Zahvala pripada Allahu,

Prvo:
Međusobno razilaženje ljudi u akidi i menhedžu je jedan od kosmičkih zakona. Uzvišeni Allah nas je obavijestio o postojanju toga među Njegovim robovima, kao što nas je obavijestio i o Njegovoj moći da ih sve objedini kao sljedbenike jedne vjere, ali Uzvišeni Allah iz svoje neizmjerne mudrosti to nije učinio; da bi nagradio muvehhide1 i Njemu pokorne ljude, a kaznio nepokorne i mušrike.2
Da je Uzvišeni Allah učinio ljude jednim ummetom ne bi došla do izražaja vrijednost tevhida3 i muvehhida, niti bi bila očita prezrenost grijeha i griješnika, a od Allahovih lijepih imena i svojstava su i ona koja zbog Njegove mudrosti budu očita nad Njegovim stvorenjima baš onda kada se oni međusobno raziđu.
Uzvišeni Allah je rekao: A da je Gospodar tvoj htio, sve bi ljude sljedbenicima jedne vjere učinio. Međutim, oni će se uvijek u vjerovanju razilaziti,
osim onih kojima se Gospodar tvoj smiluje. A zato ih je i stvorio. I ispunit će se riječ Gospodara tvoga: „Napunit ću, zaista, Džehennem džinnima i ljudima – zajedno!“4
Ibn Džerir et-Taberi, Allah mu se smilovao, je rekao: „Rekao je Onaj Čiji je spomen uzvišen: ‘Da Gospodar tvoj želi, o Muhammede, sve bi ljude jednom skupinom učinio, jedne pripadnosti i jedne vjere.'“5
Hafiz Ibn Kesir, Allah mu se smilovao, je rekao: „Uzvišeni nas obavještava da je On sposoban sve ljude jedne vjere učiniti, radilo se o tome da budu vjernici ili nevjernici, kao što kaže Uzvišeni: Da Gospodar tvoj hoće, na Zemlji bi doista bili svi vjernici.6
Te Njegovih riječi: Međutim, oni će se uvijek u vjerovanju razilaziti, osim onih kojima se Gospodar tvoj smiluje., tj. ljudi će se neprestano razilaziti u vjeri, ubjeđenjima, vjeroispovjestima, te pravcima i mišljenjima.“7
Šejh Abdurahman es-Sa'di, Allah mu se smilovao, je rekao: „Allah nas je obavijestio da, da je On htio sve bi ljude jedne vjere učinio, tj. učinio bi ih muslimanima, jer Njegova volja nije manjkava, niti mu je išta nemoguće učiniti. Međutim, Njegova mudrost je u tome da ljudi ostaju razjedinjeni, da skreću sa pravoga puta, slijedeći puteve koji vode ka Vatri, i svako vidi da je istina samo ono što on kaže, a da je stranputica u onome što drugi misle. Osim onih kojima se Gospodar tvoj smiluje. Takve je je uputio ka znanju o istini i radu po tome, zajedništvu na tome, i takvima je unaprijed predodređeno da će sretni biti, obuhvatila ih je Allahova naklonost i Božija potpora. Što se tiče onih koji neprijateljuju protiv njih, takvi su poniženi i prepušteni sami sebi. Njegove riječi: A zato ih je i stvorio., znače da je Njegova mudrost bila da ih je stvorio, ne bi li među njima bilo i onih koji su sretni i koji su nesretni, onih koji su ujedinjeni i onih koji su razjedinjeni, skupina koju je Allah uputio, i skupina nad kojom se obistinila riječ istine – da će zalutati, tako da bi se Njegovim robovima ukazalo na Njegovu pravednost i mudrost, i da izađe na vidjelo ono što je skriveno od dobrih i loših osobina, i da se otvori pijaca džihada8 i ibadeta koji ne bi mogli biti upražnjeni i uputpunjeni osim kroz iskušenja i nedaće.“9

