Zalosna je cinjenica potvrditi da ima doista imama koji koriste razna vjerska okupljanja kako bi govorili o licnim problemima ili rjesavali probleme ummeta, a nisu u stanju da okupe 20 omladinaca kako bi ih poducili sufari ili nekoliko safova ljudi da budu u dzamijama na svim ili vecini propisanih namaza. Neki su dali sebi ovlasti ili za pravo da mogu i da su strucni govoriti o svim temama ovoga svijeta, sto je cinjenica koju na zalost mogu da potvrdim.

Ako ima dzematski odbor, on je duzan da vasem muftiluku prijavi doticnoga jer niko od njih ne radi tu badava nego za novac i ako nije vise kadar da tu bude neka sebi potrazi drugo radno mjesto. Niko od dzematlija nije duzan da slusa pridike koje se ticu svega i svacega. Ti i dalje odlazi u dzamiju da li u istu ili neku obliznju jer je stjecati znanje obligatna duznost svakoga muslimana i muslimanke.

Zahvaljujem na pitanju!

Prof. Jasmin Djanan
preuzeto sa http://www.n-um.com

Da bi konsenzus (ar. idžma) bio mjerodavan, ima svoje uvjete o kojima su opširno govorili islamski učenjaci. (Vidjeti: El-Havil-kebir, 16/109-117.) Kada se potvrdi konsenzus učenjaka o određenom pitanju u jednom vremenu, nije dopušteno nikome nakon toga da govori suprotno, jer bi to značilo da su se učenjaci složili na neistini, što je nemoguće. Poznato pravilo glasi: Ummet se neće složiti na zabludi. (Uporediti: El-Mustasfa, str. 375, i Medžmu’ul-fetava, 20/10.) Ovo pravilo doslovno je uzeto iz hadisa oko čije autentičnosti postoji razilaženje među učenjacima. Imam Hakim kaže: “Ne tvrdim da je ovaj hadis (hadis koji govori da se ummet neće složiti na zabludi) vjerodostojan niti slab, ali ga spominjem iz razloga što se ehli-sunnet složio na ovom pravilu.” (Vidjeti: El-Mustedrek, 1/202.)

Imam Gazali rekao je: “Konsenzus učenjaka po sljedbenicima istine jeste na stupnju mutevatir dokaza.” (Vidjeti: El-Menhul, str. 303, i El-Ihkam, 4/525.) Bitno je naglasiti da se često navodi konsenzus o određenom pitanju a, ustvari, postoji razilaženje među učenjacima. Stoga, nije dopušteno žuriti s osuđivanjem mišljenjâ koja se kose s konsenzusom dok se ne potvrdi njegova ispravnost općenito, i to da li su učenjaci koji su kazali suprotno tome znali za taj konseznus. Šejhul-islam Ibn Tejmijje veli: “Ko kaže suprotno konsenzusu koji je nužno poznat kod svih ljudi, počinio je nevjerstvo.” (Vidjeti: Medžmu’ul-fetava, 19/146.)

Na drugom mjestu šejhul-islam je zapisao: “Ko se suprotstavlja u pitanju koje je Svevišnji Allah jasno objasnio, a oko kojeg su vjernici postigli konsenzus i niko nije kazao suprotno tome, takav je počinio nevjerstvo.” (Vidjeti: Medžmu’ul-fetava, 7/29.) Ibn Hazm ima poznato djelo koje je nazvao Meratibul-idžma. Na kraju ovog djela koje govori o pitanjima na kojima su se složili islamski učenjaci napominje: “Poglavlje konsenzusa u akaidu čiji je poricatelj nevjernik po mišljenju svih islamskih učenjaka”, potom je na nekoliko stranica spomenuo temeljna akaidska pitanja oko kojih se slažu svi učenjaci ovog ummeta. (Vidjeti: Meratibul-idžma, str. 267-274.) A Allah najbolje zna.

Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović

Kada je riječ o nejasnim (ar. mutešabih) ajetima, njihovo pravo značenje zna samo Svemogući Allah, Koji kaže: “On je Onaj Koji ti objavljuje Knjigu u kojoj su ajeti jasni; oni su matica Knjige; drugi su nejasni. Oni u čijim je srcima zastrana slijede nejasne ajete u težnji za smutnjom i svojim tumačenjem. A tumačenje njihovo zna samo Allah! I koji su u znanost upućeni govore: ’Mi u to vjerujemo; sve je to od našeg Gospodara.’” (Ali Imran, 7.)

Ispravno stajanje u ovome ajetu jeste kod riječi Allah, a nakon toga počinje novi smisao: “I koji su u znanost upućeni…” Tako bi prijevod značenja ovog ajeta glasio: “A tumačenje njihovo zna samo Allah! Oni, pak, koji su u znanost upućeni govore: ’Mi u to vjerujemo; sve je to od našeg Gospodara.’” Veliki broj ashaba i tabiina smatra da značenje nejasnih ajeta ne poznaje niko osim Uzvišeni Allah. Ovo je stav većine islamskih učenjaka. (Vidjeti: El-Muhezzeb, 2/513, od dr. Nemle.) A Allah najbolje zna.

Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović

Nije dopušteno pričati o islamu osim s dokazom iz Kur’ana, hadisa, konsenzusa ili analogije. Kada je riječ o običnim muslimanima, oni ne smiju izdavati fetve ni u kom slučaju, niti ih je dopušteno slijediti u onome što govore, osim ako se radi o jasnom propisu.

Imam Kurtubi kaže: “Učenjaci su jednoglasni u mišljenju da obični svijet mora slijediti one u čije znanje se ne sumnja. Isto tako, nema razilaženja među učenjacima da je običnim muslimanskim masama zabranjeno izdavanje fetvi zbog njihovog neznanja.” (Vidjeti: El-Džamiu li ahkamil-Kur’an, 11/290.) A Allah najbolje zna.

Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović

Nema sumnje da položaj današnjih muslimana ovisi o njihovom držanju za sunnet, jer Uzvišeni Allah učvršćuje na zemlji one koji se vladaju po normama koje je uspostavio Poslanik, ﷺ. Jedini put koji vodi muslimane ka prosperitetu i konvergenciji na ovom i budućem svijetu jeste prakticiranje izvornog islama kao idealnog sistema u ljudskom životu. Obaveza je vjernicima da se u svemu pokore Allahu i Njegovu Poslaniku, ﷺ. Uzvišeni Allah rekao je: “Kada Allah i Poslanik Njegov nešto odrede, onda ni vjernik ni vjernica nemaju pravo da po svome hiru postupe. A oni koji su nepokorni Allahu i Poslaniku, u očitoj su zabludi.” (El-Ahzab, 36.) U drugom ajetu stoji: “I tako mi Gospodara tvoga, oni neće istinski vjerovati dok za sudiju u sporovima međusobnim tebe ne prihvate i da onda zbog presude tvoje u dušama svojim nimalo tegobe ne osjete i dok se sasvim ne pokore.” (En-Nisa, 65.) Vjerovjesnik, ﷺ, rekao je: “Meni je objavljen Kur’an i s njim nešto slično njemu.” (Ebu Davud, 4604, Ahmed, 4/130, i Tahavi, u djelu Šerhul-meani, 4/209, s vjerodostojnim lancem prenosilaca. Vidjeti: Sahihul-džamia, 1/516. Pod riječima: “…i s njim nešto slično njemu” misli se na sunnet.)

Brojni su dokazi koji obavezuju na slijeđenje sunneta. Iz navedenih ajeta i hadisa može se uočiti da je sunnet neprikosnoveni izvor islama i da nije ispravno slijediti bilo čije stavove i mišljenja ako se kose s riječima ili djelima Allahovog Poslanika, ﷺ. Islamski učenjaci tumačili su Kur’an i sunnet na osnovu raspoloživih argumenata. Nisu slijepo slijedili mišljenja svojih prethodnika, naročito ako se radi o pitanjima za koja ne postoje kategorički dokazi. Bili su daleko od svake slijepe pristrasnosti. Nisu odstupali od sunneta kada se potvrdi njegova vjerodostojnost, znajući da mišljenja učenjaka ne mogu zamijeniti objavu.

Jednog je dana imam Šafija spomenuo hadis i potvrdio njegovu vjerodostojnost, pa ga neko od prisutnih upita da li prihvata rad po tom hadisu. Imam Šafija naljutio se i upitao: “Smatraš li me kršćaninom ili si me možda vidio u crkvi? Da li sam to sebe opasao zunnarom. Zar da prenosim hadis a ne prihvatim rad po njemu?!” U ovome kontekstu navodi je imam Sujuti u djelu Miftahul-dženna, str. 16. Smisao ovog predanja zabilježio je Ebu Nuajm u djelima Hil’jetul-evlija, 9/106, i Zikru ahbari Asbehan, 1/174, s vjerodostojnim lancem prenosilaca.

Poznati tabiin Mudžahid b. Džebr izjavio je: “Od svakog se prihvata i odbija, osim od Poslanika, ﷺ.” (Ebu Nuajm, u djelu Hil’jetul-evlija, 3/300, Hatib, u djelu El-Fekihu vel-mutefekkih, 1/441, i Bejheki, u djelu El-Medhal, 1/107, s vjerodostojnim lancem prenosilaca.) Ove se riječi također pripisuju Ibn Abbasu i imamu Maliku.

Abdullah b. Mubarek prenosi da je imam Ebu Hanife rekao: “Kada Poslanik, ﷺ, nešto kaže, to je neprikosnoveno, a kada kažu ashabi, možemo birati između njihovih mišljenja. A kada je riječ o izjavama tabiina, njihove ćemo izjave razmatrati.” (Ibn Abdulberr, u djelu El-Munteka, str. 145, i Bejheki, u djelu El-Medhal, 1/111, s dobrim lancem prenosilaca.)

Veliki hadiski autoritet Ebu Bekr b. Huzejme govorio je: “Ničije se riječi ne mogu uporediti s Poslanikovim, ﷺ, riječima, ako su vjerodostojno prenesene.” (Bejheki, u djelu El-Medhal, 1/106, Hatib, u djelu El-Fekihu vel-mutefekkih, 1/536, i Kajserani, u djelu Tezkiretul-huffaz, 2/728, sa ispravnim lancem prenosilaca.)

