Allah, dželle šanuhu, nam je pojasnio put d’ave i kakav treba biti daija. “Reci: ‘Ovo je moj put. Ja i oni koji me slijede pozivamo u njega sa znanjem (uvjerenjem).” (Jusuf, 108.)
Onaj koji poziva u Allahovu, subhanehu ve te’ala, vjeru mora imati znanje o onome u šta poziva i šta zabranjuje, kako se ne bi dogodilo da o Allahovoj, subhanehu ve te’ala, vjeri govori bez znanja. Također, obavezan je očistiti svoj nijet od svih primjesa i pozivati u Allahovu, dželle šanuhu, vjeru sa ciljem popravljanja ljudi i zadobivanja Allahove, subhanehu ve te’ala, nagrade i oprosta, a ne sa ciljem propagiranja vlastitog mezheba (ideje ili pravca) ili nečijih mišljenja. Uzvišeni Allah u drugom ajetu kaže: “Pozivaj na put tvoga Gospodara sa mudrošću (hikmetom) lijepim savjetom i sa njima na najljepši način raspravljaj.” (En – Nahl, 125.)
U ovom ajetu se pojašnjava da d’ava treba biti popraćena hikmetom (mudrošću), znanjem i da se od čovjeka ne čuje ništa drugo do: “Rekao je Allah, … , rekao je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem …” Islamsko znanje se nekada naziva hikmetom – mudrošću zbog toga što udaljava čovjeka od neistine i pomaže u slijeđenju istine. Podučavanje treba biti popraćeno lijepim savjetom (opomenom) ako se za tim ukaže potreba. Ima ljudi kojima je dovoljno pojasniti istinu i doći sa dokazima da bi krenuo Pravim putem. Razlog tome je njihovo traganje za istinom i njeno prihvatanje kada god im se ponudi.
S druge strane, imamo ljude koji su neodlučni i imaju jedan vid antipatije prema onome u što se pozivaju. Daija treba koristiti savjet i podsjećati na Allahovu, subhanehu ve te’ala, veličinu onda kada se za tim ukaže potreba kao što je slučaj sa pozivanjem neznalica, nemarnih i popustljivih osoba ne bi li ih zadovoljio i naveo na čvrsto pridržavanje vjere. Može se desiti da kod osobe koju daija poziva, postoje neke nejasnoće po određenom pitanju, te se počne raspravljati sa njim u želji da otkloni te nejasnoće. U tom slučaju daija je obavezan da mu pojasni istinu sa svim njenim dokazima i da sa njim na najljepši način raspravi, kako bi čvrstim šerijatskim dokazima razbio nejasnoće koje on ima. Koristit će lijep govor, metode i blagost, a nikako strogoću i žestinu koje bi dotične mogle samo još više udaljiti od Pravog puta i učiniti da ustraje na neistini. Allah, dželle šanuhu kaže: “Allahovom milošću ti si blag prema njima, a da si kojim slučajem osoran i grub, razbježali bi se od tebe.” (Ali – ‘Imran, 159.)
Objavio je Musau i Harunu, ‘alejhima selam, kada  ih je poslao faraonu: “Recite mu blage riječi ne bi li se povratio i Allaha pobojao.” (Taha, 44.)
Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, u vjerodostojnom hadisu kaže: “Blagost je ukras svakoj stvari, a stvar koja nema blagosti manjkava je i ružna.” (Muslim, poglavlje: “Dobročinstvo i rodbinske veze”, 2594.   Šejh Ibn Baz, Zbirka fetvi, 2/240)
ŠEJH IBN BAZ

Postojanje ovih džema’ata nosi sa sobom veliko dobro za muslimane, samo onda kada njihovi pripadnici budu pozivali na Pravi put sa jasnim dokazima, potpomogali se, savjetovali jedni druge, govorili o pozitivnim stvarima, a ne da se prepiru.  Nema smetnje da postoje džema’ati koji pozivaju u Allahovu, subhanehu ve te’ala, vjeru i u sunnet Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem. Savjetujem omladinu ovih džema’ata da traže put istine, da pitaju učenjake o nejasnim stvarima i da se potpomažu drugim džema’atima u stvarima koje će koristiti muslimanima, a sve to šerijatskim dokazima, a ne žestinom i ismijavanjem muslimana.
Treba što više koristiti lijepu riječ i metod, uzeti ispravne prethodnike (selef) za uzor, a istinu za dokaz i pridavati veliku pažnju ispravnoj akidi, koju je imao Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i njegovi ashabi, radijallahu anhum. (Šejh Ibn Baz, “El – buhus”, 32, str. 119.)
ŠEJH IBN BAZ

