Hvala pripada Allahu.
Veliko licemjerstvo je licemjerstvo onoga ko skriva nevjerstvo dok vanjštinom pokazuje da je musliman. El-Džerdžani, rahimehullahu te'ala, je rekao: „Licemjer je onaj ko je nevjernik u svome srcu ali se pretvara da je vjernik vanjštinom.“ Et-Te'arifat (298)
Onaj ko se vanjštinom pretvara da vjeruje u Allaha, Njegove meleke, Njegove knjige, Njegove poslanike i Sudnji dan, dok unutra vjeruje ono što je suprotno od toga ili je dio toga, takav je licemjer u smislu velikog licemjerstva.
To su oni na koje se odnosi ajet u kome Allah, subhanehu ve te'ala, kaže: „Licemjeri će na samom dnu Džehennema biti i ti im nećeš zaštitnika naći.“ (Prijevod značenja En-Nisā’, 145)
Neke od njihovih osobina koje se najviše ističu su: laganje, pronevjera, prevara i upotreba ružnog govora u raspravi.
Što se tiče malog licemjerstva – koje se također naziva licemjerstvo u djelima – to se odnosi na licemjerstvo u djelima. To je kada osoba radi dobra djela ali ne zastupa u potpunosti ono što mu je u srcu, ili se ponaša različito u javnosti i tajnosti, ali to se ne odnosi na temelje vjere koje smo spomenuli iznad. Tako na primjer, osoba može pasti u neku od vrsta licemjerstva u djelima, ili može imati neke osobine licemjera, kao što je laganje, prevara i pronevjera obećanja.
Prenosi se od Abdullaha ibn Amra, radijallahu anh, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Četiri osobine, kod koga se nađu on je licemjer, a ko god ima jednu od njih ima osobinu od osobina licemjera, sve dok je ne ostavi, a to su: kada govori laže, kada obeća pronevjeri, kada se dogovori prevari i kada se raspravlja prelazi granice.“ Zabilježili su ga Buharija (54) i Muslim (58)
Ako bilo ko od onih koji vjeruju u Tevhid (Allahovu jednoću) ima bilo koju od ovih osobina, takav je upao u malo licemjerstvo u mjeri u kojoj je uradio to djelo ili u kojoj ima tu osobinu, jer je se poistovijetio sa licemjerima u nekim njihovim djelima, čak i ako nije u potpunosti kao on.
Šejhu-l-Islam Ibn Tejmijje, rahimehullahu te'ala, je rekao:
„Riječ nifak se odnosi na veliki nifak što znači sakrivanje kufra, ili mali nifak što znači različito ponašanje u javnosti i u tajnosti po pitanju obaveznih stvari… Ovo je poznato među učenjacima i tako su protumačili riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ‘Znakovi nifaka su tri: kada govori laže, kada obeća prevari, kada mu se povjeri nešto pronevjeri.’ Zabilježio ga je Tirmizi i drugi. Nije samo jedan od prijašnjih učenjaka rekao: ‘Mali kufr, mali nifak, mali širk.'“ Medžmu'u-l-Fetava, 11/140
Hafiz Ibn Redžeb, rahimehullahu te'ala,je rekao:
„Onako kako su to protumačili poznati učenjaci jeste da nifak u jezičkom smislu ima značenje prevare i izdaje, prikazivanje dobra vanjštinom dok se unutra priželjkuje suprotno. Terminološki (šerijatski) može se podijeliti u dvije vrste, prva je veliki nifak, a to je da osoba vanjštinom pokazuje da vjeruje u Allaha, Njegove meleke, knjige, poslanike i u Sudnji dan, dok u sebi krije suprotno tome djelomično ili u potpunosti. Ovo je ona vrsta nifaka koja je postojala za vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i Kur'an je spuštan koreći te licemjere i opisivajući ih kao nevjernike, kao što kaže da će biti u najnižim stepenima Vatre. Druga vrsta nifaka je mali nifak, a to je nifak djela. To je kad osoba vanjštinom pojazuje da je pobožna ja to se ne nalazi unutra.
Da zaključimo,mali nifak se odnosi na to da se drugačije osoba ponaša u javnosti i u tajnosti, kao što je rekao El-Hasan. Mali nifak je put koji može voditi do velikog nifaka, baš kao što grijesi dolaze prije kufra. Baš kao što postoji strah da osoba koja ustraje na grijesima može biti uskraćena imana u trenucima smrti, isto tako postoji strah da onaj ko ustraje u jednom od svojstava nifaka može mu biti oduzet iman i da postane pravo munafik. Imam Ahmed je upitan o onome ko se za sebe ne boji licemjerstva. rekao je: ‘Ko to može biti siguran od licemjerstva?’ Hasan je nazivao onoga ko radi djela licemjerstva licemjerom, to se isto prenosi i od Huzejfe.“ Džami'u-l-‘Ulumi ve-l-Hikem, 430-434.
Ako osoba ima bilo koju vrstu malog nifaka i umre na tome, neće zauvijek ostati u Džehennemu. Nego, onaj ko će ostati u Vatri zauvijek po pitanju nifaka je onaj kog koga se nalazi veliki nifak. Ali, mali nifak je put koji vodi u veliki nifak, kao što je navedeno iznad. Tako da su ashabi i prve generacije, radijallahu anhum, uticali Allahu od toga.
Na osnovu toga, ako neki musliman ima bilo koju osobinu od malog nifaka, takav ne spada u one koji će zauvijek ostati u Vatri; nego on zavisi od Allahove volje, subhanehu ve te'ala; ako On hoće, kaznit će ga u Vatri za njegove grijehe, a ondah će ga izvesti iz nje jer je vjerovao u Tevhid, ili ako htjedne, u samom početku će mu oprostiti. Njegovo stanje je kao od griješnika od muvvehida (monoteista). A što se tiče munafika u smislu velikog nifaka, takav će vječno boraviti u Vatri – Allahu se utičemo od Vatre.
A Allah zna najbolje.
Za više informacija pogledajte odgovore na pitanja pod brojevima 21249 i 145700.
Odgovorio: Šejh Muhammed ibn Salih el-Munedždžid
Izvor: http://islamqa.info/en/153691
 

