Uvažena sestro u islamu, doista je mnogo toga što bi se moglo kazati u pogledu pravila i principa vezanih za korištenje neta i facebooka, kao i određenih devijantnih pojava vezanih za korištenje facebooka, ali ja ću, kroz neka moja subjektivna zapažanja, spomenuti samo najbitnije:

Prvo, nema sumnje da je propis o korištenju facebooka identičan propisu o korištenju interneta. Facebook se može koristiti u korisne stvari, kao što je pozivanje ljudi u vjeru ili komunikacija sa ljudima u dalekim zemljama širom svijeta, a isto tako može se koristiti u ono što je strogo zabranjeno vjerom.

Drugo, primjetno je da su mnogi muslimani, korisnici facebooka, izgubili kompas islamskog bontona u korištenju istog. U svemu tome najžalosnije je da postoji mnogo onih u koje se ”pokazuje prstom” a koji su se oglušili u pogledu određenih smjernica koje su spomenuli islamski učenjaci za korisnike interneta općenito, a  korisnike facebooka posebno, naročito ako se radi o komunikaciji između suprotnih spolova. Tako da nerijetko možemo vidjeti da se muškarci veoma liberalno odnose prema pitanju prihvatanja prijateljstva sa ženama kojima oni nisu mahremi, kao i sa ženama koje su na svome profilu postavile slike na kojima nisu odjevene u skladu sa šerijatskim uvjetima, što ne znači da ako bi bila ispravno šerijatski pokrivena da je to dopušteno. S druge strane, i žene prihvataju ili nude prijateljstvo muškarcima s kojima nisu u mahremskoj vezi, što je dosad u oba spomenuta slučaja uzrokovalo mnoge porodične probleme, preljube, ašikovanja i sl.

Treće, islam je u osnovi ženi propisao da boravi u kući i da se posveti odgoju djece i kućnim poslovima, zbog toga što žena po svojoj prirodi predstavlja izazov muškarcu, odnosno žena svojim bespotrebnim i nekontroliranim izlaskom iz kuće, svjesno ili nesvjesno, nanosi i uzrokuje mnoge štete društvu u kojem živi.
Obraćajući se suprugama Allahovog Poslanika, Uzvišeni Allah  je rekao: ”U kućama svojim boravite i ljepotu svoju, kao u davno pagansko doba, ne pokazujte, i molitvu obavljajte i zekat dajite, i Allaha i Poslanika Njegova slušajte!’’ (El-Ahzab, 33) S obzirom da se na ovaj način obratio Poslanikovim suprugama, najčestitijim ženama, onda je mnogo prioritetnije da ovaj propis obuhvata i druge žene. Ako smo to ispravno shvatili, postavlja se pitanje da li je žena koja boravi u kući i svakodnevno sate provodi na facebooku, i uz sve to je na svome profilu postavila sliku na kojoj se jasno vidi njeno lice i to je dostupno svakom korisniku interneta, muslimanu i nevjerniku, ispravno shvatila spomenutu osnovu. Očito je da nije.

Četvrto, žalosno je što su muslimani, po mom skromnom mišljenju, u velikoj mjeri pali na ispitu facebooka. Kako je moguće zamisliti sestru koja se odlučila pokriti radi Allaha, da na svoj profil stavi svoju sliku, pa makar i bila ispravno šerijatski pokrivena, i na taj način dopušta svima da gledaju u njeno lice. Zamislite kako bi svako od nas reagirao kada bi ga neko na ulici zaustavio, a naročito ako se na njemu budu primjećivali znaci iskvarenosti, i tražio da pet minuta gleda u lice naše supruge, sestre  ili  majke? Ne mislim da postoji vjernik koji bi to dopustio i kojeg to ne bi naljutilo. Pa gdje je razlika između toga i postavljanja slike na profil koja je dostupna svim korisnicima neta?

Gdje je nestalo najljepše svojstvo koje može da krasi ženu muslimanku – stid? Zar islamski učenjaci nisu spomenuli da kada nastupe vremena smutnje i ljudi se udalje od vjere, te ne budu obarali pogled i izbjegavali gledanje u ženu, da je ženi tada propisano nošenje nikaba, iako to u osnovi nije obaveza, po mišljenju nekih od njih. Poznati alim današnjeg vremena Bekr Ebu Zejd kazao je: ”A treba znati i da niko od velikih islamskih autor¬iteta nije dozvolio otkrivanje lica i šaka u vremenu smutnje, iskvarenosti i slabosti vjere. Naprotiv, svi su složni oko pokrivanja lica i šaka, kao što to prenosi veliki broj učenjaka. Iskvarenost vremena u kojem živimo obavezuje na pokrivanje lica i šaka, i kada ne bi postojao nikakav drugi dokaz. Nerealno je u ovom vremenu pozivati i govoriti uopćeno (da je nošenje nikaba pohvalan čin – sunnet), a ne ograničeno, o otkrivanju lica i šaka, imajući u vidu slabost vjere kod ljudi te nered (fesad) koji je se raširio u muslimanskim zemljama.” (Bekr ibn Abdullah Ebu Zejd, Čuvanje čednosti, str. 55) Imam Ševkani u svome čuvenom djelu Nejlul-evtar prenio je  od Ibn Raslana jednoglasan stav muslimana u pogledu zabrane izlaska žene iz kuće otkrivenog lica u vremenima smutnje i iskvarenosti.
To sve u slučaju da je žena na slici propisno odjevena, a šta ako je, kao što je to primjetno u mnogim situacijama, na tim slikama našminkana, ili pokrivena na način da njena odjeća ne ispunjava uvjet islamske odjeće, ili u pozama u kakvim je ne bi trebali vidjeti muškarci koji joj nisu mahremi.
U svemu tome najteže je shvatiti muževe koji su u nedostatku ljubomore odobrili takve stvari.

Peto, ako bismo prihvatili činjenicu da se korisnik facebooka sačuvao od svih šerijatskih prijestupa prilikom korištenja facebooka i da je u pogledu njega korištenje istog mubah i dopuštena stvar, da li to znači da čovjekova glavna preokupacija u životu treba da bude facebook? Znajući koliko pažnje islam posvećuje vremenu i njegovom korisnom iskorištavanju, te da će insan na Sudnjem danu polagati veoma strog račun o svakom momentu svoga života, svako od nas trebao bi da sebi postavi nekoliko sljedećih pitanja:

Koliko vremena dnevno provodim sa Kur’anom, koji je izvor naše sreće i uspjeha, a koliko na facebooku?

Koliko vremena provodim čitajući hadise Allahovog Poslanika, njegovu siru, a koliko vremena provodim na facebooku?

Koliko vremena provodim čitajući korisne knjige, a koliko vremena provodim na facebooku?

Koliko vremena provodim spominjući Allaha, zikreći, a koliko provodim na facebooku?

Koliko vremena provodim obilazeći svoju rodbinu, a koliko vremena provodim na facebooku?

Koliko vremena provodim čineći dobročinstvo roditeljima, prijateljima, komšijama, poznanicima, a koliko vremena provodim na facebooku?

Kiliko vremena dnevno  smo posvetili odgoju svoje porodice , supruzi i djeci, a koliko facebooku?

Ako odgovor u većini pitanja bude da čovjek daje više vremena facebooku nego spomenutim stvarima, a to su samo neke od naših svakodnevnih obaveza u kojima smo skoro pa svi zakazali pod izgovorom nepostojanja slobodnog vremena, onda se doista s pravom postavlja postavlja pitanje koliko smo ispravno pristupili ovom novom iskušenju, zvanom facebook.
A Allah najbolje zna.

Odgovorio: Pezić Elvedin, prof.