Drugo:
Kako da se muslimani ujedine oko nečega mimo tevhida i akide?!
Onaj koji sagleda stanje muslimana uvidjet će da su podijeljeni na različite škole,10 skupine, stranke i ideje, svaki od njih je zadovoljan onim putem kojeg je izabrao u razumijevanju Objave i rada za islam, pa se je shodno tome desilo i razilaženje, razjedinjenost, podijeljenost. Da su bili zadovoljni da slijede jedan pravac, i jedno ubjeđenje bili bi ujedinjeni, i bili bi jedan ummet, ali većina njih se ne obazire, naročito oni koji su vodeći u skupinama i strankama, na ispravnu akidu da bi je uzeli kao put za ujedinjenje, već je smatraju razlogom podijeljenosti! Ovo je mišljenje nekih od njihovih vođa, a to je veoma odvratna tvrdnja, i nemoguće je ujediniti muslimane a među njima ima onih koji ovako govore!
Kada se među ljudima pojavio Vjerovjesnik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, oni su bili podijeljeni u stranke i skupine, narode, ideje i različite religije. Među njima je bilo bijelaca i crnaca, muškaraca i žena, neukih i pismenih, bogatih i siromašnih, uglednih i slabih, ali ih on nije objedinio oko zajedničkog jezika, zavičaja ili ljudske ideje, već ih je okupio oko nepogrešive stvari, kojoj neistina ne prilazi ni sa koje strane. Objedinio ih je oko Kurʹana, oko tevhida, i to je jedini put ka ujedinjenju.
S druge strane, okupljanje ljudi različitih običaja na jelu i piću, nacionalnosti, jeziku ili zavičaju, i ujedinjavanje na toj osnovi predstavlja nešto od čega neće vidjeti dobra.
Ako bi htjeli da se ujedine i okupe oko ljudske ideje, koja je podložna kritici, odbacivanju, korigovanju i zanemarivanju, nikako ne može biti način ujedinjenja muslimana.
Ako bi htjeli ujediniti ljude oko političke ideje, ni to ne može biti nešto što će ujediniti ljude, zbog same raznolikosti u shvatanju tih ideja.
Tako nismo u stanju da objedinimo muslimane ni oko domovine, jer je svaka duša vezana za svoju domovinu i zemlju.
Zato, pred muslimanima ne preostaje ni jedan drugi put za ujedinjenje i zajedništvo osim puta ispravne akide, čiji su izvori tekstovi nepogriješive Objave. Neće se popraviti potonjih generacija ovog ummeta osim onim što je popravilo njegove prve generacije.

Treće:
Kad već postoji razilaženje među muslimanima, to razilaženje je plod i rezultat, a mnogi su uzroci doveli do toga, kako to navode učenjaci. Imam eš-Šatibi ih je sveo na tri: neznanje, strasti i slijepo slijeđenje predaka i velikana. Eš-Šatibi, Allah mu se smilovao, je rekao: „Svako razilaženje koje se desi kao što je opisano, svodi se na tri razloga:
Prvi: da čovjek u duši bude ubijeđen, ili da ga drugi smatraju da je od učenih, od mudžtehida11 u vjeri, a on nije na tom stepenu, ali se ponaša kao da je mudžtehid, pa svoje mišljenje smatra relevantnim, i svoje razilaženje smatra relevantnim. To nekada biva u nekoj sitnoj i sporednoj stvari, u nekoj od ogranaka u fikhskim pitanjima, dok nekada biva u velikim stvarima i od osnova ove vjere, kao u osnovama vjerovanja, ili u osnovama praktičnih stvari u vjeri. Nekada uzima neke sporedne stvari u šerijatu i njima želi srušiti12 osnove šerijata, tako da od osnova šerijata kod njega postane ono što je njemu na početku palo na pamet, bez da je obuhvatio značenja dotičnog pitanja, niti je prodro u njegove intencije. To je novotar13 i na takve se odnose riječi koje se spominju u vjerodostojnom hadisu: „Allah neće uzdignuti znanje tako što će ga isčupati iz srca ljudi, nego će ga uzdignuti smrću učevnih, sve dok ne nestane učevnih, pa ljudi počnu uzimati za predvodnike neznalice, pa će biti upitani, zatim će davati odgovore bez znanja, pa će zalutati i druge na stranputicu odvesti.“
Drugi uzrok razilaženja jeste slijeđenje strasti. Zbog toga su sljedbenici novotarija nazvani sljedbenicima strasti, jer oni slijede svoje strasti, i stoga što nisu uzimali šerijatske dokaze kao onaj koji ih je potreban, niti su se oslonili na njih kako bi im bili pokretač u životu, već su dali prednost svojim strastima, oslonivši se na svoje mišljenje, a tek nakon toga su davali neki značaj šerijatskim dokazima. Većina njih donose zaključak da je nešto dobro ili loše na osnovu onoga što im njihovi razumi kažu, te pripadaju onima koji naginju filozofima i tome slično.
Među njima su i oni koji imaju strahopoštovanje prema vladarima, da bi zadobili dunjaluk koji se nalazi kod vladara, ili tražeći položaj, tako da je neminovno da se ponaša prema ljudima shodno njihovim strastima, pa im tumači ono što su učenjaci rekli shodno njihovim prohtjevima, prenoseći to od onih koji druguju s vladarima, tako da prvi od njih odbacuju mnoštvo hadisa vagajući ih svojim razumima, imajući pri tome ružno mišljenje o onome što se ispravno prenosi od Vjerovjesnika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, dok su u isto vrijeme uljepšali mišljenje o svojim pogrešnim stavovima, što ih je dovelo do toga da odbace mnoge stvari vezane za Ahiret14 i stanje na njemu, vezano za sirat,15 mizan,16 proživljenje tijela, džennetsko uživanje, tjelesnu kaznu, i negirali su viđenje Stvoritelja i slično tome. Štaviše, dali su razumu mjesto zakonodavca, bilo da je došao šerijat s tim propisom ili ne, tako da ako bi šerijat došao s tim onda bi to učinili potvrdom onog što su oni rekli razumom, i još mnogo drugih odrvratnih tvrdnji.