Preveo Redžo Muratović – http://islam-pitanja-i-odgovori.blogspot.com

Hvala pripada Allahu.
Buharija (4631) i Muslim (2760) su zabilježili predaju od Ibn Mesuda, radijallahu anh, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Nema niko da mu je pohvala draža mimo Allaha, i zbog toga On je pohvalio sam Sebe. I nema niko ko je ljubomorniji od Allaha, i zbog toga je zabranio razvrat.“
Uzvišeni Allah nema potrebu za svjetovima, njihovim pohvalama i djelima. Bez obzira kakva dobra ili loša djela oni radili, ne mogu naštetiti Allahu, niti Mu mogu čime koristiti. On Uzvišeni nema nikakve potrebe za njima, ali su oni u potrebi za Njih, kao što On Uzvišeni kaže:
„O ljudi, vi ste siromasi, vi trebate Allaha, a Allah je nezavisan i hvale dostojan.“ (Prijevod značenja Fātir, 15)
Ali, Uzvišeni Allah, voli od Svojih robova da Mu budu pokorni, da imaju lijepo mišljenje o Njemu i da ga hvale, jer On je toga zaslužan. Voli od Svojih robova da Ga opisuju onako kako on zaslužuje, jer ako to urade, to će ih sačuvati od toga da Mu pripisuju stvari koje Mu ne dolikuju.

Slavljenje i veličanje Njega onako kako On zaslužuje je uspostavljanje istine i rad po njoj. Tako je pravda uspostavljena na nebesima i Zemlji; suprotno tome, ako mu budu nezahvalni i ne budu mu zahvaljivali, neće moći uspostaviti pravdu među sobom.

Slavljenje i veličanje Njega je od najveće koristi ljudima na ovom svijetu i onom. Nevevi, rahimehullahu te'ala, je rekao u komentaru hadisa kojeg smo spomenuli iznad:

„U stvarnosti ovo je od najvećih interesa ljudima, jer Ga oni hvale, i On ih nagrađuje, tako da imaju korist, dok, Uzvišeni Allah nema potrebe za ljudima i njihove pohvale Mu ne koriste, a ako Mu ne budu zahvalni to Mu neće štetiti.“

Kaže Mubarekfuri, rahimehullahu te'ala, u Tuhfetu-l-Ahvezi (9/357):

