Uvažena i cijenjena sestro, na samom početku ovog odgovora Allaha molim da vas učvrsti na putu istine, da vas obilato nagradi za vašu odluku da se vratite svome Gospodaru i da počnete sa nošenjem islamske nošnje.
Što se tiče vašeg pitanja, da li imate pravo da za muža tražite momka koji je u vjeri, ono je malo i čudno, ali nije vam zamjeriti, vjerovatno je ono nastalo kao posljedica učinjenog grijeha. Kakvog drugog momka bi sada nakon pokajanja i tevbe trebali da tražite, osim onoga koji je u vjeri . Da li bi bilo razumno, a da ne govorim koliko je to daleko od postulata vjere, da vam se u obavezu stavi da tražite momka koji nije u vjeri?!
Učenjaci u pogledu ženidbe bludnicom (koja se još nije pokajala) imaju oprečne stavove, ali mi nije poznato da postoji razilaženje u pogledu dopuštenosti ženidbe one koja je nekada počinila blud i istinski se pokajala od toga.
Kada Uzvišeni Allah govori o bludnicama i bludničarima, u osnovi zabranjuje vjerniku da oženi bludnicu ili vjernici da se uda za bludnika, ali sve to prije pokajanja, a nakon toga izuzima skupinu pokajnika.
Kazao je Uzvišeni Allah: ‘’Bludnik ne treba da se ženi osim bludnicom ili mnogoboškinjom, a bludnica ne treba da bude poželjna osim bludniku ili mnogobošcu, to je zabranjeno vjernicima. One koji okrive poštene žene, a ne dokažu to s četiri svjedoka, sa osamdeset udara biča izbičujte i nikada više svjedočenje njihovo ne primajte; to su nečasni ljudi, osim onih koji se poslije toga pokaju i poprave, jer i Allah prašta i samilostan je!” (En-Nur, 3-5)
U drugom ajetu Uzvišeni Allah jasno je izuzeo pokajnike od bluda, i objasnio da se pokajanjem od bluda brišu prethodno počinjeni grijesi.
Kazao je Uzvišeni Allah: ”I oni koji se mimo Allaha drugom bogu ne klanjaju, i koji, one koje je Allah zabranio, ne ubijaju, osim kada pravda zahtijeva, i koji ne bludniče – a ko to radi, iskusit će kaznu, patnja će mu na onom svijetu udvostručena biti i vječno će u njoj ponižen ostati; osim onih koji se pokaju i dobra djela čine, Allah će njihova rđava djela u dobra promijeniti, a Allah prašta i samilostan je; a onaj ko se bude pokajao i dobra djela činio, on se, uistinu, Allahu iskreno vratio.” (El-Furkan, 68-71)
Poznati tumač Kur’ana savremenog doba Muhammed el-Emin eš-Šinkiti u svome tefsiru, poznatom pod imenom ”Edvaul-bejan”, nakon komentara prethodno spomenutih ajeta iz sure En-Nur, rekao je: ”Treće pitanje: Smatram da je prioritetnije mišljenje da je validan brak bludnika i bludnice koji se  iskreno pokaju i odluče da se više neće vratiti grijehu. Njima je dopušteno da stupe u bračne vode, kao što je drugima dopušteno da sa njima stupaju u brak, a sve to nakon pokajanja. Zato što je pokajnik od grijeha kao onaj koji i nije počinio grijeh, a to nam potvrđuju riječi Uzvišenog Allaha: ”I oni koji se mimo Allaha drugom bogu ne klanjaju, i koji, one koje je Allah zabranio, ne ubijaju, osim kada pravda zahtijeva, i koji ne bludniče – a ko to radi, iskusit će kaznu, patnja će mu na onom svijetu udvostručena biti i vječno će u njoj ponižen ostati; ali onima koji se pokaju i dobra djela čine, Allah će njihova rđava djela u dobra promijeniti, a Allah prašta i samilostan je.” (El-Furkan, 68-70)
Uzvišeni Allah u ovim ajetima jasno kazuje da će grijehe onih koji učine blud – i ostalih koji su spomenuti sa njima – te se pokaju, uzvjeruju i počnu činiti dobra djela – pretvoriti u dobra djela, kao što potvrđuje da pokajanje od bluda briše tragove bluda.”  (Edvaul-bejan, 5/427)
A Allah najbolje zna.
Odgovorio: Elvedin Pezić, prof.

Hvala pripada Allahu.
Prvo:
Nema razilaženja među učenjacima da je okretanje prema kibli jedan od uslova ispravnosti namaza, i ne ispunjavanje ovoga – onda kada je to osoba u mogućnosti – čini namaz neisptavnim. Ali ima nekih slučajeva kada se obaveza okretanja prema kibli otklanja. Neki od njih su spomenuti u odgovoru na pitanje pod brojem 65853.
Ako se musliman namazi u mjestu gdje ne može odrediti smjer kible, onda će klanjati u smjeru za koji misli da je najvjerovatnije smjer kible, i ne mora nakon toga ponoviti namaz. Štoviše, njegov namaz je ispravan i ne mora uraditi ništa više.
Na ovo ukazuje hadis Džabira, alejhi selam, koji kaže da ga je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poslao na put, pa je se smrklo. Kaže: „Pokušali smo odrediti smjer kible i razišli smo se po pitanju toga, tako da je svaki čovjek klanjao za sebe, i svaki od nas je obilježio smjer prema kojem je klanjao da bi provjerio kasnije. Sljedeće jutro smo ustavi i vidjeli smo da smo klanjali u smjeru mimo smjera kible. Rekli smo to Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i nije nam naredio da ponovimo namaz i rekao je: ‘Vaš namaz je ispravan.’“ Zabilježili su ga Darekutni i Bejheki. Šejh Albani ga je ocijenio dobrim zbog mnoštva puteva u Irva’ el-Galil, 291.
Šejh Bin Baz je upitan o osobi koja klanja u smjeru mimo smjera kible nakon što pokuša da ga utvrdi.
Odgovorio je:
„Ako je musliman na putu ili ako je u zemlji gdje mu je teško pronaći nekoga ko mu može pokazati smjer kible, onda je njegov namaz ispravan, ako dadne sve od sebe da odredi smjer kible, pa onda shvati da je klanjao u pogrešnom smjeru.
Ali ako je u muslimanskoj zemlji, onda je njegov neispravan, jer je u mogućnosti da pita nekoga da mu pokaže smjer kible, ili je mogao odrediti smjer kible gledajući u džamije.“
Medžmu'u-l-Fetava, 10/420.
Drugo:
Ima mnogo načina da se odredi smjer kible. Ako musliman putuje i zna da će biti u mjestu gdje neće biti u stanju da odredi gdje je smjer kible i da nema muslimana koje može pitati, onda se treba pobrinuti da nauči neki od načina pomoću kojih se može odrediti smjer kible.
Danas je ovo veoma lahko, pomoću kompasa ili vrsta satova koji sadrže program koji pokazuje smjer kible, ili preko Sunca i Mjeseca.
Tako da musliman treba da nauči ono sa čime će njegov namaz biti ispravan.
A Allah zna najbolje.
 
Odgovorio: Šejh Muhammed ibn Salih el-Munedždžid
Izvor: http://islamqa.info/en/148900
Preveo Redžo Muratović – http://islam-pitanja-i-odgovori.blogspot.com

Hvala pripada Allahu, neka je salavat i selam na Muhammeda Allahovog poslanika.
Ibadet (obožavanje) na arapskom znači pokoravanje i poniznost. Arapi koriste izraz tarik mu'abbed da opišu utaban i ugodan put zbog mnogih koji su prošli njime.
U islamskoj terminologiji riječ ibadet se koristi u dva oblika:

Djela ljudi, kao što je namaz ili davanje zekata, koji se opisuju kao ibadet. Učenjaci ga opisuju ovako:
To znači pokoravanje Allahu čineći ono što je naredio i ostavljajući ono što je zabranio, uz ljubav, strah i nadu prema Allahu.
Stvar koja je naređena ljudima makar je niko ni ne radio, kao što je namaz sa svojim detaljima, zekat i slično. Učenjaci to opisuju kao:
To je zajednički naziv za sve ono što Allah voli i sa čime je zadovoljan, od riječi, djela, vanjskih i unutrašnjim.

Ove naređene stvari se nazivaju ibadetom, jer ih ljudi čine iz ljubavi i poniznost prema svome Gospodaru. U obožavanju Allaha, prema Njemu mora biti usmjerena potpuna ljubav i potpuna pokornost.
Naš Gospodar nam je rekao da je krajnja svrha iza stvaranja džina i ljudi jeste da samo Njega obožavaju bez da mu pripisuju sudruga. Allah kaže:
„Džine i ljude sam stvorio samo zato da Mi se klanjaju.“ (Prijevod značenja Ez-Zārijāt, 56)
Kako da ostvarimo ovu svrhu i dostignemo ovaj cilj?
Mnogi ljudi misle da ibadet se odnosi na neke određene radnje koje je Allah propisao da se trebaju činiti u određenim vremenima – kao što je namaz, post i hadždž – i da nema ništa mimo toga. Ali nije onako kako ovi ljudi misle.
