Hvala pripada Allahu.
Hvala pripada Allahu i neka je selam na Allahovog Poslanika.
Pitao si – Allah te blagoslovio – o bitnoj stvari, koja je lahka onome kome ju je Allah učinio lahkom. Molimo Allaha da je nama učini lahkom i našoj braći muslimanima da postignu svako dobro.
Treba napomenuti da ostvarenje Tevhida ili istinskog vjerovanja u Allahovu jednoću može se postići samo uz istinsko svjedočenje da nema drugog istinskog boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov Poslanik. Postizanje ovoga se dijeli na dvoje, jedno obavezno a drugo pohvalno.
Ono što je obavezno postiže se sa tri stvari:

Odricanje širka (pripisivanje Allahu sudruga) u svim oblicima, od velikog, malog i skrivenog.
Odricanje novotarija u svim njenim oblicima.
Ostavljanje grijeha u svim oblicima.

Pohvalna strana ovoga je ono u čemu ljudi mogu u veliko se razlikovati, i znači ne imanje ništa u srcu od vezanja za nekog mimo Allaha, tako da je srce u potpunosti okrenuto prema Allahu i ne obraća pažnju na nekoga ili nešto drugo; govori samo radi Allaha i njegova djela i radnje su sve radi Allaha i sve njegove misli su usmjerene prema Allahu, subhanehu ve te'ala. Neki učenjaci opisuju ovaj stepen kao: ostavljanje nečega što je dozvoljeno strahujući od nečega što je zabranjeno; to uključuje djela srca, jezika i udova.
Da bi se postiglo ovo dvoje, neke stvari su neophodne:

Znanje, u suprotnom kako da osoba postigne Tevhid i radi po tome ako ne zna i ne razumije šta je to? Svaka odrasla osoba koja je obavezana šerijatom mora naučiti o Allahovoj jednoći ono što će učiniti njegovo vjerovanje, riječi i djela ispravnim, a sve preko toga je bolje.
Čvrsta, sa uvjerenjem i dubokim temeljima vjera u ono što se prenosi od Allaha, subhanehu ve te'ala, i Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, od predaja i riječi.
Pokornost naredbama Allaha i Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, radeći ono što je naređeno, i udaljavanje od onoga što je zabranjeno.

Što više osoba upotpuni ove stvari, to će njegov Tevhid biti jači i nagrada veća.
Naš Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, da onaj ko ostvari najveći stepen Tevhida je od onih sedamdeset hiljada koji će ući u Džennet bez polaganja računa – molimo Allaha od Njegove dobrote.
Kod Buharije (5705) i Muslima (220) se prenosi od Ibn Abbasa, radijallahu te'ala anhum, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Prikazani su mi narodi i vidio sam poslanika sa grupom ljudi, poslanika sa jednim ili dva čovjeka, i poslanika a sa njim nema niko. Onda mi je pokazana velika skupina, pa sam pomislio da je to moj ummet, ali mi je rečeno: ‘Ovo je Musa i njegov narod, ali pogledaj na horizont.’ Pogledao sam, a tamo je bila velika skupina ljudi. Pa mi je bilo rečeno: ‘Pogledaj na drugu stranu horizonta,’ i tamo je bila još jedna velika skupina. Rečeno mi je: ‘Ovo je tvoj ummet, a od njih je sedamdeset hiljada koji će ući u Džennet bez polaganja računa i bez kazne.'“
Onda je ustao i ušao u kuću, a ashabi su počeli raspravljati o tome kosu ti koji će ući u Džennet bez polaganja računa i bez kazne. Neki su rekli: „Možda su to ashabi Allahovog Poslanika.“ Neki su rekli: „Možda su to oni koji su rođeni u islamu i nisu Allahu nikada širk činili.“ I spomenuli su još neke stvari. Onda je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, izašao i rekao: „O čemu raspravljate?“ Rekli su mu, a on je rekao: „To su oni koji nisu tražili da im se uči rukja, i nisu vjerovali u sujevjerje, nisu spaljivali rane, koji su se na svoga Gospodara oslanjali.“ Ustao je Ukaše ibn Mihsan i rekao: „Moli Allaha da budem od njih.“ Rekao je: „Ti si od njih.“ Pa ustade drugi i reče: „Moli Allaha da i ja budem od njih.“ Reče: „Prestigao te je Ukaše.“
Riječi: „To su oni koji nisu tražili da im se uči rukja“ znače da nisu od drugih tražili da im uče rukju. Iako je traženje od nekog da ti uči rukju dozvoljeno, ali to je suprotno onome što je preče i bolje.
Riječi: „i nisu vjerovali u sujevjerje“ znače da nisu vjerovali u sujevjerje vezano za ptice ili bilo šta drugo sa čime su ljudi sujevjerni i to što ostavljaju neke stvari koje su htjeli uraditi zbog sujevjerja. Sujevjerje je zabranjeno i to je oblik malog širka.
Riječi: „nisu spaljivali rane“ znače da nisu vršili kauterizaciju vatrom da liječe bolesti, čak i ako je dokazano da to koristi, jer Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, to nije volio, i jer nikome nije dozvoljeno da kažnjava vatrom osim Gospodaru vatre – Allah.
Ono što se provlači kroz sve tri ove stvari jeste „koji su se na svoga Gospodara oslanjali“ tj. postigli su najveći stepen oslonca na Allaha (tevekkula) i nisu se nimalo osvrtali na sredstva, i nisu se oslanjali na njih, nego su se oslanjali samo na svog Gospodara, subhanehu ve te'ala.
Tevekkul (oslonac) je sva vjera, kao što je rekao Se'id ibn Habib, to je uistinu najveći cilj kao što je rekao Vehb ibn Munebbih, rahimehullahu te'ala.
Opaska: Ostvarenje potpunog Tevhida ili vjere u Allahovu jednoću, se ne može ostvariti pukim željama ili pretvaranjem, ili praznim riječima koje nemaju istinske osnove, nego to se ostvaruje čvrstim vjerovanjem koje je ukorijenjeno u srcu, postižući istinski ihsan koji je potvrđen lijepim ponašanjem i dobrim djelima. Musliman mora žuriti da maksimalno iskoristi svaki trenutak svog života i žuriti u činjenju dobrih djela i ibadeta; treba zanemariti poteškoće i uživati u bolu, jer je ono što je kod Allaha vrijedno, jer ono što je kod Allaha je Džennet.
Pogledati: El-Kavl Es-Sedid ‘ala Mekasidi Kitabi et-Tevhid, šejh Abdurahman es-Sa'adi, rahimehullahu te'ala, 20-23.
Odgovorio: Šejh Muhammed ibn Salih el-Munedždžid
Izvor: http://islamqa.info/en/96083
 

Preveo Redžo Muratović – http://islam-pitanja-i-odgovori.blogspot.com

Neka je hvala Allahu.
Suština kufra i njegove vrste je poduža tema, ali je možemo sažeti u sljedeće tačke:

Važnost poznavanja šta je to kufr i oblici u kojima se može pojaviti:

Tekstovi Kur'ana i sunneta ukazuju da vjerovanje nije ispravno ukoliko se ne ispune dva uslova – a  to su ono što se podrazumijeva pod šehadetom da nema pravog boga osim Allaha. Ova dva uslova sz pokornost samo Allahu (tevhid), i odbacivanje i odricanje svih vrsta kufra i širka.
Definicija kufra:

Kufr na arapskom (lingvistički) znači sakrivanje i prekrivanje nečega.

U šerijatu (terminološki) znači „ne vjerovanje u Allaha i Njegovog Poslanika, bilo da je to uz negiranje, ili bez negiranja ali uz sumnju, ili okretanje od vjere bilo zbog ljubomore ili oholosti, ili zato što osoba slijedi prohtjeve i strasti koje ga sprječavaju da slijedi poslanicu. Tako da je kufr (nevjerstvo) osobina svakog onoga koji odbije nešto što je Allah naredio da se u to vjeruje, nakon što je taj propis došao do njega, bilo da to odbije srcem bez izgovora, ili odbije riječima bez da to vjeruje srcem, ili oboje; ili uradi djelo za koje je došlo u tekstovima (Kur'ana i sunneta) da izvodi osobu iz islama.“Pogledati: Medžmu'u-l-Fetava od Šejh-l-Islama Ibn Tejmijje, 12/335; El-Ihkam fi Usuli-l-Ahkam od Ibn Hazma, 1/45.

Ibn Hazm je rekao u svojoj knjizi El-Fasl: „Odbijanje nečega za što postoji dokaz da ne može postojati vjera bez toga je kufr, i izgovor riječi za koje postoji dokaz da je njihov izgovor kufr je kufr. Činjenje nekog djela za koje postoji dokaz da je kufr je kufr.“
Vrste velikog kufra koje izvode osobu iz islama:

Učenjaci su podijelili kufr na brojne kategorije, u koje su ubrojali razne vrste i oblike širka. A to su kako slijedi:

Kufr negiranja i odbijanja. Ovaj kufr ponekad može imati oblik nevjerstva u srcu – koji se rijetko pojavljuje kod kafira, kao što je Ibn Kajjim, rahimehullahu te'ala, rekao – a ponekad uzima oblik javnog i vidljivog odbijanja, što znači prikrivanje istina i ne pokoravanje njoj vanjštinom, dok se unutrinom ona poznaje i prepoznaje, kao što su Jevreji odbili Poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. Allah kaže o njima:

„i kada im dolazi ono što im je poznato, oni u to neće da vjeruju.!“ (Prijevod značenja El-Bekara, 89)

Također je rekao za njih:

„Oni kojima smo dali Knjigu znaju Poslanika kao što sinove svoje znaju, ali neki od njih doista svjesno istinu prikrivaju.“ (Prijevod značenja El-Bekara, 146)

To je zato jer odbijanje se dešava samo onda kada osoba poznaje istinu i onda je odbije. Tako da Allah kaže da nevjerovanje kafira u Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nije bilo nevjerstvu u pravom smislu riječi, jer je njihovo nevjerstvo bilo samo vanjštinom i riječima, a u sebi su prepoznali istinu.

Allah kaže:

„Oni, doista, ne okrivljuju tebe da si ti lažac, nego nevjernici poriču Allahove riječi.“ (Prijevod značenja El-En'ām, 33)

„I oni ih, nepravedni i oholi, porekoše, ali su u sebi vjerovali da su istinita, pa pogledaj kako su skončali smutljivci.“ (Prijevod značenja En-Neml, 14)

Slično ovome je kufr dozvoljavanja onoga što je zabranjeno. Ko god smatra dozvoljenim ono za što zna da je u islamu zabranjeno postao je nevjernik u Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i u ono sa čime je on došao. Isto je i sa onim koji dozvoli ono za što zna da je u islamu zabranjeno.
Kufr okretanja zbog oholosti, kao što je kufr Iblisa za kojeg je Allah rekao:

„…ali Iblis ne htjede, on se uzoholi i posta nevjernik.“ (Prijevod značenja El-Bekare, 34)

Allah kaže:

„A licemjeri govore: ‘Mi vjerujemo u Allaha i Poslanika i pokoravamo se’ – zatim neki od njih glave okreću; nisu oni vjernici.“ (Prijevod značenja En-Nūr, 47)

Tako da Allah kaže da oni koji ne postupaju u skladu sa vjerom nisu vjernici, čak i ako govore da jesu. Kufr okretanja znači da osoba zanemari istinu i ne uči je niti radi po njoj, bilo da se radi o riječima, djelima ili ubjeđenjima. Allah kaže:

„Mi smo nebesa i Zemlju i ono što je između njih mudro stvorili i do roka određenog, ali nevjernici okreću glave od onoga čime im se prijeti.“ (Prijevod značenja El-Ahkāf, 3)

Ko god se riječima okrene od onoga sa čime je došao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je kao onaj koji kaže: „Ja ga neću slijediti.“ Onaj ko se okrene svojim djelima je kao onaj ko bježi od slušanja istine sa kojom je došao, ili stavlja svoje prste u uđi da ne čuje, ili onaj koji čuje ali se svojim srcem okrene i odbije da vjeruje i u to, i kao onaj koji odbija da radi po tome. Takav je uznevjerovao u kufru okretanja.
Kufr nifaka (licemjerstva). Ovo je oblika kada osoba ne vjeruje u srcu i ne radi, dok se vanjštinom pokorava da bi se pokazala ljudima. Ovo je kao kufr Ibn Selula i drugih munafika (licemjera)za koje Allah kaže:

„Ima ljudi koji govore: ‘Vjerujemo u Allaha i u onaj svijet!’ – a oni nisu vjernici.