Cijenjena i poštovana sestro u islamu, kada se radi o uništavanju sihra koji čovjek pronađe, propisano je da se raspetlja – rastavi učeći kur’anske sure npr. El-Felek, En-Nas, Ajetul-Kursijj, a nakon toga da se uništi spaljivanjem ili na neki drugi način. Sve spomenuto učenjaci su odobrili na osnovu događaja u kojem je spomenuto da je pronađen i na taj način raspetljan sihr kojim je bio opsihren Allahov Poslanik. (Hadis o tome bilježe Hakim, Nesai i Ahmed, šejh Albani ga je ocijenio vjerodostojnim u ‘’Es-Sahiha’’, br. 2761, 6 tom, str. 615)

A Allah najbolje zna!

Odgovorio: Elvedin Pezić

Ve alejkumus-selam ve rahmetullahi ve berekatuhu!

Poštovana sestro, molim Uzvišenog Allaha da te počasti najvišim stepenom Dženneta na tvom strpljenju u kušnji i želji da praktično potvrdiš svoju vjeru.

Uzvišeni Allah stavio je vjernicama u obavezu da pokrivaju svoja tijela, kao što o tome kazuje kur’anski ajet: “O Vjerovjesniče, reci ženama svojim, i kćerima svojim, i ženama vjernika, neka spuste haljine svoje niza se. Tako će se najlakše prepoznati pa neće napastvovane biti. A Allah prašta i samilostan je.” (El-Ahzab, 59) Kada neka muslimanka odluči pokoriti se svom Gospodaru i izvršiti obavezu pokrivanja, ne postoji nikakav poseban obred, kao što je dova i sl., nego jednostavno to učini radi Allaha i nadajući se Njegovoj nagradi.

Kada vjernik iskreno želi sprovesti naredbu svoga Gospodara, a nakon toga u tome bude spriječen, njemu se piše nagrada kao da je u potpunosti izvršio obavezu. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, za vrijeme jednog od svojih vojnih pohoda rekao je: “Doista su iza nas, u Medini, ostali takvi ljudi da nismo prošli nijednim klancem niti dolinom a da nisu bili s nama, spriječilo ih je samo to što nisu bili u mogućnosti da nam se pridruže.” (Buhari, br. 2839)

Isto tako, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, govorio je: “Kada vam nešto zabranim, toga se klonite, a kada vam nešto naredim, to učinite koliko ste u mogućnosti.” (Buhari, br. 7288) Prema tome, ti ćeš, onoliko koliko si u mogućnosti, svoje odijevanje prilagoditi islamskoj nošnji, a sve što je van tvoje mogućnosti, nisi ni dužna. Uzvišeni Allah kazao je: “Allah nikoga ne opterećuje preko mogućnosti njegovih.” (El-Bekara, 286)

Isto tako, stanje nužde i prijeke potrebe čini zabranjeno dozvoljenim u mjeri koja je neophodna. Nakon što je Uzvišeni Allah spomenuo neka jela koja su vjernicima zabranjena, rekao je: “On vam je objasnio šta vam je zabranio – osim kad ste u nevolji.” (El-En‘am, 119) To znači da u stanju nevolje ili prijeke potrebe, kada nema druge mogućnosti, zabranjena stvar postaje dozvoljena u mjeri koja je neophodna da bi se nevolja prevazišla. Prema tome, nastoj da se oko tebe brinu žene, a kada za to nema mogućnosti, nisi grješna ako to čine muškarci, jer to je stanje prijeke potrebe i nužde pri kojoj se to toleriše i neispravno bi bilo da zbog toga ostaviš neophodno potrebno liječenje.

U vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, bila je jedna žena ashabijka koja je bolovala od epilepsije pa je jednom prilikom došla Allahovom Poslaniku tražeći od njega da dovi Allahu da je izliječi, a on je rekao: “Ako hoćeš, dovit ću, a ako hoćeš, strpi se i dobit ćeš Džennet!” Na to je žena rekla da će se strpjeti, zamolivši ga da dovi Allahu da joj podari da, kada izgubi svijest, ne otkriva svoje tijelo. Kasnije su ashabi pokazivali na tu ženu i govorili kako je ona od stanovnika Dženneta. (Buhari, br. 5652) Ovaj događaj kazuje nam kolika nagrada pripada vjerniku kada prihvati Allahovu odredbu i strpljivo podnose iskušenja.
Allaha molim da ti podari strpljenje, popravi stanje i najljepšom nagradom te obdari na ovom i budućem svijetu, a molim Ga da onima koji su pošteđeni takvih iskušenja omili zahvalnost Njemu te da blagodati kojima su obdareni troše tražeći Allahovo zadovoljstvo! Amin!

Odgovorio: mr. Hakija Kanurić, Rijad, KSA

Nema smetnje uzgajati neke od lijepih pitomih životinja, kao ribe, ptice i sl. Enes b. Malik kaže: “Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, bio je najćudoredniji čovjek. Ja sam imao brata kojeg su zvali Ebu Umejr; mislim da je bio prestao s dojenjem. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada bi dolazio, govorio bi: ‘O Ebu Umejre, šta je uradio Nugajr’, slavuj s kojim si se igrao?” (Buhari i Muslim) U ovom hadisu se, kako tvrde islamski učenjaci, nalazi dokaz o dozvoli držanja ptice u kavezu. (Vidjeti: Fethul-Bari, 10/584) Međutim, onaj ko odluči uskratiti slobodu nekoj od ovih životinja, dužan je voditi brigu o njoj i ne nanijeti joj bilo kakvu nepravdu, u protivnom, mora je osloboditi i pustiti da sama brine o sebi. Abdullah b. Omer prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Žena je kažnjena zbog mačke koju je zatvorila, pa je od gladi krepala i tako je ta žena dospjela u Džehennem.” (Buhari i Muslim)

Odgovorio: dr. Safet Kuduzović

Alejkum selam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Bismillah, ves-salatu ves-selamu ala resulillah…

Rad u policiji će nakada biti dozvoljen, a nekada će biti zabranjen (shodno mjestu, vremenu, osobi itd.). Ako se toga posla prihvati neko ko je čvrst, jak i snažan (el-kavijj), siguran, iskren i povjerljiv u pitanjima dina i dunjaluka (el-emin), za nadati se je da se putem takvog čovjeka mogu ostvariti razna dobra i interesi ljudstva poput pomaganja mazluma – unesrećenog i potlačenog, stajanje na put zalimu – nasilniku, kriminalcu, tlačitelju, sprječavanje ili uklanjanje zla, ili pak njegovo umanjenje itd. Čovjek koji radi u policiji mora se strogo paziti od toga da ne bude zaštitnik i pomagač kriminalnim grupama ili pojedincima, i da ne bude tlačitelj nevinih ljudi. Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže: „Ako će muslimani imati koristi od čovjeka-vojnika (džundi), a isti on je u stanju biti od takve koristi, ne treba mu da izbjegava taj posao, zbog nečega što nije veći interes muslimanima od toga!“ (Pogledaj: Medžmu’ul-Fetava, 28/26.)

Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže: „Čovjeku nije dozvoljeno da bude pomagač u zulumu – nasilju i kriminalu. Međusobno potpomaganje se dijeli na dvije vrste:

1. Potpomaganje u dobročinstvu i bogobojaznosti, poput džihada – borbe na Allahovom, dž.š., putu, uspostavi šeri’atskih kazni i propisa, vraćanju tuđih prava onima kojima su prava otuđena i uzeta, sve ovo spada u ono što nam je Allah, dž.š., i Njegov Poslanik, s.a.w.s., naredio, a ko se ustegne od ovih poslova iz bojazni da ne bude jedan od pomagača zulumćara i kriminalaca – nekada će izostaviti nešto što mu je farzi-ajn (lična obaveza), a nekada nešto što je farzi-kifaje (kolektivna obaveza) – umišljajući da će na taj način biti bogobojazan, a često puta se strah i kukavičluk miješaju sa bogobojaznošću, jer se oba temelje na odustajanju i povlačenju!

2. Potpomaganje u grijehu i neprijateljstvu poput potpomaganja u oduzimanju nevinog života i u prolijevanju nedužne krvi, ili u bespravnom oduzimanju tuđeg imetka, ili u udaranju nekoga ko to ne zaslužuje i sl., ovo je ono što je Allah, dž.š., zabranio i Njegov Poslanik, s.a.w.s..