Koliko vremena treba da se urade sve ove stvari koje su propisane u toku dana i noći? Zaista, koliko za to treba vremena u ljudskom životu? Šta je onda sa ostatkom života? Šta je sa ostatkom njegove snage? Šta je sa ostatkom njegovog vremena? Kako ga treba potrošiti i gdje ono treba da ide? Da li treba da to potroši na obožavanje ili na nešto drugo? Ako će ga potrošiti na nešto mimo obožavanja, kako onda da ispuni svrhu sa kojom su ljudi stvoreni, a koju je navedeni ajet ograničio samo na obožavanje Allaha? Kako da ostvari riječi Allaha:
„Reci: “Klanjanje moje, i obredi moji, i život moj, i smrt moja doista su posvećeni Allahu, Gospodaru svjetova.“ (Prijevod značenja El-En'ām, 162)
‘Ubudijjet je općenita stvar koja obuhvata čitav život muslimana. Kada se trudi na zemlji tražeći opskrbu, on time obožava Allaha, jer mu je Allah to naredio, kao što Allah kaže:
„…pa hodajte predjelima njezinim i hranite se onim što On daje.“ (Prijevod značenja El-Mulk, 15)
Kada spava, on spava da bi sakupio snage da obožava Allaha, kao što je Muaz ibn Džebel, radijallahu anh, rekao: „Ja očekujem nagradu za svoj san kao što očekujem nagradu za svoj noćni namaz.“ Predaju je zabilježio Buharija (4342). Doista musliman nije miran sve dok njegovo zadovoljstvo u jelu, piću i odnosu sa suprugom nije ubrojano u dobra djela, kao što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Doista jednom od vas se piše sadaka kada ima odnos sa svojom suprugom.“ Rekli su: „O Allahov Poslaniče, kada jedan od nas ispuni svoje prohtjeve za to ima nagradu?“ Rekao je: „Šta mislite kada bi to uradio na zabranjen način, zar ne bi za to imao grijeh? Isto tako kada to uradi na dozvoljen način, za to ima nagradu.“ Predaju je zabilježio Muslim (1006).
Način na koji će osoba postići ovaj veliki stepen jeste da uvije bude svjesna svoga Gospodara bilo šta radio u bilo kojem aspektu života, i da se pita da li je u tome trenutku, sa time što radi njegov Gospodar zadovoljan sa njime ili ne. Ako je u stanju gdje je Allah zadovoljan sa njime, onda neka se zahvali Allahu i radi još više dobra. U suprotnom neka se pokaje Allahu i traži oprosta, kao što Allah opisuje Svoje bogobojazne robove kada kaže:
„…i za one koji se, kada grijeh počine ili kad se prema sebi ogriješe, Allaha sjete i oprost za grijehe svoje zamole – a ko će oprostiti grijehe ako ne Allah? – i koji svjesno u grijehu ne ustraju.Njih čeka nagrada – oprost od Gospodara njihova i džennetske bašče kroz koje rijeke teku, u kojima će vječno ostati, a divne li nagrade za one koji budu tako postupili!“ (Prijevod značenja Ālu ‘Imrān, 135-136)
Ovako su naši ispravni prethodnici, Selef i oni iza njih razumjeli ibadet. Nisu ih ograničili samo na obrede i vremena kada obavljaju te obrede, a ostatak života učinili da je „van ibadeta“. Štoviše, svaki od njih je osjećao da je čitav njegov život bio ibadet, a da su obredi bili vrijeme kada se može skoncentrisati i obnoviti svoju duhovnu energiju da može raditi sve ostale ibadete koji se traže od njega. Tako da su puno pažnje pridavali tome, baš kao što putnik pridaje puno pažnje stvarima koje će ponijeti na put koje će mu pomoći na putu.
Oni su bili kako ih je njihov Gospodar opisao:
„…za one koji i stojeći i sjedeći i ležeći Allaha spominju.“ (Prijevod značenja Ālu ‘Imrān, 191)
U svim stanjima su spominjali Allaha svojim jezicima i srcima. Misao o Allahovoj veličini i strah od Allaha je stalno bila prisutna u njihovim srcima u svemu što bi radili ili govorili. Ako bi neko od njih uradio grešku ili pokleknuo, popravio bi se kao što je opisano u ajetima koji su spomenuti iznad iz sure Ālu ‘Imrān.
Trebaš imati na umu, također, da je čovjek rob po prirodi; robovanje je usađeno u njega. Pa tako, ili će obožavati samo Allaha, bez da mu pripisuje sudruga, ili će robovati nečemu mimo Allaha, uz Njega ili mimo Njega – a oboje je isto. Ovakva vrsta obožavanja, Allah ju je nazvao obožavanje šejtana, jer je to odaziv na poziv šejtana. A Allah kaže:
„O sinovi Ademovi, zar vam nisam naredio: ‘Ne klanjajte se šejtanu, on vam je neprijatelj otvoreni.“ (Prijevod značenja Jā Sīn, 60)
Nije moguće da čovjek zajedno obožava i Allaha i šejtana:
„Da li je na ispravnijem putu onaj koji se idući spotiče ili onaj koji Pravim putem uspravno ide?“(Prijevod značenja El-Mulk, 22)
„Reci: ‘Zar su jednaki slijepac i onaj koji vidi, ili, zar su isto tmine i svjetlo?'“ (Prijevod značenja Er-Ra'd, 16)
Šejtan postepeno pokušava da zavede ljude od obožavanja Allaha. Ponekad uspije da to uradi povremeno, kao što je slučaj grijeha, kao što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Nijedan bludnik nije vjernik u trenutku dok čini blud, niti je lopov vjernik u trenutku kada krade…“ Zabilježili su ga Buharija (2475) i Muslim (57). A ponekad uspije u tome u potpunosti i prekine vezu između čovjeka i njegovog Gospodara, pa tada uradi širk, kufr ili otpadništvo – Allahu se utičemo od toga.
