na ono što čovjek dā pod zakup ne daje zekat. Ipak, neki su potonji učenjaci kazali da se na to daje zekat. To njihovo mišljenje niko od prvih islamskih autoriteta nije zastupao. U vezi s tim njihovim iznimnim mišljenjem, imam eš-Ševkani zapisao je ovo: “Učenjaci prvih triju generacija ovog umeta nisu kazali da se zekat daje na ono što čovjek dā pod zakup, kao što to nisu kazali ni kasniji učenjaci, koji pripadahu različitim pravnim školama. To je mišljenje uvedeno u islam, za njega ne postoji nikakav dokaz ni u Kur’ani-kerimu, ni u sunnetu, ni u analogiji.” (es-Sejlul-džerrar, 2/27)
Ovdje ćemo navesti nekoliko dokaza koji ukazuju na to da se zekat ne daje na ono što se daje pod zakup, već da se daje za zaradu.
Resulullah, ﷺ, odredio je na koje se kategorije imetka daje zekat, a u te kategorije nije uvrstio ono što se daje pod zakup. Da se na to morao dati zekat, Allahov Poslanik, ﷺ, objasnio bi to, bez imalo sumnje.
Dosadašnji islamski učenjaci, koji su živjeli u različitim vremenima i u različitim područjima, nisu smatrali da se daje zekat na ono što se daje pod zakup. Šejh Abdullah el-Bessam veli: “Davanje zekata na ono što se daje pod zakup pitanje je koje se moglo razmatrati u prvo vrijeme islama, to jest za vrijeme Allahova Poslanika, ﷺ, i ashabā. No, u prvo vrijeme islama nije naređeno davanje zekata na ono što se iznajmljuje, pa je ostalo važeće načelno pravilo da se zekat na to ne daje. Ne smatram da se ovdje zapravo išta mijenja zato što se oko ovog pitanja vodi golema polemika i zato što postoje neistomišljenici fanatici. Šerijatski je propis u vezi s tim univerzalan, nepromjenljiv.” (Medželletu medžmeil-fikhil-islami, 2/126)
Imam Malik upitan je treba li čovjek koji kupi lađu i iznajmi je zarad prijevoza putnikā procjenjivati njenu vrijednost svake godine i davati zekat na tu vrijednost. On je odgovorio: “Ne mora davati zekat na to.” Muhammed b. Rušd govoraše: “Ako lađu kupi radi trgovanja njome, mora na njenu vrijednost davati zekat; ako je kupi radi iznajmljivanja, ne daje na nju zekat.” (el-Bejanu vet-tahsil, 2/402)
Imam eš-Šafi zapisao je: “Osim na stoku, usjeve, zlato i srebro, zekat se ne daje na bilo koju drugu imovinu, bez obzira na to bila ona čovjeku potrebna ili ne, iznajmljivao je ili ne, pa makar je i štedio, ako je ne koristi kao trgovačku robu.” (el-Umm, 2/50)
Ibn Muflih kaže: “Saglašavajući se sa stavom imamā Ebu Hanife, Malika i eš-Šafija, kažemo da se zekat ne daje na ono što se iznajmljuje, bez obzira na to radilo se o pokretnini ili nekretnini.” (el-Furu, 4/205)
Treće, prema jednoglasnom mišljenju svih islamskih učenjaka, musliman je obavezan davati zekat na zaradu od iznajmljivanja određene stvari, ako se, naravno, radi o kategoriji imetka na koju se daje zekat. No, razišli su se u tome hoće li zekat dati onda kad zaradu preuzme ili onda kad ona pregodini u njegovu vlasništvu. Ispravno je da će zekat na taj imetak, ako dostigne nisab, dati nakon što taj imetak pregodini, i to dva i po posto. Imam Malik zapisao je: “Jednoglasno smatramo da se zekat na zaradu od iznajmljenih sluga, stambenih objekata te od dobiti koju donosi rob da bi se oslobodio daje godinu dana nakon što obveznik preuzme taj novac.” (el-Muvetta, 1/247)
Imam eš-Šafi rekao je: “Ne daje se zekat na ono što čovjek kupi radi posjedovanja, a ne radi trgovanja time. Onaj ko daje pod zakup kuću ili javno kupatilo ili odjeću, bez obzira na broj odijevnih predmeta, ili sluge, bez obzira na njihov broj, taj ne daje zekat na to; zekat daje na zaradu, i to godinu dana nakon što je preuzme.” (el-Umm, 2/50)
Ibn Abdulberr veli: “Veliki broj islamskih učenjaka jednoglasan je u mišljenju da se zekat na zaradu od onog što se iznajmi daje godinu dana nakon njenog preuzimanja. U vezi s tim prenosi se izjava od Alije i Ibn Omera. Međutim, postoji i predanje od Ibn Abbasa i Muavije u kojem se govori suprotno tome, a na njega se nijedan pravnik nije pozvao niti ga je uzimao u obzir.” (el-Istizkar, 3/159)
Ibn Kudama zapaža: “Onaj ko iznajmi kuću i preuzme kiriju ne mora dati zekat na taj imetak sve dok on ne pregodini u njegovu vlasništvu. Ahmed govoraše da će zekat dati čim preuzme kiriju. Ispravno je ono što smo ustanovili, na temelju hadisa: ‘Zekat se ne mora dati sve dok imetak ne pregodini.’” (el-Mugni, 4/247)
Šejh Ibn Baz kazao je: “…a ako se nekretnina daje pod zakup, zekat se ne daje na nju kao na svojinu, već se daje na kiriju ako je dostigla nisab, i to nakon što taj imetak pregodini u čovjekovu vlasništvu.” (Medžmuu fetava, 14/167)
Šejh Ibn Usejmin zapaža: “Na nekretninu koja se daje pod zakup zekat se ne daje, već se daje na kiriju ako je dostigla nisab, i to nakon što taj imetak pregodini. Ako čovjek potroši taj imetak prije nego što pregodini kod njega, nije dužan dati zekat na njega. Valja znati da se zekat daje samo u slučaju ako imetak pregodini u čovjeka.” (Medžmuu fetava ve resail, 18/209)
Članovima Stalne komisije za fetve postavljeno je pitanje u vezi s davanjem zekata na stambenu jedinicu u kojoj čovjek živi i daje je pod zakup, na koje su odgovorili: “Zekat se mora dati na kiriju nakon što pregodini u čovjeka; ako taj imetak potroši, ne mora dati zekat na njega. Na stambenu se jedinicu kao svojinu ne daje zekat, utoliko prije jer se ne smatra trgovačkom robom nego objektom u kojem živi njen vlasnik i koju daje pod zakup.” (Fetavel-ledžnetid-daima, 9/343)
Kolegij islamskog prava izdao je sljedeću fetvu: “Ne postoji jasan šerijatski tekst koji obavezuje na davanja zekata na nekretnine i zemljište pod zakupom. Također ne postoji dokaz da se zekat na iznajmljene nekretne i zemlju na kojoj se ne sije mora dati odmah nakon preuzimanja kirije. Stoga Kolegij islamskog prava donosi pravno rješenje da se zekat na nekretnine i zemlju pod zakupom ne daje, kao što donosi pravno rješenje da se zekat na kiriju, to jest dva i po posto daje tek nakon što taj imetak pregodini u čovjeka od dana kad ga preuzme, i to ako se ispune ostali uvjeti obaveznosti davanja zekata i ako nestanu sve zapreke u vezi s tim.” (Kararatu ve tevsijatu medžmeil-fikhil-islami, str. 2)
Četvrto, kad se potpiše ugovor o zakupu, počinje se računati godina dana koja treba proteći da bi se morao dati zekat; ne uzima se u obzir dan u kojem se preuzme nadoknada za zakup. O tome smo govorili u fetvi pod brojem 204754. A Allah, dželle šanuhu, najbolje zna.