Treći od uzroka razilaženje jeste upornost u slijeđenju običaja makar bili i neispravni, i makar se suprostavljali istini. To je slijeđenje onoga na čemu su našli svoje svoje pretke, uglednike i sl.17 To se smatra pokuđenim slijeđenjem, jer Allah je zaista pokudio takav način slijeđenja u Svojoj Knjizi rekavši: Mi smo zatekli pretke naše kako ispovijedaju vjeru.18 A zatim je rekao: „Zar i onda“ – govorio bi on – „kad vam ja donosim bolju od one koju ste od predaka vaših upamtili?“ A oni bi odgovarali: „Ne vjerujemo mi u ono što je po vama poslano!“19
Uzvišeni kaže: on je rekao: „Da li vas oni čuju kada se molite, ili, da li vam mogu koristiti ili naškoditi?“20
On im je ukazao na jasan dokaz, ali su oni počeli dokazivati time što slijede pretke svoje, rekavši: ali mi smo upamtili pretke naše kako tako postupaju.“21
Ovo takođe predstavlja ono što je navedeno u prethodnom hadisu kada kaže: Pa ljudi počnu uzimati za predvodnike neznalice…, pa sve do kraja hadisa, želivši time kazati da će neki ljudi uzimati druge ljude u slijeđenju bez obzira na čemu bili.“22
Shodno navedenom:
Nemoguće je da se muslimani ujedine i slože osim na tevhidu i akidi. U islamu imamo stvari koje nas objedinjuju što ne nalazimo u nečemu mimo njega, kao što je jedna kibla23, Kuran, obredi hadždža i dr. Nadamo se da će se muslimani ujediniti i složiti oko jednog vjerovanja, te jednog načina shvatanja Kurʹana i Sunneta, a sve što se desi od razilaženja, koje je u granicama dozvoljenog, nakon toga je lagana i mala stvar. Upitan je šejh Salih ibn Fevzan el-Fevzan, Allah ga sačuvao: „Koja su to pitanja oko kojih je dozvoljeno razilaženje? Te koja su to kod kojih treba stati s razilaženjem? I koja je obaveza na muslimanima po pitanju njihove vjere?“, pa je odgovorio: „Razilaženje se dijeli u dvije kategorije:
Prva kategorija: Razilaženje u pitanjima akide, i tu nije dozvoljeno razilaženje; jer je obaveza na muslimanima da vjeruju i budu ubijeđeni u ono na što ukazuju Kurʹan i Sunnet, i ne zalaženje u to svojim razumima i idžtihadima; jer je akida stvar tevkifijje,24 i nema prostora za idžtihad i razilaženje oko toga.
Druga kategorija: Razilaženje oko fikhskih pitanja koja su produkt šerijatskih tekstova, i to je stvar gdje se mora desiti razilaženje, jer se ljudi razlikuju u svom shvatanju, s tim da je obaveza uzeti onaj govor kojeg podupiru jači dokazi, i to je način kako izaći iz ove vrste razilaženja.
Obaveza je na muslimanima da vode brigu o svojoj vjeri, da ustrajavaju na izvršavanju onog što im je Allah naredio, da a ostave ono što im je Allah zabranio, da se okite lijepim ponašanjem prema svojoj braći, da budu iskreni u svom ophođenju s drugima, čuvaju povjerene im stvari i da budu lijep uzor drugima.
Neophodno je da se odgoje na pridržavanju vjere i lijepog ponašanja, a da se klone odvratnog ponašanja i loših prijatelja, te da vode računa o stvarima koje će im koristiti u vjeri i dunjaluku, i da budu snaga islama i muslimana.“25

Allah najbolje zna.

fusnote:
1Akida je nauka o šerijatskim propisima vjerovanja i ubjeđenja, proizašlim iz dokaza, te odgovor na sumnje (šubhe).
2 Menhedž u jezičkom značenju predstavlja način, metod i pravac, dok u terminološkom značenju predstavlja način razumijevanja Kurʹana i Sunneta (bilo da se radi o pitanjima akide,fikha i sl.)
3 Oni koji robuju samo Allahu ne smatrajući mu nikoga ravnim.
4 Oni koji Allahu smatraju nekog ravnim.
5 Tevhid : dolazi iz korijena riječi: vehhade, juvehhidu, tevhiden; što znači učiniti nešto jednim. Zato je islam kao vjera nazvan tevhidom, zbog toga što se temelji na tome da je Allah jedan u Svojoj vlasti i djelima te da nema ortaka. Takođe On je jedan u Svom Biću i Svojim svojstvima u čemu Mu nema niko sličan. Te da je jedan u Svom uluhijetu i ibadetu i da nema sudruga.
6 Sura Hud (118-119).
7 Tefsir et-Taberi (15/531).
8 Sura Junus (99).
9 Tefsir Ibn Kesir (4/361)
10 Džihad u jezičkom značenju predstavlja ulaganje truda i napora, dok u terminološkom značenju predstavlja vođenje borbe da bi Allahova riječ bila gornja.
11 Tefsir es-Sadi (392).
12 Misli se na pravce u tumačenju vjere.
13 Mudžtehid je poznavalac šerijatskog prava koji je svojim znanjem sposoban da rješava vjerska pitanja na temelju Kur'ana, hadisa i ostalih izvora šerijatskog prava.
14 Zanemariti i negirati.
15 Tj. onaj koji uvodi ili praktikuje u vjeri nešto što nije propisano Kurʹanom i Sunnetom.
16 Život na budućem svijetu, tj.život nakon smrti.
17 Most preko džehennema kojeg će ljudi prelaziti , pa padati u njega ili preći, te ući u džennet, shodno djelima koja su činili na ovom svijetu.
18 Vaga dobrih i loših dijela.
19 Ovdje se misli ako bi njihovi očevi i preci bili na vjeri koja nije zasnovana na Kurʹanu i Sunnetu.
20 Sura ez-Zuhruf (22.).
21 Sura ez-Zuhruf (24.).
22 Sura eš-Šuaraʹ (72.).
23 Sura eš-Šuaraʹ (74.).
24 Skraćeno iz djela El-I’tisam, (1/421-423).
25 Kibla je pravac prema kojem se muslimani okreću prilikom molitve, tj. prema Kabi.
26 Et-Tevkif predstavlja stvar koja se direktno uzima iz Objave, iz Kurʹana i Sunneta, te nema prostora za ljudsko mišljenje ili volju.
27 Probrane fetve šejha el-Fevzana (1/407-408, pitanje br. 241).

Muhammed Salih el-Munedždžid
http://www.islamqa.info

Prijevod:
Mirza Musić

Revizija:
Ersan Grahovac

https://islamhouse.com/bs/fatwa/484476/

Zahvala pripada Allahu,

Vjernici koji umru a pri sebi imaju iman (vjerovanje), ako su za života činili grijehe mimo kufra (nevjerstva) i širka (mnogoboštva), koji izvode iz vjere, bit će u dva stanja:

Prvo:
Da su se pokajali za svoje grijehe tokom života; pa ako je to pokajanje bilo iskreno, Allah će ga primiti od njih, i postat će kao da nisu ni činili te grijehe, te neće biti kažnjeni za svoje loše postupke na budućem svijetu, naprotiv možda će im Allah ukazati počast i zamijeniti loša djela dobrim.