Ovo obožavanje šejtana ponekad ima oblik obožavanja strasti i prohtjeva – čini sve što misli da je dobro i ostavlja sve što misli da je loše – jeste da se čovjek pokorava svojim strastima i prohtjevima, koje ga pozivaju, pa je to kao da ih obožava, isto kako čovjek obožava svoga boga. Ponekad to ima oblik obožavanja novca, kao što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Propao je rob dinara i dirhema i rob lijepe odjeće; ako mu se dadne zadovoljan je, a ako mu se ne dadne ljut je. Propao i ponižen bio, a ako ga ubode trn ne našao nikoga da ga ukloni…“ Zabilježio ga je Buharija (2887).
Ovo se odnosi na svakoga čije je srce vezano za nešto mimo Allaha od njegovih strasti i prohtjeva. Ako dobije što želi sretan je, a ako ne dobije onda je ljut. Pa je on rob onome što želi, jer se ropstvo u osnovi odnosi na ropstvo srca. Što je više pokoran ovim strastima, to je manja njegova pokornost njegovom Gospodaru, pa ako ova pokornost strastima i prohtjevima je toliko velika da više ne praktikuje ništa od vjere, onda će postati mušrik ili kafir. Ako ga ove strasti i prohtjevi sprječavaju da čini neke obavezne stvari ili ako ga navode da uradi nešto što je zabranjeno, od onoga što osobu ne izvodi iz islama, i čine mu to lijepim, onda to ima utjecaj na njegovu pokornost njegovom Gospodaru i njegovu vjeru, do te mjere da ga to može spriječiti da izvršava svoje vjerske obaveze.
Molimo Allaha da nam podari blagodat potpune pokornosti Njemu, i da nas učini od Njegovih iskrenih robova i evlija, jer je On Onaj koji sve čuje, Onaj koji je blizu i Onaj koji se odaziva molbama. A Allah zna najbolje.
Pogledati: Mefahim jenbegi en tusih, šejh Muhammed Kutb, 20-23, 174-182; El-‘Ubudijjeh, šejhu-l-Islam Ibn Tejmijje.
 
Odgovorio: Šejh Muhammed ibn Salih el-Munedždžid
Izvor: http://islamqa.info/en/49016
 

Preveo Redžo Muratović – http://islam-pitanja-i-odgovori.blogspot.com

Hvala pripada Allahu.
Prvo:
Maturidije su kelamistička (filozofska) grupa zasnovana na novotarijama; dobili su ime po Ebu Mensuru el-Maturidiju. Na početku njihov glavni cilje je bio korištenje racionalnih i filozofskih dokaza u pobijanju njihovih neistomišljenika, Mu'tezila, Džehmija i drugih, da bi dokazali osnove islama i islamskog vjerovanja.
Maturidije su prošle kroz nekoliko faza. Nisu bili poznati po ovome imenu osim nakon smrti njihovog osnivača, isto kao što Eš'arije nisu bile poznate i nisu se širile osim nakon smrti Ebu-l-Hasana el-Eš'arija. Možemo sažeti njihove faze razvijanja u sljedeće:
Porijeklo:
Glavna svrha u ovoj fazi jeste žestoka rasprava sa Mu'atezilama. Značajna ličnost u ovom periodu je bio Ebu Mensur el-Maturidi, čije je puno ime bilo Muhammed ibn Muhammed ibn Mahmud el-Maturidi el-Semerkandi; nazvan je po Maturidu, a to je mjesto blizu Semerkanda u Transoksaniji, gdje je rođen.
Smatra se jedan od začetnika mezheba racionalista; nije stekao posebno veliko znanje o islamskim tekstovima niti iz nauke hadisa, a što je slučaj sa većinom učenjaka na polju kelama i usula.
Na Ebu Mensura el-Maturidija je uticala Džehmijska akida na mnogo načina, a najznačajnije je bilo tumačenje tekstova Kur'ana i sunneta koji govore o uzvišenim (Allahovim) svojstvima koji su svrstani kao sifatu haberijjeh (svojstva koja su zasnovana na tekstu i ne mogu se dokazati racionalnim razumom, kao što je Lice, ruka i tako dalje) na način koji se ne podudara sa vanjskim značenjem. Također je zapao pod uticaj novotarija i ideja Murdžija.
Također na njega je uticao Ibn Kullab (umro 240 h.g.) sa svojom novotarijom koncepta uzvišenog „unutrašnjeg govora“ (el-kelamu-n-nefsi).
