Alejkumusselam.Propis psovanja Allaha i Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem
Od riječi koje izvode iz vjere Islama su vrijeđanje i psovanje Uzvišenog Allaha, svejedno činilo se to u šali, u zbilji ili sa ciljem ismijavanja, nema razilaženja među učenjacima da ko to ispolji automatski izlazi iz Islama.
Propis onoga ko psuje Allah i Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, je prokletstvo na oba svijeta, sramna patnja na Ahiretu i tim djelom postaje nevjernik. Kaže Uzvišeni: “One koji Allaha i Poslanika Njegova budu vrijeđali (psovali, omalovažavali) Allah će i na ovome i na onome svijetu prokleti, i sramnu im patnju pripremiti” (El-Ahzab, 67), i kaže: “A ako ih zapitaš, oni će sigurno reći: “Mi smo samo razgovarali i zabavljali se.” Reci: “Zar se niste Allahu i riječima Njegovim i Poslaniku Njegovu rugali?

Ne ispričavajte se! Jasno je da ste nevjernici, a tvrdili ste da ste vjernici.” Ako nekima od vas i oprostimo, druge ćemo kazniti zato što su krivci”. (Et-Tevbe, 65-66).
Dakle, nema razilaženja među učenjacima da je onaj ko vrijeđa ili opsuje Allaha i Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, otpadnik od vjere. Pod vrijeđanjem i psovanjem se misli na omalovažavanje, proklinjanje, ocrnjavanje, pripisivanje mahane i nedostatka, porijeklu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ili njegovoj vjeri i tome slično. Prema tome, pod vrijeđanjem Allaha i Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, se ne misli samo na bukvalnu psovku poznatu kod nas, nego ona (psovka) predstavlja najgnusniji i najodvratniji vid vrijeđanja.
Da je psovanje Allaha i Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kufr i da oko toga nema razilaženja među učenjacima to prenose Ibn Kudame (El-Mugni 8/565), Ibn Tejmije (Es-Sarimu el-meslul, str. 550), Ibn Muflih (El-Fur'u 2/160), Ševkani (Nejlul-evtar 8/194), i mnogi mnogi drugi učenjaci.

Da li se prima tevba onome ko psuje Allaha i Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem
Razišli su se učenjaci da li se onome ko opsuje Allaha i Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, prima tevba.

Većina učenjaka je na stavu da mu se prima tevba kao i kod ostalih razloga otpadništva od vjere. Na ovom stavu su hanefije i šafije kao i zvanični stav malikijskog mezheba, a unutar hanbelijskog mezheba prenose se tri stava.

Drugi stav učenjaka je da mu se ne prima tevba kod kadije, naravno misli se kod nas na dunjaluku a ne između njega i Allaha, nego se ubija kao kjafir, ne klanja mu se dženaza, ne dovi mu se za oprost i ne ukopava se u muslimansko mezarje. Ovo je poznati stav unutar hanbelijskog mezheba.

Treći stav je da se napravi razlika između onoga ko opsuje Allaha, kome se prima tevba s tim da se ne ubija, i onoga ko opsuje Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kome se prima tevba ali je vadžib da se ubije da bi se izvršila šerijatska kazna.

A ispravno je, a Allah zna najbolje, da se prima tevba u oba slučaja na što ukazuju opći dokazi Kur'ana i Sunneta u kojima je došlo da se opraštaju svi grijesi onome ko se pokaje, poput riječi Uzvišenog: “Reci: O robovi moji koji ste se prema sebi ogriješili ne gubite nadu u Allahovu milost, zaista Allah oprašta sve grijehe, zaista je on Milostiv i mnogo prašta” (Ez-Zumer, 53).
Takođe, sa druge strane, ako se prima tevba i prihvata Islam onoga ko je u osnovi kjafir a koji je takođe vrijeđao i psovao Allaha i Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, zašto se onda ne bi primila tevba onome ko je postao mutred zbog psovanja Allaha i Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Je li murtedu šart valjanosti tevbe da primi Islam
Kažu hanefije da tevba murteda biva tako što treba da se odrekne svih vjera mimo Islama ili da se odrekne one vjere (kufra, ateizma, bilo koje ideologije i tome slično) na koju je prešao poslije Islama, a ako ne uradi jedno od ovog dvoga tevba mu neće biti od koristi jer bez toga nije otklonio od sebe kufr.