Munja samo što ih ne zaslijepi; kada god im ona bljesne, oni prođu, a čim utonu u mraku, stanu. A da Allah hoće, mogao bi im oduzeti i sluh i vid, jer Allah, zaista, sve može.” (Prijevod značenja El-Bekare, 8-20)
Kufr sumnje, što znači oklijevanje po pitanju istine i nesigurnost da li je to zaista istina, jer ono što  je neophodno jeste uvjerenje u vjerovanju (jekin) u ono što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, donio, da je to doista istina bez i trunke sumnje. Kod god smatra da ono sa čime je on došao možda nije istina je nevjernik, a to je kufr sumnje, kao što Allah kaže:

„I uđe u vrt svoj nezahvalan Gospodaru svome na blagodatima, govoreći: ‘Ne mislim da će ovaj ikada propasti,

I reče mu drug njegov, dok je s njim razgovarao: ‘Zar ne vjeruješ u Onoga koji te je od zemlje stvorio, zatim od kapi sjemena, i najzad te potpunim čovjekom učinio?

Što se mene tiče, On, Allah, moj je Gospodar i ja Gospodaru svome ne smatram ravnim nikoga.'“ (Prijevod značenja El-Kehf, 35-38

Iz ovoga možemo zaključiti da kufr – a koji je suprotnost imanu ili vjerovanju – može imati oblik ubjeđenja u srcu, kao što je mržnja prema Allahu i Njegovim ajetima (znakovima – vjeri), ili Njegovim Poslanicima; ovo je u suprotnosti sa ljubavlju i vjerovanjem koje podržaju djela srca. Kufr također može imati oblik izgovorene riječi, kao što je vrijeđanje Allaha, ili to može biti vanjsko djelo, kao što je padanje na sedždu kipu, ili klanje kurbana nekome mimo Allahu. Baš kao što vjera uzima oblik djela srca, riječi i vanjskih djela, tako isto i kufr može imati oblik djela srca, riječi i vanjskih djela. Molimo Allaha da nas sačuva od kufra i njegovih vrsta, i da nam poveća iman i da nas uputi i da nama uputi druge… Amin. A Allah zna najbolje.

Pogledati: I'lamu es-Sunneti-l-Menšureh, 177; Šejh Abdulaziz Al Abdulatif, Nevakidu-l-Imani el-Kavlijjeh ve-l-‘Amelijjeh, 36-46; Šejh Abdullah el-Kareni, Davabitu-t-Tekfir, 183-196.
Odgovorio: Šejh Muhammed ibn Salih el-Munedždžid
Izvor: http://islamqa.info/en/21249
 

