Alejkumusselam. Žena muslimanka mora voditi računa o svom oblačenju, tj. hidžabu, kako ne bi bila uvrštena u one koje su spomenute u hadisu. Naime, bilježi Muslim u svom Sahihu da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Dvije skupine stanovnika Vatre nisam ih vidio: ljudi sa bičevima poput kravljih repova sa kojima udaraju narod, i žene obučene a gole, koje se uvijaju kada hodaju, njihove glave su poput nagetih grba od deva, neće ući u Džennet niti osjetiti njegov miris, a njegov miris se osjeti na udaljenosti od toga do toga“.

Učenjaci navode tri tumačenja riječi “obučene a gole” a ono se može svesti pod sljedeće: da su to žene koje su obučene odjećom, međutim ta odjeća je providna ili kratka te ne pokriva stidno mjesto, ili je uska tako da se ispod nje oslikavaju izazovni dijelovi tijela, odnosno da ta odjeća ne pokriva ono što je vadžib pokriti ili pokriva dio tijela a dio je otkriven.

Imam Nevevi kaže da je ovaj hadis Poslanikova, sallallahu alejhi ve sellem, mu’džiza (tj. opisao je ono što će se desiti) jer su se ove dvije skupine već pojavile u Ummetu. Ovo je on rekao za svoje vrijeme (631 – 676 po Hidžri), a šta bi se tek moglo reći za današnje vrijeme kada mnoge naše pokrivene sestre da im je rečeno: obucite se tako da istaknete najizazovnije dijelove tijela, ne bi to bolje izvele od načina kako se danas pokrivaju od hlača, lasterica, kratkih suknjica, kratkih a podignutih turban marama, bodi majica, štiklica, šminke, mirisa i ostalog na čemu bi im i najmodernije modne kreatorke imale pozavidjeti.

Džilbab (hidžab) je široka odjeća od jednog dijela koja pokriva cijelo tijelo žene, odnosno to je široki i gusti ogrtač, mantil ili haljina koji pokrivaju ženu od glave do stopala ili od ramena do stopala čime žena pokriva svoje tijelo i uobičajenu odjeću i ukrase koje nosi ispod njega.

A šartovi hidžaba su:

– da ne bude sam po sebi ukras
– da bude gust toliko da se ne vidi kroz njega
– da bude širok, odnosno da ne opisuje izgled tijela
– da ne bude namirisan
– da ne liči odjeći muškaraca i da ne bude od odjeće šuhreta
– da obuhvata cijelo tijelo. Sve ovo je zasnovano na argumentima.

A što se tiče boje hidžaba, treba znati da šerijatski tekstovi Kur’ana, Sunneta i rivajeta koji se prenose od selefa nisu posebno odredili boju i kroj džilbaba (hidžaba) koju je svaka muslimanka dužna nositi kada izađe iz svoje kuće. Nego ti šerijatski tekstovi pojašnjavaju da je ženi propisano da pokrije cijelo svoje tijelo i da ne pokazuje ništa od svojih ukrasa. A što se tiče boje, kroja i slično u tome je Šerijat ostavio širine i to se obično razlikuje od mjesta do mjesta, od naroda do naroda, klimatskih uslova, načina života, običaja i slično.
Ako se ovo ima u vidu, zaista je čudno da se tu i tamo govori i piše kako je ženi zabranjeno nositi određene boje hidžaba poput crvene, žute i slično.

A što se tiče nošenja pantalona, svejedno bile široke ili uske, samim time što razdvajaju jednu nogu od druge, i jer su same po sebi muška odjeća, potpada pod hadis u kojem se proklinju žene koje oponašaju muškarce a kojeg bilježe Buharija i ostali. Zato ženi nije dozvoljeno da ih nosi van kuće osim ispod hidžaba. Takođe iz ove zabrane se izdvaja nošenje pantalona od strane žene pred njenim mužem sa ciljem da mu se sredi, uljepša, da ga zavodi i slično.

Slično pantalonima se može reći i za široku dugu tuniku, jer tunika u osnovi nije hidžab (džilbab) i jer se nošenjem tunike ne ispunjava većina šartova hidžaba. Poput toga da hidžab nije sam po sebi ukras (a tunika je ukras sama po sebi), da hidžab bude širok i da ne oslikava izgled tijela (a tunika je obično uska i opisuje grudi i kukove, ili je od materijala koji se lijepi uz tijelo), da hidžab ne liči odjeći muškarca (a tunika liči odjeći muškaraca jer oni nose duge košulje do koljena, što je običaj u mnogim muslimanskim zemljama) i da hidžab obuhavata čitavo tijelo (a tunika ne obuhvata čitavo tijelo).

Prema tome, nema smetnje da žena nosi hidžab bilo koje boje, a nije joj dozvoljeno da nosi pantalone ili tuniku van kuće osim ispod hidžaba, dok je isto dozvoljeno da nosi pred svojim mužem kako hoće. Ve billahi tevfik.

Dr. Zijad Ljakić

Preuzeto sa stranice n-um.com

Alejkumu selam! Jedan od šartova valjanosti braka je dozvola staratelja, tj. oca, djeda, sina, brata, amidže ili dajdže i tako dalje. S tim da pravo na starateljstvo mora ići otprilike po spomenutom redoslijedu. Što znači ako izgubi pravo jedan od staratelja prelazi na drugog.

Da je staratelj šart za valjanost bračnog ugovora dokaz je ajet u kojem kaže Uzvišeni: “Kad pustite vaše žene i istekne iddet, tad ih ne sprječavajte da se udaju za (bivše) muževe njihove” (El-Bekara, 232). Da nije dozvola staratelja šart ispravnosti braka i udaje žene, bila ona djevojka ili udovica, ne bi imalo smisla da Allah, dželle še’nuhu, zabranjuje starateljima da sprečavaju da se žena, koja je pod njihovim skrbništvom, ponovo uda za bivšeg muža. Kaže Ibn Hadžer u “Fethul-bari” (9/187) da je ovaj ajet najjasniji dokaz da je staratelj (velijj) šart za ispravnost braka.

A od dokaza iz Sunneta je hadis od Ebu Muse El-Eš’arija, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nema braka bez staratelja” (bilježe ga Ebu Davud, Tirmizi i Ibn Madže, vjerodostojnim ga je ocijenio Albani i ostali muhadisi). Takođe, hadis od Aiše, radijallahu anha, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Koja god se žena uda bez dozvole staratelja, njen brak je batil, njen brak je batil, njen brak je batil…” (bilježe ga Ebu Davud, Tirmizi, Ibn Madže i Ibn Hibban, a vjerodostojnim ga je ocijenio Albani uzimajući u obzir mnoštvo rivajeta).

A prenosi Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Žena ne udaje ženu, niti žena udaje samu sebe” (bilježe ga Ibn Madže i Darekutni, a vjerodostojnim ga je ocijenio Albani).

Prema tome, niukom slučaju ti nije dozvoljeno da se udaš bez dozvole staratelja i njegovog pristanka prilikom sklapanja ugovora, jer šerijatski tekstovi po ovom pitanju su nedvosmisleni i izričiti. Ako se udaš bez dozvole staratelja brak ti je neispravan po većini učenjaka ovog Ummeta.

Ostaje pitanje šta ako staratelj zabranjuje da uda kćerku za onog za koga on smatra da joj on nije dostatan, tj. da nije na njenom nivou, kada bi mu bilo dozvoljeno da je spriječi da se uda za njega. Drugim riječima, dođe prosac i zaprosi djevojku ili ženu i ona pristane, a njen staratelj joj ne da da se uda za njega smatrajući da on nije prilika za nju i da ona zaslužuje boljeg od njega.

Pitanje dostatnosti (kefaeta), tj. koje osobine prosca se uzimaju u obzir kada se gleda da li je on na nivou žene koju prosi, je pitanje oko kojeg učenjaci imaju veoma podijeljeno mišljenje.

Ispravno mišljenje po ovom pitanju, a na koje ukazuje dokaz, je da su dvije osobine koje prosac treba da ispuni da bi bio dostatan ženi koju prosi, a to su: vjera i ahlak sa kojom je staratelj zadovoljan a ne žena ili djevojka koja se prosi. Argument za ovo je hadis: “Kada vam dođe neko (prosac) sa čijom vjerom i ahlakom ste zadovoljni, udajte za njega, a ako ne uradite tako nastaće fitna na Zemlji i ogroman fesad.”

Iako u ovom hadisu ima slabosti značenje hadisa je ispravno na što ukazuju drugi dokazi da ono na što se najviše treba gledati kada je u pitanju brak to je vjera, kao što je došlo u hadisu mutefekun alejhi gdje Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, savjetuje da se žene i koga da žene: “Izaberi onu koja praktikuje vjeru“.

Iz gore spomenutog se da zaključiti da tebi, poštovana sestro, nije dozvoljeno da se udaješ bez dozvole, znanja i odobrenja tvoga oca ili nekog drugog staratelja. Takođe, ako je tačno to kako si ti opisala razlog odbijanja tvog oca da se udaš za tog momka, onda zaista tvoj otac nema šerijatski valjanog razloga da se udaš za njega ali to ne znači da se smiješ udati bez njegove dozvole.

U osnovi, ako staratelj sprečava ženu da se uda a nema opravdanog šerijatskog razloga za to, taj problem se diže do kadije pa kada kadija utvrdi i procijeni da se sa njega skida starateljstvo na onog poslije njega on to ima pravo da uradi. Međutim, pošto kod nas nema kadija niti učenih ljudi koji bi se u to upuštali, tu soluciju u kojoj će se prebaciti starateljstvo na nekog drugog jednostavno zaboravi.

Prema tome, ono što ti preostaje, s obzirom da se ne smiješ udati bez dozvole staratelja, je da ubijediš, pridobiješ, privoliš, nagovoriš svoga babu da pristane. Ako mu priđeš na lijep način, pa mu pojasniš, srce rastopiš, reznježiš i ubijediš ga da ti u tome vidiš svoj sretni život, još ako ti mama bude na tvojoj strani onda nema tog babe koji će gledat u novčanik, kuću i svjedočanstvo budućeg zeta. Ve billahi tevfik.

Dr. Zijad Ljakić

Preuzeto sa stranice n-um.com

Alejkumusselam.

Osnovno značenje riječi OBOŽAVATI je činiti molitvu ili neku drugu vrstu obreda (ibadeta) nekom božanstvu, takođe sinonim je za smatranje nečega idolom i kultom ili sinonim je riječi klanjanje i bogoslužje. Uglavnom sva ova osnovna značenja riječi obožavati se vraćaju na jedno, a to je dizanje nečega na stepen božanstva od svega onoga što ljudi inače uzimaju za božanstva osjećanjima, riječju i djelom.

A imajući ovo u vidu, nema sumnje da ovu riječ nije dozovljeno upotrebljavati i koristiti osim ako se odnosi samo na Uzvišenog Allaha, subhanehu ve te'ala, kao jedino istinsko božanstvo koje zaslužuje da se obožava. A ovo i jeste značenje LA ILAHE ILLELLAH, tj. nema boga koji zaslužuje da se istinski obožava (da mu se ibadet čini) osim Allaha.
Međutim, riječ OBOŽAVANJE u svakodnevnoj upotrebi ljudi uglavnom se koristi u dva konteksa ili dva značenja, pa shodno tom kontekstu i značenju ima i različit propis.

Prvo značenje – da se pod izgovaranjem ove riječi, na primjer da obožava tog i tog glumca ili pjevača, misli da ga najviše voli, poštuje i cijeni, da je uzor i primjer kome nema ravnog, da je najbolji u toj oblasti i slično, a da se ne misli da tu osobu (ili predmet) za koju kaže da je obožava da je diže na stepen božanstva, kulta, idola ili fetiša. Ova upotreba riječi obožavam u ovom kontekstu je najrasprostranjenija među ljudima kada govore o onome što inače nije predmet vjerskog obožavanja, kao na primjer da kažu da obožavaju neke glumce, igrače, pjevače, biljke, boje i slično.
Šerijarski status korištenja riječi obožavam u ovom kontekstu jer naravno zabrana, tj. haram. Dokaz za ovu zabranu je šerijatsko pravilo: “Obaveza (vadžib) je zatvaranje puteva koji vode u haram” (ili na arapskom “sedduzera'ia”), a nema sumnje da upotreba ove riječi (obožavam) u ovom kontekstu može odvesti u širk. Međutim, oni koji je koriste (riječ obožavam) tim riječima ne čine širk koji ih izvodi iz vjere Islama.