Nije dužnost ustati kada neko dolazi, nego je to lijep postupak. Ustati u susret nekome da bi se rukovali i poselamili, naročito ako to čini ukućanin (kome se dolazi) ili osoba koja se uvažava, je plemenito svojstvo. Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je ustao Fatimi, radijallahu anha, kao što bi ona njemu ustala. (Ebu Davud, poglavlje: “Etika”, 5217. i Tirmizi, poglavlje: “Vreline”, 3871.) Također su ashabi ustajali, nakon naredbe Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, Sa’du b. Mu’azu, kada je došao da presudi Benu Kurejzi. (Buharija, poglavlje: “Džihad”, 3043. i Muslim, poglavlje: “Džihad”, 1768.) Talha b. Ubejdullah je ustao kada je ušao Ka’b b. Malik, nakon što mu je Allah, subhanehu ve te’ala, oprostio. Rukovao se s njim, čestitao mu i opet sjeo. (Buharija, poglavlje: “Pohodi”, 4418. i Muslim, poglavlje: “Pokajanje”, 2769.) Nije ispravno ustati nekome zbog veličanja. Učenjaci ustajanje dijele na tri vrste:
1. Ustati nekome dok on sjedi veličajući i hvaleći ga, na način na koji to čine nevjernici prema svojim vladarima i velikanima, kako stoji u hadisima Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem. Ovakav način nije dozvoljen i zato je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, naredio ashabima da sjednu kada im je klanjao sjedeći. (Buharija, poglavlje: “Ezan”, 679. i Muslim, poglavlje: “Namazi”, 411. Hadis prenosi Enes, radijallahu anhu.) Naredio im je da klanjaju za njim sjedeći: ”Samo što me niste počeli veličati, kao što stranci (nevjernici) veličaju svoje vođe.” (Muslim, poglavlje: “Namaz”, 413. Hadis prenosi Džabir, radijallahu anhu.)
2. Ustati nekome kada ulazi ili izlazi s ciljem veličanja. U najmanju ruku za ovo možemo reći da je mekruh (pokuđeno). Ashabi nisu ustajali Poslaniku, sallallahu ‘alejhi ve sellem, kada bi došao među njih, znajući da on to prezire.
3. Ustati pridošlom u susret da bi se poselamili, rukovali ili da bi mu izrazio dobrodošlicu i pokazao gdje će sjesti ili mu pak ustupio mjesto. Ovo je dozvoljeno i spada u sunnet, kao što je prije pojašnjeno. (Šejh Ibn Baz, Zbirka fetvi, 4/304.)
ŠEJH IBN BAZ

Ismijavati one koji pomno ispunjavaju naredbe Allaha, subhanehu ve te’ala, i naredbe Njegovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, zbog te njihove dosljednosti i čvrstine je zabranjen i vrlo opasan čin. Velika je bojazan da je to prezir, koji takva osoba osjeća prema tim ljudima (vjernicima- multezimima), zbog njihove ustrajnosti u Allahovoj vjeri. Tada to podsmijavanje biva izrugivanje pravca, čiji su oni sljedbenici, te njima kao takvima odgovara opis, koji Allah, subhanehu ve te’ala, spominje u Kur’anu:
”A ako ih zapitaš, oni će sigurno reći: ’Mi smo samo razgovarali i zabavljali se.’ Reci: zar ste se s Allahom i riječima Njegovim i Poslanikom Njegovim ismijavali? Ne ispričavajte se! Jasno je da ste nevjernici postali, nakon vašeg vjerovanja.”

Spomenuti ajeti su objavljeni kao ukor munaficima (licemjerima), koji najviše lažu i koji su najveće kukavice u boju, a koji su govorili: ”Nismo vidjeli nikog, kao što su oni naši učači (karije),” aludirajući na Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i njegove ashabe, najizgladnjelih stomaka. Tim povodom je Allah, subhanehu ve te’ala, objavio ove ajete. Zato neka pripaze oni, koji se ismijavaju sljedbenicima istine, zbog toga što su pripadnici Allahove vjere, jer Allah, subhanehu ve te’ala, upozorava:
”Griješnici se smiju onima koji vjeruju, kada pored njih prolaze, jedni drugima namiguju, a kada se porodicama svojim vraćaju, šale zbivajući vraćaju se, kada ih vide onda govore: ‘Ovi su doista zalutali,’ a oni nisu poslani da motre na njih. Danas će oni koji su vjerovali nevjernicima se podsmijavati, sa divana će gledati. Zar će nevjernici biti drugačije kažnjeni, nego prema onome, kako su postupali?!