Odgovor preuzet sa stranice islamqa, pod nadzorom šejha Saliha Munedžida

https://islamqa.info

Istiniti snovi su dio poslanstva, kako nas je obavijestio Poslanik, ﷺ. A u jednom drugom hadisu Vjerovjesnik, ﷺ, kaže: “Poslije mene od poslanstva nije ostalo ništa osim istiniti snovi.” (Buharija, Muslim i Malik, 4/478/1847, i ovo njegova verzija.) Tumačenje snova jedna je od najkompliciranijih nauka u šerijatu, stoga je malo onih koji se bave ovom naukom. Imam Ibn Kutejbe veli: “Nema nauke kojoj se ljudi posvećuju i teže a da je zamršenija i kompliciranija od tumačenja snova, jer se istiniti snovi smatraju vidom objave i dijelom poslanstava.” (Vidjeti: Tabirur-ru’ja, str. 72.)
Islamski učenjaci nauku o tumačenju snova smatraju morem bez dna, stoga se mala manjina njih bavila ovom naukom. Prenosi se da je Omer b. Hattab zapisao u svojoj knjizi: “Naučite propise svoje vjere, poučite se tumačenju snova i izučavajte arapski jezik.” (Abdurrezzak, 4/323-324/7948, i Bejheki, u djelu Šuabul-iman, 2/428/2297.) I trenutno ne znam ko na našim prostorima dobro tumači snove, a Allah, dželle šanuhu, najbolje zna.
Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović