Ve alejkumusSelam,

Odgojno-pedagoške instrukcije koje vam preporučujemo kao svjetiljku u budućem nastojanju bolje izgradnje ibadetske ličnosti svoje djece, kad je u pitanju redovno obavljanje pet dnevnih namaza su:

1. Djeca stiču ubjeđenje da je sve ono što odrasli rade ispravno, a da su njihovi očevi najpotpunije i najsavršenije ličnosti. Zato ih djeca oponašaju i povode se za njima u velikom broju stvari. Djeca, u ranim godinama mladosti, ne osvrću se mnogo na sugestije sa strane ako pred njima nema nekoga ko će im biti primjer za kojim će se povesti i koji će im praktično pokazati životne postupke. Zbog toga očevo obavljanje namaza ostavlja veoma jake utiske na njegovo dijete i čini da se ono ugleda na njega.

2. Na roditelju je da se pomogne dovom upućenom Allahu, dž.š., kako je to radio Ibrahim, a.s. Allah, dž.š., nam u vezi s tim navodi njegove riječi: “Gospodaru moj, daj da ja i potomci moji obavljamo namaz; Gospodaru naš, Ti usliši molbu moju”. (Ibrahim: 40)

3. Roditelj treba znati da su kazne (batine) zadnje sredstvo koje će upotrijebiti u privikavanju svoje djece na obavljanje namaza, kako ne bi zbog toga dijete licemjerno obavljalo namaz i propustilo ga odmah čim mu se za to ukaže prilika.

4. Na roditelju je da poduči svoje dijete abdestu i taharetu (čišćenju), teorijski i praktično, uz malo praktične vježbe gdje će mu dozvoliti da sam uzima abdest, naravno pod njegovom kontrolom, pa u slučaju da pogriješi, podučit će ga ispravnom postupku, uz krajnju blagost i ljubaznost, bez ikakve vike, dreke i sl. Ako uzme abdest bez ikakve greške – pohvalit će ga i zagrliti, eventualno i poljubiti, pokazujući djetetu znakove zadovoljstva njegovim postupkom.

5. Roditelj treba podučiti svoje dijete vrijednostima i fadiletima abdesta, kako bi ga podstakao na to da se kasnije samo stara o abdestu, i postizanju njegovih vrijednosti.

6. Podučavanje djece namazu treba raditi još u njihovim najranijim godinama, bez nekog direktnog podučavanja, dakle indirektnim putem kao što je klanjanje nafila-namaza kući, pred svojom djecom, što ostavlja veoma jak dojam kod njih, jer kad dijete bude gledalo oca kako polaže svoju glavu na tlo, čineći sedždu Allahu, dž.š., i kako skrušeno stoji, zadubljen u svome namazu, ne obazirući se na ono što se okolo dešava – time niče klica veličine Allaha, dž.š., u njihovim srcima i dušama, a isto tako se ovim putem djeca podučavaju pokretima namaza, i dovede u situaciju da oni to jednostavno zavole.

7. Roditelj ne smije biti grub sa svojim djetetom u oblasti abdesta i tahareta prije nego što ono postane zrelo razlučiti dobro od zla, a niti po pitanju pokrivanja avreta, već će ga ostaviti da ga slijedi i prati, i da klanja s njim u kakvom god halu da je, i ne smije ga odvraćati od klanjanja namaza s njim, jer ako u tim godinama bude odbijen od namaza (a ono je, u tim godinama, u osnovi oslobođeno obaveznosti namaza) može se desiti da dijete kasnije zamrzi obavljanje namaza.

8. Kad napuni sedam godina roditelj je obavezan narediti svom djetetu obavljanje namaza, na osnovu riječi Muhammeda, s.a.v.s.: “Naredite svojoj djeci da obavljaju namaz kada budu navršili sedmu godinu.”(hasen) Tada će mu staviti u obavezu izvršavanje ili ispunjavanje preduvjeta i šartova namaza kao što su taharet, abdest, pokrivanje avreta (stidnih dijelova tijela) i sl.

