Alejkumus-Selam! Bismillah, ves-salatu ves-selamu ala resulillah… Ako se musafir vrati u svoje mjesto boravka, a pri sebi je imao propisani nijjet te’ehira tj. da spoji podne sa ikindijom u ikindijskom vaktu, ili akšam sa jacijom u jacijskom vaktu – onda će u toj situaciji klanjati pune namaze, a ne skraćene. Preče je namaz obaviti i klanjati ga što prije – što znači da je ljepše klanjati namaz dok se na putu nego li ga ostaviti za kasnije, s nijjetom te’hira-odgode, da bi ga eventualno klanjali kući, a Allah dž.š., najbolje zna.

Više detalja u vezi musafira i skraćivanja i spajanja namaza:

Pravilo je da musafir – čovjek koji je na putu, skraćuje i spaja svoje namaze, slijedeći u tome praksu Allahovog Poslanika, s.a.w.s., pa se kaže da je skraćivanje namaza na putu sunnet – vrijednije i ljepše, dok je spajanje namaza na putu ruhsa-olakšica, kojom se dozvoljeno koristiti, kako u putu tako i pri nevremenu, studeni, strahu itd.

Dosta uleme uslovljava prelazak određene prostorne dužine puta da bi čovjek imao pravo skraćivati i spajati namaze, i taj iznos je, po njima, kilometrima 83 km. A kada je riječ o vremenskoj dužini puta, taj iznos je po njima 4 dana – ali, ima i uleme, među kojima su npr. šejhul-islam Ibnu Tejmijje, rhm., i šejh Ibnu Usejmin, rhm., koji smatraju da se neće uzimati u obzir određena kilometraža, već će mjerilo biti ‘URF, tj. šta ljudi određenog mjesta i vremena podrazumijevaju pod putem i putovanjem, jer nisu svi gradovi, države i kontinenti isti po ovom pitanju.

Ovo mišljenje i ja preferiram i smatram da ljudi moraju biti iskreni i bojati se Allaha, dž.š., i da po svom ‘Urfu – običaju i ‘adetu sagledavaju ovo pitanje. Ono što se podrazumijeva pod putem, za njihov pojam, to će se uzimati za mjerilo, i to nećemo ograničavati prostorno (kilometrima), niti vremenski (danima). Sve dok se čovjek, u nekom mjestu, osjeća musafirom, i nije kod kuće, ima pravo na olakšice musafira. S toga, ako za tebe i tvoje okruženje dužina od 50 km puta predstavlja „polazak na put“ imaš pravo na olakšice musafirluka, a ako ta dužina za vaš pojam nije „polazak na put“, onda nemaš pravo na olakšice musafirluka, tj. skraćivanje i spajanje namaza.

Namaz se mora obavljati na čistom mjestu, a nečista mjesta su mjesta na kojima ima nečistoće tipa: mokraće, izmeta, krvi, psećih dodira, WC-ovi, toaleti, hamami, torovi od deva itd. Namaz se također neće klanjati na mezarjima, u pravcu kaburova, slika itd. Dakle, prašina, pilotina, cement, kreč, papiri itd. nisu nečiste materije i može se namaz klanjati na mjestu gdje se one nalaze. S toga, ti moraš namaze klanjati normalno, stojeći, u pravcu kible, na vrijeme, ako igdje u svome okruženju imaš makar jedan metar kvadratni čiste površine, a za tu svrhu možeš uvijek pripremiti neku sedžadu.

Ako čovjek nije u stanju klanjati namaz normalno, na vrijeme, sa stajanjem (kijamom) i u pravcu kible, onda će čovjek klanjati namaz sjedeći, u pravcu kible, i neće dozvoliti da mu namaz izađe iz svoga vremena kako bi mogao namaz obaviti stojeći u pravcu kible! Šart – uslov nastupa vremena – je preči od rukna – sastavnog dijela namaza, tj. stajanja u namazu.

Klanjanje na jahalici (prevoznom sredstvu) se dozvoljava zbog nevremena – studeni, snijega, kiše, vjetra, te i zbog straha po svoj život od nevjernika, razbojnika, životinja itd., kao i ženi koja se nalazi na devi kojoj nema ko pomoći da se spusti i da se na nju ponovo popne.

U svakoj drugoj situaciji, kada je vrijeme lijepo, i kada nam život nije direktno ugrožen od nevjernika, razbojnika ili životinja, čovjek nema pravo da klanja namaz sjedeći.

Dodatak:

– Čovjek nema pravo pred polazak na put koristiti se olakšicama predviđenim za musafire.

– Musafir, koji klanja za imamom koji nije musafir, klanjaće puni namaz za njim.

– Sve dok čovjek ne odluči boraviti u nekom mjestu – u kojeg je došao radi svršetka određenog posla – ima status musafira.

– Dozvoljeno je spajati namaze bez skraćivanja, i skraćivati namaze bez spajanja. Ako je čovjek spojio podne i ikindiju u podnevskom vremenu (takdim), pa se desi da dođe kući u ikindijskom vremenu – neće nanovo klanjati ikindiju namaz, jer ju je prethodno već obavio na propisani način.

– Ako se musafir vrati u svoje mjesto boravka a imao je nijjet te’ehira – da spoji podne sa ikindijom u ikindijskom vaktu, ili akšam sa jacijom u jacijskom vaktu – onda će tada klanjati pune namaze, a ne skraćene.

– Ako čovjek ide na put radi činjenja harama nema prava na olakšice musafirluka.

– Musafiru je dozvoljeno da obavlja nafila namaze dok je na putu, posebno noćni namaz, vitr namaz, duha namaz i sabahske sunnete.

Odgovorio: Sead ef. Jasavić, prof.fikha

Alejkum selam ve rahmetullahi ve berekatuhu…

a.) Žena i medicina: Ono što moramo ovom prilikom naznačiti, prije nego li se upustimo u detaljnije obrađivanje ovog pitanja, jeste to da su muslimani, tačnije muslimanke, prvi utemeljitelji rada bolničarki i medicinskih sestara, još prije 1400 god., jer nam brojne predaje iz toga doba ukazuju na to da su žene muslimanke učestvovale u ratnim pohodima sa Allahovim Poslanikom, s.a.w.s., i njegovim ashabima, tako da je laž i izmišljotina ono što nam se danas servira i plasira, tj. da je Britanka Florence Nightingale (1820-1910.) prvi utemeljitelj aktivnosti i rada bolničarki i medicinskih sestara!

Osnovno pravilo je da ženama nije dozvoljeno da liječe muškarce, niti je muškarcima dozvoljeno da liječe žene – izuzev u nuždi, kao npr. da se neka osoba nađe u životno ili tjelesno ugroženoj situaciji, a u datom momentu ne postoji doktor istoga pola koji bi mogao pružiti prvu pomoć ili adekvatno liječenje, ili su u pitanju ratne situacije – shodno sljedećim predajama:

Ummu ‘Atijja el-Ensarijja, r.a., kaže: „Bila sam u 7 ratnih pohoda sa Allahovim Poslanikom, s.a.w.s. – čuvala bih im karavanu, pripremala im hranu, liječila i gledala ranjenike.“ (Muslim, br.4793.; Sunen, Ibnu Madždže, br.2856.; Musned, Ahmed, br.20811.)

Ummu Selema, r.a., upita Allahovog poslanika, s.a.w.s.: „O Allahov Poslaniče, mogu li poći sa tobom u borbu?” Poslanik, s.a.w.s., reče: “O Ummu Seleme, ženama nije naređeno da idu u džihad.” Reče: “Liječiću ranjene, liječiću od oka, pojiću vodom…” Reče: “Onda, da.“ (el-Mu’udžem el-Kebir, Taberani, br.739.)

Lejla el-Gifarijja, r.a., kaže: „Bila sam žena koja je išla u pohod sa Allahovim Poslanikom, s.a.w.s. – liječila sam ranjenike.“ (el-Mu’udžem el-Kebir, Taberani, br.20568.)

Umma ‘Atijja, r.a., kaže: „Išle smo u pohod sa Allahovim Poslanikom, s.a.w.s. – liječile smo ranjene i ukopavale ubijene.“ (el-Mu’udžem el-Kebir, br.20674.)

Ummu ‘Atijja, r.a., kaže: „Učestvovala sam u nekoliko pohoda sa Allahovim Poslanikom, s.a.w.s. – liječila sam ranjene, pripremala im hranu, i čuvala im poputninu.“ (Sunen, el-Darimi, br.2422.)

Ummu Kebša, žena iz Uzret Kuda’a, reče: „O Allahov Poslaniče, dozvoli mi da idem u pohod sa tom i tom vojskom.” Reče: “Ne.” Rekoh: “O Allahov Poslaniče, ne želim se boriti, već želim liječiti ranjenike, i bolesnike, i pojiti ih.” Reče: “Da se ne bojim da se ne uzme za pravilo (sunnet), i da se ne govori: Ta i ta je otišla sa vojskom – dozvolio bih ti, zato sjedi kod kuće.“ (el-Mu’udžem el-Kebir, br.20938.)

Ša’abi, rhm., prenosi da je Abdullah r.a., rekao: „Za vrijeme bitke na Uhudu žene su gledale ranjenike, pojile i liječile ih!“ (Musannef, Ibnu Ebi Šejbeh, br.37926.)

Enes b. Malik, r.a., kaže: „Allahov Poslanik, s.a.w.s., bi išao u ratni pohod sa Ummu Sulejm i ženama od ensarija – pojile bi vodom i liječile bi ranjenike.“ (Muslim, br.4785.; Sunen, Ebu Davud, br.2533.; Sunen, Tirmizi, br.1575.; el-Sunen el-Kubra, Nesa’i, br.7515.; Musned, Ebu Ja’ala, br.3295.; el-Sunen el-Kubra, Bejheki, br.18312.)

Imam el-Nevevi, rhm., kaže: „Ovo je dokaz dozvoljenosti polaska žena u ratni pohod, i služenje njihovim sposobnostima po pitanju pojenja vodom, liječenja itd.. ovo liječenje se odnosi na njihove bližnje rođake i muževe, a što se tiče ostalih – nije im dozvoljeno dodirivati ih osim u nuždi i potrebi.“ (Pogledaj. Šerhul-Nevevi ala Muslim, br.3375.)

U poglavlju pod naslovom „Da li će muškarac liječiti ženu ili žena muškarca“ imam Buharija bilježi predaju od Rubejji’a bint Mu’avvize b. Afra’e, r.a., koja pripovjeda: „Išli smo u ratne pohode sa Allahovim Poslanikom, s.a.w.s. – pojili bi vojsku i opsluživali ih, te vraćali ubijene i ranjene za Medinu.“ (Buharija, br.5679.)

Hafiz Ibnu Hadžer el-Askelani rhm., kaže: „Dozvoljeno je ženi da liječi muškarce-strance, u slučaju nužde, koja će se u datom momentu procjenjivati, kada je u pitanju gledanje, dodirivanje itd., o čemu smo podrobnije govorili i u poglavlju Kitabul-Džihad.“ (Pogledaj: Fethul-Bari, 10/136.)

Imam Ibnu Bettal el-Kurtubi rhm., kaže: „Ovo će se dozvoljavati samo pouzdanim starijim ženama, koje su sigurne od zapadanja u fitnu i iskušenje. Što se tiče mlađih žena, njima nije dozvoljeno da stupaju u kontakt sa muškarcima izuzev svojih bližnjih.“ (Pogledaj: Šerhu Sahihil-Buhari, 9/395.)

Imam el-Zerhuni, rhm., kaže: „Ženi je dozvoljeno da liječi muškarca i da je muškarac liječi u nuždi, i ako se sigurno od zapadanja u fitnu i iskušenje.“ (Pogledaj: Šerhul-Buhari, br.5679., 8/50.)