Ako se ljudima imovina oduzima nepravedno, i bude teško vratiti je pravom vlasniku kao što je slučaj sa brojnom državnom imovinom i parama – pomoći da se taj imetak utroši na ono u čemu je korist muslimana poput izgradnje tvrđava, izdržavanja vojske i sl., sve to spada u kategoriju potpomaganja u dobročinstvu i bogobojaznosti.

Obaveza vladara (države), kada je takva vrsta imetka u pitanju – ako se ne zna pravi vlasnik i nemoguće mu ga je vratiti, niti njegovim nasljednicima – obaveza je taj imetak utrošiti, uz pokajanje i tevbu ako je vladar (ili neko drugi), zulumćar, na ono u čemu je opšta korist i interes muslimana, i ovo je stav većine uleme poput Malika, Ebu Hanife, Ahmeda, i ovo se bilježi od velikog broja ashaba, i na to nas upućuju šeri’atski dokazi, kako je o tome govoreno na drugim mjestima. Ako je neko drugi nepravedno postupao s tuđim imetkom – obaveza je (sadašnjim vlastima) da sa imetkom postupe na prethodno pojašnjen način. Ako se vladar (vlast) usteže od takvog postupanja s državnim imetkom, onda pomoći da se taj imetak vrati njegovim vlasnicima je preče nego li ga ostaviti u vlasništvu onoga ko će da ga izgubi i umjesto da ga utroši na njegove vlasnike i muslimane vlast-vladar ga spiska i potroši na nešto drugo. Šeri’at se bazira na ajetu: „Allaha se bojte kol’ko možete!“, što nam pobliže pojašnjava ajet: „Allaha se iskreno bojte!“, kao i na riječima Allahovog Poslanika, s.a.w.s., koji kaže: „Kada vam nešto naredim to izvršite onoliko kol’ko ste u stanju i mogućnosti!“ (Muttefekun ‘alejh)

Obaveza je ostvarivanje dobra i koristi i njihovo upotpunjenje, uz anuliranje zla i šteta kao i njihovo umanjenje, pa ako dođu u suprotnost jedno s drugim, veća korist i dobrobit će se ostvariti tako što će se ispustiti manja, i veće zlo će se otkloniti tako što će se počiniti ono koje je manje.

Pomogao je u grijehu i neprijateljstvu onaj ko je u zulmu pomogao zalima – silnika, zulumćara, kriminalca, a što se tiče onoga ko pomaže mazluma – onoga kome je nasilje učinjeno, umanjujući mu učinjenu nepravdu – takav je zastupnik mazluma-nevoljnika, a ne zastupnik zalima-silnika, u rangu onoga koji mu daje zajam ili je opunomoćenik u nošenju njegovog imetka zulumćaru poput staratelja jetima-siročeta, ili nadzornika vakufa – ako zalim (silnik) bude tražio od njega novac – pa se potrudi da ga odbije od sebe tako što će dati manje novca njemu ili nekom drugom, nakon maksimalnog napora da se od njega sačuva, takva osoba je dobročinitelj koji se ne smiju ni na koji način dirati! (ma ‘alel-muhsinine min sebil!).“ (Pogledaj: el-Sijasa el-Šer’ijja, 1/66.; Medžmu’ul-Fetava, 28/283.)

Pogledaj:

http://fatwa.islamweb.net/fatwa/index.php?page=showfatwa&Option=FatwaId&Id=119041

Hafiz Ibnul-Kajjim el-Dževzijje rhm., kaže:

فصل إذا عرف هذا فالطرق التي تتضمن نفع المسلمين والذب عن الدين ونصر المظلومين وإغاثة الملهوفين ومعارضة المحتالين بالباطل ليدحضوا به الحق من أنفع الطرق وأجلها علما وعملا وتعليما فيجوز للرجل أن يظهر قولا أو فعلا مقصوده به مقصود صالح – وإن ظن الناس أنه قصد به غير ما قصد به – إذا كان فيه مصلحة دينية – مثل: دفع ظلم عن نفسه أو عن مسلم أو معاهد أو نصرة حق أو إبطال باطل من حيلة محرمة أو غيرها – أو دفع الكفار عن المسلمين – أو التوصل إلى تنفيذ أمر الله تعالى ورسوله – فكل هذه طرق جائزة أو مستحبة أو واجبة!