Drugo:
Oni koji su umrli ne pokajavši se za svoje grijehe, ili je njihovo pokajanje bilo krnjavo tj. nije ispunilo uslove da bude prihvaćeno, ili im ono jednostavno nije primljeno; ono što potvrđuju kur'anski ajeti, Sunnet Vjerovjesnika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i ono oko čega je Selef (ispravni prethodnici) složan jeste da će ovakvi, griješnici od nosioca tevhida (monoteizma), biti u tri skupine:

Prva skupina:
Ljudi čija će dobra djela biti mnogobrojna, i koja će nadmašivati njihove loše postupke, takvima će Allah preći preko grijeha i oprostiti im, te će ih uvesti u Džennet, a Vatra ih, Allahovom dobrotom, odlikovanjem i blagodati, uopšte neće doticati. Potvrdu za ovo nalazimo u hadisu kojeg prenosi Ibn Omer, radijallahu anhuma, da je Vjerovjesnik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao: „Zaista će Allah približiti sebi vjernika, i staviti pod Svoju zaštitu i sakriti ga (od pogleda stvorenja), a zatim reći: ‘Poznaješ li ovaj grijeh, i poznaješ li ovaj grijeh?’ Pa će kazati: ‘Da, svakako Gospodaru moj.’, sve dok ne prizna sve svoje grijehe, i pomisli da je upropašten. Reći će: ‘Prikrio sam ti ih na dunjaluku, i Ja ću ti ih danas oprostiti.’, pa će mu biti data knjiga njegovih dobrih dijela. A što se tiče kjafira (nevjernika) i munafika (licemjera) reći će svjedoci: ‘Ovi su Allaha u laž ugonili, pa neka je Allahovo prokletstvo na zulumćare.'“1
Uzvišeni je rekao: Onaj čija dobra djela budu teška, takav će uspjeti. (Sura el-Earaf, 8.), i rekao je Slavljeni: Pa onaj čija dobra djela budu teška u ugodnu životu će živjeti. A onaj čija djela budu lahka boravište će mu bezdan biti. (Sura el-Kari'ah, 6-7.)

Druga skupina:
Ljudi čija će dobra i loša djela podjednaka biti; tako da će ih loša djela udaljiti od Dženneta, a dobra udaljiti od Vatre. To je skupina Eˊarafa (bedemi, mjesto između Dženneta i Džehennema) koju je Allah spomenuo, i koja će biti zaustavljena između Dženneta i Vatre onoliko koliko to Allah bude želio, a zatim će im biti dozvoljeno da uđu u Džennet, kao što je to Uzvišeni rekao. Nakon što nas je obavijestio o ulasku dženetlija u Džennet i stanovnika Vatre u Vatru, rekao je Slavljeni: A između njih biće bedemi, a na njima ljudi koji će svakog po obilježju njegovom poznati, i oni će stanovnicima Dženneta viknuti: „Mir vama!“-dok još ne uđu u njega, a jedva će čekati.
A kad im pogledi skrenu prema stanovnicima Džehennema, uzviknuće: „Gospodaru naš, ne daj nam da budemo s narodom grešnim!“
Oni koji će po vrhovima bedema biti zovnuće neke ljude, koje će po obilježju njihovom poznati, i reći će: „Šta će vam koristiti ono što ste zgrtali i to što ste se oholo držali? Zar nisu ovo oni za koje ste se zaklinjali da ih Allahova milost neće stići?“, a Allah im je rekao: „Uđite u Džennet, nikakva straha za vas neće biti, i ni za čim vi nećete tugovati!“ (Sura el-Eˊaraf, 46-49.)