Razvoj:
Ovo je period u kojem učenici El-Maturidija i oni na koje je on uticao razvijaju njegove ideje još dalje, ii razvijaju zasebnu kelamističku (filozofsku) sektu. Sekta je se prvo pojavila u Semerkandu, i radila je da raširi i odbrani ideje njihovog vođe i šejha, također su pisali i knjige. Slijedili su mezheb imama Ebu Hanife u fikhu. Tako da je Maturidijska akida se raširila u Semerkandu kao nigdje drugo.
Od poznatih ličnosti ovog perioda su: Ebu-l-Kasim Ishak ibn Muhammed ibn Isma'il el-Hakim es-Semerkandi i Ebu Muhammed Abdulkerim ibn Musa ibn ‘Isa el-Bezdevi.
Usaglašavanje Maturidijske akide:
Glavna odlika ovog perioda uveliko rašireno pisanje knjiga i skupljanje dokaza na kojim su se zasnivala vjerovanja Maturidija. Tako da je to bio najvažniji period u vidu usaglašavanja ovog mezheba.
Od najvažnijih ličnosti ovog perioda su: Abdulme'in en-Nesefi i Nedžmudin ‘Umer en-Nesefi.
Širenje:
Ovo se smatra jednom od najbitnijih faza, gdje Maturidije dolaze do vrhunca njihovog širenja i rasprostranjenosti. To je bilo zbog podrške Osmanlijskih sultana. Uticaj Maturidija se raširio dokle god je dostizala vlast Osmanlijske države. Tako da su se proširili i na istog i na zapad u arapskim zemljama, u Indiju, i u zemlju Turka, Perzijanaca i Bizantijaca.
Bilo je mnogo velikih učenjaka među njima, kao Kemal ibn Humam.
Maturidije su se širile i broj sljedbenika se povećao u Indiji i susjednim istočnim zemljama, kao što je Kina, Bangladeš, Pakistan i Afganistan. Također su se proširili u Turskoj, na području Bizantije, Perzije i Transoksaniji; još uvijek imaju jak uticaj u ovim zemljama.
Drugo:
Razlike između Maturidija i Ehlu-s-Sunneta:
Maturidije su podijelile temelje islama:
„Racionalna spoznaja Boga“ (El-Uluhijjeh el-‘Aklijjeh) – ovo se odnosi na ono što može biti dokazano razumom, a tekstovi Kur'ana i sunneta su drugorazredni tome; u to spada Tevhid (Allahova jednoća) i Njegova uzvišena svojstva.
„Razna vjerska pitanja potvrđena tekstovima“ (sem'ijjeh šer'ijjeh) – ovo se odnosi na pitanja koja, na osnovu razuma, sa sigurnošću možemo reći da su moguća, ali nema racionalnog dokaza da se to dokaže ili suprotno (da se negira); to uključuje Poslanstvo, kaznu u kaburu, i stvari koje se vežu za Ahiret. Međutim bitno je spomenuti da su neki od njih svrstali Poslanstvo u prethodnu kategoriju „Racionalna spoznaja Boga“.
Jasno je da je ovo iznad suprotno putu Ehlu-s-Sunneta ve-l-Džem'ata, kojima su Kur'an, sunnet i konsenzus ashaba izvori znanja, i to se odnosi na sva vjerska pitanja. (Tj. ne dijele ih u dvije grupe kao što su to uradile Maturidije)
Štoviše, razišli su se sa Ehlu-s-Sunnetomu novotariji podjele temelja islama (usulu-d-din) na one koje su zasnovani na racionalnim dokazima i one koji su zasnovani na tekstovima. Ovo je zasnovano na pogrešnoj ideji, a to je da pitanja vjere i ubjeđenja se mogu podijeliti temelje koji se mogu dokazati razumom a ne bi se mogli dokazati samo tekstom; nego, dokaz iz tekstova Kur'ana i sunneta u ovim pitanjima se može smatrati dodantnim dokazom koji nadopunjava ono na što ukazuju racionalni dokazi po pitanju temelja vjere.
Maturidije kao i druge kelamističke sekte kao što su Mu'atezile i Eš'arije, govorili su o obavezi spoznaje Allaha, subhanehu ve te'ala, razumski prije nego se počnu izučavati tekstovi Kur'ana i sunneta; smatrali su to kao prvu obavezu svakog mukellefa (onaj ko je dužan postupati po šerijatu), i kažu da nema niko isprike ako to ne uradi. Štoviše smatraju da će osoba biti kažnjena ako to ne uradi, čak i ako je to prije nego je i poslan Poslanik ili Vjerovjesnik. Tako da su se u tome složili sa Mu'atezilama. Ovaj stav je očito pogrešan, i suprostavlja se onome što je potvrđeno u Kur'anu i sunnetu, koji ukazuju da nagrada i kazna tek slijedi nakon slanja objave, kao što Allah, subhanehu ve te'ala, kaže: „A Mi nijedan narod nismo kaznili dok poslanika nismo poslali!“ (Prijevod značenja El-Isrā’, 15)
Štoviše, ispravan stav je da je prva i prvoshodna dužnost svakog čovjeka da potvrdi Allahovu Jednoću (Tevhid), subhanehu ve te'ala, i da uđe u Njegovu vjeru, ne da samo zna da je On Stvoritelj, jer to je nešto što je Allah usadio u srca svih stvorenja.