„On voli pohvale da bi mogao da nagrađuje zbog toga, i zbog toga to ide u korist ljudima; a ne zato jer On ima koristi od zahvale i pohvale. Mi volimo zahvalu jer iz toga imamo neku korist i zato da bi mogli imati visoko mjesto među ljudima. Tako da je jasno da obični narod pravi grešku kada kaže: ‘Ako Allah voli pohvalu, zašto je i mi ne bi volili.'“
Štoviše, hvaljenje Njega je priznavanje Njegovog istinskog stepena. Kada bi bio slučaj da nam to nije naredio, i rekao kako ćemo to raditi, ne bi znali šta to dolikuje Njegovoj veličini i uzvišenosti od pohvale i veličanja, i ne bi upoznali našeg Gospodara preko Njegovih lijepih imena i savršenih svojstava. Znanje o tome je osnova Njegovog hvaljenja i veličanja, i to je osnova preko koje rob poznaje svoga Gospodara.
Hvaljenje Allaha Uzvišenog oslobađa pojedinca od osobina oholosti, umišljenosti i ponosa. Onaj ko ne pripisuje sve blagodati Allahu i zahvaljuje Mu zbog njih pripisati će ih sebi, i tako će se uzoholiti, gledati na ljude sa visoka, kao što je uradio Karun kada su ga opomenuli na Allaha i Njegove blagodati: „'Ovo što imam stekao sam znanjem svojim, tako ja mislim’ – govorio je on.“ (Prijevod značenja El-Kasas, 78). To je zbog njegove umišljenosti prema ljudima i njegove oholosti. Pa je Allah učinio da ga zemlja proguta, zajedno sa njegovom kućom. Onda je Uzvišeni Allah rekao: „Taj drugi svijet daćemo onima koji ne žele da se na Zemlji ohole i da nered čine, a one koji se Allaha boje čeka sretan kraj.“ (Prijevod značenja El-Kasas, 83).
Hvaljenje Uzvišenog Allaha, i poznavanje Njega učenjem Njegovih savršenih svojstava otvara vrata istinskom robovanju Njemu, a što ne možemo učiniti niti do toga doći osim da naučim razloge zbog čega Ga trebamo hvaliti, a što se može postići učenjem značenja Njegovih lijepih imena i savršenih svojstava koja od nas proiziskuju da Ga hvalimo.
Hvaljenje i veličanje Njega Uzvišenog, onako kako zaslužuje, otvara vrata razumijevanja naše slabosti, manjine, poniženosti i potrebe. Tako će osoba postići istinski stepen robovanja Allahu.

Ibn Kajjim, rahimehullahu te'ala, kaže:
„Dva su oblika siromaštva (potrebe):
Prvi oblik je nasljedno siromaštvo. Ova vrsta se odnosi na sve i niko nije izuzet, pobožan ili griješnik. Ovo je povlači sa sobom hvalu ili kuđenje, nagradu ili kaznu, nego je to kao i činjenica da je stvorenje stvoreno.
Druga vrsta siromaštva je podložna volji (priznavanje svoje nemoći), koja je rezultat dvije vrste znanja: znanje roba o njegovom Gospodaru i njegovo znanje o sebi.
Kada postigne ove dvije vrste znanja, vode ga vrsti potrebe i siromaštva prema Allahu koje je ustvari pravi izvor snage i sreće.“ Tariku-l-Hidžretejn (str. 9)
Međutim, kažemo:
Nije uredu uopšte postavljati ovo pitanje, jer se suprotno ispitu i odgovornosti. Jer nema šerijatske ili razumske osnove za ovo pitanje. Ako je ispravno pitati: „Zašto Allah vali sam sebe i naređuje Svojim robovima da Ga hvale, iako nema potreba za njima?“ Onda je ispravno i ovo pitanje: „Zašto im je naredio da klanjaju, poste, obavljaju Hadždž, da Ga spominju i da čitaju Kur'an? Zar On nije neovisan od svega toga?“ Baš kao što On Uzvišeni nema potreba za ljudskim pohvalama, isto tako nema potrebe za njihovim namazima, postom ili bilo kojim drugim ibadetom. Tako da osoba treba da se fokusira na to da se pokorava Allahu i obožava Ga na osnovu pokornosti i predanosti, ubjeđenja i zadovoljstva. Allah Uzvišeni kaže u hadisu kudsijj:
„O Moji robovi, ne možete mi doći sa nečim što će Mi štetiti, niti možete uraditi nešto što će Mi koristiti O Moji robovi, kada bi prvi i zadnji od vas, i ljudi i džini od vas, imali srce najpobožnijeg čovjeka od vas, ne bi to ništa povećalo Moju vlast.“
Za više informacija pogledajte odgovor na pitanje pod brojem 181435.
A Allah zna najbolje.
Odgovorio: Šejh Muhammed ibn Salih el-Munedždžid
Izvor: http://islamqa.info/en/201651
Preveo Redžo Muratović – http://islam-pitanja-i-odgovori.blogspot.com