Drugo značenje – da se pod izgovaranjem ove riječi, kao na primjer da kaže da obožava idole (kipove), evlije, mrtve uopćeno, svece, relikvije, Isusa, boga Jehovu i slično, misli da te stvari, ljude i slično za koje kaže da ih obožava diže na stepen božanstva svojim osjećanjima prema njima, riječima ili nekim drugim obredima (ibadetima) poput zavjeta, klanja kurbana, upućivanja molitve, dove i slično. Ova upotreba riječi obožavanje je čisti širk. Ali shodno onome šta se sa njihovim izgovaranjem nijeti može biti mali širk koji ne izvodi iz vjere ili veliki širk koji izvodi iz vjere Islama, naravno ako je prije toga bio misliman. Pa tako ako kaže da obožava evliju ili Isusa (Isu, alejhisselam) a tim riječima nijeti da ga mnogo voli, poštuje i slično, onda je to mali širk koji ne izvodi iz vjere. A ako kaže da obožava evliju ili Isusa (Isu, alejhisselam) a tim riječima nijeti da ga diže na stepen božanstva onda je to veliki širk koji izvodi iz vjere.

Prema tome, riječ obažavam nije dozovljeno da se koristi osim za Uzivšenog Allaha, a ako se za nekoga ili nešto drugo upotrijebi onda propis tih riječi ovisi od značenja i konteksta u kojem se upotrebi a što je gore pojašnjeno. Ve billahi tevfik.

Preuzeto sa zvanične stranice dr.Zijad Ljakić ( zijad-ljakic.com )

Alejkumusselam.

Pojava Mehdija je jedan od najvećih predznaka Sudnjeg dana. Mehdi koji će se pojaviti se ubraja u učenjake, reformatore i obnovitelje vjere Islam i dobročinitelje ovog Ummeta, on nije vjerovjesnik, niti ashab nego čovjek i iskreni vjernik od ovog Ummeta, alim od istinskih učenjaka koji sprovode Šerijat Gospodara svjetova i slijede sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Ni njemu a niti nekome drugom nije dozvoljeno da izađe van Kitaba i Sunneta i da dođe sa nečim od sebe. Pojava Mehdija je zadnji mali predznak Sudnjeg dana koji prethodi velikim predznacima, tj. silasku Isa'a, alejhisselam, pojavi Dedžala, Je'džudža i Me'džudža i tako dalje.

Prenešen je veliki broj vjerodostojnih hadisa koji ukazuju na pojavu Mehdija u kojima su opisani detalji po kojima će biti prepoznatljiv. Hadisi o pojavi Mehdija se prenose od trideset ashaba, između ostalih od: Alije, Aiše, Huzejfe, Ibn Mes'uda, Ebu Umame, Abdurrahmana ibn Aufa, Abdullaha ibn Amra ibn El-‘Asa, Sevbana, Enesa, Džabira, Ibn Abbasa, Ummu Seleme, Hafse i drugih, radijallahu anhum.

Dio tih hadisa su vjerodostojni i dobri, a dio njih su slabi od kojih se neki dižu na stepen dobrih na osnovu mnoštva rivajeta. Takođe, bitno je napomenuti da su hadisi o pojavi Mehdija dostigli stepen tevatura m'anevi, a to je prenošenje hadisa o nečemu po značenju u najvišem stepenu vjerodostojnosti.

U vjerodostojnim hadisima o Mehdiju su došli detalji i pojedinosti koje je vrlo bitno poznavati kako bi se razlikovao pravi Mehdi od lažnih koji su se pojavili i tvrdili za sebe da su Mehdi kroz istoriju ovog Ummeta. Od najvažnijih stvari po kojima je prepoznatljiv Mehdi a o kojima nas je obavijestio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, su sljedeće:

– da je od potomstva Fatime, kćerke Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, takođe od potomstva Hasana sina Alijinog, radijallahu anhuma,
– da će se zvati Muhammed ibn Abdullah (znači imaće isto ime kao i Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem),
– da će se pojaviti pred Sudnji dan neposredno i zajedno sa Isaom, alejhisselam, i u vrijeme ubistva Dedždžala,
– da će ispuniti Zemlju pravdom kao što je bila ispunjena zulumom i nepravdom,
– da će boraviti sedam ili osam godina u kojima će se umnogostručit blagostanje,
– Allah će sa njim pomoći Islam i muslimane pa će ponos na Zemlji pripadati sljedbenicima Islama,
– opisao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, njegov izgled: da će imati proćelavu glavu i tanak i dug nos sa uzvišenjem na sredini,
– skloniće se u Harem u Mekki a krenuće vojska da ga napadne koja će biti strpana u zemlju između Mekke i Medine,
– on neće sam za sebe tvrditi da je Mehdi nego će mu ljudi dati bej'u (prisegu) kada vide na njemu dokaze za isto,
– za njim će klanjati kao muktedija Isa, alejhisselam.

Sve ovo je prenešeno u vjerodostojnim hadisima, pa ako hoćemo da prepoznamo Mehdija na nama je da utvrdimo da li se ispunjavaju gore spomenute stvari, pa ako se ispune on je taj, a ako ne onda je ta osoba jedan od lažnih Mehdija u njihovom lancu kroz istoriju.

Od vjerodostojnih hadisa koji potvrđuju gore spomenuto o Mehdiju su sljedeći hadisi:

Hadisi o Mehdiju u dva Sahiha:
– “Kako će vam biti kada vam se spusti sin Merjemin a vaš imam će biti od vas?” (Buharija od Ebu Hurejre, radijallahu anhu), pod imamom se misli na Mehdija kao što je pojašnjeno u drugim rivajetima.
– “Pa će sići Isa sin Merjemin, reći će njihov emir: Dođi predvodi nas (u namazu), a on će odgovoriti: Ne, vi ste jedni drugima emiri (vladari). Allahova počast ovom Ummetu” (Muslim od Džabira, radijallahu anhu). U drugim rivajetima mimo Muslima je pojašnjeno da će emir koji će osloviti Isa'a, alejhisselam, biti Mehdi.
– “Tražiće utočište čovjek u Haremu (mekanskom) pa će biti poslana protiv njega skupina, pa kada budu u Bejdau (mjesto između Mekke i Medine) biće strpani u zemlju” (Muslim od Ummu Seleme, radijallahu anha).
– “Na kraju mog Ummeta biće halifa koji će davati imetak tako što će ga kupiti u odjeći i neće ga brojati” (Muslim od Džabira, radijallahu anhu).

Bitno je napomenuti da ovi hadisi koji govore o Mehdiju a bilježe ih Buharija i Muslim u njima nije spomenuta riječ Mehdi pa mnogi učenjaci kada govore o hadisima koji potvrđuju pojavu Mehdija ne ubrajaju ove hadise o temi Mehdija jer u njima nije spomenuta riječ Mehdi.

Hadisi o Mehdiju u Sunenima i drugim zbirkama:
– “Kada ne bi ostalo od dunjaluka osim jedan dan Allah bi poslao čovjeka iz moje porodice koji će je (Zemlju) ispuniti pravdom kao što je ispunjena nepravdom” (Ebu Davud od Alije, radijallahu anhu).
– “Kada ne bi ostalo od dunjaluka osim jedan dan Allah bi odužio taj dan sve dok ne bi poslao čovjeka od mene, ili iz moje porodice, njegovo ime će se poklapati sa mojim imenom i ime njegovog oca sa imenom mog oca”, a u drugom rivajetu sa dodatkom: “Ispuniće Zemlju pravdom kao što je ispunjena zulumom i nepravdom”. (Ebu Davud i Ahmed od Ibn Mes'uda, radijallahu anhu)
– “Mehdi je mog porijekla od Fatiminog potomstva” (Ebu Davud i Ibn Madže od Ummu Seleme, radijallahu anha). Hadis je ocijenio Buhari slabim a Albani vjerodostojnim.
– “Mehdi je od mene, proćelavog čela, dugog tankog nosa sa uzvišenjem na sredini, ispuniće Zemlju pravdom kao što je ispunjena zulumom i nepravdom, vladaće sedam godina” (Ebu Davud od Ebu Se'ida El-Hudrija, radijallahu anhu). Hadis su vjerodostojnim ocijenili Albani, Hakim i ostali.
– U dugom hadisu “…, daće mu prisegu između ćoška Kabe i Mekama Ibrahima, protiv njega će biti poslana vojska iz Šama i biće strpana u zemlju na Bejdau između Mekke i Medine…” (Ebu Davud od Ummu Seleme, radijallahu anha).
– “Mehdi je od nas Ehlul-bejt, Allah, dželle še'nuhu, će ga popraviti u jednoj noći” (Ahmed i Ibn Madže od Alije, radijallahu anhu). Vjerodostojnim ga ocjenjuju Ahmed Šakir i Albani a slabim Buharija.
– “Na kraju moga Ummeta pojaviće se Mehdi, Allah će mu davati plodnu kišu, iz zemlje će rasti biljke, davaće imetak zdravim, umnožiće se stoka i povećaće se Ummet, živjeće sedam ili osam godina” (Hakim od Ebu Se'ida El-Hudrija, radijallahu anhu). Vjerodostojnim su ga ocijenili Hakim, Zehebi i Albani.

Već smo spomenuli da su hadisi o Mehdiju dostigli stepen tevatura po značenju, tj. da su prenešeni u svakoj generaciji od veoma velikog broja ravija u istom značenju. Ovo potvrđuju mnogi imami i učenjaci ovog Ummeta, između ostalih:

– Kaže hafiz Ebul-Hasan El-Aburi: “Prenešeno je i rašireno u mutevatir predajama od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da će se pojaviti Mehdi, da je on iz Ehlul-Bejta (porijeklom iz njegove porodice), da će vladati sedam godina, ispuniti Zemlju pravdom, da će pomoći Isa'a, alejhisselam, u ubijanju Dedždžala, i da će predvoditi ovaj Ummet (u namazu) a Isa, alejhiselam, će klanjati iza njega”. Ove riječi je potvrdilo i prenosilo preko deset učenjaka.

– Kaže Sefarini: “Hadisi o pojavi Mehdija su prenešeni u velikom broju tako da su dostigli stepen tevatura po značenju (tebatur m'anevi), i to se raširilo među učenjacima Ehlu suneta tako da se to ubraja u njihovu akidu”, a zatim je nakon navođenja hadisa i predaja o Mehdiju dodao: “Vjerovanje u pojavu Mehdija je vadžib kao što je to utemeljeno kod učenjaka i zapisano u akidu Ehlu sune vel džemata”.

– Kaže Ševkani: “Hadisi u mutevatir predajama oko onoga što se prenosi o Mehdiju koji će se pojaviti, od tih hadisa do kojih se moglo doći je pedeset hadisa, među njima su vjerodostojni, dobri i slabi koji se dižu na stepen prihvatljivih, ovi hadisi su mutevatir oko čega nema sumnje niti šubhe …”.

Slične rečenice i izjave u kojima se potvrđuje da su hadisi o Mehdiju prenešeni u mutevatir stepenu se prenose od mnogih učenjaka ovog Ummeta.

Nakon ovoga, treba znati da nema ibreta niti se treba osvrtati na negiranje nagoviještene pojave Mehdija pred Sudnji dan od strane nekih, a od prvih od koga je to zabilježeno je bio otac društvenih nauka Ibn Haldun, a čije se riječi u hadiskoj nauci ne uzimaju u obzir jer nije bio učenjak u hadisu. Nakon njega pojavili su se i drugi prenoseći od njega, a naročio je to rašireno među onima koji daju prednost razumu nad Šerijatom od mu'atezila, filozofa i sličnih, a koji smatraju da se navodno pojava Mehdija, Dedždžala i silazak Isa'a, alejhisselama, kose i ne slažu sa ljudskim razumom.

Kroz istoriju Islama desilo je se da su mnogi lažljivci krivotvorili i lažno pripisali hadise o Mehdiju u kojima su naveli za određene osobe po imenu da su oni taj Mehdi, što se naravno kosi sa onim na čemu je Ehlu sune vel džema'a.

Takođe, pojavile su se mnoge osobe kroz istoriju Islama koje su za sebe ustvrdile da su one taj očekivani Mehdi, što je bio rezultat i pobuda želje za dunjalučkim bogatstvom, vladanjem i položajem, što nastojanja da se poružnja slika Islama. Tim povodom su podignute mnoge pobune, povedene raznorazne revolucije, okupljen i nahuškan svijet ubijeđen u njihovo mehdijstvo, a zatim Allah otkrije njihovu laž sa propašću njihovih pokreta i pobuna. Sve ovo spomenuto ne narušava akidu Ehlu sune vel džema'a o Mehdiju kao i da će se on pojaviti u što nema sumnje kako bi vladao na Zemlji po Šerijatu Islama.

Govoriti o Mehdiju zahtijeva da se navede nekoliko napomena:

Prvo: pogrešno je shvatanje i razumijevanje u kojem se predstavlja Mehdi kao onaj koji treba da se pojavi i dođe kako bi spasio Ummet i izbavio ga iz problema i belaja u kojima se nalazi kao što je vjerovanje Židova, kršćana i rafidija (šija). Ispravno je da je Mehdi čovjek reformator od reformatora u ovom Ummetu koji će ispuniti Zemlju pravdom nakon što je bila ispunjena bila nepravdom, te je poput drugih reformatora koji će vladati po Kur'anu i Sunnetu.

Drugo: takođe, pogrešno je ponašanje nekih muslimana koji prestaju sa radom u popravljanju stanja muslimana oslanjajući se i nadajući se Mehdiju koji će se pojaviti i izbaviti muslimane iz onoga u čemu se nalaze, a da svako djelovanje i ulaganje truda prije Mehdija neće uroditi plodom niti dati očekivane rezultate.
Naravno, i ovo i prethodno je oprečno šerijatskim tekstovima koji naređuju muslimanima da uzmu za uzroke napretka i pobjede, tj. da rade na davi, širenju Islama, vođenju džihada i svemu drugom što im naređuje ova vjera, apsolutno se ne oslanjajući i ne vezajući za pojavu Mehdijai silazak Isa'a, alejhisselam.

Treće: gore spomenuto je razumijevanje i akida Ehlu suneta vel džemata o Mehdiju, njegovoj pojavi i ophođenja prema istom, a što se potpuno razlikuje od onoga na čemu su šije rafidije po ovom pitanju.

Naime, rafidije smatraju da je Mehdi koji se treba pojaviti ustvari njihov dvanaesti imam u kojeg vjeruju po imenu Muhammed El-Mehdi Ibn Hasen el-Askeri. Navodno, njihov dvanaesti imam (rođen 256. po Hidžri) je ušao u Serdab u kući svoga oca u gradu Samra kada je imao 15 godina, a zatim je nestao. Ispravno je čak i po rafidijskoj literaturi da Hasan El-Askeri (otac rafidijskog Mehdija) nije uopće imao djece, a to znači da Muhammed El-Askeri nije uopće ni postojao nego da je to jedna od mnogobrojnih rafidijskih izmišljotina i praznovjerja. Rafidije vjeruju da će se Muhammed El-Askeri (njihov mehdi) vratiti (pojaviti) kada mu Allah dozvoli da izađe iz Serdaba. Neke rafidije bi čekale nakon akšam namaza na vratima Serdaba (gdje se sakrio i gdje je nestao) sa pripremljenom jahalicom, dozivajući ga po imenu, pozivajući ga da izađe, sve tako dok se ne umnože zvijezde na nebesima, zatim bi odlazili i ponovo se vraćali sljedeće noći. Kažu kada se vrati ispuniće Zemlju pravdom kao što je ispunjena nepravdom pa će se osvetiti neprijateljima i protivnicima Rafidija svima koji su prošli kroz istoriju…

Od najvažnijih razlika između islamskog Mehdija i praznovjernog i izmišljenog rafidijskog Mehdija su sljedeće stvari (na osnovu onoga kako ga oni opisuju u svojoj literaturi):
– ime islamskog Mehdija je Muhammed ibn Abdullah, a rafidijskog Muhammed ibn El-Askeri,
– islamski Mehdi se još nije rodio, a rafidijski se rodio 256. po Hidžri,
– islamski Mehdi će vladati po Šerijatu Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, a rafidijski po šerijatu Ali Davud,
– islamski Mehdi će ispuniti Zemlju pravdom kao što je napunjena zulumom, a rafidijski će izaći isključivo da pomogne Rafidije, pobije Arape i Kurejšije i uspostavit će dobre odnose sa Židovima i kršćanima,
– islamski Mehdi će graditi mesdžide, a rafidijski će rušiti mesdžide i porušiti Harem Mekke i Harem Medine,
– islamski Mehdi voli ashabe i slijedi njihov sunnet, a rafidijski mrzi ashabe, izvadit će ih njihovih kaburova, kazniti i spaliti,
– islamski Mehdi će se pojaviti sa Istoka, a rafidijski će izaći iz Serdaba u gradu Samra u Iraku,
– islamski Mehdi će živjeti 7 (ili 8) godina, a rafidijski će živjeti 70 godina.

Ovo je kratak pregled najbitnijih razlika između islamskog Mehdija i rafidijskog praznovjernog Mehdija. Jasno se da primjetiti da Mehdi kod Rafidija nije Mehdi kod Ehli suneta, tačnije rafidijski Mehdi (koji se nije rodio jer nije potvrđeno da je uopće rođen) nema veze sa Mehdijem u kojeg vjeruju Ehli sunet koji tek treba da se rodi. U rafidijskim knjigama se prenosi da se El-Hasan El-Askeri nije oženio, što znači da nije imao dijete, a nakon njegove smrti njegov imetak je naslijedila njegova majka.

Prema tome, od akide Ehli suneta vel džemata je da je vadžib vjerovati da će se pred Sudni dan pojaviti Mehdi onako kako je to opisano u vjerodostovnim hadisima. Ve billahi tevfik.

Preuzeto sa zvanične stranice dr.Zijad Ljakić ( zijad-ljakic.com )

Alejkumusselam.
Radi preciznijeg i potpunijeg odgovora na ovo pitanje potrebno je da se ukratko nešto kaže o samom učenjaku Ebu Hamidu Gazaliju, zatim najbitnije stvari o njegovoj knjizi “Ihjau'ulumiddin” i na kraju doći do zaključka da li muslimani trebaju posjedovati i čitati ovu knjigu.

Ebu Hamid Gazali (450-505. h) On je poznati učenjak koji je u svom naučnom, radnom i životnom vijeku prošao kroz nekoliko faza. Prvo se bavio ‘Ilmu kelamom (islamskom skolastikom) i postao jedan od prvaka i eksperata u toj oblasti, da bi poslije kritikovao ‘Ilmu kelam i zabranio bavljenje njime. Nakon toga izučavao je filozofiju i postao stručnjak u njoj da bi poslije dao žestoku kritiku filozofiji. U sljedećoj fazi se posvetio tesavvufu (sufizmu) i smatrao da je to jedini put koji vodi ka spoznaji (u ovom periodu je napisao knjigu “Ihjaul'ulumiddin”). Zatim se pred kraj života, kako navodi šejhul-islam Ibn Tejmije u Medžu'ul-fetava (10/551), vratio hadiskim knjigama tako da je umro a na njegovom prsima je bio Sahih Buharije. Takođe, bitno je spomenuti da se od šerijatskih znanosti istakao u oblasti fikha (poput knjige “El-Vedžiz”) i usulil-fikha (poput knjige “El-Mustasfa”), a što se tiče hadisa i akidetskih znanosti tu je bio veoma slab i to je ono gdje mu se prigovara, sam je za sebe rekao: “Moje poznavanje hadisa je veoma slabo” (El-Bidaje, 2/311). Pogrešno i lažno je nazvan Hudždžetul-islam (dokaz Islama) a priličnije je da se nazove Hudždžetom i Imamom zabludjelog i novotarskog sufizma i filozofije.

Najbolji opis njegovog znanstvenog životnog puta, po meni, je napisao malikijski fakih i učenjak imam Tartuši (umro 520. h). On u svom pismu upućenom Ibnu Muzafferu kaže: “A što se tiče Ebu Hamida kojeg spominješ vidio sam ga i razgovarao sa njim. Našao sam ga kao učenjaka vrijednog poštovanja u kojem se sastala pamet i razumijevanje, bavio se naukom čitavog života i nadmašio je u tome većinu učenjaka svog vremena. A zatim se okrenuo od puta kojim idu učenjaci i krenuo pustolovinama. Postao je sufija i zapostavio je bavljenje naukom okrenuo se od učenjaka i onda se posvetio razmišljanju, djelima srca i šejtanskim vesvesama. A onda je tome pridodao filozofska mišljenja i Halladžove simbole te je napadao islamske fakihe i učenjake Ilmu kelama, tako da se često lišavao vjere

. A nakon što je napisao “Ihjau” imao je namjeru da piše o Ulumul-ahval (“nauka” o sufijskim stanjima) i o sufijskim simbolima. A nije imao znanje o tome niti je bio stručnjak u toj oblasti pa je pao na glavu, pa niti je ostao među muslimanskim učenjacima, niti se skrasio u stanjima zahida (sufija). On je svoju knjigu (“Ihja'”) napunio sa lažima na Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ja ne znam da ima knjiga na licu Zemlje, shodno mom znanju, da ima u njoj više laži na Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, od nje. Napunio ju je (knjigu “Ihja”) filozofskim pravcima i tumačenjima iz “Resaila Ihvanussaffa” (Ihvanussaffa su ljudi koji su smatrali da se vjerovjesništvo stiče vježbanjem, po njima vjerovjesnik nije ništa više od osobe koja se okitila lijepim ahlakom).

Primjer onoga ko hoće da pomogne vjeru Islam sa filozofskim pravcima i njihovim logičkim premisama je poput onoga ko pere vodu sa mokraćom. U njoj navodi čudne stvari jednu za drugom, sijeva i grmi, pobuđujući želju i čežnju tako da kada se one pobude u dušama onda kaže: “Ovo je nauka o ophođenju, a ono iza nje je nauka o otkrovenju i nije dozvoljeno njeno pisanje u knjizi”. Ili kaže: “Ovo je od tajne kadera čije otkrivanje je nama zabranjeno”.

A ovo je postupak Batinija (oni koji smatraju da u Islamu sve ima tajno značenje) i onih koji unose smutnju i fesad u vjeru. Ona (knjiga “Ihja”) unosi zabunu u akidi i nipodaštava ono na čemu je riječ Džemata (muslimana). Pa ako je čovjek (Gazali) bio ubijeđen u ono što je napisao u svojoj knjizi nije daleko da se on protekfiri (proglasi nevjernikom), a ako nije bio ubijeđen najbliže je da se proglasi da je na dalaletu” (Sijeru e'alamin-nubela od Zehebija, 19/339).

Najbitnije o knjizi “Ihjau ulumiddin”
Sadržaj ove knjige, mimo akidetskih i fikskih pitanja, govori o mudrosti i smislu ibadeta kao i oblastima iz rekaika, tj. govori o odgoju, strahu, šukru, samodisciplini, iskrenosti i tome slično.
Što se tiče same knjige “Ihjau'ulumiddin” treba znati da je zbog akidetskih i drugih šerijatski spornih stvari koje sadrži učenjak Ebul-Feredž Ibnul-Dževzi (umro 597.h) rezimirao tu knjigu i naslovio je “Minhadžul-kasidin”, iz nje izbacio izmišljene i slabe hadise i akidetski sporne stvari od sufizma, filozofije i ostalog, a zatim je od ovog njegovog rezimea učenjak Ibn Kudame napisao skraćenu verziju pod nazivom “Muhtesar Minhadžul-kasidin” pri čemu je iz prethodnog rezimea izostavio poglavlja koja obrađuju čisto fikhska pitanja. Pa tako ko hoće da dođe do onoga što je bilo korisno u knjizi “Ihjau ulumiddin” neka se vrati na knjigu “Muhtesar Minhadžul-kasidin” koja je uglavnom čista od svih spornih stvari Gazalijevog “Ihja”.

Pisanje “Ihjau ulumiddina” u vrijeme krstaškog klanja i spaljivanja Kudsa
Ebu Hamid Gazali je počeo pisao svog “Ihja” u vrijeme kada su krstaške horde vodile svoje krstaške ratove protiv muslimana u Šamu (današnjoj Palestini) a završio je njeno pisanje u Damaska, a veoma je zanimljivo da u svojoj knjizi koja je napisana u toliko tomova nije nijedno poglavlje posvetio podsticanju na džihad, propisima džihada i uopće išta o džihadu, osim poglavlja o borbi protiv duše (džihadun-nefs) . Naime, krstaši su ušli u Kuds i osvojili ga, pri čemu su oskrnavili čast muslimanki, prolili krv i pobili desetine hiljada muslimana, klali ih kao ovce svojim sabljama, dok je istovremeno Gazali boravio u svojoj tekiji u Kudsu zadubljen sa svojim zikrovima u tami svog havleta umotan u odjeću očekujući da čuje glas istine i da posmatra Veličanstvenog Gospodara. Ili je u tim momentima bio zauzet pisanjem svog “Ihja” u kojem je pojašnjavao da onaj ko posjeduje dvije košulje, dvoje gaće i dvije maramice da je on izašao iz svih boja zuhda (isposništva), ili da onaj ko uskladišti hrane za četrdeset dana time mu obavezno biva zabranjen mekamu mahmud (pohvalno mjesto), ili da onaj ko izađe u pustinju bez opskrbe sa tevekulom na Allaha i ne nađe ništa na njemu je da bude zadovoljan sa smrću ako mu ne bude olakšano da dođe do biljke ili hrane, a da nije napisao nijedne riječ o klanju muslimana koje se desilo u Kudsu.

Spaljivanje knjige “Ihjau ulumiddin”
Nakon što su učenjaci Magriba i Endelusa (Maroka i Španije) koji su bili na Sunnetu početkom šestog stoljeća po Hidžri izdali fetvu da se spali knjiga “Ihaju'ulumiddin” od Gazalija vladar Jusuf ibn Tašifin (410-500. H), drugi vladar u dinastiji Murabitina, je naredio da se spali njegova knjiga što je i učinjeno. Razlog ove fetve učenjaka i postupka Ibn Tašifina nije političke prirode, kao što pokušavaju podvaliti neki istoričari i orijentalisti, nego zbog toga da bi se time branila akida i Šerijat, odbacile novotarije i širk kojim je bila ispunjena i kako bi to bila pouka i savjet za ovaj Ummet. Ovo pojašnjava učenjak Tartuši koji je jedan od učenjaka koji je izdao tu fetvu, on kaže: “A to što sam naveo od spaljivanja knjige (“Ihja”) vatrom, to je zbog toga ako bi se ona ostavila da se raširi među ljudima i onima kojima nisu poznati ubitačni otrovi koja ona u sebi sadrži, bojati je se za njih da će povjerovati u ono što je zapisano u njoj od dalaleta, pa je treba spaliti analogno onome što su ashabi, radijallahu anhum, zapalili od listova mushafa u kojima je bilo razlike u riječima ili manjak ajeta … A ima mnogo drugih knjiga (mimo “Ihja”) koje su dovoljne našoj braći muslimanima i drugim skupinama dobrih ljudi. A većina onih koji su zavolili ovu knjigu su dobri ljudi koji nemaju znanja gdje je mjesto razumu i šta su akidetski temelji, niti razumiju pitanja vezana o Allahu, dželle še'nuhu, niti imaju ispravno znanje o Allahovim sifatima” (Sijeru e'alamin-nubela od Zehebija, 19/334).

Najvažnije šerijatski-sporne stvari u knjizi “Ihjau ulumiddin” su:
– sufijski širkovi, dalaleti, novotarije i nebuloze,
– otrovna mišljenja i stavovi filozofa o tevhidu, vjerovjesništvu i drugom svijetu,
– više od 600 hadisa između izmišljenih i slabih,
– tumačenja mnogih akidetskih poglavlja, poput izvora vjere (kešfa-otkrovenja), tevhida, stanovnika Dženneta i sličnog, koja se kose sa šerijatskim tekstovima i onome na čemu je selef ovog Ummeta ili nemaju osnova.

Primjeri spornih stvari:
– Gazalijeva podjela tevhida (“El-Ihja”, 4/245-246), on dijeli tevhid na četiri stepena:

Prvi stepen – da čovjek jezikom kaže LA ILAHE ILLELLAH, a srce mu nemarno i negira to poput tevhida munafika (licemjera).
Komentar: općepoznato je da licemjerstvo nije neki stepen od najnižeg stepena tevhida nego najviši stepen kufra, takođe ne mogu se poistovjetiti nemarnost i negiranje.

Drugi stepen – da srce potvrđuje značenje riječi LA ILAHE ILLELLAH poput potvrđivanja većine muslimana, a ovo je akida običnih muslimanskih masa.

Treći stepen – da to posmatra putem kešfa (otkrovenja) posredstvom svjetlosti Hakka (Istine-Allaha), ovo je mjesto bliskih robova, i to tako da vidi mnoštvo stvari s tim da ih ne vidi uz njihovo mnoštvo osim da proizilaze iz Jednog Moćnog …Posmatrač je muvehhid, u značenju da on nije posmatrao osim Jednog Aktivnog…, niti vidi nekog aktivnog u stvarnosti osim Jednog.

Četvrti stepen – da u prisutnom ne vidi osim Jednog, ovo je posmatranje siddika (Allahovih iskrenih robova), koje sufije nazivaju UTONUĆE U TEVHID.
Nema sumnje da je tumačenje tevhida kao posmatranje svega što postoji kao Jednog da je to akida VAHDETUL-VUDŽUD (akida da sve što postoji da je to Allah).