9. Ne smijemo dozvoliti da djetetovo navršavanje sedme godine života prođe neopaženo, već se moramo postarati da taj važan događaj u njegovom životu najavimo, da ga upoznamo sa njegovom veoma važnom obavezom, a to je obavljanje namaza. Kad dijete napuni sedmu godinu života, i klanja svoj prvi farz-namaz, lijepo bi bilo da roditelj pozove njegove drugove na jedno malo slavlje povodom ovog lijepog događaja, ili na primjer da mu kupi lijep ručni sat na poklon, koji će ga kasnije podsticati na obavljanje namaza u njegovom vremenu.

10. Na roditelju je da kontrolira djetetovo ophođenje prema namazu, da ga opominje s vremena na vrijeme, i da ne osjeća prilikom toga, možda, dosadu ili nešto slično. Ako otac bude odsutan ili zauzet, oporučit će nekome da prati njegovo dijete kod obavljanja namaza, nekog ko će ga, također, upozoravati na važnost, veličinu, i njegov značaj za čovjeka. Prenosi se od Ibnu Mes’uda da je rekao: Kontrolišite svoju djecu po pitanju namaza, i navikavajte ih na dobro, jer je dobro proizvod navika.

11. Nije strašno da roditelj s vremena na vrijeme nagradi svoje dijete za redovno obavljanje namaza, ali ga ne smije naviknuti na to. Roditelj će svaki put mijenjati uručene hedije (nagrade).

12. Roditelj omiljene stvari treba vezati za namaz, pa će tako, npr., zakazati izlet ili neku rekreaciju poslije ikindije ili akšam-namaza, gdje će dijete biti podstaknuto time, pa će se spremiti za namaz na početku njegova vremena, jer ga poslije toga očekuje ono što on voli.

13. Roditelj će i sve svoje obaveze sa djecom planirati prema namazima, pa će tako djeca znati rasporediti svoje vrijeme prema namazima.

14. Djecu, s vremena na vrijeme, treba upoznati sa fadiletima (vrijednostima), namaza preko kur’anskih ajeta ili Poslanikovih, s.a.v.s., hadisa, kako bi oni, u svojim glavama, imali jednu potpuniju sliku o namazu i njegovom značaju u islamu.

15. Dijete se mora navikavati, a posebno poslije desete godine, na obavljanje propisanih nafila prije i poslije farz-namaza, a također se treba podsticati i na noćni namaz, pa makar i na samo nekoliko minuta. Otac može najaviti svojoj djeci da će ustati u toliko i toliko sati po noći kako bi klanjao noćni namaz, poslije čega će ih ostaviti kako bi se ona takmičila u tome ko će prvi ustati u to vrijeme, a da ih on ne probudi, kako bi pojačao njihovu želju i kako bi se polako oslanjali na sebe. Sa njima će klanjati lagano, neće duljiti u namazu, a ako dijete ophrva san, reći će mu da ode leći, iz milosti prema njemu.

16. Ako dijete neredovno obavlja namaz poslije desete godine, na roditelju je da svoje dijete posavjetuje i opomene šerijatskim stavovima o namazu, pa ako dijete i dalje nastavi biti neredovno ukorit će ga riječima ili izružiti, ili će ga izbjegavati tako što nakratko neće govoriti s njim, ili se neće šaliti s njim ili će mu uskratiti neke njemu drage stvari (poput igranja fudbala, vožnje biciklom, video-igrica i sl.), pa ako sve navedeno ne bude imalo utjecaja kod djeteta, tek će se tada roditelj poslužiti kaznama, tj. batinama, na osnovu riječi Muhammeda, s.a.v.s.: … a udarite ih, zbog namaza, kada navrše deset godina.
(Pedagog daje prednost principu poticaja, pobude i hrabrenja nad zastrašivanjem i batinama. Pravi odgajatelj će se ponekad praviti slijepim kad su u pitanju djetetove greške. Dakle, neće ga kažnjavati za svaku greškicu, ali će mu lijepo dati do znanja, skrenuti mu pažnju i otvoreno ukazati na njegovu grešku. Ako dijete i dalje nastavi prekorit će ga, ili će mu se namrštiti. Ako dijete i preko toga nastavi ružit će ga javno pred svojom porodicom ili drugovima, ali bez psovki ili ličnog ponižavanja djeteta.
Ako se i dalje bude oglušivalo, zaprijetit će mu se batinama ili će se nabaviti prutić koji će biti okačen o zid kako bi ga dijete, s vremena na vrijeme, gledalo.)

17. Ako roditelj nije aktivno podučavao namazu svoje dijete odmah poslije sedme godine života, ne smije pristupiti batinjanju odmah poslije desete godine, već će s njim raditi polako i oprezno, postepeno, kako bi se dijete naviklo na namaz.

18. Dijete se mora navikavati na džemat od malena kako bi se njegovo srce vezalo za džamiju, upoznalo sa ulemom, i naučilo adabe (principe) ponašanja i slušanja na predavanjima ili halkama ilma. Djeca su takva po prirodi da vole oponašati starije u njihovim postupcima, tako da će ona, samim odlaskom sa svojim roditeljima u džamiju, polako poprimati osobine i praksu starijih.

19. Roditelj mora pripremiti dijete prije nego što ga odvede u mesdžid ili džamiju, na taj način što će mu opisati džamiju, kako se ne bi nečim iznenadilo, i tako što će mu s vremena na vrijeme davati do znanja da će ga odvesti u džamiju i svaki spomen džamije će biti vezan uz neke lijepe riječi, poput: Kupio sam ti ove slatkiše pored one džamije, ili iz one radnje do džamije i sl. Ako roditelj slučajno prođe sa djetetom pored džamije, reći će mu: Pogledaj ovu prelijepu građevinu! To se zove džamija. Jednog dana ću te povesti da tamo klanjaš sa mnom …

20. Roditelj će, prije nego što odvede svoje dijete u džamiju, pripremiti atmosferu u džamiji tako što će se dogovoriti sa imamom ili mujezinom ili s nekim od džematlija da ljubazno dočekaju njegovo dijete i da se lijepo ophode sa njim, kako bi osjetio druželjubivost, i kako bi u tim ljudima vidio svoje oslonce, i bio miran uz njih. Ovakva dobrodošlica s takvim gostoprimstvom uveliko doprinosi tome da dijete zavoli namaz, i da će namaz imati posebno mjesto u njegovom srcu.

21. Ako je imam džamije slučajno jedan od onih koji vole oduljiti svojim namazom ili klanjati predugo, što je u suprotnosti sa sunnetom Poslanika, s.a.v.s., roditelj će ga upozoriti na to da je došao sa djetetom kako ne bi oduljio sa namazom.

22. Na roditelju je da svoje dijete upiše u mekteb, kako bi savladalo kur’ansko pismo, naučilo odlomke Kur’ana napamet, sa svim pravilima učenja – i, naravno, sve to pred imamom džamije koji treba, po pravilu, biti okićen praksom Muhammeda, s.a.v.s., i njegovim sunnetima, imamom koji će biti živa islamska ličnost i primjer djetetu kakav musliman treba biti!

23. Dijete treba vezati za džamiju putem različitih aktivnosti poput takmičenja, islamskih kvizova, izleta ili pak kraćih ekskurzija koje će ostaviti veoma jak dojam kod njega.

24. Pred djetetom treba pričati o džumi-namazu, upoznati ga sa vrijednostima i fadiletima petka, podučavajući ga propisima džume-namaza i džemata.

25. Roditelj ne smije primoravati dijete na ono što dijete ne može podnijeti kad je džuma-namaz u pitanju, jer ponekad dijete ne može izdržati kompletnu hutbu, a da ne pokvari abdest, ili pak ne može izdržati samu džumu-namaz zbog njegove dužine. Prenosi se od Ebu Hurejre, r.a., da je jedanput za vrijeme džume-namaza naišao na nekog dečkića, pa mu reče: Dijete, idi igraj se! Ono odgovori: Ja sam došao u džamiju! Ebu Hurejre, r.a., mu opet ponovi: Idi igraj se! Ono reče: Ja sam došao u džamiju! Ebu Hurejre, r.a., mu reče: Sjedi onda dok se imam ne pojavi na mimberu. Dijete odgovori: Dobro.
Roditelj ne mora prisiljavati dijete da prisustvuje džumi-namazu prije desete godine. Poticat će ga na džumu-namaz, ali neće negodovati ako hoće da klanja džumu. Ako bude htio klanjati odlično je, a ako neće slobodan je do svoje desete godine, poslije koje mora redovno prisustvovati džumi-namazu.

26. Na roditelju je da izabere imama koji dobro i upečatljivo drži hutbe petkom, jer će takav imam svojim predavanjem, svojom hutbom i držanjem ostaviti jak utisak na djecu, a posebno ako djeca budu razumjela govor i shvaćala. Neće biti strašno da roditelj nakon džume-namaza ispita djecu o tome šta su zapamtila od predavanja ili hutbe, i šta su korisno primijetili. Prije nego što ih uvede u džamiju podučit će ih obaveznosti šutnje i tišine i tada će im najaviti da će ih poslije džume-namaza ispitati o tome šta su zapamtila.

Ovo je bilo nekoliko savjeta i primjedbi koje smo ukratko iznijeli roditeljima, a koje oni moraju dobro uvježbati, odraditi i u praksu sprovesti, ako misle na dobru budućnost islamskog ummeta (muslimana), koji se sastoji od naše djece i onoga što mi za njega uradimo, naše djece koja su grude nas samih, tj. dijelovi naših ‘džigerica’, za koje smo odgovorni na dunjaluku, a posebno na ahiretu.

Ako sve navedeno ne bude imalo utjecaja i koristi, čovjek će pribjeći upotrebi batine, ali pod sljedećim uvjetima:

1. Da roditelj nikako ne udara dijete prije njegove desete godine.
2. Da roditelj zna da su batine sredstvo za liječenje i popravljanje problema, a ne za ponižavanje ličnosti i podcjenjivanje, ili (ne daj Bože) za psihičku deformaciju djeteta.
3. Batine nisu osvetničko sredstvo putem koje će roditelj isprazniti svoju (prikolicu) ljutnje i srdžbe, i putem koje će se on smiriti, nego roditelj mora imati na umu da su batine nužno pedagoško-odgojno sredstvo koje mora biti samo u korist djeteta, a ne njemu na štetu.
4. Roditelj ne smije tući svoju djecu kad je nervozan, ili ga je neko drugi razljutio, pa da njegova djeca plaćaju ceh njegove srdžbe.
5. Batine ne smiju biti jake, niti žestoke, a u slučaju da se koristi neko sredstvo, mora biti normalnog oblika poput pruta, omanjeg kaiša i sl..
6. Ne prelaziti s batinama više od tri udarca, a u najgorem slučaju do deset.
7. Roditelj mora paziti da ne udara svoje dijete po licu i po osjetljivim dijelovima tijela. Isto tako ne smije ponavljati udarac po jednom mjestu, već mora mijenjati mjesto udaranja, a također mora proći malo vremena između udaraca, kako bi bol od prethodnog udarca prošla na trenutak.
8. Roditelj ne smije udarati dijete zbog sumnje da je nešto uradilo ili zbog loše pretpostavke, već će pristupiti batinama tek kad ih dijete bude zaslužilo.
9. Da batine odgovaraju počinjenoj greški, tj. da se dijete ne udara zbog neke sitnice, ili ostavi na jednoj batini do dvije, a počinjeno djelo zaslužuje mnogo više.
10. Roditelj mora prestati s batinama ako se dijete sjeti Allaha, dž.š., ili zatraži pomoć od Njega.
11. Treba se truditi ne ponavljati batine i ne učestati s njima, kako se dijete ne bi naviklo na njih, i poslije ne bude marilo hoće li ih dobiti ili ne.

Autor: Muhammed b. Ahmed b. Ismail el-Mukaddem
Prijevod sa arapskog: Sead ef. Jašavić
Islamski Univerzitet Medina

Pripremio, prof. Jasmin Djanan

preuzeto sa http://www.n-um.com

Poštovana sestro, obzirom da vaše pitanje tretira jedan značajan vid sujevjerja prisutan kod nas, odlučio sam i vama a i drugima koji posjećuju stranicu ponuditi malo detaljniji odgovor na ovo pitanje. Naime, mnogi su Bošnjaci u proteklom ratu prilikom odlaska na borbenu liniju oko vrata stavljali zapise i hamajlije. Smatrali su da će ih one zaštititi od metka srpskog agresora. Mnogi to danas rade s uvjerenjem da hamajlija ili zapis obješen o vrat ili stavljen ipod miške pomaže liječenju od bolesti ili čuva od nje. Osim toga, i danas ima onih koji na vrata kuće ili na auto vješaju konjsku potkovicu smatrajući da će ih to spasiti “propisane” nesreće ili uroka. Nur dova je, kažu, najbolja hamajlija. Ona ima čudotvornu moć. Onaj ko je nosi, ući će “direktno” u džennnet.

Mnogi preko veze žele da postignu zaštitu. Hamajlija ih mnogo manje košta. Ne moraju klanjati, ne moraju postiti niti druge vjerske dužnosti obavljati, jer tu je hamajlija. Njima ne treba Allahova zaštita pored hamajlije. Mogu biti i nemoralni i odlaziti tuđim ženama, jer navodno hamajlija će ih zaštititi. A ako se desi i neka bolest ili nesreća, tu je opet hamajlija koju napravi neki “hodža”, vidovnjak ili sihirbaz.

Šarlatani iskorištavaju neznanje i sujevjerje masa i prave im zapise i hamajlije, nad njima izgovaraju zakletve tvrdeći da oni čuvaju od djelovanja džina, urokljiva oka i zavidnosti isl. Pravljenje hamajlija i prodaja već gotovih i friško spravljenih postali su unosan biznis.

Muslimani moraju znati da vješanje školjčice ili perle kao amuleta ili čitanje zapisa s tajanstvenim oznakama radi zaštite ili lijeka, predstavlja neznanje ili zabludu koji su u suprotnosti s Allahovim zakonima u svemiru.

U mnogim hadisima Poslanik s.a.v.s. je zabranio vješanje hamajlija i talismana, a u slučaju bolesti propisao standarni način zaštite a to je preventiva i liječenje dozvoljenim sredstvima. On kaže: “Liječite se, jer Onaj ko je stvorio bolest, stvorio joj je i lijek.” (Ahmed) Dakle, liječenje je vadžib, što znači da onaj ko se ne liječi čini grijeh prema Allahu. U drugom hadisu kaže: “Ako u nečemu od vaših lijekova ima koristi, zasigurno je ima u troma: medu, puštanju krvi iz vene (hidžama) i spaljivanju rane.” (Buharija i Muslim) Ovo su propisani načini liječenja u što svakako spada i šeriatski način liječenja rukjom onih koji obole od sihira, džinskog dodira ili uroka.

Koliko je hamalija opasna i pogubna pokazuje nam ova hadis: “Ukbe b. Amir kaže da je došao u karavani sa deset ljudi kod Allahova Poslanika s.a.v.s. Poslanik je sklopio sporazum sa devetoricom, a sa desetim nije. Upitali su ga za razlog, a on im je odgovorio: “Na mišici mu je talisman”. Čovjek je tada strgnuo zapis pa je Poslanik s.a.v.s. i sa njim sklopio sporazum, a potom rekao: “Ko objesi zapis počinio je širk.” (Ahmed i El-Hakim) Da su hamajlija i zapis vjerom propisani, Poslanik s.a.v.s. ne bi naredio ovom ashabu skidanje zapisa.

U drugom hadisu kaže: “Ko okači nešto tome je i prepušten”. (Et-Tirmizi) Na nama je da izaberemo da li želimo Allahovu ili nečiju drugu zaštitu. Uz hamajliju veoma često pojedini sihirbazi svežu džina da čuva hamajliju i da pazi kako bi ona uvijek bila djelotvorna. Nekad je džin zadužen i da lično čuva osobu koja nosi hamajliju, jer u hamajliji stoji naredba. Kada drugi džin čovjeku pokuša da naudi ili sihir donese on mu se po naredbi svoga sihirbaza suprotstavi. Zbog toga Poslanik s.a.v.s. i kaže da je osoba koja okači hamajliju njoj i prepuštena. Upravo u tome i jeste opasnost širka.

Vjerovati da potkovica, crvena traka, hamajlija ili zapis imaju moć čuvanja i sprečavanja zla pored Allaha je smiješno i neviđeni apsurd. Žalosno je da su ljudi skloniji vjerovati jednoj konjskoj potkovici nego Uzvišenom Gospodaru svjetova. Nur dovu najčešće nose oni koji, ili ne klanjaju nikako, ili to rade povremeno. Oni su ubijeđeni da će ih ona uvesti u džennet iako ne praktikuju ono što od njih traži Gospodar svjetova.

Nadam se da je odgovor jasan.

Hfz. mr. Senaid Zajimovic
preuzeto sa http://www.n-um.com

Hvala Allahu!

Da, ono kroz šta prolazi tvoj prijatelj, bez obzira na to da li je to organska bolest ili sihir, ili je neko psihičko oboljenje i slično, predstavlja također iskušenje od Uzvišenog Allaha, koje je kao i svako iskušenje kroz koje prolazi čovjek na ovom svijetu. Dakle, dobro je što to tvoj prijatelj shvata.

Ali, nije dobro niti je ispravno misliti kako je potrebno sačekati da Uzvišeni Allah otkloni ovaj problem od njega. Vjerovanje u Allahovo određenje ne kosi se s poduzimanjem potrebnih koraka, jer Uzvišeni Allah kad odredi nešto, On odredi i uzroke koji su doveli do toga. Sitost je Božija odredba, a ona se postiže jedenjem; dijete je dio Božije odredbe, a ono se stječe stupanjem u brak itd.

Od Ebu Hurejre, Allah mu se smilovao, prenosi se da je Poslanik, ﷺ, rekao: „Allah nije spustio ni jednu bolest, a da za nju nije dao lijek.“ (Bilježi Buhari, 5678.)

Iz navedenog se vidi da je Uzvišeni Allah za sve bolesti odredio i odgovarajući lijek. Zna lijek onaj ko zna, a ne zna onaj ko ne zna.

Obaveza ti je da lijepo postupaš sa svojim bratom i uvjeriš ga da se počne liječiti. Najbolje bi bilo da se liječenje usmjeri u dva pravca: medicinsko liječenje koje poduzima svako onaj ko je u njegovoj situaciji, potom pokušati provjeriti da li je opsihiren tako da se podvrgne učenju rukje kod nekog poznatog učača rukje.

Allah najbolje zna!

Odgovor preuzet sa stranice islamqa, pod nadzorom šejha Saliha Munedžida

https://islamqa.info

Prvo, nema sumnje da je vrlo bolno ovo što te je zadesilo. Vijest je grozna i tragična, naročito jer si ti vozila auto, a posljednji trenutak s majkom provela si vičući na nju. Poštujemo tvoje osjećaje i tugu, ali ovo nas ne sprečava da te podsjetimo na pokajanje zbog onoga što si uradila majci, jer ono što si uradila može biti opomena i pouka drugome koji vrijeđa svoje roditelje, a niko ne zna kada ih može izgubiti, odnosno i njemu se može desiti kao i tebi. Roditelj nekoga od ovih koji ih vrijeđaju može umrijeti uslijed srčanog ili moždanog udara upravo zbog tlačenja i nepravde koje im nanose, bili oni muškarci ili ženske osobe. Neka ova bolna nesreća bude pouka svima, posebno onima koji nanose nepravdu svom ocu ili majci. Neka požure s pokajanjem. Molimo Uzvišenog Allaha da se smiluje tvojoj majci, neka joj oprosti i uvede je u džennet.

Drugo, savjetujemo ti da budeš strpljiva u ovoj nedaći računajući na nagradu kod Stvoritelja i da prihvatiš ono što je On odredio, jer Uzvišeni Allah je mudar i On sve zna. Nema potrebe da padneš u očaj i beznađe pored Allahove milosti, već osnaži svoje vjerovanje u Gospodara tako da ono bude jače od šejtanovih spletki i njegove mržnje. Najbolje u ovom slučaju što možeš uraditi jeste to da odagnaš od sebe suicidno razmišljanje, u suprotnom nećeš se izbaviti iz briga i žalosti, već ćeš još više upasti u njih. Srest ćeš se sa svojim Gospodarom, a sebi bi zapečatila put lošim i gnusnim djelom, odnosno jednim od najvećih grijeha!

Kako da se izbaviš iz ove situacije!?