وإنما المحرم : أن يقصد بالعقود الشرعية غير ما شرعت له فيصير مخادعا لله فهذا مخادع لله ورسوله وذلك مخادع للكفار والفجار والظلمة وأرباب المكر والاحتيال فبين هذا الخداع وذاك الخداع من الفرق كما بين البر والإثم والعدل والظلم والطاعة والمعصية فأين من قصده إظهار دين الله تعالى ونصر المظلوم وكسر الظالم إلى من قصده ضد ذلك.

“Načini i metode (turuk) koje u sebi sadrže interes i korist po muslimane, kao i odbranu vjere, te pomaganje potlačenih i unesrećenih, kao i borbu i suprostavljanje protivu onih koji se pokvarenim lukavštinama i varkama bave kako bi hakk nečiji uzurpirali – su jedni od najboljih načina i metoda, koje je najvrijednije poznavati, po njima raditi, kao i druge njima podučavati!

Dozvoljeno je čovjeku da ispolji određene riječi ili djelo – pod uslovom da pri tome ima dobre namjere i cilj, pa makar i mislili ostali da je on htio nešto drugo mimo onoga što je naumio – ako se u tome nalazi interes vjere i dina, poput:

-otklanjanja zuluma i nasilja od sebe,

-otklanjanja zuluma i nasilja od muslimana,

-otklanjanja zuluma i nasilja od mu’ahida (nevjernika pod ugovorom),

-pomaganja hakka i istine,

-uklanjanja batila i laži poput raznih hila i spletki koje su zabranjene i haram,

-odbrane muslimana od nevjernika ili

-radi ispunjenja Allahovog, dž.š., i Poslanikovog emera.

Navedene metode, načini ili sredstva mogu biti:

-Dozvoljene (dža’iz).

-Pohvaljene (mustehabb).

-Obavezne (vadžib).

Ono što je zabranjeno, i što je haram, jeste to: kada čovjek ima za cilj – izvjesnim pravnim ugovorima – nešto sasvim drugo mimo onoga za što su ti ugovori i namijenjeni – postajući tako jednim od onih koji varaju Allaha! Ta osoba je ona koja želi varati Allaha i Njegova Poslanika, s.a.w.s. – dok je prethodno spomenuta osoba ona koja vara: nevjernike (kuffar), griješnike (fudždžar), nasilnike (zalemeh), spletkaroše i prevarante (erbabul-mekri vel-ihtijal)!

Razlika između ovakve vrste varanja i prethodno spomenutog varanja je razlika kao između dobra i zla, pravde i nepravde, pokornosti i grijeha! Kako da se poistovjete ljudi koji imaju za cilj ispoljavanje Allahove, dž.š., vjere, pomaganje potlačenih, i lomljenje nasilnika i zulumćara sa onima koji imaju za cilj nešto sasvim suprotno!“ (Pogledaj: “Igasetul-Lehfan fi Mesajidiš-Šejtan”, 2/94-95.)

Na osnovu svega navedenog, dozvoljeno je studirati i baviti se poslom policajca, nebitno je li islamska ili neislamska država u pitanju, sve dok se ima za cilj pomaganje dobra, istine i pravde kao i borba protivu zla, kriminala i nepravde, i ako se to ne može ostvariti osim uz brijanje brade onda je dozvoljeno počiniti manje zlo – obrijati bradu npr., radi uklanjanja većega zla – droge, ubistava, krađa, tuča itd., a Allah, dž.š., najbolje zna.

p.s.: obavljanje namaza je uslov u dozvoljenosti kako ovog tako i bilo kojeg drugog posla, i nema opravdanja za neobavljanje namaza, nebitno koji posao bio u pitanju!

Odgovor priredio: Sead ef. Jasavić, prof.fikha