Identično ovome kazao je Omer b. Abdulaziz. (Darimi, 432, Adžurri, u djelu Eš-Šeria, 1/182, Ibn Nasr Mervezi, u djelu Es-Sunna, 96, Ibn Batta, u djelu El-Ibana, 1/60, Herevi, u djelu Zemmul-kelami ve ehlihi, 3/12 i 5/27, i Hatib, u djelu El-Fekihu vel-mutefekkih, 1/508, s dobrim lancem prenosilaca.)

Vidimo da su naši prethodnici sunnet smatrali osnovom koja treba suditi među ljudima. Niko od njih nije obavezivao na slijeđenje nekoga od islamskih učenjaka ponaosob, jer nepogrješivost u vjeri pripada samo poslanicima, dok učenjaci mogu pogriješiti u interpretiranju pravnih pitanja, bez obzira na stupanj njihove znanosti. Najistaknutije islamske ličnosti i osnivači velikih pravnih škola nisu dopustili da ih neko slijepo slijedi ili preferira njihova mišljenja nad Poslanikovim, ﷺ, hadisima.

Imam Ebu Hanife rekao je: “Kada se ustanovi vjerodostojnost hadisa, to je moje mišljenje.” (Hašijetu Ibni Abidin, 1/385.) Imam Ibn Abidin ove riječi pripisuje imamima četiri pravne škole.

Isto ovo se prenosi od Ebu Sevra. (Vidjeti: Sijeru ealamin-nubela, 10/35 od imama Zehebija.)

Imam Malik govorio je: “Ja sam čovjek, pogodim i pogriješim. Kada vidite da se moje mišljenje podudara s Kur’anom i hadisom, prihvatite ga, u protivnom ga odbacite.” (Vidjeti: Mevahibul-Dželil, 3/40, El-Ihkam, 6/244, od Ibn Hazma, i Ialamul-muvekkiin, 1/75, od Ibnul-Kajjima.)

Od imama Šafije prenose se sljedeće izreke: “Učenjaku nije dopušteno zapostaviti Poslanikove, ﷺ, riječi zbog nečijeg mišljenja” (Vidjeti: El-Umm, 7/260, od imama Šafije, i Hil’jetul-evlija, 9/107.);

“Ako vidite u mojim knjigama da se nešto kosi s Vjerovjesnikovim, ﷺ, sunnetom, sunnet prihvatite, a moje mišljenje odbacite” (Bejheki, u djelu El-Medhal, 1/205, i Hatib, u djelu El-Fekihu vel-mutefekkih, 1/389, sa ispravnim lancem prenosilaca. Vidjeti: El-Medžmu, 1/136, Mevahibul-Dželil, 1/400, Avnul-Mabud, 2/323, Šerhuz-Zurkani, 1/407, Tuhfetul-ahvezi, 1/456, Subulus-selam, 4/38, i Kešfuz-zunun, 1/826.);

“Ako vam spomenem ispravan hadis pa ostavim rad po njemu, znajte da sam izgubio razum” (Bejheki, u djelu El-Medhal, 1/205, i Hatib, u djelu El-Fekihu vel-mutefekkih, 1/389, sa ispravnim lancem prenosilaca.);

“Muslimani su jednoglasni u mišljenju da nije dopušteno ostaviti vjerodostojan hadis zbog nečijeg mišljenja” (Vidjeti: Ialamul-muvekkiin, 1/7.);

“Odričem se svojih mišljenja koja nisu u skladu s Poslanikovim, ﷺ, sunnetom, i slijedim hadis.” (Ebu Nuajm, u djelu Hil’jetul-evlija, 9/107. Vidjeti: Ialamul-muvekkiin, 2/285.)

Imam Ahmed govorio je: “Ne slijedite ni mene, ni Malika, ni Šafiju, ni Evzaija, ni Sevrija, već uzmite odakle su oni uzeli.” (Vidjeti: Sifetu salatin-Nebi, str. 53, Ialamul-muvekkiin, 2/201, i El-Kavlul-mufid, 1/61, od imama Ševkanija.)

Govoreći o jednom slabom hadisu, imam Ibn Hazm, osnivač bukvalističke pravne škole, zapisao je: “Da je ispravan, rado bih ga prihvatio, i ne bih ga ostavio zbog nekakvih drugih mišljenja.” (Vidjeti: El-Muhalla, 10/408.) Na drugom mjestu je zapisao: “Kada je riječ o nama, ničije riječi nisu (kategoričan) dokaz osim riječi Allahovog Poslanika, ﷺ. Da postoji ispravno predanje od Vjerovjesnika, ﷺ, o ovom pitanju, prihvatili bismo ga i zadovoljili se time.” (Vidjeti: El-Muhalla, 5/75.) Ovo se odnosi na one koji mogu vagati argumente i odabirati prioritetniji stav, a ne na obične ljude koji su obavezni slijediti učenjake, a Allah najbolje zna.

Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović