Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg Vjerovjesnika, a zatim:

Što se tiče javnog poimeničnog prozivanja novotara, da li to spada u zabranjeni gibet, to zavisi od situacije. Učenjaci izdvojili iz opće zabrane gibeta određene situacije.

Imam Nevvevi je u svojoj knjizi “Rijadus-salihin” naveo poglavlje pod naslovom “Poglavlje o onom što je dozvoljeno od gibeta”, pa kaže: “Znaj da je gibet dozvoljen kada za to postoji opravdan šerijatski cilj koji se ne može postići ‘osim sa gibetom, a on ima šest vrsta”. Pa je pod četvrtom vrstom spomenuo upozorenje i savjet muslimanima od nečijeg zla, te je nabrojao šta sve ulazi pod ovu vrstu, poput: gibeta slabih ravija u prenošenju hadisa, gibetu nepravednih svjedoka i tako dalje.

Između ostalih spomenuo je i fakiha uči kod bidatora ili grešnika, pa se boji da će mu naštetiti, tada ga treba posavjetovati i pojasniti njegovo stanje, pod šartom da mu je namjera davanje savjeta. A pod petom vrstom je spomenuo čovjeka koji javno čini grijeh ili novotariju.

Kaže Hasan El-Basri: “Gibet novotara nije gibet” (Kešful-hafa’, El-Adželuni, 2/173). I kaže: “Trojicu je dozvoljeno gibetiti: novotara, fasika koji javno griješi i vladara zalima” (Ez-Zuhd, Ahmed ibn Hanbel,1661, Futja ve dževabuha, El-Hemezani, str. 14, i Fejdul-kadir, El-Munavi, str. 108).

Kaže Ibn Kutejbe: “Može pomisliti onaj ko ne zna od ljudi i koji ne stavlja stvari na njihovo mjesto da je ovo gibet učenjaka … a nije tako kao što oni misle …”. (Islahu galeti Ebi Ubejd, str. 46.)

Da bi kritika učenjaka ili daija bila dozvoljena spominjući njihova imena učenajci su postavili određene šartove. Pa tako imam Ibn Nasiruddin Ed-Dimeški u svojoj knjizi “Er-Reddu el-vafir” spominje tri šarta:

prvi – da onaj koji govori poznaje stepene ljudi, njihova stanja u skretanju, pravednosti i razlike među njima u njihovim riječima i djelima,

drugi – da bude bogobojazan, nepristrasan, da ne slijedi strasti i prohtjeve svog nefsa i da nije brzoplet

i treći – poznavanje razloga i povoda zbog kojih se ocjenjuje neki čovjek da je novotar ili da je skrenuo sa ispravnog menhedža (Er-Reddu el-vafir, str. 14.).

Zbog toga onaj koji govori o islamskim džematima i učenjacima treba da zadovolji neke šartove od kojih su:

Prvi – da se provjeri govor koji se želi kritikovati, tj. da ne gradi svoju kritiku na nečemu što mu je neko prenio bez provjeravanja vjerodostojnosti istog. Zato je rečeno “Slabost vijesti su njihove ravije”, tj. da oni koji prenose vijesti često ih ne prenose onakve kakve jesu, nego dodaju ili oduzmu. Allah Uzvišeni je postavio princip koji kada bi ga se držali islamisti nestalo bi mnogih razilaženja i nerazumijevanja među njima: “O vjernici, ako vam nekakav griješan čovjek donese kakvu vijest, dobro je provjerite, da u nezananju nekome zlo ne učinite, pa da se zbog onoga što ste učinili pokajete”. (El-hudžurat 6)

Drugi – čitanje govora ili njegovo slušanje sa smirenošću, zadovoljstvom i lijepom namjerom, a ne sa ciljem kritike i provjeravanja. Takođe, treba tražiti svom bratu opravdanje i izlaz za kazano i napisano, pa ako nađe opravdanje dobro i jest a ako ne nađe istina je preča da se slijedi. Jer Allahovo zadovoljstvo je cilj koji se ne ostavlja a zadovoljavanje ljudi je cilj koji se ne može ostvariti, pa zato čovjek treba da da prednost onome što se ne ostavlja nad onim što se ne može ostvariti.

Treći – da govori o bitnim stvarima i da ne prenosi osim pitanja u kojima ima koristi i koja su vrijedna pažnje. Uz sve ovo na njemu je da vodi računa o argumentima, upotrebljavanju najljepših metoda u obraćanju, da bira riječi i da se kloni pogrdnih, uvredljivih i ružnih izraza. Ako mu istina postane jasna a ona je na strani protivnika da je prihvati.

Nažalost, mnogi oni koji se upuste u kritiku i savjetovanje drugih pišući odgovore na određene riječi, izreke ili knjige, upadaju u mnoge greške od kojih su najpoznatije sljedeće: vađenje riječi iz konteksta, izražavanje radosti kada druga strana griješi, spominjanje loših djela a sakrivanje dobrih i slično tome.

A što se tiče menhedža prilikom kritikovanja da se spominju loše djela a sakrivaju dobra, ovaj menhedž je Ibn Tejmije nazvao “Menhedž muha”, pa kaže: “Neki ljudi, kada kritikuju bolesno kritikuju, zaboravljaju dobra djela i osobine a spominju samo loše. Oni su poput muha: ostavljaju zdrave dijelove tijela a slijeću na rane i nečiste dijelove tijela. Ovo je dokaz malodušnosti i pokvarenog karaktera” (Medžmu'ul-fetava, 28/209).

A na drugom mjestu pojašnjava Ibn Tejmije ispravan menhedž po ovom pitanju, pa kaže: “Kada se u jednom čovjeku nađe i dobro i zlo, dobročinstvo i grijesi, pokornost i neposlušnost i Sunnet i novotarija, zaslužuje od prijateljstva i nagrade shodno onoliko koliko ima u njemu hajra, i zaslužuje od neprijateljstva i kazne onoliko koliko ima u njemu zla” (Medžmu'ul-fetava, 28/209). Ovo je naravno, menhedž kada se ocjenjuje kompletna ličnost a ne kod bilo koje kritike. Ispravno je da kritičar kada želi pojasniti greške onog koga kritikuje ili želi odgovoriti nekom ko je pogriješio u tom slučaju nije obavezan spomenuti njegove dobre osobine, za razliku od donošenja općeg stava o ljudima i džematima, tada se spominju i dobre i loše osobine.

Kaže šejh Ibn Usejmin pojašnjavajući razliku između odgovora na onog ko je pogriješio i između biografije i ocjenjivanja: “Kada čovjek govori o nekoj ličnosti a želi da ga ocijeni kao kompletnu ličnost, u tom slučaju treba spomenuti njegove dobre i loše osobine, a zatim donosi sud shodno njegovom stanju: pa ako prevladaju dobre osobine pohvali ga, a ako prevladaju loše osobine pokudi ga. A ako želi prilikom govora o nekoj ličnosti da odgovori na njegovu novotariju tada ne treba da spominje njegove dobre osobine, jer spominjanje dobrih osobina u situaciji kada se odgovara na njega čini sam odgovor slabim i neprihvatljivim” (Preuzeto sa snimljene kasete, datuma 16.12.1416. po Hidžri).

Ve billahi tevfik.

izvor: http://www.ehlus-sunne.ba

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

O vrijednosti sure Jasin

Kod nas je uvriježeno mišljenje da je sura Jasin jedna od najboljih i najvrednijih sura u Kur'anu te da je njeno učenje u raznoraznim prilikama veoma pohvalno i poželjno, kao naprimjer na samrti, prilikom dženaze, za dušu umrlog, u “mubarek” noćima, radi bereketa i tako dalje.

Sve navedeno nema uporišta u vjerodostojnom Sunnetu, niti u praksi ashaba i tabi'ina, niti selefa ovog Ummeta, izuzev učenja sure Jasin na samrti (a ne umrlom), oko čega učenjaci imaju podijeljeno mišljenje iako je došlo u slabom hadisu.

Nema ni jednog validnog hadisa koji ukazuje na vrijednost učenja sure Jasin, uopšteno niti u određenim prilikama. Uzimajući u obzir da je učenje Kur'ana ibadet, a da bi se činio neki ibadet on mora biti propisan šerijatskim tekstom, svejedno bio on opšti ili poseban.

Pa tako za suru Jasin najviše što se može reći na osnovu šerijatskih tekstova koji podstiču na učenje Kur'ana uopšteno je da ju je mustehab učiti kao i bilo koju drugu suru iz Kur'ana pri čemu ona nije ništa vrednija od bilo koje druge sure. Sve ostalo što je pripisano o vrijednosti sure Jasin, da je ona srce Kur'ana, da se uči mrtvima i u nekim drugim posebnim prilikima nema uporišta u vjerodostojnom Sunnetu.

A ono što je prenešeno o njenoj vrijednosti u nekim hadisima kreće se između slabih, jako slabih i izmišljenih predaja.

Detaljnije o vrijednosti sure Jasin možete pročitati na ovom linku:
http://www.zijad-ljakic.com/index.php?option=com_content&view=article&id=589:vrijednost-sure-jasin-u-erijatskim-tekstovima-&catid=96:preporuijemo–tekstovi-odgovori&Itemid=44

O uvođenju novotarija

Na muslimanu je da ulaže maksimalan trud u slijeđenu vjerodostojnog Sunneta Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem i onoga na čemu su bili ashabi i selef ovog Ummeta.

A istovremeno treba da se čuva novotarija radeći po hadisu mutefekun alejhi od Aiše, radijallahu anha: “Ko unese u ovu našu stvar (vjeru) ono što nije od nje to se odbija”, kao i hadisu kojeg bilježe Ebu Davud i Tirmizi od El-Irbada ibn Sarije, radijallahu anhu: “Čuvajte se novina, jer je svaka novina novotarija, a svaka novotarija dalalet, a svaki dalalet vodi u vatru”. Hadis ocjenjuju vjerodostojnim Tirmizi, Ibn Redžeb, Albani i ostali.

Učenje sure Jasin na kamenčiće i stavljanje u temelje kuće

Što se tiče spomenutog u pitanju, o učenju sure Jasin na četiri kamenčića i zaljevanju istih na četiri strane u temelj kuće, to nema uporišta ni u Kur'anu, ni u Sunnetu, ni u praksi ashaba, ni selefa ovoga Ummeta. I ne samo da nema uporište, nego je to novotarija koja je dalalet po tekstu hadisa, novotarija koje se treba čuvati i upozoravati na nju.

Prema tome, nije dozvoljeno učiti suru Jasin na četiri kamenčića i zaliti ih na četiri strane u temelj kuće iz gore navedenih razloga.

Ve billahi tevfik.

http://www.ehlus-sunne.ba

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Mjesec Ša'ban je mjesec u kojem je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, većinu dana postio. Ovo je došlo u hadisu mutefekun alejhi (Buhari ja i Muslim) od Aiše, radijallahu anha, u kojem ona kaže: „Ni u jednom mjesecu nije postio Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, kao što je postio u Ša'banu, postio ga je čitavog osim manjeg dijela“. Ovo ukazuje na vrijednost i preporučenost posta većine dana mjeseca Ša'bana.

O vrijednosti ovog mjeseca prenešeno je od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, mnogo hadisa. Neki od njih su vjerodostojni i dobri, neki slabi a neki krivotvoreni.

Od novotarija koje su ljudi uveli je PROSLAVLJANJE NOĆI POLOVINE Ša'abana. O vrijednosti klanjanja te noći ili izdvajanja posta tog (15.) dana nije prenešeno ništa vjerodostojno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niti od ashaba, radijallahu anhum.

Prenosi se u preko deset rivajeta od skupine ashaba da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „U noći polovine mjeseca Ša'bana Allah pogleda u Svoja stvorenja pa oprosti svima osim mušriku i onom ko je zadojen mržnjom (neprijateljstvom)“. Bilježe ga Ahmed, Ibn Madže, Bejheki, Taberani i drugi. Dobrim su ga ocijenili Albani, Šu'ajb Arnaut i drugi, a u svim rivajetima ima slabosti.

Oko vrijednosti same noći polovine Ša'bana (ne za klanjanje te noći i post tog dana) učenjaci imaju podijeljeno mišljenje. Većina muhaddisa i učenjaka ocjenjuje hadise o tome slabim i neprihvatljivim, dok ih manja skupina smatra prihvatljivim zbog mnoštva rivajeta. (Letaif, Ibn Redžeb, str. 261)

Neki ljudi su na osnovu ovih hadisa o vrijednosti noći polovine Ša'bana i drugih slabih i krivotvorenih o noćnom namazu te noći i postu tog dana uveli novotarije proslavljanja, klanjanja i posta te noći i tog dana. Iako najveći pobožnjak Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovi časni ashabi to nisu praktikovali.

Kaže Hafiz el-Iraki: „Hadis o klanjanju u noći polovine Ša'bana je izmišljen na Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem“.

Kaže imam Nevevi: „Namaz Lejletul-regaiba i namaz od 100 rekata u noći polovine Ša'ban, oba ta namaza su odvratne novotarije. Ne treba da te obmane njihovo spominjanje u knjizi ‘Kutul-kulub’ i ‘Ihjau ulumiddin“, niti spomenuti hadis i njima, sve je to batil (ništavno). I ne treba da te obmane to što nekim imamima nije bio jasan njihov propis pa su pisali o njihovoj preporučenosti, oni su u tome pogriješili“.

Kaže Muhammed Rešid Rida: „Zaista Uzvišeni Allah nije propisao mu'minima u Svojoj knjizi niti preko Svoga Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, u sunnetu posebno djelo u toj noći (15. Ša'bana)“.

Kaže Bin Baz nakon što je naveo argumente o novotariji proslavljanja te noći: „Na osnovu ajeta, hadisa i govora uleme postaje jasno onome ko traži istinu da je proslavljanje noći polovine Ša'bana (Lejletul-berat) sa namazom ili nećim drugim, kao i izdvajanje tog dana postom, odvratna novotarija kod većine učenjaka. To nema osnova u čistom Šerijatu, nego se to desilo nakon vremena ashaba“.

Prema tome, nije potvrđeno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, izdvajanje ove noći sa ibadetom, većina hadisa koji su prenešeni o tome su ili krivotvoreni ili veoma slabi.

Takođe, nije potvrđeno od ashaba, radijallahu anhum, ništa o tome. S toga, nema osnova da se ta noć (15. Ša'ban) uzme kao mubarek noć u kojoj je činjenje ibadeta pohvalno kao što je pohvalno klanjati teraviju ili obilježavati dane bajrama i petka. Najviše što se može reći je da pohvalno te noći riješiti se dvaju velikih grijeha: širka i mržnje, kao što je došlo u hadisima koje su neki muhaddisi ocijenili dobrim.

A izmišljati ibadete koji nisu potvrđeni u vjerodostojnim hadisima, to samo udaljava od od sunneta i dobrih djela. Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu mutefekun alejhi od Aiše, radijallahu anha: „Ko uvede u ovu našu stvar ono što nije od nje, to se odbacuje“.

A to što spominje hodža o sudbini i kaderu u toj noći, to nema nikakvog osnova.

Ve billahi tevfik.

http://www.ehlus-sunne.ba

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Naplaćivanje svega što je navedeno od usluga: ispratne dove (iz džamije ili kuće), učača na kaburu, učenje salle, učenje sedmine, četeresnice, kelime-i-tevhida (iz džamije ili kuće), hatme dove, mevluda, Jasin-šerifa i hatme za umrlog je batil (ništavno) i novotarija. Nije dozvoljeno naplaćivanje ili uzimanje imetka za spomenute usluge. Umrli od ovakvog učenja Kur'ana, dova i mevluda nemaju nikakvu nagradu na ahiretu. Također, ovo predstavlja bespravno jedenje tuđeg imetka.

Dokaz za spomenuto je sljedeće:

Prvo – Nije prenešeno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niti ashaba, ridvanullahi alejhim, da su uopšte učili Kur’an za duše umrlih, bez naplaćivanja, a kamoli sa naplaćivanjem. Oni su imali umrlih kojima su mogli učiti Kur’an, pa da je u tome bio hajr ne bi ih mi u tome pretekli. Poklanjanje hatme i učenje Jasina za dušu umrlog nema osnova ni u vjerodostojnom niti u slabom sunnetu.

Drugo – Učenjaci imaju podijeljeno mišljenje da li sevap i nagrada učenja Kur’ana, kada se pokloni umrlim, bez naplaćivanja, uopšte stiže njima, tj. da li imaju koristi od toga.
Složni su učenjaci Ehli sunneta da umrli imaju koristi od djela živih u sljedećem: trajna sadaka (tj. uvakufljena džamija i slično) koju je dao umrli, dobro dijete koje dovi svome roditelju, znanje (knjige, predavanja i slično) koje ostavi umrli od kojeg se koriste ljudi, dova muslimana za umrlog, činjenje istigfara umrlom (traženje oprosta od grijeha), udjeljivanje sadake za njega, obavljanje Hadždža za njega i post. Sve ovo je potvrđeno u šerijatskim tekstovima i oko njih nema razilaženja među učenjacima osim oko posta. A ispravno je da umrli od posta živog za njega ima koristi kao što je došlo u vjerodostojnom hadisu mutefekun alejhi: “Ko umre, a ostao je dužan post, neka posti za njega njegov velij (dijete)”.
A što se tiče ostalih dobrih djela, poput namaza, učenja Kur’ana, klanja kurbana i zikrenja sa nijetom da sevap od tih djela ide umrlim, islamski učenjaci imaju podijeljeno mišljenje da li uopšte stiže nagrada ovih djela umrlima.
Prvo mišljenje – da umrli imaju koristi od poklanjanja nagrade učenja Kur'ana (namaza, zikrenja i kurbana) umrlom. Ovo je stav Ebu Hanife i Ahmeda.
Njihov najjači dokaz je kijas (analogija) na ona dobra djela (poput sadake, dove i Hadždža) za koja je došlo u Šerijatu da od njih umrli ima koristi. Kažu: nema razlike između dove, istigfara i sadake od kojih umrli ima koristi kada mu ih pokloni živi i između namaza, učenja Kur’ana i zikra i poklanjanja sevapa istih umrlima.
Drugo mišljenje – da umrli od toga nema koristi. Na ovome su imam Malik i Šafija.
Oni to dokazuju sa tri dokaza koja vrijedi ovdje spomenuti:
Prvi: ajet “I insanu ne pripada osim ono što je on uradio” (En-Nedžmu 39) , u kojima se negira da čovjek ima koristi od tuđih djela, osim što je došlo kao izuzetak.
Drugi: to nije prenešeno ni riječima niti djelom od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niti ashaba niti tabi’ina.
Treći: pitanje stizanja sevapa je stvar gajba, tj. nepoznatog, kojeg jedino Allah zna, a nije nam prenešeno da umrlima stiže sevap učenja Kur’ana kada ga živi pokloni njemu.

Treće – Islamski pravnici imaju podijeljeno mišljenje oko dozvole naplaćivanja poučavanja Kur'anu (hadisu i fikhu), učenja ezana i imameta, a ovo su propisana djela.
Rezime stavova učenjaka po ovom pitanju je:
Prvo mišljenje –nije dozvoljeno. Ovo je mezheb hanefija i hanabila.
Drugo mišljenje – opšta dozvola. To je stav nekih učenjaka malikijskog mezheba, jedno od mišljenja Šafije, rivajet od Ahmeda, stav Ibn Hazma i potonjih učenjaka hanefijskog mezheba.
Treće mišljenje – dozvola u poučavanju Kur'ana, a oko hadisa i fikha je pokuđeno ili neispravno. Ovo je mezheb malikija i šafija.
Četvrto mišljenje – dozvoljeno je samo u potrebi. Ovo je treći rivajet Ahmeda i stav Ibn Tejmije.

Četvrto – Kada učač uči Kur'an za novac, on nema nagrade (sevapa) za to učenje, jer ga ne uči radi Allaha, nego radi novca, pa ga ne može ni pokloniti umrlom. Znači, umrli od toga nema koristi.

Peto – Ova praksa predstavlja krivo tumačenje vjere od koje je čist hanefijski mezheb na koji se pozivaju. U protivnom, neka iznesu dokaze iz hanefijskih knjiga.