Preveo Redžo Muratović – http://islam-pitanja-i-odgovori.blogspot.com

Hvala pripada Allahu.
Njegovo ime je Jezid ibn Muavija ibn Ebi Sufjan ibn Harb ibn Umejje al-Umevi ed-Dimeški.
Ez-Zehebi kaže: „On je bio zapovjednik vojske tokom napada na Konstantinopolj, među kojima su bili ljudi kao Ebu Ejjbu el-Ensari. Jezid je proglašen od svoga oca kao njegov nasljednik, pa je preuzeo vlast nakon što je njegov otac umro u mjesecu redžebu šezdesete godine po hidžri i tada je imao trideset i tri godine, ali je njegova vladavina trajala nešto manje od četiri godine.
Jezid je od onih koje niti proklinjemo niti volimo. Ima još nekih kao što su kao on od halifa dvije države (Umevija i Abasija) i namjesnika u raznim mjestima, i uistinu bilo je nekih koji su bili gori od njega. Ali problem po pitanju Jezida jeste da je došao na vlast četrdeset i četiri godine nakon smrti Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem; to je ipak bilo blizu vremena Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i neki od ashaba su bili živi kao što je Ibn Omer, radijallahu anhuma, koji je bio zaslužniji tog položaja od njega ili njegovog oca ili njegovog djeda.
Njegova vladavina je počela ubistvom šehida El-Husejna i završila je bitkom kod el-Harre, tako da suga ljudi mrzili i nije mu dat dug život. Bilo je mnogo pobuna protiv njega nakon El-Husjena, kao što su stanovnici Medine koji su se pobunili u ime Allaha, i Ibn ez-Zubjer.“ Sijeru E'alami-n-Nubela, 4/38.
Šejhu-l-Islam opisao je stav ljudi prema Jezidu ibn Muaviji i kaže:
„Ljudi su se podijelili po pitanju Jezida ibn Muavije ibn ebi Sufjana u tri grupe, dvije su pretjerale a jedna je umjerena.
Jedna od dvije koje su pretjerale su rekli da je on kafir i munafik, da je se borio da ubije unuka Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da bi mu time naudio i osvetio se, i da bi time osvetio svog djeda ‘Utbu, brata od svoga djeda Šejbu i amidžu Velida ibn ‘Utbu i druge koje se ubili ashabi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kao što je Alija ibn ebi Talib i drugi na dan bedra i u drugim bitkama – i slične stvari. Lahko je Rafidijama koji smatraju Ebu Bekra, Omera i Osmana nevjernicima da imaju takav stav, tako da im je puno lakše proglasiti nevjernikom i Jezida ibn Muaviju.
Druga grupa smatraju da je on dobar čovjek i pravedan vladar, da je jedan od ashaba koji su rođeni za vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koje je on nosio i blagoslovio. Neki od takvih ga uzdižu na stepen viši od stepena Ebu Bekra i Omera, a neki ga smatraju poslanikom. Oba stava su očigledno pogrešna onome ko ima razuma i ima ikakvo znanje o životu i vremenu prvih muslimana. Ovaj stav se ne pripisuje nikome od učenjaka koji su poznati po slijeđenju sunneta ili bilo kojem drugom čovjeku koji ima razuma i iskustva.
Treći stav jeste da je on jedan od muslimanskih vladara koji je radio i dobra i loša djela. Nije rođen osim za vrijeme halifata Osmana, radijallahu anh. On nije nevjernik ali je zbog njega ubijen El-Husejn, i uradio je šta je uradio stanovnicima El-Harre. Nije bio ashab niti je bio jedan od Allahovih prijatelja (evlija). Ovo je stav većine učenjaka i stav Ehlu-s-Sunneta ve-l-Džema'ata.
Tako da su se podijelili na tri grupe, na one koji su ga proklinjali, one koji su ga voljeli i na one koji ga nisu ni voljeli niti su ga proklinjali. Ovo se prenosi od Imama Ahmeda, rahimehullahu te'ala, i ovo je stav onih pravednih od pripadnika njegovog mezheba i ostalih od muslimana. Salih ibn Ahmed je rekao: ‘Rekao sam svome ocu da neki ljudi govore da vole Jezida. On je rekao: ‘Da li iko ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan voli Jezida?’ Rekao sam mu, zašto ga ne proklinješ? Rekao je: ‘O sine moj, kada si to vidio da tvoj babo ikoga proklinje?”
Ebu Muhammed el-Makdisi je rekao kada je upitan za Jezida: ‘Prema onome što sam ja čuo njega ne treba niti proklinjati niti voljeti.’ Rekao je: ‘Također sam čuo da je naš djed Ebu Abdullah ibn Tejmijje bio upitan za Jezida pa je rekao: ‘Mi ne negiramo njegove dobre osobine niti pretjerujemo po pitanju njih.”“ Medžmu'u-l-Fetava, 4/481-484.
Odgovorio: Šejh Muhammed ibn Salih el-Munedždžid
Izvor: http://islamqa.info/en/14007
Preveo Redžo Muratović – http://islam-pitanja-i-odgovori.blogspot.com

Hvala pripada Allahu.
Prvo:
Nije dozvoljeno nositi zapise, čak i ako sadrže ajete, zbog općenitosti riječi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: „Ko okači hamajliju, Allah mu nikad ne ispunio njegov cilj, a onaj ko nosi školjku, Allah ga nikad ne zaštitio od onoga od čega strahuje.“ Zabilježio ga je Imam Ahmed (17440); sahihom ga je ocijenio Šu'ajb el-Arna'ut u Tahkiku-l-Musned.
I rekao je, sallallahu alejhi ve sellem: „Ko god nosi hamajliju počinio je širk (tj. izjednačio je nešto sa Allahom u onome što je samo Allahovo pravo).“ Zabilježili su ga Ahmed i Hakim; sahihom ga je ocijenio šejh Albani u Sahihu-l-Džami’, 6394.
Ako se hamajlija sastoji samo od Kur'anskih ajeta, ima razilaženje kod učenjaka o njenoj dozvoljenosti, ali najispravnije mišljenje je da i to nije dozvoljeno, zbog općenitog značenja dokaza, i da bi se zatvorili putevi koji vode u širk, jer to većinom uključuje da se omaložavaju ajeti, jer ljudi većinom spavaju noseći te hamajlije, ili ulaze u kupatilo sa njima itd.
Navodi se u Fetava el-Ledžneh ed-Da'imeh (1/212): „Učenjaci su jednoglasni po pitanju zabrane zapisa koji sadrže bilo šta mimo Kur'ana, ali se razilaze ako se sastoji samo od ajeta. Neki kažu da je dozvoljeno, a neki da nije. Mišljenje da to nije dozvoljeno je bliže ispravnom, zbog općenitog značenja hadisa i da bi se zatvorili putevi koji vode u širk.“
Pogledajte odgovore na pitanja pod brojevima 10543 i 20349.
Drugo:
Ako zapisi koje piše ovaj imam sadrže bilo kakav širk, kao što je traženje od bilo koga mimo Allaha,subhanehu ve te'ala, od džina ili meleka ili dobrih ljudi, ili je ovaj imam od ljudi koji rade širk, ili tvrdi da zna nešto od gajba (nevidljivog svijeta), nije dozvoljeno klanjati iza njega. Ali ako nema širka i on je muvehhid (tj. potvrđuje Allahovu jednoću), onda je dozvoljeno klanjati iza njega. Bilo kako bilo bitno je posavjetovati ga, jer su bilo kakvi zapisi zabranjeni, kao što smo naveli iznad.
Stalna komisija za fetve je upitana o obavljanju namaza iza osobe koja piše zapise ljudima, i oni su odgovorili: „Dozvoljeno je klanjati iza osobe koja piše zapise samo od Kur'ana i dova koje su propisane u islamu, ali ih ne bi trebao pisati jer ih nije dozvoljeno nositi. Ali ako zapisi sadrže širk, osoba ne treba klanjati iza onoga ko to piše i bitno mu je pojasniti da je to širk. Onaj ko ga treba posavjetovati je onaj ko je upoznat da on to radi.“ Fetava el-Ledžneh ed-Da'imeh, 3/65.
Šejh Salih el-Fevzan, rahimehullahu te'ala, je upitan o klanjaju iza osobe koja piše zapise, i on je odgovorio: „Što se tiče toga što ste spomenuli o pisanju zapisa, o zapisima se može više govoriti. Ako su ti zapisi sadrže riječi širka, dovu nekome mimo Allaha, subhanehu ve te'ala, i nepoznatim imenima, nije ih dozvoljeno pisati niti nositi, prema jednoglasnom mišljenju svih islamskih učenjaka, jer su oni širk. Osoba ne treba klanjati iza ove osobe (koja piše takve zapise). Ali ako se ovi zapisi sastoje samo od Kur'ana, dozvoljenih dova i dova prenesenih od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, onda je ovo pitanje oko kojeg se učenjaci razilaze. Neki kažu da je ovo dozvoljeno, dok drugi kažu da nije, i stav da nije dozvoljeno je sigurniji, jer otvaranje vrata njihovom pisanju i nošenju je od sredstava koja mogu voditi do nošenja zabranjenih zapisa, i jer pisanje Kur'ana u vidu zapisa izlaže Kur'anS stvarima koje njemu ne dolikuju i mjestima gdje nije dozvoljeno unijeti Kur'an. Ali nema ništa sporno u klanjaju iza onoga ko piše ove zapise.
Da zaključimo: ako pisanje zapisa uključuje izraze širka, nepoznatih imena, dozivanje nekog mimo Allaha ili traženje pomoći od šejtana, stvorenja ili džina, ovi izrazi su širk, i onaj ko ih piše ili nosi, znajući šta sadrže, je mušrik. Ali ako su sačinjeni od Plemenitog Kur'ana, sigurnije je da se i oni ne koriste i da se ostave.“ El-Munteka min Fetava el-Fevzan
Šejh Ibn Baz, rahimehullahu te'ala, je upitan: „Da li je dozvoljeno klanjati iza imama koji je sihirbaz i varalica, znajući da neki od njih znaju učiti Kur'an veoma dobro? Molim vas da nas posavjetujete, Allah vas nagradio.“
On je odgovorio:
„Ako je imam varalica i tvrdi zna gajb (nevidljivi svijet) ili slijedi mitove u radi loša djela, nije dozvoljeno izabrati ga za imama ili klanjati iza njega, jer onaj ko tvrdi da ima znanje o gajbu je nevjernik – molimo Allaha da nas sačuva od toga. Allah, subhanehu ve te'ala, je rekao: ‘Reci: ‘Niko, osim Allaha, ni na nebu ni na Zemlji, ne zna gajb.”“ (Prijevod značenja En-Neml, 65) Isto se odnosi na sihirbaza; na njega se odnosi isti propis kufra, jer je Allaha, subhanehu  ve te'ala, rekao: „I povode se za onim što su šejtani o Sulejmanovoj vladavini kazivali. A Sulejman nije bio nevjernik – šejtani su nevjernici: učili su ljude vradžbini i onome što je bilo nadahnuto dvojici meleka, Harutu i Marutu, u Babilonu. A njih dvojica nisu nikoga učili dok mu ne bi rekli: ‘Mi samo iskušavamo, i ti ne budi nevjernik!” (Prijevod značenja El-Bekare, 102)
Ali ako radi neke grijehe ali ne radi djela koja izvode iz vjere kao što je sihr, ili da tvrdi da ima znanje o gajbu, onda je namaz iza njega ispravan, iako je bolje potražiti nekog drugog koji je boljeg ahlaka i koji je pobožniji, da bi se sačuvala vjera kod ljudi i da bi se izbjeglo suprostavljanje onim učenjacima koji kažu da nije dozvoljeno klanjati iza takvog. Griješnici ne trebaju biti imami, ali ako su već imami, dozvoljeno je klanjati iza njih, jer ljudi mogu biti iskušani njima, i može postati neophodno klanjati iza njih. Ali u slučaju onoga koji doziva bilo šta mimo Allaha, ili koji traži pomoć od mrtvih, ne treba se klanjati iza takvog, jer čineći ova djela on postaje nevjernik, jer su to djela mušrika protiv kojih je se Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, borio u Mekki i na drugim mjestima. Molimo Allaha da popravi stanje muslimana, da ih blagoslovi razumijevanjem njihove vjere, i da nad njima pretpostavi najboljeg od njih, a on je Onaj koji sve čuje, Koji je blizu.“ Medžmu'u Fetava Ibn Baz, 9/287.
A Allah zna najbolje.
Odgovorio: Šejh Muhammed ibn Salih el-Munedždžid
Izvor: http://islamqa.info/en/104111
 

Preveo Redžo Muratović – http://islam-pitanja-i-odgovori.blogspot.com

Hvala pripada Allahu.
Nije dozvoljeno pozdravljati ili čestitati nevjernicima povodom Božića, Nove godine ili bilo kojeg drugog njihovog praznika, i nije dozvoljeno odgovoriti kada nas pozdrave povodom tog praznika, jer to nisu praznici koji su propisani u našoj vjeri, a uzvraćanje na njihov pozdrav je potvrđivanje i opravdavanje njih.
Šejh Ibn ‘Usejmin, rahimehullahu te'ala, je upitan o propisu pozdravljanja (čestitanja) nevjernika povodom Božića i o tome kako mi trebamo odgovoriti ako oni nama čestitaju povodom toga. I da li je dozvoljeno ići na zabave koji oni organizuju povodom toga?
Da li je osoba griješna ako nešto od ova uradi bez posebne namjere, osim da bude uljudan, ili zbog stida ili sramote ili nekog drugog razloga? Da li ih je dozvoljeno oponašati u tome?
On je odgovorio:
„Pozdravljanje nevjernika povodom Božića ili bilo kojeg drugog njihovog praznika je zabranjeno prema jednoglasnom mišljenju islamskih učenjaka, kao što je to naveo Ibn Kajjim u svojoj knjizi Ahkam Ehli-z-Zimmeh, gdje je rekao:
‘Čestitanje nevjernicima povodom Božića ili bilo kojeg od njihovih vjerskih praznika je zabranjeno prema idžma’-u (konsenzusu) islamskih učenjaka, kao što je čestitanje njima na njihovim praznicima i kada poste riječima ‘Sretan van praznik’ ili ‘Ugodan vam praznik bio’, i tako dalje. Ako je se onaj ko ovo kaže spasio od kufra, i dalje je zabranjeno. To je kao da čestitaš nekome što pada na sedždu krstu, ili čak gore od toga. To je ogroman grijeh kao da čestitaš nekome što pije vino, ili što je ubio nekoga, ili što je počinio blud, i tako dalje. Mnogo od onih koji ne poštuju svoju vjeru upadaju u ovu grešku; ne shvaćaju ozbiljnost onoga što rade. Ko god čestita nekome za praktikovanje novotarija ili kufra izlaže sebe Allahovoj srdžbi.’
Čestitanje nevjernicima na njihovim vjerskim praznicima je zabranjeno do te mjere kako je opisao Ibn Kajjim jer to podrazumijeva da je osoba zadovoljna s tim i da odobrava njihove nevjerničke rituale, čak i ako to osoba ne uzme sebi. Ali musliman ne smije uzimati nevjerničke rituale ili nekome čestitati njihovim povodom, jer to Allah ne prihvata ništa od toga nikako, kao što kaže, subhanehu ve te'ala:
‘Ako vi budete nevjerovali – pa, Allah od vas ne zavisi, ali On nije zadovoljan ako su robovi Njegovi nevjernici, a zadovoljan je vama ako budete zahvalni (vjerovajući).’ (Prijevod značenja Ez-Zumer, 7)
‘… Sada sam vam vjeru vašu usavršio i blagodat Svoju prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam islam bude vjera.’ (Prijevod značenja El-Mā'ide, 3)
Tako da je čestitanje njima zabranjeno, bilo da se radi o kolegama na poslu ili nečemu drugom.
Ako nam čestitaju povodom njihovih praznika, ne trebamo odgovoriti, jer to nisu naši praznici, i jer su ti praznici neprihvatljivi kod Allaha. Ovi praznici su novotarije u njihovoj vjeri, a čak i oni koji su možda propisani u prijašnjim vjerama derogirani su islamom, sa kojim je Allah poslao Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, svim ljudima. Allah kaže:
‘A onaj koji želi neku drugu vjeru osim islama, neće mu biti primljena, i on će na onome svijetu nastradati.’ (Prijevod značenja Ālu ‘Imrān, 85)
Zabranjeno je muslimanima da prihvataju pozive na takve događaje, jer je ovo gore od čestitanja jer ovo uključuje i sudjelovanje u njihovim proslavama.
Isto tako, muslimanima je zabranjeno da oponašaju nevjernike time što će imati zabave tim prilikama, ili da razmjenjuju poklone, ili da daju slatkiše ili hranu, ili da uzmu slobodno sa posla, itd., jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘Ko god oponaša neki narod on je od njih.’ Šejhu-l-Islam Ibn Tejmijje je rekao u svojoj knjizi Iktida'u-s-Sirati-l-Mustekim Muhalifeh Ahsabu-l-Džehim: ‘Oponašanje njih u neki od njihovih izmišljenih praznika podrazumijeva da je osoba zadovoljna sa njihovim pogrešni vjerovanjima i djelima, i daje im nadu da će možda moći zavesti i poniziti slabe.'“ Medžmu'u-l-Fetava eš-Šejh ibn ‘Usejmin, 3/44.
A Allah najbolje zna.
Odgovorio: Šejh Muhammed ibn Salih el-Munedždžid
Izvor: http://islamqa.info/en/69811
Preveo Redžo Muratović – http://islam-pitanja-i-odgovori.blogspot.com