Na osnovu svega navedenog, žena muslimanka smije liječiti samo žene, a muškarce-strance samo u prijekoj nuždi, kada će se posebno čuvati i obraćati pažnju na svoje ponašanje, odijevanje i hidžab, na boju svoga glasa, na obaranje pogleda, osamu sa pacijentom i dodirivanje tijela ili pak stidnih dijelova tijela bez nužde ili prijeke potrebe, a Allah dž.š., najbolje zna!

b.) Pohvaljeno je podsjećati na šehadet muslimana koji je na samrti, a što se tiče nemuslimana, obaveza nam je za života ga pozivati i upoznavati ga sa šehadetom i islamom, a upitno je kol’ko će on imati koristi od talkina i šehadeta koji će im se učiti na samrti, jer je hadisom rečeno: „Allah prima tevbu i pokajanje Svoga roba sve dok ne zapadne u smrtni hropac (tj. sve dok ne počne davati dušu i umirati)!“ (Tirmizi, br.3537.; Ibnu Madždže, br.4253.)

Što se tiče učenja Kur’ana ili dove za oprost i rahmet umrlom nevjerniku, to je muslimanima zabranjeno, shodno ajetu: „Vjerovjesniku i vjernicima nije dopušteno da mole oprosta za mnogobošce, makar im bili i rod najbliži, kad im je jasno da će oni stanovnici Džehennema biti. A što je Ibrahim tražio oprosta za svoga oca bilo je samo zbog obećanja koje mu je dao. A čim mu je bilo jasno da je on Allahov neprijatelj, on ga se odrekao. Ibrahim je doista bio pun sažaljenja i obazriv.“ (el-Tevba, 113-114.)

Odgovor priredio: Sead ef. Jasavić, prof.fikha

Alejkum selam. Bismillah, ves-salatu ves-selamu ala resulillah…

Allahov Poslanik, s.a.w.s., je rekao: „Neće se muškarac osamiti sa ženom koja mu nije halal, a da sa njima šejtan ne bude treći – izuzev mahrema!“ (Sahih. Tirmizi, br.1171-2165.; Musned, Ahmed, br.177-14692-15734.; Musned, Tajalisi, br.31.)

Imam Ebul-Abbas el-Kurtubi, rhm., kaže: „Sve u svemu, osamljivanje sa ženom-strankinjom je haram, uz opštu saglasnost sve uleme, u svako vrijeme (dan-noć), i u svakoj situaciji!“ (Pogledaj: el-Mufhim li-ma Eškele min Telhisi Kitabi Muslim, 18/7.)

Imam el-Nevevi, rhm., kaže: „Ako se osami stranac sa strankinjom, bez prisustva treće osobe, to je haram i zabranjeno uz opštu saglasnost sve uleme, a isto tako je zabranjeno ako je sa njima treća osoba od koje se čovjek ne stidi poput djeteta od dvije ili tri godine i sl., jer je tada njegovo prisustvo nalik odsustvu. Ako se više muškaraca osami sa ženom-strankinjom, to je haram, za razliku od osamljivanja više žena sa jednim muškarcem – ispravnije mišljenje je da je to dozvoljeno. Osamljivanje sa golobradim mladim (lijepim) muškarcem-strancom je poput osamljivanja sa ženom, tako da je to zabranjeno kao i zabrana osamljivanja sa ženom-strankinjom, izuzev ako je u pitanju skup ugledniih ljudi. Naši učenjaci kažu: Nema razlike u zabrani bilo da je osama na namazu ili u nekoj drugoj situaciji. Iz svega navedenog se izuzimaju nužda situacije (darurat), poput toga da čovjek zatekne ženu strankinju samu na putu i sl., tada mu se dozvoljava da ona bude sa njime, čak mu je to i obaveza ako se bude plašio po nju da će stradati ako je ostavi tako, i oko ovoga nema razilaženja, na što nas upućuje i hadis Aiše, r.a., o događaju Ifka-potvore, a Allah, dž.š., najbolje zna.“ (Pogledaj: Šerhul-Nevevi ala Muslim, 5/4.)

Uprava pomenute škole Kur’ana je dužna na datom mjestu vozača uposliti čovjeka koji ima ženu ili sestru ili majku ili lćerku, koja bi mu pravila društvo u toku njegovog prevoženja sestara od kuće do škole i natrag, i ovo je, po meni, najpraktičnije rješenje, a Allah, dž.š., najbolje zna.

Odgovorio: Sead ef. Jasavić, prof.fikha

O vrijednosti sure El-Mulk zabilježene su brojne predaje u kojima se navodi da će se ta sura zauzimati za onoga ko je uči i da će ga štititi od kaburskog azaba (patnje). Iz tih predaja razumije se da će zauzimanje i zaštita obuhvatiti one koji su u potrebi za tim, tj. grješnike. Ipak, neki učenjaci ove predaje razumijevaju na drugi način, a to je da sura El-Mulk onoga ko je uči štiti od zapadanja u grijehe koji uzrokuju kaznu u kaburu.

Mubarekfuri, komentarišući jednu od predaja o vrijednosti sure El-Mulk u kojoj je ta sura nazvana štitom (elmania), kaže: “Ona je štit (elmania), tj. štiti od kaburske patnje ili od grijeha koji uzrokuju kabursku patnju.” (Tuhfetul-Ahvezi, br. 2815)

Ovom prilikom navest ćemo neke od predaja koje govore o vrijednosti sure El-Mulk:

Ebu Hurejra, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alehi ve sellem, rekao: “Sura u Kur’anu, ima trideset ajeta, zauzimat će se za onoga ko je uči sve dok mu se ne oprosti: El-Mulk.” (Ahmed, br. 7962, Ebu Davud, br. 1400 i drugi, hadis je hasen po ocjeni Albanija)

Ibn Mesud, radijallahu anhu, kaže: “Ko svake noći bude učio suru El-Mulk, Allah će ga tom surom sačuvati od kaburske patnje. U vremenu Allahovog Poslanika, ﷺ, nazivali smo ovu suru štitom (elmania). Ona je doista u Allahovoj Knjizi, ko je bude učio svake večeri, stekao je mnogo dobrih i lijepih dijela.” (En-Nesai,  Es-Sunenul-kubra, br. 10479, hadis je hasen po ocjeni Albanija)

Abdurrahman b. Avf govorio je: “Sura El-Ihlas vrijedi trećinu Kur’ana, a sura El-Mulk branit će onoga ko je bude učio.” (Malik, Muvetta, br. 487)

Imam Sujuti, rahimehullah, govoreći o ovim predajama, kaže: “Ove predaje ukazuju na to da će se sura El-Mulk zauzimati, u kaburu i na Sudnjem danu, za onoga ko ju je učio, zauzimat će se da od njega odagna kaznu i uvede ga u Džennet.” (Tenvirul-havalik, 1/164) Allah najbolje zna!