Zahvala pripada Uzvišenom Allahu, dž.š. Hvala Allahu, dž.š., Koji te je počastio sa uputom i pomoći da učiniš pokajanje. Molimo Allaha, dž.š., da nas sve skupa uputi na  Pravi put i da nas učvrsti na njemu sve do smrtnog časa.
Brate, treba da znaš da muslimanu nije dozvoljeno varanje bilo koga, niti da bespravno uzima tuđu imovinu, pa makar se radilo i o nevjerniku. Ako musliman učini neki grijeh, kao što je krađa ili nešto slično, a zatim se pokaje prije nego što stvar stigne do vlasti, u tom slučaju se oslobađa kaznenih sankcija i nije dozvoljeno da se one izvrše nad njim. Uzvišeni Allah, dž.š., govoreći o drumskim razbojnicima, kaže: “Kazna za one koji protiv Allaha i Poslanika Njegova vojuju i koji nered na Zemlji čine jeste: da budu ubijeni, ili razapeti, ili da im se unakrst ruke i noge odsijeku ili da se iz zemlje prognaju. To im je poniženje na ovom svijetu, a na onom svijetu čeka ih patnja velika, ali ne  i za one koji se pokaju prije nego što ih se domognete! I znajte da Allah prašta i da je milostiv.” (El-Ma’ida, 33-34.)
Allahov Poslanik, ﷺ. kaže: “Onaj ko se pokaje za svoje grijehe je kao i onaj koji grijeha nema.”
A onaj ko nema grijeha nema ni sprovođenja sankcije nad njim. (El-Ihtijaratu-l-fikhijje, str. 510-526., i El-Mugni, 12/484.)
Abdullah ibn Omer, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik ﷺ. rekao, nakon što je izvršena sankcija nad Eslemijem zbog počinjenog bluda: “Klonite se ovih prljavština  koje je Allah zabranio! Ko počini grijeh ove vrste,  neka se sakrije sa Allahovom zaštitom i neka Mu se iskreno pokaje! Ko nam se razotkrije i pokaže u pravom svjetlu, nad njim ćemo primijeniti Allahovu Knjigu.” (Hakim u El-Mustedreku, 4/425, i Bejheki u Sunenu, 8/330. Za njega su Hakim, Ibnus-Seken i Ibnul-Mulekkin ustvrdili da je sahih. Vidi: Ibn Hadžer, Et-Telhisu-l-habir, 4/57, i Ibnul-Mulekkin, Hulasatul-bedril-munir, 2/303.)
Imajući sve ovo navedeno u obziru, ti nisi obavezan da odeš vlastima i priznaš svoju kriminalnu prošlost. Dovoljno je da se iskreno pokaješ Allahu. Ali ono što je ovdje bitno napomenuti, jeste činjenica da ti moraš vratiti imovinu njihovim pravim vlasnicima i tvoje pokajanje neće biti valjano bez ovog uvjeta. Nije uslovljeno da ti moraš upoznati ljude sa tim da je to njihova ukradena imovina, posebno ako se plašiš da oni mogu podići prijavu protiv tebe na osnovu koje možeš biti pritvoren. Ono što je ovdje važno i bitno, jeste vraćanje imovine njihovim vlasnicima. To možeš učiniti na taj način što ćeš novac staviti u omot ili koverat, ili ćeš nekoga zadužiti da to dostavi vlasniku… ili ćeš upotrijebiti bilo koji drugi način da to sve sigurno stigne do odredišta. Državna imovina se mora vratiti državi, a privatna imovina njihovim vlasnicima. Ako precizno ne znaš tačnu vrijednost ukradene imovine, trebaš se potruditi da to odrediš i utvrdiš, dajući prednost predostrožnosti. Drugim riječima kazano, izdvojićeš toliko imetka da budeš siguran da si izvršio svoju obavezu. U slučaju da ne poznaješ vlasnike imovine, ti ćeš vrijednost imovine podijeliti kao sadaku u njihovo ime i to u korist bilo kog vida dobročinstva i milosrđa.
Muhammed Salih el-Munedždžid