Treća skupina:
Ljudi koji će sresti Allaha, a bili su ustrajni na velikim grijesima i razvratu, tako da su njihova loša djela nadmašila dobra. Takvi su zaslužili da uđu u Vatru shodno svojim grijesima, tako da će među njima biti onih koji će ući u nju do članaka, neki do podkoljenica, a neki do koljena, dok će među njima biti i oni koji će cijeli biti u Vatri osim tragova sedžde. To su oni za koje će biti dozvoljeno činiti šefãat za izlazak iz Vatre, pa će se za njih zauzimati Vjerovjesnik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, ostali vjerovjesnici, meleki, vjernici i oni kojima Allah bude htio ukazati tu počast. Pa onaj od ovih prestupnika čiji iman bude veći, a grijeh manji imat će manju kaznu, biti kraći period u njoj i brže će izaći iz nje, tako da svaki onaj čiji grijeh bude veći, a iman manji imat će veću kaznu i duže će boraviti u njoj. Allaha molimo da nas sačuva i udalji od svakog zla.
Ovo bi bilo stanje vjernika na onom svijetu, a što se tiče ovog svijeta, sve dotle dok ne počine djelo koje ih izvodi iz vjere ostaju vjernici, krnjavog imana (vjerovanja) kao što su oko toga usaglašeni ispravni predhodnici, dokazujući to kur'anskim ajetima i Sunnetom vjerovjesnika, sallallahu ‘alejhi ve sellem. Od tih ajeta jeste govor Uzvišenog u ajetima sure el-Bekare: A onaj kome brat, od roda ubijenog oprosti, pa neka oni velikodušno postupe, a neka im on dobročinstvom uzvrati. (Sura el-Bekara, 178.)
Vidimo kako je Allah rekao da je ubica brat srodnicima ubijenog, a to bratstvo je bratstvo imana (u vjeri), pa je to dokaz da ubica nije počinio kufr (nevjerstvo) iako je ubistvo vjernika grijeh od najvećih grijeha.
Zatim govor Uzvišenog: Ako se dvije skupine vjernika sukobe, izmirite ih; a ako jedna od njih ipak učini nasilje drugoj, onda se borite protiv one koja je učinila nasilje sve dok se Allahovim propisima ne prikloni. Pa ako se prikloni, onda ih nepristrasno izmirite i budite pravedni; Allah, zaista pravedne voli. Vjernici su samo braća, zato pomirite vaša dva brata i bojte se Allaha, da bi vam se milost ukazala. (Sura el-Hudžurat, 9-10.)
Allah je obje zaraćene skupine nazvao vjernicima, iako je međusobno ubijanje od velikih grijeha. Štaviše, rekao je da oni koji ih budu pomirivali da su to njihova braća; pa nam to ukazuje na to da onaj koji čini prestup i veliki grijeh koji ne dosežu stepen širka (mnogoboštva) i kufra (nevjerstva), još uvijek nosi pri sebi naziv imana i njegove propise, ali takav ima pri sebi krnjav iman.
Ovakvim tumačenjem se objedinjuju i usaglašavaju svi šerijatski tekstovi.

A Allah najbolje zna.

Vratiti se na djela:
Eˊalamu es-Sunne el-Menšure, 212.
Komentar Vasitijske akide, Ibn Usejmin 2/238.

Šejh Muhammed Salih el-Munedždžid

fusnota:
1 Bilježe ga Buharija, 2441. i Muslim, 2768.