Šesto – To je zloupotreba i iskorištavanje vjerničkih osjećanja prema svojim umrlima.

Sedmo – Ovo je zabranjeno jedenje tuđeg imetka, jer za takvu praksu nema dokaza ni u Kur'anu ni u vjerodostojnom sunnetu.

Osmo – Ovim se podstiču muslimani na nepraktikovanje propisa vjere u toku života, jer se to može nadoknaditi plaćanjem učenja Kur'ana, dova, Jasina, hatmi i slično nakon njihove smrti.

Deveto – Da je ova praksa haram, batil i novotarija potvrđuju to fetve savremenih učenjaka širom islamskog svijeta.

Kada plaćanje učenja Kur’ana (dova, hatmi, mevluda, sedmina) umrlim postane stalna vjerska praksa koja je institucionalno uređena i organizovana, gdje je i cjenovnik naplaćivanja javno obješen, kao što je u mnogim našim džematima, onda nema sumnje da to predstavlja veliku devijaciju, iskrivljenje vjere i novotariju. Kur’an nije objavljen mrtvima nego živima. Kaže Uzvišeni: “To je samo Opomena i Kur’an jasni, da opomene onog ko je živ, i obistini Riječ protiv nevjernika” (Jasin, 69-70). To nije bila praksa ni Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niti ashaba, niti selefa ovog Ummeta, niti imama mezheba i njihovih sljedbenika.

Ve billahi tevfik.

Preuzeto sa stranice dr Zijad Ljakić (zijad-ljakic.com)

Ve alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

„Rijaset Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini je 23. januara 1995. godine donio Odluku da se drugi dan Ramazanskog bajrama obilježava kao Dan šehida, te da se, u skladu s tim određuje i plan aktivnosti organa Islamske zajednice povodom obilježavanja Dana šehida. Prije Ramazanskog bajrama službe Rijaseta IZ dostavljaju protokol obilježavanja Dana šehida nižim organima IZ na daljnje postupanje. Prema protokolu Dana šehida reisul-ulema, muftije, glavni imami i imami bili su dužni posjetiti šehidska mezarja na svom području …“

(https://www.preporod.com/index.php/duhovnost/tradicija/item/3421-detaljno-o-bajramskim-propisima-i-obicajima).

Obilaženje mezarja drugog dana Ramazanskog bajrama i obilježavanje tog dana kao Dan šehida nije dozvoljeno i predstavlja novotariju. Ovo je jedna od mnogih autohtonih bošnjačkih novotarija poput mukabela, hadžijske ikrar dove, hafiske dove i slično.

Dokaz da je novotarija i zabranjeno su sljedeće stvari:

– ova praksa predstavlja oponašanje kjafira, Allahovih i poslanikovih neprijatelja, u običajima, jer su oni uveli ove ideje da za svaku stvar koju hoće raširiti odrede poseban povod i svečanost koja se ponavlja godinama, poput Svjetskog dana za djecu, Svjetskog dana za borbu protiv nasilja prema ženi, Svjetskog dana za borbu protiv raka, Svjetskog dana za osobe sa posebnim potrebama, 8. mart Dan žena, Dan nacije i tome slično.

– obilježavanje Dana šehida svake godine na drugi dan Ramazanskog bajrama je novotarija, jer određivanje nekog određenog dana svake godine čini taj dan ‘idom (posebnim danom koji se obilježava), jer je ‘id ime za ono što se vraća i ponavlja”, a u islamu postoje samo dva posebna dana koji se obilježavaju svake godine: kurbanski i ramazanski bajram.

– posjeta mezarja je u osnovi propisana (mustehab), međutim kada se ta posjeta odredi i ograniči da bude svake godine na drugi dan Ramazanskog bajrama onda je to novotarija ograničavanja općeg ibadeta poput novotarije džematskog zikrenja poslije farz namaza koji je u osnovi propisan.

Prema tome, nije dozvoljeno obilježavati Dan šehida niti organizovano obilaziti mezarja tog dana.

Ve billahi tevfik.

Preuzeto sa stranice dr Zijad Ljakić (zijad-ljakic.com)