Zahvala pripada Allahu,

Prvo:

El-Buhari bilježi da je Vjerovjesnik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao: „Zaista, će u mom ummetu biti ljudi koji će dozvoljavati svilu, alkohol (opojna pića), muzičke instrumente i zinaluk (blud).“
Ovaj hadis nam ukazuje na zabranu svih muzičkih instrumenata, među koje spada i def, a Abdullah ibn Abbas, radijallahu anhuma, je rekao: „Def je zabranjen, muzički instrumenti su zabranjeni, bubanj je zabranjen, i frula je zabranjena.“1
Međutim, preneseni su neki od hadisa koji dozvoljavaju udaranje u def u određenim situacijama kao što je prilikom praznika, vjenčanja, te pri povratku onog koji je bio odsutan.

Ovo su dokazi koje ćemo navesti redoslijedom:

1. Od Aiše, radijallahu ‘anha, se prenosi da je kod nje ušao Ebu Bekr, radijallahu ‘anhu, dok su kod nje bile prisutne dvije robinje u danima Mine (bajramskog praznika), i njih dvije su imale def u koje su udarale, dok je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, bio prekriven svojim ogrtačem, pa ih je Ebu Bekr izgrdio, na što je Vjerovjesnik otkrio svoje lice i rekao: „Pusti ih, o Ebu Bekre, ovo su dani praznika, a ti dani su dani Mine.“2

2. Od Rubejji’ ćerke Muavviza ibn Afra'a se prenosi da je rekla: „Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, je došao kod nas i ušao nakon moje prve bračne noći, a zatim je sjeo na moju prostirku na mjesto kao što je tvoje mjesto3 u odnosu na mene,4 nakon čega su neke naše djevojčice počele udarati u def i pjevati o našim roditeljima koji su poginuli u bici na Bedru, a onda jedna od njih reče: ‘Među nama je vjerovjesnik koji šta će se sutra desiti zna…’, pa joj on reče: ‘Kani se toga, i nastavi govoriti ono što si s prije govorila.'“5

3. Od Burejde se prenosi da je rekao: „Izašao je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, u jednu od svojih bitaka, pa nakon što se je vratio došla je jedna crna robinja i rekla: ‘O Allahov Poslaniče, ja sam se zavjetovala da ako te Allah vrati zdrava, zaista ću udarati u def i zapjevati.’ Pa joj Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, reče: ‘Ako si se zavjetovala onda udaraj, a ako nisi onda ne.’ Pa je ona počela udarati, a potom je ušao Ebu Bekr, a ona je i dalje udarala, zatim je ušao Alija, a ona je i dalje udarala, zatim je ušao Osman, a ona je i dalje udarala, a nakon što si ti ušao, o Omere, bacila je def.“6

Dakle, ovi hadisi ukazuju na dozvolu udaranja u def u navedene tri situacije, ali što se tiče dozvole mimo tih situacija, propis ostaje pri svojoj osnovi, tj. da je zabranjeno.
Neki od učenjaka su proširili ovu olakšicu pa su rekli: „Dozvoljeno je udarati u def pri rođenju djeteta i njegovom sunećenju.“, dok su drugi otišli još dalje od toga, pa su rekli: „Dozvoljeno je njegovo korištenje pri svemu u čemu se izrazuje sreća, kao što je ozdravljenje bolesnog i sl.“,7 s tim da je najpreče držati se onog što je spomenuto u dokazima, a Allah najbolje zna.

Drugo:

Ispravno je da nije dozvoljeno udarati u def osim ženama, tako da onaj od muškaraca koji bi to činio poistovjećivao bi se sa ženama (u onome što je specifično za njih), a to se smatra velikim grijehom. Šejhul-islam, Allah mu se smilovao, je rekao: „Tako u svakom slučaju je nužno poznato od vjere islama da Vjerovjesnik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, nije propisao dobrima iz svog ummeta, niti njihovim pobožnjacima i zahidima da se okupljaju slušajući melodično ispjevane stihove, udarajući pri tome u dlanove, bubanj ili def. Pa tako da nije dozvoljeno nikome da izađe iz slijeđenja njega i slijeđenja onog s čim je došao od Kurana i Mudrosti (Sunneta), kako u skrivenim (duhovnim) stvarima tako i u vanjskim, kako ne od strane nekog običnog tako ne i od strane nekog uglednog, s tim da je Vjerovjesnik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, dozvolio kao olakšicu određene razonode prilikom svadbe i sl., kao što je učinio olakšicom za žene da udaraju u def prilikom svadbi i veselja. Međutim, što se tiče muškaraca u njegovo doba, niko od njih nije udarao u def, niti je pljeskao dlanovima. Naprotiv, od njega se vjerodostojno prenosi da je rekao: ‘Pljeskanje (dlanovima) je za žene, a et-tesbih (izgovaranje riječi: Subhanallah) je za muškarce.’ I prokleo je one žene koje oponašaju muškarce, i one muškarce koji oponašaju žene. Pa zbog činjenice da je pjevanje, udaranje u def ili dlan od stvari koje čine isključivo žene, učenjaci prvih generacija su one koji bi to činili od muškaraca nazivali dvospocima (hermafrotivima), kao i one muškarce koji bi pjevali, i to je ono što je poznato od njihovog govora.“8
Ibn Hadžer je rekao: „I hadisi su jaki (vjerodostojni), u njima imamo dozvolu striktno za žene, i tome se ne mogu dodati i muškarci, zbog opšte zabrane oponašanja žena.“9
Šejh Abdulaziz ibn Baz, Allah mu se smilovao, je rekao: „Olakšica u korištenju defa je isključivo vezana za žene, a što se tiče muškaraca, njima nije dozvoljeno da koriste išta od toga, niti na svadbama, niti nekom drugom prilikom. Ono što je Šerijatom propisano muškarcima jeste da vježbaju u ratnim vještinama, kao što je: streljaštvo, jahanje konja, te takmičenje u tome i sl.“10
I takođe, Allah mu se smilovao, je rekao: „A što se tiče svadbe šerijatski je propisano pri tome udaranje u def i pjevanje koje ne izlazi iz granica običaja te koje ne poziva na nešto što je zabranjeno ili da ga hvali, i to da bude striktno po noći i samo za žene; da bi se obznanila svadba i napravila razlika između nje i veze koja nije dozvoljena (predbračna veza), kao što se to navodi u vjerodostojnim predajama od Vjerovjesnika, sallallahu ‘alejhi ve sellem.“11

A Allah najbolje zna.

Islam: Pitanje i odgovor

fusnote:
1 Bilježi ga el-Bejheki , 10/222.
2 Bilježi ga el-Buhari, 892. u ovoj verziji, i Muslim, 944.
3 Obraća se Halidu ibn Zekvanu koji je prenosilac ove predaje od nje, pripadao je generaciji mlađih tabi’ina. Vidjeti: Takribut-tehzib, 187.
4 Mulla Ali el-Kari’ kaže: „Hadis ne ukazuje na njeno otkrivanje lica, niti na osamljivanje sa njom, naprotiv, tome se suprotstavlja sam ambijent proslave, kao i njene riječi: ’A naše djevojčice su počele udarati u deff.’“ (Vidjeti: Mirkatul-mefatih, 3/419.) Ali ibn Abdullah el-Mutajri kaže: „Njene riječi: ’Pa je sjeo na moju prostirku na mjesto kao što je tvoje mjesto u odnosu na mene.’, ne ukazuju da je (Poslanik) sjeo na njenu prostirku sa njom, niti se njime pojašnjava blizina ili daljina mjesta sjedenja. Štaviše, njene riječi Halidu (ibn Zekvanu): ’kao što je tvoje mjesto u odnosu na mene.’, ne ukazuju na daljinu, jer Halid ibn Zekvan nije bio njen mahrem, pa je nužno njegovo mjesto bilo daleko.“ (Vidjeti: Iškalun ve dževabuhu fi hadisi Ummi Haram bint Milhan, 46.)
5 Bilježi ga el-Buhari, 4852.
6 Bilježi ga et-Tirmizi, 2913, a el-Albani ga je ocijenio kao vjerodostojan u Sahih et-Tirmizi, 3690.
7 Vidjeti: Mevsua el-Fikhije, 38/169.
8 Vidjeti: Medžmu'ul- Fetava, 11/565-566.
9 Vidjeti: Fethul-Bari, 9/226.
10 Bilten Islamskog univerziteta, Medina el-Munevvere, br. 3., god 2., mjesec: muharem, 1390. h., str. 185-186.
11 Vidjeti: Et-Teberudž ve hataruhu, 72.

Muhammed Salih el-Munedždžid
http://www.islamqa.info

Prijevod:
Mirza Musić

Revizija:
Ersan Grahovac
https://islamhouse.com/bs/fatwa/478657/

Zahvala pripada Allahu,

Prvo:
Kao prvo moramo se vama obratiti, pa kažemo: Znajte da je na vama obaveza da se bojite Allaha, vašeg Gospodara, te da ostavite ono što činite od djela koja izazivaju srdžbu Uzvišenog Gospodara, od prestupa i grijeha, kao što vam je obaveza i da činite sve ono što vam je Uzvišeni Allah naredio. Znajte da vam ništa drugo neće koristiti ako želite da se sačuvate kazne i steknete zadovoljstvo Milostivog, neka je Slavljen i Uzvišen On.
To što imate brata koji vas kritikuje, te traži od vas da se držite Allahova šerijata je Allahova milost prema vama, pa koliko li je samo onih koji čine grijehe i razvrat, a nemaju nikog ko bi ih posavjetovao i ukazao na istinu, niti govornika koji bi im naređivao i zabranjivao. S toga je vaša dužnost da ostavite sve što je loše, te da budete pokorni i budete plemeniti prema bratu kojeg vam je Allah dao kao milost.

Drugo:
Naša poruka za vašeg brata sastoji se u nekoliko tačaka:
1. Znaj da je pozivanje ka Allahu obaveza svakog muslimana, s tim da je ona za učene još obaveznija. Na samom početku kada je Allah naredio Njegovu poslaniku da poziva, to je bilo usmjereno ka njegovoj porodici, Uzvišeni je rekao: I opominji rodbinu svoju najbližu.1 Zato je potrebno da ti to bude od prioriteta i željenih ciljeva.
2. Znaj da pozivanje ka Allahu treba strpljenja, a strpljenje pri ovoj stvari je strpljenje u pokornosti Uzvišenom Allahu. Put da've nije posut cvijećem i mirisima, već daija na tom putu podnosi teškoće i tegobe kako bi ljudima ukazao na put dobra, i kako bi ih poveo ka uputi. Razmisli o oporuci Lukmana kada se je obratio sinu svome rekavši: O sinčiću moj, obavljaj molitvu i traži da se čine dobra djela, a odvraćaj od hrđavih i strpljivo podnosi ono što te zadesi – dužnost je tako postupiti.2 Spomenuo je naredbu u strpljenju nakon što mu je naredio da poziva, kako bi ga spremio za taj put (misiju), tako da ni tebi ne priliči da budeš nestrpljiv u pozivanju svoje porodice, niti da ti dosadi ustrajavanje u tome. Ono što bi trebao znati jeste:
Kada pozivaš ka Allahu moraš korisiti takav metod da bi stigao do srca onih koje pozivaš, a grubost i izbjegavanje nisu od uspješnih načina u tome, naprotiv, blagost i naklonjenost su dvije osobine koje su potrebne u pozivanju uopšteno, a naročito ako se pri tome radi o porodici. Uzvišeni je rekao: Samo Allahovom milošću ti si blag prema njima; a da si osoran i grub, razbjegli bi se iz tvoje blizine.3 Dobro razmisli o ovom ajetu da bi spoznao da bježanje ljudi od daije biva zbog njegove grubosti i strogosti, i razmisli o riječima Vjerovjesnika, sallallahu ‘alejhi ve sellem: „Blagost se neće naći u nekoj stvari a da je neće ukrasiti, i neće biti istrgnuta iz neke stvari a da je neće unakaziti.“4
3. Na tebi je da budeš mudar kada pozivaš svoju porodicu, koristeći pri tome razne načine kako bi doprio do njihovih srca; poklonima, da im budeš na usluzi, blago im se obraćajući, kao što trebaš koristiti raznovrsne metode u savjetovanju, npr. da pustiš neku kasetu, doneseš poučan film, nabaviš probrano predavanje, možda čak da dovedeš kući nekog od daija koji znaju lijepo razgovarati s ljudima i pozivati ih, ili da ih preporučiš nekom mimo tebe da ih posavjetuje i usmjeri. Na ovakav način ćeš možda imati uspjeha u svom pozivanju.
4. Prisustvo grijeha kod porodice, možda i kufra (nevjerovanja), čak šta više pozivanje u nevjerstvo, nije razlog da musliman ostavi lijepo ophođenje s njima, da im čini dobročinstvo i ustrajava u njihovom pozivanju, Uzvišeni je rekao: Mi smo svakog čovjeka zadužili da bude dobar prema roditeljima svojim. Ali, ako te oni budu nagovarali da Meni nekoga ravnim smatraš, o kome ti ništa ne znaš, onda ih ne slušaj. Meni ćete se vratiti, pa ću vas Ja o onome što ste radili obavijestiti.5
Naš Vjerovjesnik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, nije prestajao pozivati svog amidžu, Ebu Taliba uprkos njegovom ustrajavanju u širku (mnogoboštvu) i kufru (nevjerstvu) sve do posljednjeg izdisaja, pa gdje su oni koji slijede njegov njegov Sunnet, sallallahu ‘alejhi ve sellem? Gdje su u nastojanju i brizi naspram onih koji se suprostavljaju šerijatu? On je to činio sve dok mu njegov Gospodar nije rekao: Pa ne izgaraj od žalosti za njima.6 Takođe mu je rekao: Pa zar ćes ti za njima od tuge svisnuti, ako oni u govor ovaj neće da povjeruju?7
Ne bi smio da se izoluješ od svoje porodice, te ih tako ostaviš kao plijen šejtanu. Naprotiv, na tebi je da budeš strpljiv i trpiš. Da, na tebi je da se kloniš mjesta gdje se čini grijeh, nemoj sjediti uz televiziju ako se na njoj gleda nešto što je zabranjeno, ali nema potrebe da ih izbjegavaš prilikom jela, tokom porodičnog razgovora ili prilikom posjete nekog od poznanika. Izolovanje je propisano onda kada bi okolina ostavljala negativan trag na vjeru onog koji poziva, ali izbjegavanje porodice samo zato što oni ne žele da ti se odazovu nije propisano u šerijatu, osim u slučaju ako procijeniš da bi takav imao pozitivan uticaj na njihovo ponašanje tako što bi ostavili slušanje ili gledanje zabranjenih stvari, s tim da je potpunije da ostaneš i boraviš uz njih pozivajući ih na najblaži način; tako da bi njihovo ostavljanje griješenja i činjenje obaveznih propisa bilo isključivo s ubjeđenjem i pridržavanjem Allahova šerijata.
5. Ne zaboravi da se potpomogneš dovom svome Uzvišenom Gospodaru da uputi srca tvoje porodice, i da ih potpomogne u slijeđenju istine. Tako je činio naš Vjerovjesnik Muhammed, sallallahu ‘alejhi ve sellem. Dovio je za pleme Devs, dovio je za Sekif (stanovnike Taifa), čak nas je obavijestio o nekim vjerovjesnicima da bi dovili za svoj narod, a oni bi ga uznemiravali i udarali!
Abdullah bin Mesũd, neka je Allah s njim zadovoljan, je rekao: ,,Kao da sada gledam u Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, dok priča o jednom od vjerovjesnika. Njegov narod ga je toliko udarao dok ga nisu okrvavili, a on bi brisao krv sa svoga lica i govorio: ‘Allahu moj, oprosti narodu mom, zaista su oni neznalice.'ˮ8
Allaha molimo da ti upiše nagradu, da tvoju porodicu uputi na put ustrajnosti u vjeri, te da vas sastavi na dunjaluku (ovozemaljskom životu) u dobru i na uputi, a na Ahiretu (drugom svijetu) u najuzvišenijim predjelima Dženneta.

Allah najbolje zna, i Allah je taj koji upućuje.

Islam: Pitanje i odgovor.

fusnote:
1 Sura eš-Šuʹara 214.
2 Sura Lukmãn 17.
3 Sura Ali-ʹImran 159.
4 Bilježi ga Muslim, br. 2594.
5 Sura el-Ankebũt 8.
6 Sura Fatir 8.
7 Sura el-Kehf 6.
8 Blježi ga el-Buhari, br. 3290, i Muslim, br. 1792.

Muhammed Salih el-Munedždžid
http://www.islamqa.info

Prijevod:
Mirza Musić

Revizija:
Ersan Grahovac
https://islamhouse.com/bs/fatwa/478839/

Zahvala pripada Allahu;
Ne poznajem nešto što bi bilo razlog zabrani toga, jer Uzvišeni Allah je rekao u svojoj plemenitoj knjizi: Allah vam ne zabranjuje da činite dobro i da budete pravedni prema onima koji ne ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavičaja vaših ne izgone – Allah zaista, voli one koji su pravični. (Sura el-Mumtehineh 8.)
Allah nas obavještava da nam nije zabranjeno činiti dobro i biti pravedan prema onima od nevjernika koji ne ratuju protiv nas niti nas izgone iz zavičaja naših, a onaj koji je velikoj potrebi zahtijeva da mu se pomogne.
Došla je majka Esme bint Ebi Bekr es Siddiq – Allah bio zadovoljan s njima dvome – kod nje u Medinu a bila je nevjernica; u period kada je Poslanik – neka je Allahov salavat i selam na njega – imao mirovni ugovor sa stanovnicima Mekke, želeći od nje dobročinstvo prema rodbini. Pa je Esma upitala Poslanika – neka je Allahov salavat i selam na njega – o tome. Pa joj je odgovorio da to učini rekavši: „Održi rodbinsku vezu sa svojom majkom.“, a bila je nevjernica.
Dakle, ako bi nevjernik bio onaj s kim imamo sporazum ili nevjernik koji je među muslimanima pod garancijom, a među nama nema rata, i bude morao da primi krv, onda nema smetnje da mu se pokloni krv, kao kada bi bio prinuđen jesti strvinu, a tebi pripada nagrada za tvoje djelo; jer nema smetnje da pomogneš u liječenju onome koji je u teskoći i potrebi.
Uvaženi šejh Abdul Aziz bn Baz, Allah mu se smilovao.
Fetawa Nur ˊala Derb, 1/292-293.

Abdulaziz b. Abdullah b. Baz

Prijevod: Mirza Musić

Revizija:
Ersan Grahovac
https://islamhouse.com/bs/fatwa/478856/

Zahvala pripada Allahu;

Odgovor na pitanje je dao šejh Muhammed bn Usejmin, Allah mu se smilovao, rekavši:
„Ako bi nevjernik nazvao muslimanu jasan i razgovjetan selam rekavši: „Esselamu alejkum.“, onda mu trebaš reći: „Alejkesselamˮ , shodno govoru Uzvišenog: Kada nekim pozdravom pozdravljeni budete, ljepšim od njega otpozdravite, ili ga uzvratite. (Sura en-Nisa’, 86.)
A u slučaju da taj pozdrav ne bude jasan i razgovjetan, onda trebaš reći: „Ve alejke.ˮ – i na tebe. Tako treba uraditi i u slučaju ako bi taj pozdrav bio jasan u kome bi on rekao: „Essamu alejkumˮ – neka vas smrt pogodi, onda bi mu odgovorili: „Ve alejkeˮ – i na tebe.

Dakle dijeli se na tri kategorije:
Prva: Da kaže jasnim govorom: „Essamu alejkumˮ – smrt na vas, odgovara mu se: „Ve alejkumˮ.
Druga: Da budemo u nedoumici da li je rekao „Essamuˮ ili „Esselamu“, odgovara mu se: „Ve alejkumˮ.
Treća: Da kaže jasnim govorom: „Esselamu alejkum“, odgovara mu se: „Alejkumusselam“, shodno govoru Uzvišenog: Kada nekim pozdravom pozdravljeni budete , ljepšim od njega otpozdravite , ili ga uzvratite.

Ibnu Kajjim – Allah mu se smilovao – je rekao:
„Ako bi onaj kojem je nazvam selam bio uvjeren da mu je onaj koji naziva selam rekao: Esselamu alejkum, da li je na njemu da odgovori riječima: Ve alejkesselam, ili da se zadovolji samo sa Ve alejke? Ono što se razumije iz dokaza i šerijatskih pravila jeste da treba reći : Ve alejkumusselam, jer je to od pravednosti, a Allah naređuje da se pravedan bude i čini dobročinstvo. Uzvišeni je rekao: Kada pozdravom pozdravljeni budete, ljepšim od njega otpozdravite, ili ga uzvratite…, pa je preporučio dobročinstvo, a pravednost učinio obaveznom, i to se ne kosi ni na koji način sa hadisima koji govore o ovoj stvari. Poslanik – neka je Allahov salavat i selam na njega – naredio je da se ograniči na odgovor sa Ve alejkum zbog određenog razloga koji im je bio cilj prilikom nazivanja selama na njihov način.“ Zatim je Ibn Kajjim rekao: „A podrazumijeva se, iako se radi o opštem izrazu, da se taj propis uzima u obzir onda kada se odnosi na sličnu situaciju u kojoj je spomenut taj povod, ne u onome što se razlikuje od toga. Uzvišeni je rekao: A kada ti dolaze, pozdravljaju te onako kako te Allah nikad nije pozdravio, i među sobom govore: Trebalo bi da nas Allah već jednom kazni za ono sto govorimo! (Sura El-Mudzadele 8.)
Pa ako se ne bi našao ovaj razlog, i ako bi sljedbenik Knjige rekao: Esselamu alejkum ve rahmetullah, pravedno bi bilo da odgovorimo onako kako smo pozdravljeni.“1
Bilježi se u Buharijinom Sahihu od Ibn Omera – Allah bio njima zadovoljan – da je Poslanik – neka je Allahov salavat i selam na njega – rekao: „Kada vam jevreji nazivaju selam, neki od njih kažu: Essamu alejkum, pa recite: Ve alejke, a Essam to je smrt.

A ako bi ti pružio ruku da se rukujete onda i ti učini isto, a ako on to nebi učinio onda ne trebaš ti otpočinjati s tim.
A što se tiče njegovog posluživanja čajem dok sjedi na stolici, to je pokuđeno, ali ostavi čašu na stolu, jer u tome nema smetnje.
Izvađeno iz zbirke Fetvi Ibn Usejmina, Allah mu se smilovao, 3/36.

fusnota:
1 Ahkam ehliz-zimmeh – Propisi o Sljedbenicima knjige, 1/200.

Muhammed Salih el-Munedždžid

http://www.islamqa.info

Prijevod:
Mirza Musić

Revizija:
Ersan Grahovac
https://islamhouse.com/bs/fatwa/478860/

Zahvala pripada Allahu
Prvo:
Allah je učinio da ovaj ummet bude najbolji narod koji se ikada pojavio, naređuje na dobro, zabranjuje zlo i upućuje savjete Allaha radi, pomaže potrebnima, spašava ozalošćene, sprečava da neko bude uznemiravan, potpomaže one kojima je nepravda nanesena, pa je zato ovaj ummet najbolji ummet te su najkorisniji ljudi drugim ljudima.
Allah je iz tog ummeta izveo učenjake koji upućuju njegovom naredbom, pozivaju u njegov šerijat i održavaju ljude na čistoj stazi strpljivo, nadajući se Allahovoj nagradi i odazivajući se Allahovoj naredbi: Na put Gospodara svoga mudro i lijepim savjetom pozivaj i s njima na najljepši način raspravljaj!, (Sura en-Nahl 125.) Oni čine da ljudi zavole Allahovu vjeru, podstiču ih da se pridržavaju Allahova šerijata i slijede Njegov sud.
Ibn Kesir, Allah mu se smilovao, je rekao: i s njima na najljepši način raspravljaj, sa onim od njih pred kojim treba da se iznose dokazi i da se sa njim diskutuje, to treba raditi na lijep način, blago, fino i s lijepim izrazima. Pa mu je Uzviseni naredio da pokaže blagost, kao sto je naredio Musau i Harunu, neka je na njih selam, kada ih je poslao faraonu rekavsi: …pa mu blagim riječima govorite, ne bi li razmislio ili se pobojao!1
Abdurrahman es-Sa'di, Allah mu se smilovao, je rekao: ,,Tj. da tvoj poziv ljudima, muslimanima i nevjernicima, na pravi put Gospodara tvoga bude korisnim znanjem i dobrim djelima. S mudrošću, tj. svako shodno njegovoj situaciji, shvatanju, govoru i povođenju.
Od mudrosti je dava (pozivanje) sa znanjem, a ne sa neznanjem i vođenje računa o prioritetima, te otpočinjanje sa onim što je razumnije i jasnije kod ljudi, čije će prihvatanje biti potpunije, čineći to blago i fino. Ako se ne odazove kada ga pozovemo s mudrošću, onda će preći na pozivanje s lijepom opomenom, a to je da mu se naređuje uz podsticanje na činjenje naređenog i da mu se zabranuje uz zastrašivanje od toga što je zabranjeno.
Podsticanje će biti spominjanjem koristi i dobrobiti koje donosi činjenje onog što nam je naređeno ili spominjanjem počasti koju će Allah ukazati onome ko se drži Njegove vjere. Zastrašivanje će biti spominjanjem mnogobrojnih šteta koje proističu iz činjenja onoga što nam je zabranjeno ili spominjanjem poniženja koje će doživjeti onaj koji se ne pridržava Allahove vjere.
Nekada će podsticanje biti kroz spominjanje nagrade koju je Allah pripremio za Njemu pokorne robove i na dunjaluku i na Ahiretu, a zastrašivanje će biti kroz spominjanje kazne koju je Allah pripremio za Njemu nepokorne robove i na dunjaluku i na Ahiretu. Ako onaj kojeg pozivamo misli da je on na istini, ili je od onih koji pozivaju u zabludu, onda ćemo s njim raspravljati onim što je najljepše, a to je raspravljanje na način koji će najbrže i najefikasnije dovesti do njegovog prihvatanja istine, a na koji ukazuju šerijatski i razumski dokazi.“2
Pozivanje k Allahu treba da bude lijepo, mudro i zasnovano na ispravnom znanju, tako da ne bi dovelo da ljudi bježe od vjere.

Drugo:
Spomijanje ljudi po njihovim mahanama i često zanimanje time je pokuđena stvar, kao što ga to može odvratiti od sagledavanja sopstvenih mahana i njihovog popravljanja. Kao što je rečeno: „Onaj koji gleda u mahane ljudi zanemari sopstvene mahane.“3
Od Muhammeda ibn Nadra El-Harisija se prenosi da je rekao: „Spomenut je neki čovjek u prisustvu Rebie ibn Hajsema, pa reče: ‘Nisam sobom zadovoljan da bih se posvetio kuđenjem drugog. Ljudi se boje Allaha za tuđe grijehe, a ne boje se Allaha za svoje grijehe.“4

Dok su neki govorili: „Zarobljen postadoh stihom kojeg čuh:
Nad dušom svojom plačem, a ne zbog nečeg drugog,
Mahanama svojim previše sam zauzet da bih se ljudima bavio.

A drugi je rekao: „Ne smatram da se iko zabavio mahanama drugih ljudi, a da nije sebe zapostavio. Da se pozabavio svojim mahanama ne bi našao vremena za tuđe.“5

Tirmizi bilježi od Abdullaha ibn Omera, radijallahu ‘anhuma, da je rekao: „Allahov Poslanik se popeo na minber pa pozvao povišenim glasom rekavši: ‘O skupine onih koji islam prihvatise jezicima svojim, a iman im se još nije usadio u srca! Ne uznemiravajte muslimane, ne iznosite mahane njihove, ne uhodite ih u njihovim slabostima! Zaista onaj koji istražuje slabosti svoga brata muslimana, Allah će istražiti njegove slabosti, a onaj kome Allah bude slabosti istraživao, osramotit će ga, pa makar u njegovoj kući.“6

U djelu Tuhfetul-ahvezi u komentaru prethodnog hadisa autor kaže: „Od iznošenja mahana jeste da ih osramotiš i kudiš za grijehe koje su davno počinili, svejedno bilo poznato da su se pokajali od toga ili ne.“
Nevevi , Allah mu se smilovao, je rekao: „Učenjaci su složni oko toga da se ovo kuđenje odnosi na one koji to govore omalovažavajući pri tome ljude, potcjenjujući ih i smatrajući sebe boljim od njih, te prezirući njihovo stanje.“
El-Hattabi je rekao: „Značenje toga jeste da čovjek neće prestati da iznosi mahane ljudi, spominje njihove greške i govori: ‘Propali su ljudi i unisteni!’, Ako tako uradi, onda je on više propao od njih, tj. bio bi u gorem stanju od njih, zbog grijeha kojeg je zaradio kudeći ih, ogriješivši se od njih, a možda ga to odvede u samodopadljivost.“
A Abdul-Berr, Allah mu se smilovao, je rekao: „Ovo kod učenjaka znači da to čovjek govori potcjenjujući ljude, omalovažavajući ih i iz samodopadljivosti, ali ako bi to rekao iz žalosti i tuge zbog toga, te iz straha za njih zbog odvratnosti onog što vidi u njihovim djelima onda ne bi bio od onih na koje se odnosi prethodni hadis. Razlika između ove dvije stvari jeste u tome što: u prvom slučaju takav bi bio zadovoljan i zadivljen samim sobom, zavidan onome ko je iznad njega, uz omalovažavanje onog koji je ispod njega, dok bi u drugom slučaju bio od onih koji kore svoju dušu, omalovažavaju je i nisu zadovoljni njome.“7
Stoga je na muslimanu da se pripazi uhođenja slabosti muslimana, istraživanja njihovih grešaka, diranja u njihovu čast, pa ili neka se zaposli popravljanjem svoje duše ili popravljanja drugih s mudrošću i lijepim savjetom.
A na svakom od nas je da Allahu dovimo da uputi ljude, da se trudimo i usmjeravamo ih da krenu pravim putem bez da ih grdimo, iznosimo njihove mahane, osim ako bi iz toga proizilazila šerijatska korist, kao što je upozoravanje na njihovo djelo, bez obzira da li se radilo o djelu muslimana ili nevjernika, a da u isto vrijeme prezire to na čemu su, tu stranputicu i zabludu, te da ih ne uhodi i ne prati, već da ih izvodi na put spasa.
Vjerovjesnik, neka je Allahov salavat i selam na njega, je rekao: „Tako mi Allaha, da Allah tvojim uzrokom uputi jednog čovjeka bolje ti je od krda crvenih deva.“8
Allaha Uzvišenog molimo da popravi naše stanje i stanje muslimana.
Radi jos većeg okorištavanja pogledati odgovor na pitanje po brojem: (93218) i (131777).
Allah najbolje zna.

fusnote:
1 Vidjeti: Tefsir Ibn Kesira, 4/613.
2 Vidjeti: Tefsirus-Sa'di, str. 452.
3 Vidjeti: el-Bejheki, Ez-Zuhd, 1/195.
4 Vidjeti: el-Bejheki, Šuabul-Iman, 16/100.
5 Vidjeti: el-Munavi, Fejdul kadir, 4/371.
6 Vidjeti: Džami’ut-Tirmizi, 2032., sa vjerodostojnim senedom.
7 Vidjeti: Et-Temhid, 21/242.
8 Biljezi ga Buharija (3701.) i Muslim (2406.).

Muhammed Salih el-Munedždžid
http://www.islamqa.info

Prijevod:
Mirza Musić

Revizija:
Ersan Grahovac
https://islamhouse.com/bs/fatwa/478864/