Šejh Ibn Usejmin
(Fetve učenjaka dvaju harema -31. str.)

Hvala Allaha!
Strah koji te zadesio, pa sumnjaš da si nanio štetu nekome drugom, ustvari je samo sumnja i opsesija (šejtansko došaptavanje/vesvesa), jer ti u biti ne znaš kakva je ta voda pored koje si prošao. Po ustaljenoj osnovi, zemlja na ulicama zajedno s vodom je čista osim ako se zna da je uistinu zaprljana.
Gume tvog auta su nakon svega prošle po zemlji koja u većini slučajeva skida i čisti prijašnje naslage s njih.
Bez obzira na sve, prljavština, ako je postojala, bila je vidljiva, tako da ako je postojala nečistoća koju je trebalo otkloniti, taj čovjek bi to uradio. To je u suštini njegov posao, a ono što se desilo tvom auotmobilu uobičajena je pojava u njegovom poslu, i taj čovjek zna da li je neophodno ili nije da se zaštiti u ovakvom slučaju.
Nema nikakve sumnje da je to što se pribojavaš da si nanio štetu automehaničaru samo opsesija i zabluda koju ti šejtan nameće, kako bi bio prisilno zabrinut i tužan bez ikakvog razloga.
Naime, šejtan kada ubacuje sumnju kod ljudi, on ih također pomoću prohtjeva i strasti odvraća od dobrih djela, a također ih udaljava od korisnog rada putem opsesija i tuge koje nameće.
Tuga nastala zbog toga što nešto nije uspio postići ili nadoknaditi propušteno unutar čovjeka formira opsesiju koja ga odvraća od onoga što bi mu koristilo, obuzima ga slabost i klonulost, takva vrsta tuge je negativna, dok se takvo stanje u konačnici smatra pokuđenim.
Zbog toga je Poslanik, ﷺ, tražio utočište od brige i tuge, kako se navodi u hadisu koji prenosi Enes b. Malik, neka je Allah zadovoljan njime, u kojem kaže: „Božiji poslanik, ﷺ, govorio je: ‘Moj Bože, utječem ti se od brige i tuge. I utječem ti se od nemoći i lijenosti. I utječem ti se od kukavičluka i škrtosti. I utječem ti se od pritiskadugova i od tiranije ljudi!’ (‘Allâhumme innî eûzu bike minel-hemmi vel-hazeni, vel adžzi ve-l-keseli vel-džubni vel-buhli ve dale’i d-dejni, ve galbetir-ridžal!’).” (Bilježi Buhari, 6369.)
Šejhul-islam Ibn Tejmijja, Allah mu se smilovao, kaže: „Što se tiče tuge, nju ni Allah niti Poslanik nisu naredili, već je zabranjena na više mjesta, pa makar se vezivala i za neko vjersko pitanje, u skladu s ajetom Uzvišenog Allaha: ‘I ne gubite hrabrost i ne žalostite se; vi ćete pobijediti ako budete pravi vjernici.’ (Alu Imran, 139)
Zatim, tu je i ajet: ‘I ne tuguj za njima, i neka ti nije teško zbog spletkarenja njihova.’ (En-Nahl, 127);
ajet: ‘I kada je on rekao drugu svome: ‘Ne brini se, Allah je s nama…’’ (Et-Tevba, 40);
ajet: ‘Neka te ne žaloste besjede njihove!’ (Junus, 65);
“…da ne biste tugovali za onim što vam je promaklo, a i da se ne biste previše radovali onome što vam On da.” (El-Hadid, 23), kao i još mnogi drugi primjeri.
Dakle, ovo je sve iz jednostavnog razloga što tuga donosi nikakve koristi niti otklanja ikakve štete, što znači da nema koristi u tome, a ako u nečemu nema koristi, Uzvišeni Allah ne naređuje da se to uradi. Ali, ako to dovodi do slabosti srca tako da se ono zaokupi od onoga što su Uzvišeni Allah i Poslanik, ﷺ, naredili, to bi bilo pokuđeno, s jedne strane, iako u nečemu drugom može biti pohvalno.” (Završen citat iz djela “Medžmu’u el-fetava”, 16-17/10.)
Tebi je obaveza da se posvetiš onome što ti koristi, i da se suprotsaviš i da od sebe odagnaš šejtansko došaptavanje, slutnje, i umišljanja.
Allah najbolje zna!

Odgovor preuzet sa stranice islamqa, pod nadzorom šejha Saliha Munedžida

https://islamqa.info