Naravno postavlja se pitanje gdje je tevhid u koji je pozivao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i vjerovjesnici prije njega?

– Gazali dijeli ljude na dvije skupine:

Prva – čistunci koji ne traže i ne žele Džennet, čak ga omalovažavaju, nego žele i traže neprestano sjedenje i druženje sa Gospodarom ‘Izzeta (ponosa),
Druga – obične mase koje uživaju u Džennetu u ženama, hrani i piću poput stoke koji su zamijenili ono što je bolje sa onim što je gore.

Nema sumnje da je ova podjela rezultat sufijskih nebuloza i dalaleta.

Ovakvih primjera sufijskih pretjerivanja i zabluda zamotanih u ruho vjere i bogobojaznosti je knjiga “Ihjau ulumiddin” prepuna a za koje se ne može reći da se to omaklo Gazaliju i da je to lapsus, ovakve izjave i tumačenja negira i ne prihvata običan musliman koji nema šerijatskog znanja a kamoli neko drugi, pa kako onda da ih navodi i potvrđuje neko ko je nazvan (lažno) hudždžetul-islam (dokaz islama)?

Mišljenja nekih učenjaka o knjizi “Ihjau”:

Kaže Ebul-Feredž ibnul-Dževzi (Telbisu Iblis, 1/49): “Ebu Hamid je napisao “El-Ihja” pa ga je napunio batil hadisima a nije znao da su batil (ništavni-slabi ili izmišljeni), govorio je o kešfu (otkrovenju) i izašao je iz kanuna fikha (zakona razuma), …”.

Kaže šejhul-islam Ibn Tejmije (Der'u tearudil-akli ven-nakli, 6/210): “Knjiga “El-Ihja” u njoj ima mnogo korisnih stvari, međutim u njoj je i materijala za osudu,jer u njoj je pokvareni govor filozofa o tevhidu, vjerovjesništvu i drugom svijetu. Kada bi (Gazali) spominjao sufijska naukovanja bio je poput nekog ko uzme neprijatelja muslimana i obuče mu odjeću muslimana.

Imami (učenjaci) vjere su prigovorili Ebu Hamidu na ovo što je u njegovim knjigama.

Kažu (učenjaci): Učinila ga je bolesnim “Eš-Šifa’ (Liječenje)”, tj, knjiga “Eš-Šifa” od Ibn Sine o filozofiji…”.

Poznati muhaddis Ibn Es-Salah je žestoko kritikovao Gazalija a za njegove knjige rekao da u sebi sadrže praznovjerja, laži i krivotvorene hadise (Gajetul-emani, 2/368).

O njemu kaže Kadi ‘Ijad: “Ebu Hamid, autor odvratnih vijesti i strašnih knjiga… zbog njega se poružnjala slika o Ummetu” (Gajetul-emani, 2/370).

Abullalif ibn Abdurrahman (praunuk Muhammeda ibn Abdulvehaba) piše šta je rekao jednom čovjeku kada je čuo da on i ostale obične muslimanske mase čitaju Gazalijev “Ihja”: “Reako sam mu da u “Ihja” ima iskrivljenih stavova, zabludjelih tumačenja i sličnog što u sebi krije skrivenu bolest … Učenjaci su upozorili na čitanje te knjige … Čak su učenjaci Magriba (Maroka i Endelusa) koji su poznati po Sunnetu izdali fetvu da se knjiga (“Ihja”) spali, mnogi od njih su je nazvali “Imatetu ulumulddina (Umrtvljavanje vjerskih znanosti)” i čvrsto tvrdili da je u mnogim njenim poglavljima čisto licemjerstvo (zendeka) od čijeg autora se neće primiti niti farz niti nafila”(Gajetul-emani, 2/369).

Posjedovanje i čitanje knjige “Ihjau ‘ulumuddin”

Kaže jedan od savremenih hadiskih učenjaka Abdulkerim El-Hudajr, član Vijeća visokorangiranih učenjaka i Stalne komisije za fetve u Saudiji, u tekstu koji se nalazi na njegovoj stranici (http://www.khudheir.com/), govoreći o knjizi “El-Ihja” od Gazalija: “On je čovjek poznat po njegovim akidetskim greškama, on je bio na akidi koja je oprečna akidi na kojoj je bio selef ovog Ummeta u mnogim akidetskim poglavljima.

Kod njega se nalazi tesavvuf (sufizam) pomiješan sa filozofijom. On je sporan u mnogim pitanjima, od njega se uzima sa velikim oprezom. Njegovo poznavanje hadisa je veoma slabo. U knjizi (“El-Ihja”) je naveo mnogo izmišljenih i veoma slabih hadisa. Knjiga (“El-Ihja”) ima korisnih stvari za osposobljenog talibu ilma (onog ko traži znanje) koji je u stanju da dokuči ove (sporne) stvari. Međutim, i pored toga i osposobljeni talibu ilm treba sa oprezom da čita ovu knjigu. A što se tiče ostalih ljudi oni je ne trebaju čitati”.

Ovaj precizni stav prema čitanju Gazalijevog “El-Ihja”, a Allah zna najbolje, je najbliži i najispravniji stav po ovom pitanju. Znači, obični muslimani koji se ne mogu ubrojati u osposobljene talibe ilma, pod kojima se misli na šerijatski učene ljude koji su na akidi selefa i dobro je poznaju, ne trebaju da posjeduju niti da se upuštaju u čitanje knjige “El-Ihja” zbog gore spomenutih stvari.

Prema tome, knjiga “El-Ihja” je veoma sporna, čak do te mjere da su učenjaci Magriba (Maroka i Endelusa) početkom šestog stoljeća izdali fetvu da se ona spali. Musliman koji nije osposobljeni talibu ilm ne treba je posjedovati niti čitati, a toliko je drugih ispravnijih knjiga koje su dovoljne muslimanima da utole njihovu potrebu za proširenjem znanja.

Ti nađi načina da se riješiš knjige koju si kupio i posavjetuj svakog drugog da je ne kupuje. Ve billahi tevfik.

Preuzeto sa zvanične stranice dr.Zijad Ljakić ( zijad-ljakic.com )