Uvažena sestro u vjeri, mnogo je toga što bih vam kazao u odgovoru na vaše pitanje, ali ćemo akcenat staviti na dvije stvari.
Prvo, vaša “veza” sa prvim momkom je stvar koja se ne može zaobići u ovom odgovoru. Šerijatski je dopušteno da muškarac vidi ženu koju želi ženiti, kao što je i ženi dopušteno da vidi muškarca koji joj nudi brak, i u pogledu toga ne postoji razilaženje kod učenjaka, kao što nema smetnje da muškarac u prisustvu treće osobe (oca, majke, brata i sl.) porazgovara, pa čak i više puta, sa osobom koju želi ženiti, ali da ta veza traje tri godine, to je, po mom mišljenju, ipak predug period u odnosu na ono što su učenjaci dopustili. Mislim da je to najbliže nečemu što naš narod zove “ašikovanje” koje nema nikakve osnove u islamu, a o grijesima i šerijatskim propustima tih “veza” može se govoriti nadugo i naširoko.
Dalje, vjernica nijednog momenta ne treba razmišljati da li se udati za nekoga ko ne podržava hidžab, ne posti, i još uz sve to kaže kako je to njegovo lično pitanje na koje mu ne treba ukazivati. Ako mu ne treba ukazivati na ostavljanje posta, koji je jedan od pet temelja islama, i odbijanje hidžaba, pa kako da mu se ukaže na neki drugi grijeh koji je manji od spomenutog?! Stoga vaša odluka o odbacivanju te osobe je potpuno ispravna i nikada ne treba da se kajete zbog te odluke. Poslanik, ﷺ, jedne je prilike nekog beduina uzeo za ruku, pa mu je između ostalog rekao i sljedeće: “Uistinu nećeš ništa radi Allaha ostaviti a da ti Allah ono što si ostavio neće zamijeniti nečim što je bolje i vrednije od toga.’’ (Bilježi ga Ahmed u Musnedu) Isto tako, kazao je Uzvišeni Allah: “Onaj ko se Allaha bude bojao, On će mu podariti izlaz iz svake situacije.”
Drugo, što se tiče druge situacije, savjetujem vam sljedeće:
Sve što je kazano u pogledu “veze” sa momkom u prvom dijelu pitanja, odnosi se i na ovu situaciju.
Što se tiče udaje za spomenutu osobu, ja mislim da, ako ste zadovoljni moralom spomenutog mladića, ako ste zadovolji njegovom vjerom, i u svemu tome nemate odbojnost prema njemu, a vi ste čak spomenuli u pitanju da ga i volite, onda vam savjetujem da se udate za njega.
Po mom skromnom mišljenju, najbitnije u svemu tome jeste da vi njega ne prezirete. Da ste kazali da ga prezirete, moj odgovor bi bio da se ne udajete za njega. S druge strane, dužina životnog puta i iskušenja koja čekaju mladence najbolje se mogu liječiti moralom i vjerom, a ubijeđen sam da ako čovjek ima pri sebi vjeru i moral, ako se prema supruzi odnosi onako kako od njega islam očekuje, da će ga ona neminovno zavoljeti, naročito kada se na sve to pridoda trag intimnog odnosa koji neminovno jača ljubav među supružnicima.
Suprotno tome, mnogo je slučajeva gdje se mladenci uzmu samo zbog fizičkog izgleda, ali veoma brzo dolazi do razvoda ili žive u patnji i bolu koji ne zna niko osim Allaha. Razlog je više nego jednostavan, fizička ljepota sama nije dovoljna da bračna lađa plovi po uzburkanom moru bračnih problema.
Sve spomenuto je samo savjet koji bih dao svakoj sestri muslimanki, ali to ne znači da se ne može desiti suprotno od spomenutog, već je to ono što smo mi shvatili tokom našeg skromnog življenja sa ljudima i slušajući njihove probleme.
Na kraju, klanjajte istihara-namaz, zamolite Allaha da vam otvori srce ka onome što je dobro za vas na oba svijeta, potom se oslonite na Allaha i učinite ono što vidite da je najbolje za vas.
Ako se odlučite za opciju udaje, onda se više ne opterećujte fizičkim izgledom vašeg muža, ne dopustite šejtanu da vas napada sa te strane, već prihvatite tu osobu takvom kakva jeste, jer je to nešto na što vi ne možete djelovati. Trudite se da se međusobo potpomažete sa mužem u činjenju dobra, a ubijeđen sam da ćete nakon kraćeg perioda u braku shvatiti da je najbitnija stvar kod muškarca njegov moral i vjera, a nikako fizički izgled.
A Allah najbolje zna!
Odgovorio: Pezić Elvedin

Uvažena sestro, čovjekova želja da ima potomstvo sasvim je uobičajena i prirodna, i ove želje nisu se stidjeli ni Allahovi najbolji robovi – vjerovjesnici.