Prema Maturidijama, koncept Tevhida znači potvrda da Allah, subhanehu ve te'ala, je jedan u Svome postojanju i da je nerazdvojiv; jedan u Svojim svojstvima, i nema ništa kao On; i Jedan u Njegovim djelima i da niko nema udjela sa Njim u stvaranju. Tako da su dali sve od sebe da dokažu ovo shvaćanje Tevhida, koja je zasnovana na ideji da Bog, po njihovom shvaćanju, je onaj ko je u stanju da stvara, koristeći racionalne i filozofske dokaze i analogije koje su izmislili Mu'atezile i Džehmije. Ovi dokazi koje je pobio selef i imami i njihovi sljedbenici, a i vodeći učenjaci kelama i filozofije, koji su istakli da su dokazi koji su u Kur'anu ispravniji.
Maturidije su potvrdile samo osam osobina Allahu, subhanehu ve te'ala, iako su se razišli po pitanju detalja kod nekih. Te osobine su: život, snaga, znanje, volja, sluh, vid, govor i to da je Stvoritelj.
Druga svojstva iz Kur'ana i sunneta, tzv. sifatu-l-haberijje (svojstva koja se mogu saznati samo preko objave i ne mogu se dokučiti razumom kao što su: Lice, šake itd., bilo da se rade o Njegovom biću ili djelima), prema njihovom mišljenju ne mogu se dokazati racionalnim dokazima, tako da ih oni sve negiraju, i pogrešno tumače Kur'an i sunnet gdje se spominju ta svojstva.
Ehlu-s-sunne ve-l-džema'ah, suprotno tome, vjeruju u lijepa imena i savršena svojstva i smatraju ih tevkifi (tj. da se mogu spoznati na osnovu Kur'ana i sunneta). Vjeruju u njih tako što potvrđuju ono što se spominje u Kur'anu i sunnetu, bez da ih poistovjećuju sa stvorenjima. Tvrde da Allah nema nikakvih nedostataka niti je na bilo kakav način sličan Svojim stvorenjima, bez da negiraju ili pogrešno tumače ijedno od Njegovih imena ili svojstava, i vraćaju znanje o suštini tih svojstava Njemu, pripisujući Mu ta svojstva onako kako Mu dolikuje. Uzvišeni Allah je rekao:
„Niko nije kao On! On sve čuje i sve vidi.“ (Prijevod značenja Eš-Šūrā, 11)
Maturidije smatraju da istinski Allahov govor je to „unutrašnji govor“ koji je uvijek prisutan kod Njega, koji se ne čuje, i da sve ono što se čuje ništa da vanjska manifestacija Njegovog vječnog unutrašnjeg govora i to ih je dovelo do zaključka da se svi mushafi koji su prisutni kod ljudi trebaju smatrati stvorenim. Tako su završili prihvatajući stav Mu'atezila, koje se suprostavlja jednoglasnom mišljenju svih učenjaka; ima doista mnogo predaja od učenjaka da je ovaj stav pogrešan, ustvari, da onaj ko tvrdi da je Kur'an stvoren postaje kafir (nevjernik).
Maturidije kažu po pitanju definicije da je to samo vjerovanje u srcu. Neki od njih kaži i da je to potvrda jezikom, ali ne vjeruju da se povećava ili smanjuje. Isto tako rekli su da je zabranjeno da čovjek kaže: „Inšallah (Ako Allah htjedne)“ po pitanju da li je čovjek vjernik, i da su islam i iman sinonimi, bez ikakve razlike među njima. Pa su tako na istome kao i Murdžije po tome pitanju, i razišli su se sa ehlu-s-sunnetom ve-l-džema'atom, jer iman, prema objavi, ubjeđenje u srcu, riječi i djela; povećava se sa dobrim djelima i smanjuje sa grijesima.
Potvrđuju viđenje Allaha, subhanehu ve te'ala, na ahiretu, ali negiraju bilo kakav smjer ili bilo kakav direktni susret. Ovaj stav je sam u sebi oprečan, jer prvo potvrđuju nešto i onda to zanegiraju u stvarnosti.
Za više informacija po ovome pitaju pogledajte:

El-Mevsu'a el-Mujessera fi-l-Edjan ve-l-Mezahib ve-l-Ahzab el-Mujessira, 1/95-106.
 El-Maturidijje, magistarski rad, Ahmed ibn ‘Avvadullah el-Luhajbi el-Harbi
El.naturidijje ve mevkifuhum min Tevhid el-Esma’ ve-s-Sifat, magistarski rad, Šems el-Afgani es-Selefi
 El-Istikame, šejhu-l-islam Ibn Tejmijje
Medžmu'u-l-Fetava ve-r-Resa'il el-‘Usejmin, 3/307-308.

Treće:
Ne može se reći za sljedbenike Maturidijske akide da će zasigurno ići u Džennet ili Džehennem; nego oni su kao i ostali obični muslimani; iako imaju neka novotarska ubjeđenja, njihova novotarija nije kufr. Tako da su oni, općenito, kao i ostali muslimani:
„To neće biti ni po vašim željama ni po željama sljedbenika Knjige; onaj ko radi zlo biće kažnjen za to i neće naći, osim Allaha, ni zaštitnika ni pomagača;
a onaj ko čini dobro, bio muškarac ili žena, a vjernik je – ući će u Džennet i neće mu se učiniti ni koliko trun jedan nepravda.“ (Prijevod značenja En-Nisā’, 123-124)
Što se tiče njihove novotarija, ona se razliku kod svakog pojedinca, neki su zasnovali svoje stavove na pogrešnom tumačenju ili na zaključku do kojeg su došli nakon ulaganja mnogo truda, tako da imaju opravdanje; ostali su pogriješili u svome pristupu tako da se mogu kriviti, tako da su oni u konačnici podložni Allahovoj volji – ako On hoće kaznit će ih, a ako hoće oprostit će im.
Šejhu-l-Islam Ibn Tejmijje, rahimehullahu te'ala, je rekao nakon što je govorio o grupi najvećih Eš'arijskih učenjaka:
„Štoviše, nema ni jednog od ovih učenjaka a da nije uložio zavidan trud u službi islamu, radeći dobra djela, odgovarajući na stavove mnogih novotara i otpadnika, i podržavajući mnoge stavove koji su na sunnetu i od vjere, kao što je jasno svakome ko je svjestan njihove situacije i ko govori o njima na osnovu znanja, istine, pravde i nepristrastnosti.
Jer su se oni zbunili kada su prihvatili ovaj princip koji su u osnovi preuzeli od Mu'atezila, iako su oni plemeniti i mudri ljudi, nisu imali izbora osim da ustraju na njemu i prihvate ono što to podrazumijeva. Zbog toga su razvili mišljenja koja su učeni muslimani, koji se drže vjere morali osporiti. Zbog toga, ljudi su se podijelili u dvije skupine po pitanju njiih:
Neki su ih ljudi poštovali, zbog njihovih dobrih osobina i vrlina; drugi su ih korili na osnovu mišljenja koja su razvili zasnovana na novotariji i zabludi.
Ali najbolji pristup u svemu je srednji (Tj. biti pravedan u priznavanju i dobra i zla).
Greške u koje su upali ne svode se samo na njih; drugi ljudi od znanja i pridržavanja vjere su također upali u slične greške. Uzvišeni Allah, prima dobra djela od svih Njegovih robova vjernika, i prelazi preko njihovih loših djela:
‘Gospodaru naš, oprosti nama i braći našoj koja su nas u vjeri pretekla i ne dopusti da u srcima našim bude imalo zlobe prema vjernicima; Gospodaru naš, ti si, zaista, dobar i milostiv!’(Prijevod značenja El-Hašr, 10)
Nema sumnje da ako osoba dadne sve od sebe trudeći se da spozna istinu i da nauči svoju vjeru zasnovanu na sunnetu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa napravi neke greške pri tome, Allah će mu oprostiti njegove greške, kao ispunjenje dove koju je Allah primio od Svoga Poslanika i vjernika, kada su rekli: ‘Gospodaru naš, ne kazni nas ako zaboravimo ili što nehotice učinimo!’ (Prijevod značenja El-Bekare, 10)
Ako neko slijedi svoje strasti i prohtjeve, i onda počne osuđivati na osnovu toga osobe koji su se razišli sa njime jer su neke stvari pogrešno shvatili, misleći da je on upravu nakon što su se potrudili oko toga, i da njihova greška može sadržavati novotariju koja se suprotna sunnetu, onda treba da isto postupi, više-manje, sa onima koje poštuje i slijedi. Vrlo je rijetko da neki učenjak od kasnijih učenjaka čist od takvih grešaka, jer je pristuna velika smutnja i nesigurnost, i jer su ljudi udaljeni od izvora poslaničkog svjetla preko kojeg osoba dolazi do ispravne upute i odstranjuje zbunjenost i sumnju iz svoga srca.“ Der’ Te'arudi-l-‘Akli ve-n-Nakli, 2/102-103.
A Allah najbolje zna.
Odgovorio: Šejh Muhammed ibn Salih el-Munedždžid
Izvor: http://islamqa.info/en/205836
Preveo Redžo Muratović – http://islam-pitanja-i-odgovori.blogspot.com

Hvala pripada Allahu.
Prvo:
Ono što dođe na veš od nečistoće i mirisa zbog znojenja je obično u maloj količini, i može se zanemariti, kao što je mišljenje Hanefija i mnogih drugih učenjaka.
El-Kaesani, rahimehullahu te'ala, je rekao: „Zato jer se mala količina nečistoće ne može u potpunosti izbjeći. Muhe mogu sletjeti na nešto što je nečisto, a onda sletjeti na odjeću klanjača, a sigurno je da ima nešto nečistoće na njihovim krilima i nogama. Kada to ne bi zanemarili onda bi time otežali ljudima.“ Bedai'u-s-Senai’, 1/79.
Šejhu-l-Islam Ibn Tejmijje, rahimehullahu te'ala, je rekao: „Mala količina nečistoće može se zanemariti, čak kao što je i izmet od miša ili takvo što u hrani i tako dalje. Ovo je jedan rijavet od Ahmeda. Ako je sigurno da je blato na ulici nečisto, mala količina se može zanemariti jer je nemoguće ga upotpunosti izbjeći.“ Eš-Šerhu-l-Mumti’, 1/447.
Drugo:
Nešto što još olakšava po pitanju koje si spomenuo jeste da islam dozvoljava čovjeku da se očisti poslije nužde kamenjem. Poznato je da kamenje ne može očistiti upotpunosti; nego, bez sumnje da će tu ostati mali tragovi nečistoće, ali to je nešto što se može zanemariti.
Ibn Kudame, rahimehullahu te'ala, je rekao: „Tragovi nečistoće od velike i male nužde mogu se zanemariti jer dolaze u jednom od tri slučaja, od kojih je istindža (čišćenje kamenjem). Tragovi koji ostaju nakon čišćenja kamenjem prateći način i broj kako je propisano može se zanemariti, i nema razilaženja kod učenjaka po tome, kako je nama poznato.“ El-Mugni, 2/486.
Ibn Kudame, rahimehullahu te'ala, je rekao: „Zato jer su ashabi, radijallahu anhum, većinom koristili kamenje prilikom čišćenja… mjesto gdje su živjeli je toplo, tako da se nisu mogli sačuvati od znojenja, ali nema predaje od njih da su to pokušali izbjeći ili zaštititi se od toga.“ El-Mugni, 1/119.
Ibn Kajjim, rahimehullahu te'ala, je rekao: „Većina ashaba se nije čistila vodom (nakon nužde), nego su koristili kamenje i ljeti i zimi, a obično je da se čovjek znoji u svoje izaru (donji ogrtač), ali Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, im nije naredio da ih peru iako je bio svjestan situacije, a i oni to nisu radili, iako su bili najbolja generacija i oni koji su se najviše bojali Allaha.“ Beda'iu-l-Feva'id, 4/1490.
Šihabu-d-Din er-Remli eš-Šafi, rahimehullahu te'ala, je bio upitan za osobu koja se očisti kamenjem, pa je onda vrh njegovog penisa dotakao vlažan dio njegovog tijela dok je klanjao, da mu je to pokvarilo namaz, i da li se mora očistiti vodom i oprati mjesto koje je dotaknuto?
Odgovorio je: „To ne kvari namaz, i ne mora se čistiti vodom ili oprati vodom što je došlo na to mjesto koje je očišćeno kamenjem, jer su oni (učenjaci) rekli: ‘Tragovi koji ostaju nakon čišćenja kamenjem se zanemaruju, čak i ako bi se znojio na tom mjestu i onda nešto od toga prijeđe i na drugo mjesto.'“ Fetava er-Remli, 1/33.
Šejh Muhammed Muhtar eš-Šenkiti, rahimehullahu te'ala, je rekao: „Onda kada je ustanovljeno da se mala količine nečistoće na čmaru ili penisu može zanemariti ako se osoba očisti kamenjem,a potom počne znojiti, onda će znoj bez sumnje dospjeti i na to mjesto. Ako se prostor oko ovoga počne znojiti, pa onda znoj dospije na veš ili pantalone blizu tog mjesta, to se zanemaruje, jer kada bi rekli da je to nečisto, ovo bi otežalo ljudima čiju bi težinu znao samo Allah, subhanehu ve te'ala.“ Šerh Za'du-l-Mustakni’, 23/4.
Pogledaj također El-Mugni od Ibn Kudame, 1/219.
Da rezimiramo: Mali trag koji se pojavi zbog znoja nema utjecaja, i tvoj namaz je ispravan. Sve što trebaš uraditi jeste da vodiš računa da se očistiš pravilno kada se čistiš nakon nužde, i onda se ne brini za to nakon toga više nego što treba, da ne bi upao u vesvese.
A Allah zna najbolje.
Odgovorio: Šejh Muhammed ibn Salih el-Munedždžid
Izvor: http://islamqa.info/en/203136
Preveo Redžo Muratović – http://islam-pitanja-i-odgovori.blogspot.com