Treće, vrlo je bitno da vozač spozna svoju grešku, umjesto da je negira, jer iskustvo je na strani saobraćajne policije i istažnih organa. Uprkos tome što si napomenula o njima, ipak ti je utvrđeno „ubistvo iz nehata“ (nenamjerno ubistvo), u skladu s time na tebe se odnose sljedeći propisi:

1. post tokom dva mjeseca uzastopno, bez prekida, osim ako postoji šerijatsko opravdanje kao što je bolest kad je nemoguće postiti, zatim putovanje, hajz i nifas. Ali se zato ovi propušteni dani napaštaju odmah, bez kašnjenja, nakon isteka dva mjeseca posta. Ako ne bi postila jedan dan bez opravdanja, onda se prekida ovaj kontinuirani slijed i obavezna si početi s postom tokom dva nova mjeseca ispočetka.

Post tokom mjeseca ramazana ne računa se u ova dva povezana mjeseca, bez razilaženja učenjaka. Čak je skupina islamskih učenjaka na stanovištu da nije dozvoljeno da mjesec ramazan bude između ova dva mjeseca. Međutim, prema većini, čije mišljenje je prioritetno, to se smatra dozvoljenim, ali da se ne prekida kontinuitet, mada bi bilo sigurnije da se kontinuirani post tokom dva mjeseca ne odvija između mjeseca ramazana.

Šejh Muhamed Salih el-Usejmin, Allah mu se smilovao, kaže: „Ako se (povezani post dva mjeseca) razdvaja mjesecom ramazanom, onda će postiti mjesec ramazan, ali se dani mjeseca ramazana ne odnose na nešto drugo, odnosno vezani su striktno za mjesec ramazan, u kojem je ionako obavezno postiti. Stoga, ako je postio tokom ša’bana, a potom slijedi mjesec ramazan, obavezan je postiti tokom mjeseca ramazana, a nakon njega će početi s postom drugog ševala dok ne upotpuni post dva kontinuirana mjeseca. (Iz djela “Šerh el-mumti”, 13/270.)

Dakle, šejh Usjemin smatra da se kontinuirani post ne prekida u sljedećim slučajevima:

-ako se uključi mjesec ramazan, onda će se post nastaviti i poslije ramazana;
-obavezno je mrsiti u danima Bajrama, potom žena tokom menstruacije, onaj ko je bolestan i boji se pogoršanja zdravstvenog stanja tokom posta, prema ispravnom mišljenju;
-mrsiti onda kada je to dozvoljeno, kao što je putovanje ili bolest zbog koje mu post pričinjava teškoću, ali mu ne šteti. (Iz djela “Šerh el-mumti”, 13/274.);

2. tvoja rodbina, bez obzira na to bili oni u lancu nasljednika ili ne, treba platiti otkupninu nasljednicima tvoje majke u vrijednosti stotinu deva. Ako niko od njih ne plati krvarinu, moraš je ti platiti iz svog imetka;
3. prioritetno i ispravno mišljenje je da ti ne nasljeđuješ od svoje majke s ostalim nasljednicima niti njenu ostavšitnu niti otkupninu.

Zaključit ćemo našim savjetom tebi, po drugi put, a to je da budeš strpljiva u ovome što te je zadesilo. Niko ti ne može prigovoriti na tvojoj tuzi zbog gubitka majke. Ali, prigovor ti se može uputiti u slučaju kršenja Božijeg zakona svojim ponašanjem prema ovoj nesreći. Ne gubi nadu u Božiju milost, pridržavaj se vjere izbjegavajući smutnju kako bi sačuvala sebe od propasti. Učestalo upućuj dove za svoju majku, jer ih ona u ovom trenutku treba. Budi ustrajna u povezivanju porodice, lijepo se ophodi prema mužu čineći mu dobro. Ne prigovaraj i ne krivi njegovu porodicu, jer je put pred tobom dug, on zahtijeva staloženost i srce puno radosti. Budi također uzor onome koga je zadesila velika nesreća, kako bi i ta osoba bila strpljiva računajući na Božiju nagradu.

Allah najbolje zna!

Odgovor preuzet sa stranice islamqa, pod nadzorom šejha Saliha Munedžida

https://islamqa.info