Prijevod:
Mirza Musić

Revizija:
Ersan Grahovac
https://islamhouse.com/bs/fatwa/497037/

Zahvala pripada Allahu,
Znaj da svi nevjernici do kojih je došla objava Vjerovjesnika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, a ne budu ušli u vjeru islam bit će stanovnici Vatre, rekao je Uzvišeni: Oni koji ne vjeruju između sljedbenika Knjige i mnogobošci, biće, sigurno, u vatri džehennemskoj. U njoj će vječno ostati, oni su najgora stvorenja. (Sura el-Bejjineh, 6.), i rekao je Vjerovjesnik, sallallahu ‘alejhi ve sellem: „Tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, neće za mene čuti neko od ovih naroda, jevrej ili kršćanin i umrijeti ne vjerujući u ono s čime sam poslat, a da neće biti od stanovnika Vatre.“ (Bilježi ga Muslim)
Nije poenta u tome da li će oni imati lijepo ponašanje ili ne, nego je da li će se odazvati Uzvišenom Allahu i Njegovim naredbama. Zar ne vidiš da medžusija (vatropoklonik) ili budista, koji obožava vatru npr. ili kipa mimo Allaha, a ne robuje Allahu, niti svjedoči da je samo On zaslužan da mu se ibadet čini mimo bilo koga drugog, a takav je isti slučaj s kršćanima, koji su rekli da je Allah sebi uzeo dijete, kao i drugih mušrika (mnogobožaca), takvi su imali ružan odnos prema Uzvišenom Allahu, psovali Ga i vrijeđali, rekao je vjerovjesnik, sallallahu ‘alejhi ve sellem: „Rekao je Uzvišeni: U laž Me ugoni sin Ademov a nema prava na to, vrijeđa Me a nema prava na to, pa što se tiče da Me u laž ugoni, je zbog njegova govora: Neće me vratiti kao što me je prije stvorio, a prvo stvaranje nije Meni ništa lakše nego njegovo ponavljanje, a što se tiče da Me vrijeđa, je zbog njegova govora: Allah je sebi uzeo dijete, a Ja sam Jedan, Utočište Sam svakom, nisam rodio i nisam rođen, i niko Mi ravan nije.“ (Bilježi ga el-Buhari, 4974.)
Pa kako onda možemo reći da ovakvi imaju uzorito ponašanje, dok u isto vrijeme imaju loš odnos prema Allahu, Silnom i Uzvišenom, iako im je Allah dao i sluh i vid, olakšao im svaku stvar, slao im Svoje poslanike i objavio Knjige Svoje, te im dao obilje blagodati Svojih. Zato im je bila obaveza da Mu zahvaljuju i blagodati ne poriču, međutim, kada nisu ispunili tu obavezu zaslužili su da se Allah rasrdi na njih i da ih prezire. Rekao je Uzvišeni: Tvoj Gospodar nikome zulum (nepravdu) ne čini. (Sura el-Kehf, 49.)
A što se tiče stanja njihove djece koji su umrli dok su još bili mali (maloljetni), upitan je o njima Šejh Abdulaziz ibn Abdullah ibn Baz, Allah mu se smilovao, pa je rekao: „Ako umre neko ko je još mali (tj. maloljetan), od roditelja nevjernika, njegov propis na dunjaluku (ovom svijetu) je propis njegovih roditelja (tj. nevjernika), tako da neće biti gasuljen (kupanje nakon smrti), niti će mu se klanjati dženaza namaz, kao što neće biti pokopan u muslimansko mezarje. Što se tiče njegovog stanja na Ahiretu (drugom svijetu), njegova stvar će biti u Allahovoj volji, i prenosi se ispravnim lancem prenosilaca od Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, da kada je upitan o djeci mnogobožaca rekao je: „Allah poznaje ono što bi oni radili.“ (Bilježi ga el-Buhari, 1384.)
Neki od učenjaka smatraju da će Allahovo znanje o njima biti objelodanjeno na Sudnjemu danu, te da će oni biti stavljeni na ispit kao oni koji su bili od perioda fetre i sličnih njima, pa ako se odazovu onome što se tada bude od njih zahtijevalo ući će u Džennet, a ako se ogriješe ući će u Vatru. Od Vjerovjesnika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, se prenose predaje sa ispravnim lancem prenosilaca o iskušavanju onih koji su bili od perioda fetre na Sudnjemu danu, a to su oni do kojih nije došao poziv poslanika, i oni koji su u sličnom stanju kao oni, kao što su djeca mnogobožaca, shodno riječima Allaha, Silnog i Uzvišenog: a Mi nijedan narod nismo kaznili dok poslanika nismo poslali! (Sura el-Isra, 15.), i ovaj govor je ispravniji što se tiče onih koji su bili u periodu fetre i sličnih njima, od onih do kojih nije došao Božiji poziv, a ovaj stav je odabrao takođe Šejhul-islama Ibn Tejmijje i njegov uvaženi učenik Ibn el-Kajjim, kao i skupina od Selefa i onih koji su došli nakon njih, Allah neka im se svima smiluje.1

Islam: Pitanja i odgovori.

fusnota:
1 Skup raznih fetvi i govora, 3/163-164.

Muhammed Salih el-Munedždžid
http://www.islamqa.info

Prijevod:
Mirza Musić

Revizija:
Ersan Grahovac
https://islamhouse.com/bs/fatwa/551789/

Hvala Allahu,
Obavezno je pokoravati se vladaru koji ne sudi po Allahovoj Knjizi i Sunnetu Njegova Poslanika u onome što nije nepokornost i grijeh prema Allahu, i nije nužno da se neprijateljski odnosi prema njemu zbog toga sve dok ne učini djelo jasnog nevjerstva i u tom slučaju muslimani nemaju obavezu pokornosti prema njemu.
Suđenje po nečemu drugom mimo Allahove knjige i sunneta Njegova Poslanika postaje nevjerstvom uz dva uslova:
1. Da mu je poznat Allahov propis i Njegova Poslanika po nekom pitanju, pa ako je neznalica neće svojim suprotnim sudom učiniti nevjerstvo
2. Da razlog zbog kojeg sudi sa nečim što Allah nije objavio bude iz razloga što smatra da Allahovi propisi nisu podesni za to vrijeme i da su drugi propisi podesniji i korisniji ljudima.
Tako da ova dva uslova kada se ispune onaj koji ne sudi po onome što je Allah objavio čini djelo nevjerstva koje izvodi iz vjere kao što je rekao Uzvišeni: A onaj koji ne sudi po onome što je Allah objavi takvi su pravi nevjernici. U tom slučaju gubi pravo vladanja nad muslimanima i nisu obavezni da mu budu pokorni, čak su obavezni da se bore protiv njega i da ga uklone sa vlasti.
Što se tiče onoga koji ne sudi po onome što je Allah objavio, uz vjerovanje da mu je obaveza da sudi po onome što je Allah objavio i da je ono bolje za ljude, ali mu se suprostavio zbog svoje strasti i želje da nekome time štetu nanese takav nije nevjernik već je veliki grješnik i njegova vlast nad muslimana je ispravna i obavezna mu je pokornost u svemu što nije nepokornost prema Allahu i Njegovom Poslaniku i nije dozvoljeno da se bori protiv njega u takvom stanju niti da se na silu uklanja sa vlasti kao ni izlazak protiv njega, jer je Poslanik, sallallahu `alejhi ve sellem, zabranio da se izlazi protiv vladara osim da se kod njega primjeti jasno djelo nevjerstva za koje imamo dokaz od uzvišenog Allaha.“ Završen citat.

Iz djela: Medžmu`u fetava Ibni Usejmin, 2/218.

Muhammed b. Salih el-Usejmin

Prijevod:
Mersed Suljkanović

Revizija:
Ersan Grahovac
https://islamhouse.com/bs/fatwa/551797/

Hvala Allahu,
Naš odgovor za one koji kažu da se ahād hadisima ne dokazuje u akidetskim pitanjima, jer oni imaju stepen pretpostavke, a ne čvrstog ubjeđenja jeste da kažemo da je ovakav govor i viđenje neispravno, zbog toga što je temelj na kojem je izgrađen neispravan i to zbog više razloga:
1. Govor da ahād hadisi daju samo pretpostavku, a ne i čvrsto ubjeđenje nije uopšteno pravilo, tako da imamo ahād predaje koje daju stepen uvjerenja ukoliko Kur`an potvrđuje ispravnost tih predaja, također ukoliko ju je islamski ummet uopšteno prihvatio kao što je hadis, Omera ibn el-Hattaba, radijallahu `anhu: „Doista su djela prema nijjetima.“, jer je to predaja koja je āhād i unatoč tome sigurno znamo da ju je Poslanik, sallallahu `alejhi ve sellem, izgovorio i ovo viđenje je potvrdio šejhul-islam Ibn Tejimmije i Hafiz Ibn Hadžer i drugi.
2. Dokaz je i to što je Poslanik, sallallahu `alejhi ve sellem, slao pojedinačno ashabe u pozivanje u osnove akide: Lā ilahe illallah Muhammed resulullah, pa je u tom njegovom slanju (pojedinaca) jasan dokaz za to. Za to imamo primjer slanja Mu`aza ibn Džebela u Jemen, i njegovo slanje je smatrao dovoljnim dokazom za stanovnike Jemena da ga privhate.
3. Ukoliko bi rekli da se akidetska pitanja ne potvrđuju ahād predajama, možemo isto tako reći da se propisi vezani za tjelesne radnje također ne potvrđuju sa ahād predajama, pošto su propisi tjelesnih radnji usko vezani sa akidetskim jer je Allah u oba slučaja neke stvari naredio dok je druge zabranio. Tako kada bi se ovaj govor primjenio mnogi šerijatski propisi bili bi ništavni, pa upravo zbog toga kao što ne prihvatamo ovo pravilo da se ne prihvataju ahād predaje u tjelesnim radnjama ne prihvatamo ga ni u akietskim pošto u njima nema razlike kao što smo pojasnili.
Rezime je da āhād predaje na čiju ispravnost ukazuje Kur`an imaju stepen čvrstog znanja i sa njome se potvrđuju šerijatski propsi, bilo da su vezani za tjelesne tj. radnje vršenja nekog propisa ili akidetske, i nema dokaza za razdvajanje u njima. Također onaj koji ovaj govor pripisuje bilo kojem imamu mezheba da se pravi razlika u tjelesnim i akidetskim pitanjima, treba da dođe sa vjerodostojnom predajom koja to potvrđuje da je on to rekao, a zatim da ispravnost toga šerijatski dokaže.
4. Također je Allah naredio vraćanje na učenjake onima koji nemaju šerijatsko znanje u pitanjima koje je među najvećim akitedskim pitanjima, a to je pitanje poslanice (tj vjere) kao što je rekao uzvišeni Allah: Mi smo i prije tebe samo ljude kao poslanike slali i objavljivali im – pitajte sljedbenike Knjige ako ne znate sa jasnim dokazima i knjigama. (En-Nahl 43-44.)

Ovim odgovorom sam odgovorio na to pitanje i neka dodatna.“ Završen citat.

Uvaženi šejh: Muhamed ibn Salih el-`Usejmin, rahimehullah, iz knjige Fetava el-`akideh, 18.

Muhammed b. Salih el-Usejmin

Prijevod:
Mersed Suljkanović

Revizija:
Ersan Grahovac
https://islamhouse.com/bs/fatwa/551804/