Na nekoliko mjesta Kur’an govori o tome kako je Zekerijja, alejhis-selam, u poznim godinama dovio Allahu da dobio dijete, iako je njegova supruga bila nerotkinja.

Rekao je Uzvišeni Allah: “Tu Zekerijja zamoli Gospodara svoga: ‘Gospodaru moj’, reče ,‘podari mi od Sebe čestita potomka, jer se Ti, uistinu, molbi odazivaš!’ I dok se on u hramu stojeći molio, meleki ga zovnuše: ‘Allah ti javlja radosnu vijest: rodit će ti se Jahja, koji će u Allahovu Knjigu vjerovati, i koji će prvak biti, i čedan, i vjerovjesnik, potomak onih dobrih.’ ‘Gospodaru moj’, reče, ‘kako ću imati sina kada me starost ophrvala, a i žena mi je nerotkinja?’ ‘Eto tako’, reče On, ‘Allah čini što On hoće.’ ‘Gospodaru moj’, zamoli on, ‘daj mi neki znak!’ ‘Znak će biti’, reče, ‘što tri dana s ljudima nećeš moći govoriti, osim znakovima. I često spominji Gospodara svoga i hvali Ga krajem dana i izjutra!’”

Također, sunnet Allahovog Poslanika prepun je dokaza koji direktno ili indirektno ukazuju na činjenicu da je želja za potomstvom sasvim prirodna.

Imajući u vidu navedeno, možete zaključiti i da je vaša želja za potomstvom sasvim prirodna i opravdana, dok se pozivanje na kader i nepoduzimanje nikakvih koraka s ciljem dobijanja potomstva smatra postupkom koji je daleko od ispravnog vjerovanja. Obilježje akide – vjerovanja ehli-sunneta, jeste da prvo mi treba da poduzmemo ono što je do nas (u ovom slučaju liječenje), a potom da se oslonimo na Allaha i da sve što dođe nakon toga prepuštamo Allahu.

S druge strane, pravdanje vašeg muža činjenicom da braća i sestre imaju iskušenja sa djecom uopće nije prihvatljiva, jer postoje mnogi bračni parovi koji imaju divnu djecu sa kojom nemaju problema, a da ne govorimo o dunjalučko-ahiretskim koristima koje dobivamo sa lijepo odgojenim djetetom. Ako bismo prihvatili takav način razmišljanja, ostavili bismo mnoge stvari u životu samo zato što je neko drugi imao probleme u tom segmentu. Tako ne bismo trebali kupovati auto jer je neko drugi imao problema sa autom, niti praviti kuću jer je neko drugi imao problema sa komšijom, niti tražiti posao jer je neko drugi imao problema na poslu, i na kraju ne bismo trebali ni vjeru prakticirati jer je neko drugi imao problema zbog prakticiranja vjere. Takvo je razmišljanje doista besmisleno.

Isto tako, pravdati svoj stav činjenicom da je to uzaludno bacanje novca, potpuno je neispravno, jer koliko je ljudi koji su dobili djecu nakon vantjelesne oplodnje, a sigurno ima i onih kojima to nije uspjelo, pa zašto, prije nego što probamo određenu stvar, sebe svrstavamo u jednu od dvije skupine?!

Stoga, savjetujem vam da sa svojim mužem ponovo razgovarate o tome i da mu predložite da porazgovara sa nekim ko je za njega vjerski autoritet kako bi mu ukazao na neispravnost njegovog ubjeđenja. Sam razgovor o tome ne smatra se nepokornošću mužu jer se tu radi o vašem pravu, koje vam vjera dopušta da tražite.

Na to vaše pravo ukazuje i činjenica da su islamski učenjaci dopustili ženi da traži razvod braka u slučaju kada se razlog nemogućnosti rađanja (sigurno) vraća na muža, a ne na ženu, kako bi zaštitili njeno pravo na potomstvo, i da se u tom slučaju žena ne smatra od onih koje traže razvod braka bez razloga.

Isto tako, savjetujem vam da mnogo dovite i da mnogo činite istigfar, jer su to –kako navode učenjaci – dva glavna razloga da Allah čovjeku podari potomstvo.

Na našoj stranici možete pročitati više šerijatskopravnih odgovora u kojima se govori o propisima vantjelesne oplodnje te uvjetima koje su učenjaci postavili za validnost tog postupka.

Allah vam olakšao!

Odgovorio: Elvedin Pezić