Odgovorio: Dr. Hakija Kanurić

Gostoprimstvo je odraz lijepog ahlaka, sunnet Ibrahima, alejhis-selam, i svih poslanika i dobro djelo na koje je islam podstakao. Pravo gosta je da bude ugošćen jedan dan i noć. Ako produži boravak duže od toga, neka ga domaćin gosti još dva dana. Ako se, pak, boravak produži nakon tri dana, gošćenje je u tom slučaju sadaka. Gost ne treba oduljiti boravak tako da domaćin osjeti neugodnost i opterećenje. O pravu koje gost ima kod svog domaćina, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, govori u većem broju hadisa, od kojih su sljedeći: “Noć gosta (gosta primiti na konak) je obavezno pravo na svakom muslimanu, pa kome gost osvane u dvorištu, postao je njegov dužnik, ako hoće, uzet će svoj dug, a ako hoće, ostavit će.” (Ahmed, br. 17211, Ebu Davud, br. 3750, Ibn Madže, br. 3677, i drugi, hadis je sahih)
“Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan, neka lijepo ugosti gosta!” Neko upita: ”A kako se gost lijepo ugosti?”, a Poslanik reče: ”Tri dana, a šta bude više od toga, to je sadaka!” (Bilježe El-Bezzar, br. 9749, i Ebu Jala, br. 6218, rekao je Husejn Esed: ”Sened je vjerodostojan.”)
“Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan, neka ukaže počast svome komšiji! Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan, neka svom gostu ukaže počast dajući mu njegovu nagradu!” ”A šta je njegova nagrada, Allahov Poslaniče?”, upitaše prisutni, a Poslanik reče: ”Dan i noć! Gostoprimstvo traje tri dana, a sve nakon toga je sadaka.” (El-Buhari, br. 6019, i Muslim, br. 48) U predaji kod Muslima (br. 48) još je navedeno: “…i nije dozvoljeno čovjeku muslimanu da ostane kod svog brata tako dugo da ga na grijeh navede!” ”Allahov Poslaniče, a kako će ga na grijeh navesti?”, upitaše, a Poslanik reče: ”Boravi kod njega, a on nema čime da ga ugosti!”
Rekao je Ibnul-Esir u komentaru ovog hadisa: ”Prvi dan će se potruditi da mu ponudi koliko je u mogućnosti dobrog i lijepog. Drugi i treći dan će mu ponuditi ono što ima pri ruci i neće nuditi više od svog običaja. Nakon toga će mu ponuditi opskrbu dovoljnu za putovanje u trajanju od jednog dana i noći.“ (En-Nihaje, 1/837)
Hanbelijski mezheb je stanovišta da je prihvatiti gosta jedan dan i noć vadžib, a upotpuniti tri dana je sunnet. Ostala tri mezheba, kao i neke hanbelije, stanovišta su da je prihvaćanje gosta sunnet, a gostoprimstvo traje tri dana. (El-Mevsuatul-kuvejtije, 28/316) Imam En-Nevevi, rahimehullah, mišljenje da je gostoprimstvo sunnet pripisuje izrazitoj većini učenjaka. (Komentar Muslima, 1/128)
Argument prvog mišljenja su poslaničke naredbe u navedenim predajama, kao i hadisi u kojima Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, dozvoljava gostu da, ukoliko mu bude uskraćeno gostoprimstvo, bez dozvole domaćina uzme svoje pravo.
Drugo mišljenje crpi svoje argumente iz riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Neka svom gostu ukaže počast dajući mu njegovu nagradu!”, jer ukazati počast i dati nagradu biva proizvoljno.
Učenjaci malikijskog i hanbelijskog mezheba ističu da se obaveza odnosi isključivo na nenaseljena mjesta, a ne na urbane zone, odnosno na stanje kada bi gost, u slučaju da mu se ne pruži gostoprimstvo, bio izložen opasnosti i neugodnosti. U tom slučaju, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dozvolio je gostu da, bez dozvole, uzme svoje pravo na gostoprimstvo kod svog domaćina, ako ga isti uskrati, rekao je: “Ako odsjednete kod nekog naroda pa vam ponude gostoprimstvo kakvo priliči, prihvatite, a ako to ne učine, uzmite od njih pravo gosta koje trebaju pružiti!” (El-Buhari, br. 2461, i Muslim, br. 1727) Malikijski učenjak Sahnun kaže: ”Prihvatiti gosta je dužnost stanovnicima sela, a kada musafir doputuje u grad, naći će smještaj.“ (El-Mevsuatul-kuvejtije, 28/317) Hanbelijski učenjak El-Behuti kaže: ”Prihvatiti gosta u gradovima nije obaveza, jer u njima postoje pijace i džamije, te gost uz to nije u potrebi za gostoprimstvom, za razliku od sela, u njima su mjesta kupovine i prodaje udaljena, pa je stoga dužnost prihvatiti putnika prolaznika.” (Kešaful-kina, 6/202) Dakle, prihvatiti gosta i ukazati mu počast je pohvalno u svakom slučaju, a pohvala prelazi u obavezu ako je gost u stvarnoj potrebi.

Odgovorio: Mr. Hakija Kanurić