Dok ostala tri mezheba, malikijski, šafijski i hanbelijski, smatraju da je dovoljno da se izgovori Šehadet.
Učenjaci skoro da su složni da je murted, tj. otpadnik od Islama, poput onoga koji je u osnovi kjafir, odnosno da je obavezan izgovoriti Šehadet (dva šehadeta) da bi mu tevba bila ispravna i da postao ponovo musliman. To dokazuju vjerodostojnim hadisom mutefekun alejhi: “Naređeno mi je da se borim protiv ljudi sve dok ne posvjedoče da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov poslanik …”. Takođe, od dokaza da se murtedu ne prima tevba bez izgovaranja Šehadeta sa kojim se ulazi u Islam su riječi Uzvišenog: “Uzaludno je pokajanje onih koji čine loša djela a koji kad se nekom od njih približi smrt govore: “Sad se zaista kajem”, a i onima koji umiru kao nevjernici …” (En-Nisa, 18). To jest, ne prima se tevba onima koji su nevjernici sve dok ne prime Islam, a Islam se prima sa izgovaranjem Šehadeta.

Ako je murted izašao iz Islama time što je zanegirao općepoznati farz (namaz, zekat, post) ili ohalalio općepoznati haram (zinaluk, alkohol, kamatu) nije mu ispravno primanje Islama izgovaranjem Šehadeta sve dok ne porekne ono zbog čega je izašao iz Islama pa tek onda treba da izgovori Šehadet. Što znači da murted koji se vraća u Islam treba da otkloni razlog zbog kojeg je izašao iz Islama, tj. ono što ga je izvelo iz Islama pa tek onda treba da izgovori Šehadet. Iz ovoga se izuzima slučaj ako neko izađe iz Islama uopćeno bez nekog konkretnog razloga, za njegovo vraćanje Islamu je dovoljno da izgovori Šehadet.

Napomena: Ako osoba koja opsuje Allaha ili Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, sa čime je automatski izašla iz Islama, živi u sredini u kojoj se ne sudi po Šerijatu ili živi u takvoj sredini ali je niko nije prijavio kadiji, naravno njoj je vadžib da odmah izgovori Šehadet i da se pokaje, takvoj osobi je propisano da sakrije svoj grijeh, da ga ne priča nikome, pa čak i da ima šerijatski kadija ne treba mu ići da prizna svoj grijeh, nego je na njoj da mnogo čini istigfar, tevbu i čini raznorazna dobra djela da bi joj Allah oprostio taj veliki grijeh.

Prema tome, za ispravnu tevbu onoga ko izađe iz Islama sa psovanjem Allaha, subhanehu ve te'ala, šart je da se izgovori Šehadet (EŠHEDU EN LA ILLAHE ILLELLAH VE EŠHEDU ENNE MUHAMMDEN RESULULLAH) a zatim se pokaje, da sakrije svoj grijeh, ne govori o njemu i ne širi ga, a nije propisano da se vraćanje Islamu od strane murteda potvrdi sa dva svjedoka. Ve billahi tevfik. .

Preuzeto sa zvanične stranice dr.Zijad Ljakić ( zijad-ljakic.com )

Zahvala pripada Allahu!

Molimo Uzvišenog Allaha da vas izbavi iz svake nedaće.

Prvo, preporučujemo ti da popraviš svoj odnos prema Uzvišenom Allahu, preispitaš sebe, svoje grijehe i propuste koje si učinio prema Uzvišenom Allahu. Učini pokajanje i popravi svoj odnos prema propisima vjerozakona i ustraj u tome, jer zbog toga je i stvoren čovjek, to je ono što poboljšava položaj čovjeka na ovom svijetu i na ahiretu.

Pridržavaj se namaza u džematu, uči Kur’an, učestalo spominji Uzvišenog Allaha, prakticiraj post, udjeljuj sadaku itd.

Drugo, traži utočište kod Uzvišenog Allaha od proklretog šejtana, što češće spominji Allaha (zikr), tako da ti je često na jeziku Allahovo ime, jer čovjek ne može sebe sačuvati od šejtana osim ovim što je navedeno. Allahov Poslanik, alejhis-selam, kaže: “Naređujem vam zikr, jer je primjer čovjeka koji spominje Allaha kao primjer čovjeka koji se od svojih progonitelja skloni u jaku utvrdu.Tako je i s čovjekom; samo zikrom (spominajnjem Allaha) sačuvat će se od šejtana.” Bilježi Tirmizi (2863), prihvatio ga je El-Albani u djelu Sahihut-Tirmizi.

Treće, nakon navedenih sugestija kojima smo ukazali da se samo od Uzvišenog Allaha traži zaštita i učestalo uči zikr, izbavljenje iz opsesivnog stanja, također,  zahtijeva suprotstavljanje, odnosno da mu se  čovjek ne predaje ili mu udovoljava.

U skladu s time, kad je upitan Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, o nekim opsesijama kojima je čovjek pogođen, reče: “Neka traži zaštitu kod Uzvišenog Allaha i neka prekine te misli.” Bilježe Buhari (3276) i Muslim (134).

Ibn Hadžer, šafijski učenjak fikha, govoreći  o izbavljenju iz opsesivnog stanja u svojoj knjizi   El-Fetava el-fikhijja el-kubra (1/149) nakon što je upitan: “Da li za opsesivnost postoji lijek?” kaže: Postoji koristan lijek, a to je potpuno zanemarivanje, jer ako postoji nedoumica, kojoj se ne pridaje nikakav značaj, opsesija se neće ustaliti, čak će nakon kraćeg vremena i nestati, što potvrđuju oni koji su to isprobali. Međutim, ko joj se preda i postupa u skladu s njome, ona će ga sve više obuzimati, dok ga ne svrsta među ludake, čak i gore od toga, kao što smo vidjeli situaciju u vezi s mnogima koji su bili iskušani njome, pridavajući joj značaj zajedno sa njenim šejtanima… Navodi se u dva Sahihapotvrda ovome što sam naveo, a očituje se u tome da onaj ko je iskušan opsesijom treba potražiti zaštitu kod Uzvišenog Allaha i prekinuti te misli, stoga razmisli o ovom korisnom lijeku za koji je znao Onaj koji ne govori po svome hiru. Onaj kome ovaj lijek ne pomogne lišen je svakog dobra, jer, saglasno svima, opsesija dolazi od šejtana, a njegov cilj je odvesti vjernika u bezdan zablude, nedoumicu, mučan život, tamu duše i njenu ozlojeđenost kako bi osoba izašla iz okrilja islama, a da to i ne primijeti.

“Šejtan je uistinu vaš neprijatelj, pa ga uzmite za neprijatelja.” (Fatir, 6.)

Stoga, zadatak ti je suprotstaviti se opsesiji i ne razmišljati o njoj, živjeti život kao i svaki drugi čovjek koji ne pati ni od čega.

Četvrto, savjetujemo ti da odeš kod ljekara i uzmeš lijek koji ti propiše, jer uz duhovnu terapiju, na koju smo ti prethodno ukazali, slučajevi opsesivno-kompulzivnog stanja, zahtijevaju i medicinski tretman, odnosno lijekove. Spoj ove dvije komponente ubrzava, ako Bog da, ozdravljenje. Kada su neki beduini upitali Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem:   “‘Allahov Poslaniče, hoćemo li se liječiti?’ on im odgovori: ‘Svakako, Allahovi robovi, liječite se, jer doista Allah nije stvorio neku bolest, a da za nju nije stvorio i lijek, osim za jednu bolesti.’ Oni ga upitaše: ‘Koja je to bolest?’

‘To je starost’, reče on.” Bilježi Tirmizi (2038). Hadis je potvrdio i El-Albani u djelu Sahihut-Tirmizi.

Peto, moraš biti zadovoljan onim što ti je Allah propisao, ne brini se zbog toga što još nisi dobio posao, jer egzistencija ljudi je podijeljena, a ti ćeš, ni više ni manje, steći ono što ti je propisano. Od čovjeka se zahtijeva da se trudi i da bude aktivan, da traži posao, jer će na kraju biti onako kako Uzvišeni Allah bude htio. A ono što ne bude htio neće se ni desiti, On je Taj Koji određuje. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Niko (nijedna duša) neće umrijeti dok mu se ne približi vrijeme, upotpuni opskrba (egzistencija). Zato se bojte Allaha i stječite je (opskrbu) na lijep način.” Prenosi Ebu Nuajm o vrijednostima hadisa od Ebu Umame. Hadis je potvrdio El-Albani u  djelu Sahihut-Tirmizi, br. 2085.

Vanjski smisao hadisa ogleda se u tome da je opskrba propisana i podijeljena, te da niko neće umrijeti dok ne dobije ni više ni manje od onoga što mu je u potpunosti propisano.

Sve što se od čovjeka traži jeste da ne bude lijen, pravdajućim se da je opskrba propisana, već da radi i trudi se, da u svojim težnjama postupa umjereno, bez pretjerivanja i nemara, da ne budeš nezasit u poslu, a ni lijen i nemaran. O tome i Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Bojte se Allaha i stječite je (opskrbu) na lijep način.” Naime, kao što se kaže, najbolje je biti umjeren u poslu.

Šesto, trebaš se uvijek prisjećati riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem:  “Divan li je primjer vjernika, doista je on uvijek na dobitku, jer tako nešto svojstveno je samo vjerniku. Ako ga zadesi kakvo dobro, zahvalan je, i bude mu dobro, a ako ga zadesi kakva nedaća, strpi se, i opet mu bude dobro.” Bilježi Muslim (2999).

Vjernik živi između blagostanja i nedaće, ali uvijek je u dobru,jer dobro koje ga zadesi u blagostanju ogleda se u tome što će biti zahvalan Uzvišenom Allahu, dok se dobro u nedaći ogleda u strpljivosti.

Prisjećaj se uvijek ovog hadisa, budi zahvalan i strpljiv! Čuvaj se uzrujanosti i ne budi nezahvalan glede Allahove odredbe.

“Kad Allah zavoli nekoga, iskuša ga, pa ko bude zadovoljan – steći će naklonost i zadovoljstvo Božije, a ko se naljuti i rasrdi – steći će srdžbu Božiju!” Tirmizi, br. 2396. Hadis je potvrdio El-Albani u djelu Sahihut-Tirmizi.

Neka ti Allah podari dobro i olakša ti!

Allah zna najbolje.

 
Odgovor preuzet sa stranice islamqa, pod nadzorom šejha Saliha Munedžida

https://islamqa.info

Hvala Uzvišenom Allahu!

Utjecaj sihra, odnosno (džinskog) dodira na čovjeka jeste nešto što se ne može osporiti, međutim musliman ne treba sve probleme koje mu se dese u životu povezivati sa sihrom i tako živjeti u iluzijama i fantazijama, koje se, iz dana u dan, učvršćuju.

Prvo je neophodno sagledati situaciju. Pokornost Allahu i Njegovom Poslaniku je iznad svega ostalog, to je ujedno uzrok svakom dobru, dok je nepokornost uzrok svakog zla. Musliman je dužan biti pokoran Uzvišenom Allahu i sustezati se od griješenja. Lijep život predviđen je za vjernike, one koji čine dobra djela: “Onome ko čini dobro, bio muškarac ili žena, a vjernik je, Mi ćemo dati da proživi lijep život i doista ćemo ih nagraditi boljom nagradom nego što su zaslužili.” (En-Nahl, 97.)

Život će biti pun bijede i očaja onome koji se opire spominjanju Uzvišenog Allaha: “A onaj ko okrene glavu od Knjige Moje, taj će teškim životom živjeti, i na Sudnjem danu ćemo ga slijepim oživiti.” (Ta-Ha, 124.)

Svaku put, kada su grijesi i suprotstavljanje intenzivniji, život biva tegobniji i tjeskobniji.

Nakon toga, dolazi do prihvatanja uzroka i počinje se s traženjem posla i aktivnim djelovanjem, potom dolazi strpljenje nad nekim nedaćama na koje čovjek nailazi u poslu i slično, sve dok mu Uzvišeni Allah ne podari napredak i opskrbi ga odakle se i ne nada.

Isto tako, ovo se može primijeniti i na uzroke mnogih problema među članovima porodice. Zato neka svako od njih preispita sebe, priskrbljujući sebi uzvišene moralne osobine, a uz povećano strpljenje, izdržljivost i činjenje dobrih dijela, te uz istraživanje uzroka ovih problema, koji u većini slučajeva ne zaslužuju bilo kakav komentar. Ali, ako nađeš stvarne uzroke, onda se oni moraju komentirati i sagledati, smireno i razumno kako bi se prevladali. Uz sve navedeno, nemoj se opirati tome da odeš do nekog učača rukje kako bi ti pomogao da pobijediš ovaj sihir, ako je postavljen. U tom smislu, ja te savjetujem da to učiniš.

Trebaš biti odlučan u učenju sure El-Bekara, bez obzira na to koliko ti bude to teško, jer to je vrlo bitan segment u liječenju. Izbavljenje iz navedenog ne treba se potcijeniti niti umanjiti, da bi se potom žalio na sihr, potištenost, probleme itd.

Što se tiče hadisa u kojem se govori o gore navedenih 70 hiljada , treba znati da se oni ne smatraju najboljim ljudima, niti su na višem stepenu u Džennetu, jer čovjek će polagati račun na Sudnjem danu i bit će na višem stepenu u Džennetu u odnosu na neke od ovih 70 hiljada, kako navodi i šejhul-islam Ibn Tejmijja, Allah mu se smilovao.

Ovih sedamdeset hiljada ne zaslužuje te počasti na način da će ući u Džennet bez polaganja računa i kažnjavanja samo zato što se nisu liječili rukjom, već su oni to zaslužili i zbog njihovog vjerovanja u Božije jedinstvo i oslanjanja na Uzvišenog Allaha.  Vjerovanje u Allahovo jedinstvo i oslanjanje na Njega bio je njihov pravac u životu prilikom činjenja svih dijela.

U skladu s time, traženje da se uči rukja nije zabranjeno niti je pokuđeno. Čak su i neki učenjaci naveli, tumačeći hadis da se pod “rukjom koja se ne traži i ne čini” misli na neislamsku rukju (tj. magiju, sihr) i vračarske zapise,dok šerijatski ispravna rukja, liječenje od sihra uz pomoć Kur’ana ili spominjanjem Uzvišenog Allaha, nije zabranjena, čak ako to i bolesnik zatraži.

El-Kastalani, Allah mu se smilovao, tumačeći hadis: “To su oni koji ne traže rukju“,odnosno, apsolutno ne traže rukju ili se ne liječe od sihra na nepropisan način (neislamskom rukjom). Preneseno iz djela Iršadu es-sari (9/271). Pogledati: Fethul-Bari, autor Ibn Hadžer (11/410)

U skladu s gore navedenim, to da bolesnik traži izlječenje putem šerijatski dozvoljene rukje ne znači da ne može biti jedan od sedamdeset hiljada spomenutih. Nije mudro da se čovjek, u želji da bude jedan od navedenih sedamdeset hiljada, ne liječi od sihra na propisan način i da zbog toga pati od uznemirenosti, tjeskobe, sumnji i nestrpljivosti. Ovo nisu odlike onih sedamdeset hiljada, nego ti trebaš otići nekom ko liječi od sihra na dozvoljen šerijatski način, truditi se da budeš pokoran Allahu i sustezati se od grijeha, i, možda, će te Allah počastiti time da budeš jedan od sedamdeset hiljada.

Ako je propisano da ne budeš među njima, Allahova dobrota je neograničena, jer, možda, Allah bude dobrostiv prema tebi određujući ti boravište u Džennetu kojim će ti nadomjestiti uskraćenost za posebnu vrijednost koju će imati sedamdeset hiljada.

Neka ti Uzvišeni Allah podari napredak!

Allah najbolje zna.

 
Odgovor preuzet sa stranice islamqa, pod nadzorom šejha Saliha Munedžida

https://islamqa.info

Zabranjen je namaz, kako obavezni tako i dobrovoljni, ženi koja je u hajzu i ne bi bio valjan ako se obavi. Ona nije dužna naklanjati propuštene namaze, osim onaj namaz u čijem vremenu bude čista onoliko koliko bi mogla obaviti jedan potpuni rekat. Takav namaz žena je obavezna naklanjati bilo da se radi o početku ili kraju namaskog vremena.

Primjer za prvo jeste slučaj kada žena dobije hajz nakon što je od zalaska sunca prošlo vrijeme u kojem je moguće klanjati jedan rekat. Ona je obavezna taj namaz (akšam) naklanjati nakon što se očisti.

Primjer za drugo jeste slučaj kada se žena očisti od hajza prije izlaska sunca za vrijeme u kojem je moguće klanjati jedan rekat. Ona je obavezna naklanjati sabah-namaz nakon što se očisti.

Međutim, ako to vrijeme ne bude dovoljno za obavljanje jednog potpunog rekata, naprimjer da žena dobije hajz nakon što od zalaska sunca prođe jedan trenutak, ili da postane čista prije Izlaska sunca na jedan trenutak, tada nije obavezna naklanjati namaz. Ovo se temelji na riječima Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Ko stigne da klanja jedan rekat od namaza, stigao je cijeli namaz.” (Muttefekun alejhi)

Iz ovog se razumije da ko ne stigne na kraju namaskog vremena obaviti u cjelosti jedan rekat nije stigao obaviti namaz.

Ukoliko ženu zadesi od ikindijskog vremena onoliko za koliko je moguće klanjati jedan rekat, da li je dužna klanjati i podne s ikindijom, i ukoliko je zadesi od jacijskog vremena onoliko za koliko je moguće klanjati jedan rekat, da li jedužna klanjati i akšam s jacijom?

U ovome se ulema razišla, a ispravno je da je obavezna klanjati samo onaj namaz u čijem vremenu je bila čista onoliko za koliko se može obaviti jedan rekat u cjelosti. U ovom slučaju, to je ikindija i jacija, na osnovu riječi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Ko stigne da klanja jedan rekat od ikindije, prije nego što zađe sunce, stigao je klanjati cijelu ikindiju.” (Muttefekun alejhi)

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije rekao da je takav čovjek stigao i podne i ikindiju, te da je obavezan klanjati podne, a ono što je osnova jeste neobaveznost (dok se ne ustanovi nešto što obavezuje). Ovo je stav Ebu-Hanife i Malika koji se navodi u komentaru na djelo El-Muhezzeb.

A što se tiče zikra, veličanja, slavljenja i hvaljenja Allaha, izgovaranja bismille prije jela i u drugim situacijama, čitanja hadisa, fikha, učenja dove i njeno popraćanje riječju amin i slušanja Kur’ana, to nije zabranjeno.

U dva Sahiha i u drugim hadiskim zbirkama potvrđeno je da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učio Kur’an, a bio je naslonjen u krilu Aiše, r.a., koja je bila u hajzu. Također, u oba Sahiha zabilježeno je da je Ummu Atijje, r.a., čula Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da kaže:

“Neka izađu starice, djevojke i one u hajzu na Bajram da bi prisustvovale dobru i pozivu upućenom vjernicima, a one s hajzom neka se udalje od musalle.”

Što se tiče toga da žena u hajzu uči Kur’an gledajući ili učeći u sebi bez izgovora jezikom, kao naprimjer da stavi Kur’an na nešto i da gleda u ajete učeći ih u sebi, to ne smeta. En-Nevevi u komentaru djela El-Muhezzeb kaže da je to dopušteno bez razilaženja. Međutim, ako učenje bude izgovaranjem jezikom, to je po većini uleme zabranjeno. El- Buhari, Ibn-Džerir et-Taberi i Ibn el-Munzir kažu: “To je dopušteno.” Takav stav zastupaju Malik i Šafija (prvobitni njegov stav), a bilježi ga autor djela Fethu-l-Bari.

El-Buhari, bez lanca prenosilaca, navodi od Ibrahima en-Nehaija da je rekao: “Ne smeta da prouči ajet.” Šejhu-l-islam Ibn-Tejmijje u Fetvama koje je sakupio Ibn el-Kasim kaže: “U Sunnetu, u osnovi, nema ništa čime se zabranjuje učenje Kur’ana ženi u hajzu, a izreka: “Neka žena s hajzom i džunup ne uči ništa iz Kur’ana” jeste slab hadis, oko čega su se složili hadiski učenjaci. S obzirom da su žene u doba Allahovog Poslanika dobivale hajz, pa da im je učenje Kur’ana zabranjeno kao što je namaz, to bi Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, obznanio svome ummetu i to bi znale majke vjernika, pa bi se to prenosilo među ljude. Pošto niko od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ne prenosi zabranu o tome, nije dopušteno da se to zabrani, znajući da to on nije zabranio. Ako to on nije zabranio, i pored činjenice da je hajz postojao i u njegovo vrijeme, tada se zna da to nije zabranjeno.”

Ono što trebamo reći, nakon što smo saznali za razilaženje uleme, jeste: preče je da žena u hajzu ne uči Kur’an izgovarajući ga jezikom, osim u nuždi, kao naprimjer da je učiteljica, pa je potrebno da podučava učenice, ili prilikom ispita, kada je potrebno da učenice uče zbog polaganja ispita i tome slično.

Muhammed ibn Salih el-Usejmin

Preuzeto sa stranice minber.ba

Hvala pripada Allahu!

Jedna od spletki koje šejtan radi da čovjek u njih upadne jeste i to da ostavi istinu bojeći se da ne upadne u grijeh. Susteže se nekih poželjnih stvari bojeći se da ne uradi nešto što ne valja. Neradi dobro bojeći se da ne uradi neko zlo. Ovošejtan nagovara, želeći da unese zle misli u srca čovjeka, želeći time da ga spriječi u njegovom napretku, uz izgovor da je mnogo onih koji su propali, ali Allah nam je naredio da se uzdamo u Njega, da napredujemo, On će nam oprostiti i preći preko naših loših postupaka.

Moj savjet tebi bio bi da se ne osvrćeš na loše primjere u odgoju djece, da te ne bi te misli zaokupile i da ne budeš znao da se njih oslobodiš. Priđi životu smiren i optimista. Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, sviđao se optimizam, obaveza je da se čovjek nada dobrome na dunjaluku, a Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, nam je najbolji uzor, on se ženio, imao je djecu, susreo se s tegobama braka i vaspitanja djece, u tome je veća nagrada nego kad čovjek sjedi neoženjen, te nemoj se suprotstavljati putu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Potrudi se da saznaš više o načinima ispravnog odgoja djece, čitaj o tome što možeš više, jer ako uspiješ da podigneš zdravu porodicu, obrazovanu i vaspitanu generaciju, mnogo si uspio. Uspio si da osiguraš trajnu sadaku koja će ti valjati i poslije smrti. Prenosi, Aiša radiallahu anha, i kaže: “Ušla je žena s dvije ćerkice, nisam imala ništa da im dam osim jedne hurme, te sam joj je dala, ona podijeli hurmu na dva dijela, a sebi nije uzela da proba. Nakon toga je ustala i otišla. Nakon toga ušao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pa sam ga obavijestila o tome, te reče: ”Koga Allah bude stavio na kušnju, bude imao neku od kćerki, to će mu biti štit od vatre.” (Bilježi El-Buhari, 1418, Muslim, 2629.)

Ukba bin Amir, radijallahu anhu, kaže: “Čuo sam Poslanika sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: “Ko bude imao tri kćerke pa bude prema njima strpljiv, bude ih hranio, pojio i odjevao prema svojim mogućnostima, one će mu, na Sudnjem danu, biti zaklon od Vatre.” (Ibn Madža, 2669)

Kaže El-Iraki: “Cilj je odgojiti ih i dati im ono što im treba od hrane i odjeće, u skladu s mogućnostima, dati im ono što im koristi od znanja, opomenuti ih na ono što im šteti, nekada i viknuti ili blago udariti, treba čovjek da bude iskren i da time želi Allahovo zadovoljstvo, jer će djela biti u skladu s nijetima nagrađivana, a jedno od dobročinstava prema njima jeste i to da ih ne mrzi, da ne pokazuje da su mu teret, jer sve to kvari dobročinstvo.”

Rečenica: “…biti zaklon od Vatre” znači: bit će razlogom da ga Allah udalji od Vatre, spasit će ga od toga da u nju uđe, a nema sumnje da će onaj ko ne uđe u Vatru ući u Džennet, jer nema trećeg, na to ukazuje i spomenuti hadis koji bilježi Muslim, a u kojem se kaže da će mu nagrada biti Džennet.

Ovo se posebno odnosi na žensku djecu, jer su ona slaba, nemaju snage, potrebno je da ima neko ko će im pomoći, sačuvati ih, za razliku od muške djece koja se razlikuju u svemu ovome. (Tarhut-tesrib, 7/67)

Allah najbolje zna!

 
Odgovor preuzet sa stranice islamqa, pod nadzorom šejha Saliha Munedžida

https://islamqa.info