Nije mi poznato da postoji vjerodostojno predanje u kojem se govori da se meleki povlače kad se žena, u svojoj kući, slobodnije obuče. Kad izlazi napolje, žena se treba obući onako kako Šerijat nalaže, a u svojoj kući može se oblačiti kako želi. Ibn Omer, radijallahu anhu, kazuje da je Resulullah, ﷺ, rekao: “Čuvajte se razodijevanja jer su s vama meleki koji se od vas odvajaju samo kad obavljate fiziološku potrebu i kad imate spolni odnos! Zato se stidite melekâ i počastvujte ih” (Et-Tirmizi).

Ovaj je hadis slab, pa se na osnovu njega na može tvrditi da je zabranjeno da se žena u svojoj kući oblači slobodnije. Štaviše, treba se obući lijepo, i izazovno, da bi privukla pažnju svog muža i odvratila ga od gledanja u zabranjeno. A Allah najbolje zna.

Odgovorio: Abdurrahman Kuduzović

Muslimanu koji vjeruje u Allaha i u Sudnji dan nije dozvoljeno da gradi crkve ili bilo koji drugi objekat namijenjen za ibadet koji nije zasnovan na islamskim principima, s kojima je Uzvišeni Allah poslao Muhammeda, jer je to jedan od najvećih vidova potpomaganja nevjerovanja i prezentiranja njihovih principa, a Uzvišeni Allah kaže: “Jedni drugima pomažite u dobročinstvu i čestitosti, a ne sudjelujte u grijehu i neprijateljstvu.” (El-Maida, 2)

(Fetve Stalne komisije, fetva broj 19873, tom 14, str. 482)

Alejkumusselam.

Oko učenja Fatihe u namazu učenjaci četiri mezheba imaju podijeljno mišljenje.

Prvo mišljenje:

Stav učenjaka tri mezheba da je učenje Fatihe u namazu rukn (temelj) od ruknova namaz bez čijeg učenja namaz nije ispravan, svejedno bio to farz namaz, ili nafila i svejedno bilo to u namazima u kojima se Fatiha uči naglas ili u sebi.

Malikije i hanabile su na stavu da je učenje Fatihe rukn u namazu imamu i onom ko klanja sam van džemata a nije rukn muktediji (ko klanja u džematu).

Dok je kod šafija rukn svima, tj. i muktediji.

Unutar ova tri mezheba postoji razilaženje da je farz učiti Fatihu na svakom rekatu (nekog namaza) ili je dovoljno samo jednom u toku namaza.

Oni svoj stav dokazuju hadisom kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Ubadeta ibn Samita, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nema namaza onome ko ne prouči Fatihatel-kitab (tj.Fatihu)”.

Drugo mišljenje:

Stav hanefija da je učenje Fatihe jedan od vadžiba namaza a ne rukn namaza bez kojeg namaz nije ispravan. A rukn namaz bez kojeg kod njih namaz nije ispravan je učenje ajeta iz Kur'ana. Ovo dokazuju sa riječima Uzvišenog: “Učite ono što vam je lahko od Kur'ana” (El-Muzemmil, 20).

Pod ajet iz Kur'ana se podrazumijeva kod Ebu Hanife nešto iz Kur'ana a najmanje od toga je (teoretski gledano) šest harfova, poput riječi Uzvišenog: “Lem jelid” (El-Ihlas, 3). Dok Ebu Jusuf i Muhammed ibn Hasen Eš-Šejbani smatraju da je najmanje što se uči iz Kur'ana a sa čim je namaz ispravan tri kratka ajeta ili jedan dugi ajet.

Valjanost namaza za imamom koji pogrešno uči Fatihu (ili nešto iz Kur'ana kod hanefija) zavisi od vrste greške.

Naime, greška imama (ili onoga koji klanja van džemata) u učenju Kur'ana može biti u sljedećem:

– greška u herekatima riječi, poput toga da umjesto Kesre kaže Fethu ili Dammu,

– greška u harfovima (slovima), poput toga da umjesto harfa DAL kaže ZAL,

– greška u riječima, poput toga da umjesto riječi “Innellahe azizun hakim” kaže “Innellahe azizun alim“,

– greška u ajetima, poput toga da dođe sa ajetom iz neke druge sure koji je sličan onome koji uči.

S tim da podjela greške u učenju Kur'ana u namazu, a koja utiče na propis ispravnosti i valjanosti namaza imama, muktedija ili onoga koji klanja van džemata, je podjela greške sa kojom se mijenja ili ne mijenja značenje ajeta.

Primjeri grešaka učenja Fatihe pri čemu se mijenja značenje:

– da umjesto “ihdina” prouči “ehdina”, prvo znači “uputi nas” a drugo “daj nam hediju (poklon)”,

– da umjesto “en'amte alejhim” prouči “en'amtu alejhim” ili “en'amti alejhim”, prvo (ispravno) učenje znači “kojima si Ti svoju milost darovao”, a druga dva pogrešna znače “kojima sam ja svoju milost darovao” i “kojima je ona svoju milost darovala”.

– da umjesto “ijjake n'abudu” prouči “ijjaki n'abudu”, prvo znači “samo Tebe obožavamo”, a drugo “samo tebe (gdje se odnosi na ženski rod) obožavamo”, itd.

Primjeri grešaka učenja Fatihe pri čemu se ne mijenja značenje:

– da umjesto “n'abudu” prouči “n'abude“, pri čemu značenje nije promijenjeno,

– da umjesto “neste‘inu” prouči “neste‘ine”,

– da umjesto “siratal” prouči “ziratal”, ili “siratallezine” prouči “ziratallezine”, a ovo je drugo učenje po jednom od deset mutevatir kiraeta,

– da umjesto “en'amte ‘alejhim” prouči “en'amte ‘alejhum“, a ovo je takođe drugo učenje po jednom od deset mutevatir kiraeta,

– da umjesto “rabbil ‘alemin” prouči “rabbul ‘alemin”, pri čemu znnačenje nije promijenjeno, itd.

Znači, da bi se utvrdilo kojom greškom se mijenja značenje a kojom ne mijenja to se mora posebno ispitati i utvrditi od strane onih koji znaju arapski, tefsir i kiraete.

Učenjaci četiri mezheba od hanefija, malikija, šafija i hanabila, a i šire poput Ibn Hazma, Ibn Tejmije i ostalih, skoro da su složni, osim u nekim pojedinim detaljima, na stavu da nije ispravan namaz imamu (a niti muktedijama za njim) koji pravi grešku u učenju Fatihe (ili učenju nečeg iz Kur'ana kod hanefija), grešku koja mijenja značenje ajeta ili riječi iz Fatihe, a ako ta greška ne mijenja značenje riječi ili ajeta u Fatihi onda su imamet i namaz ispravni svima.

S tim da pogrešno učenje imama i valjanost njegovog imameta i namaza muktedija ovisi od samog stanja imama. Ta stanja mogu imati četiri oblika.

Prvi: da imam ciljano i namjerno pogrešno uči Fatihu, u tom slučaju namaz imama i muktedija (ako znaju njegovo stanje) je batil, jer je došao u namazu sa stranom riječju čime je pokvario sebi i drugima namaz.

Drugi: da imam nenamjernom greškom, iz zaborava i slično, pogrešno prouči nešto iz Fatihe, u tom slučaju ispravan je namaz i imamu i muktedijama.

Treći: da imam stalno pravi grešku pri učenju Fatihe, s tim da ta greška ne mijenja značenje riječi ili ajeta, u tom slučaju ispravan je namaz i imamu i muktedijama.

Četvrti: da imam stalno pravi grešku pri učenju Fatihe, s tim da ta greška mijenja značenje riječi ili ajeta, u tom slučaju gleda se u stanje imama:

Prvo stanje: Ako je od onih osoba koje nisu u stanju da nauče ispravno učenje Fatihe (tj. onih spornih dijelova sa kojima se mijenja značenje) nakon što je pokušao i uložio truda da nauči ispravno, onda je u tom slučaju ispravan namaz i imamu i muktedijama. S tim da je poželjno da se za imama postavi onaj ko ipravno uči.

Dokazi da je u ovom slučaju ispravan namaz njemu i muktedijama su sljedeći argumenti:

Riječi Uzvišenog: “Allah nikoga ne optrećuje preko njegovih mogućnosti” (El-Bekare, 286).

Riječi Uzvišenog: “Bojte se Allaha koliko možete” (Et-Tegabun, 16).

Hadis mutefekun alejhi od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “A kada vam nešto naredim uradite to koliko možete”.

A onaj imam koji pravi grešku pri učenju Fatihe sa kojom se mijenja značenje zato što nije u mogućnosti da nauči bolje i ispravnije njega Uzvišeni ne optrećuje preko njegovih mogućnosti i on je došao sa onim što se traži od njega.

Takođe, opće prihvaćeno pravilo u ovom poglavlju je “Onaj kome je njegov namaz ispravan ispravan je i njegov imamet”.

Drugo stanje: Ako je od onih osoba koje su u stanju da nauče ispravno u tome što griješe ali neće ili ne ulažu truda da to poprave, onda je i njemu i muktedijama namaz neispravan.

A dokaz da nije ispravan je to što sa takvim učenjem on dođe sa riječima (ili riječju) koje nisu Kur'an nego obični ljudski govor ili čak ni to, a nema razilaženja među učenjacima da namjerni obični ljudski govor unutar namaza kvari namaz. Ve billahi tevfik.

Preuzeto sa zvanične stranice dr.Zijad Ljakić ( zijad-ljakic.com )

Alejkumusselam.

Prenosi Ibnul-kajjim u svojoj knjizi „Idžtima'u el-džujuši el-islamijje“ (str.12) od učenjaka Osmana ibn Se'id Ed-Darimija da je zabilježio u svojoj knjizi „Kitabu er-ru'je“ da je idžamu ashaba na tome da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije vidio svoga Gospodara u noći Miradža, dok neki učenjaci iz tog idžma'a izuzimaju Ibn Abbasa, radijallahu anhuma.

Mežutim, istina je da oko pitanja da li je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vidio svoga Gospodara, Allaha subhanehu ve te'ala, u noći Miradža, učenjaci imaju dva stava.

Prvi stav: negiranje da Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, vidio Allaha, subhanehu ve te'ala.

Ovaj stav se prenosi od Aiše i Ibn Mes'uda, radijallahu anhuma, i na njemu je velika skupina učenjaka ovog Ummeta.

Bilježi Buharija u svom Sahihu da je Mesruk pitao Aišu, radijallahu anha, da li je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, vidio svoga Gospodara, pa mu je odgovorila: „Naježile su mi se dlake od onoga što si rekao“, a onda dodala: „Ko ti kaže da Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, vidio svoga Gospodara slagao je“, a onda je proučila: „Pogledi do Njega ne mogu doprijeti, a On do pogleda dopire; On je milostiv i upućen u sve“ (El-En'am, 103). I još je dodala da je vidio Džibrila, alejhisselam, u njegovom stvarnom obliku dva puta.

Bilježi Muslim u svom Sahihu od Ibn Mes'uda, radijallahu anhu, da je za riječi Uzvišenog: „Srce nije poreklo ono što je vidjelo“ (En-Nedžmu, 11) rekao: „Vidio je Džibrila, alejhisselam, sa 600 krila“.

Takođe, bilježi Muslim u svom Sahihu od Ebu Zerra, radijallahu anhu, da je pitao Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da li je vidio svoga Gospodara, pa mu je odgovorio: „Nur (Svjetlost), kako da Ga vidim“, a u rivajetu: „Vidio sam Nur (Svjetlost)“.

Drugi stav: da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vidio Allaha, dželle še'nuhu.

Ovo je stav Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, i njegovih učenika, kao i Hasan El-Basrija i Urveta ibn Zubejra.

Prenosi Abdurrezak od Ma'mera a on od Hasan El-Basrija da se zakleo da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, vidio svoga Gospodara.

Prenosi Ibn Huzejme od Urveta ibn Zubejra da bio na ovom stavu i da mu bude teško kada mu se spomene da je to Aiša, radijallahu anha, negirala.

Takođe, na ovom stavu su Ka'bul-ahbar, Zuhri, Ma'mer, Ebul-Hasan El-Eš'ari i većina njegovih sljedbenika, kao i imam Ahmed.

A od ostalih učenjaka imam Nevevi i Kadi Ijad.

Zatim zagovorači ovog stava imaju podijeljeno mišljenje oko toga da li je Allaha Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, vidio svojim očima ili svojim srcem (tj. u snovima)?

Bilježi Muslim u svom Sahihu od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, da je rekao za riječi Uzvišenog: „Srce nije poreklo ono što je vidjelo“ (En-Nedžmu, 11), i riječi: „On ga je i drugi put vidio“ (En-Nedžmu, 11): „Vidio Ga je svojim fuadom (srcem) dva puta“.

Dok se takođe od njega u vjerodostojnom hadisu kojeg bilježe Tirmizi, Nesai i Ibn Huzejme prenosi da je rekao: „Vidio je svoga Gospodara“, znači rekao je u općoj formi bez spominjanja srca.

Kaže Ibn Abbas, radijallahu anhuma, u tefsiru 60. ajeta sure El-Isra: „I rekli smo ti: “Svi ljudi su u Allahovoj vlasti!” A san koji smo ti dali da usniješ i drvo ukleto, u Kur'anu spomenuto, iskušenje su za ljude. Mi ih zastrašujemo, ali njima to samo povećava ionako veliko bezvjerstvo“: „To su snovi koji se očima vide, pokazani su Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, u noći kada je imao Isra“.
Od imama Ahmeda se po ovom pitanju prenose oba stava, tj. u jednom da Ga je vidio očima a u drugom srcem. Imam Nevevi i Kadi Ijad su na stavu da Ga je vidio očima a ne srcem.

Odabrano mišljenje:

Kaže Ibn Hadžer (Fethul-bari, 8/608): „Od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, su došli jedni rivajeti u općem značenju (tj. samo da je vidio Allaha) a drugi rivajeti u specifičnom (tj. da Ga je vidio srcem), pa je obaveza opće rivajete svesti na specifične …“, zatim je naveo te rivajete, a onda konstatovao: „Shodno ovome, moguće je spojiti između potvrđivanja Ibn Abbasa i negiranja Aiše, radijallahu anhum, tako da se njeno negiranja viđenja odnosi na (negiranje) viđenja očima, a njegovo potvrđivanje na viđenje srcem, a viđenje fuadom je viđenje srcem a ne spoznaja“.

Kaže šejhul-islam Ibn Tejmije (El-Fetava, 6/508) nakon navođenja nekih stavova i rivajeta oko ovog pitanja: „Nema u dokazima (šerijatskim tekstovima) nešto što ukazuje da Ga je vidio svojom očima, to nije potvrđeno ni od jednog ashaba, niti ima u Kitabu i Sunnetu nešto što ukazuje na to. Nego vjerodostojni šerijatski tekstovi više ukazuju na negiranje istog, kao što je u Sahihu Muslima od Ebu Zerra, radijallahu anhu, da je pitao Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: „Da li si vidio tvoga Gospodara“, pa mu je odgovorio: „Nur (Svjetlost), kako da Ga vidim“ … “.

Odabrano mišljenje je ono našto ukazuje hadis Ebu Zerra, radijallahu anhu, tj. da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije vidio svoga Gospodara svojim očima. Ovaj hadis bi trebao biti argument koji presuđuje po ovom pitanju jer je u njemu upitan sam Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, da li je vidio Allaha, pa je odgovorio: „Nur (Svjetlost), kako da Ga vidim“, ili u rivajetu: „Vidio sam Nur (Svjetlost)“, što jasno i nedvosmisleno znači da Ga nije vidio.

Naravno, ostaje dilema da li Ga je vidio svojim srcem, tj. u snovima, ili ne?

Prema tome, nema hadisa (ili preciznije: meni nije poznato da ima) u kojem je došlo u samom tekstu od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je vidio Allaha na Miradžu. U protivnom, da ima takav hadis on bi presudio po ovom pitanju. Ve billahi tevfik.

Preuzeto sa zvanične stranice dr.Zijad Ljakić ( zijad-ljakic.com )

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Bilježi Taberani u „El-Mu'adžemu el-evsat“, Hakim, Bejheki u „Šuabil-iman“ i drugi od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Volite Arape zbog troga: jer sam ja Arap, jer je Kur'an na arapskom jeziku i jer je arapski jezik govor stanovnika Dženneta“.

Za ovaj hadis su trojica učenjaka hadisa rekli da je krivotvoren, tj. izmišljen: Ibnul-Dževzi, Zehebi i Albani.

Šejhul-islam Ibn Tejmije nakon što je spomenuto lanac prenocilaca i tekst ovog hadisa rekao je sljedeće: „Kaže Hafiz es-Selefi: Ovo je dobar hadis, pa ne znam je li mislio na valjanost njegovog seneda po principima muhaddisa ili na valjanost teksta hadisa u općem terminološkom značenju. Ebul-Feredž ibn El-Dđevzi je ovaj hadis ubrojao u izmišljene hadise (El-Mevdu'at), i kaže da je S'alebi rekao: Hadis nema osnova, a kaže Ibn Hibban: Jahja ibn Zejd prenosi od pouzdanih ravija maklub (vrsta slabog hadisa) hadise, te je time dokazivanje sa njim batil (ništavno), a Allah zna najbolje“ (Iktidau es-siratil-mustekim, 1/158).

Takođe, bilježi Taberani u „El-Mu'adžemu el-evsat“ od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Ja sam Arap, Kur'an je arapski i jezik stanovnika Dženneta je arapski“. Kaže Albani u svojoj „Silsili da'ifa“ (br. 161) da je ovaj hadis izmišljen.

Rezultat govora o ovom pitanju je da nije prenešen nijedan vjerodostojan argument koji pojašnjava ili ukazuje na jezik kojim će govoriti stanovnici Dženneta. Zbog toga je obaveza da se o tom pitanju šuti i ne govori bez argumenata, a znanje o jeziku kojim će se govoriti u Džennetu da se to prepusti Allahu, subhanehu ve te'ala. Sa druge strane, musliman se treba zabaviti i zaokupiti djelima koja će mu koristi na Ahiretu.

Upitan je Šejhul-islam Ibn Tejmije o govoru i jeziku sa kojim će se komunicirati na Sudnjem danu, da li će nam se Allah obraćati arapskim jezikom i je li tačno da će jezik stanovnika Vatre biti perzijski a jezik stanovnika Dženneta arapski? Njegov odgovor je bio sljedeći: „Hvala pripada Gospodaru svjetova. Nije poznato kojim će se jezikom govoriti toga dana, niti je poznato na kojem jeziku će ljudi slušati govor Gospodara, azze ve dželle, jer nas ničemu od toga Uzvišeni Allah nije obavijestio a niti Njegov Poslanik alejhisselatu vesselam. Nije tačno da će jezik Džehenemmlija biti perzijski niti da će arapski biti jezik stanovnika vječnog uživanja. Oko ovoga nam nije poznato da su se ashabi razišli, nego su svi ostavljali govor o tome, jer je govor o sličnom ovome bespotrebno pričanje… Međutim, o toj temi su se potonji učenjaci razišli: jedni kažu govoriće se arapskim jezikom, drugi kažu isto osim za stanovnike Vatre, tj. da će oni odgovarati na perzijskom koji će biti njihov jezik u Vatri. Treći kažu da će se govoriti sirijačkim jezikom (to je povijesni jezik istočnoaramejske podskupine aramejskih jezika) jer je on bio jezik Adema i jer su od njega su nastali ostali jezici. Četvrti kažu isto tako osim za stanovnike Dženneta koji će govoriti arapskim. Za sva ova mišljenja njihovi zagovorači nemaju dokaze ni razumske ni šerijatske, nego su to samo tvrdnje kojima nedostaju argumenti, a Allah, subhanehu ve te'ala, najbolje zna i On je najmudriji“ (Medžmu'ul-fetava, 4/299).

Prema tome, nije prenešeno niti u Kur'anu niti u vjerodostojnom Sunnetu, shodno znanju onoga ko piše, pojašnjenje kojim jezikom će govoriti stanovnici Dženneta, a ono što je prenosi o tome od hadisa i predaja nije vjerodostojno. Ve billahi tevfik.

Preuzeto sa zvanične stranice dr.Zijad Ljakić ( zijad-ljakic.com )