Nije grešan onaj ko zaposti dobrovoljni post, pa ga pokvari, bez obzira na to radilo se o konzumiranju hrane, pića ili pak o spolnom odnosu sa suprugom. Dobrovoljni se ibadet, osim kad je riječ o dobrovoljnom hadžu i umri, ne mora završiti, to jest može se prekinuti. Pa ipak, bolje je da čovjek završi dobrovoljni post koji započne.

A zabranjeno je da čovjek tokom obaveznog posta ima snošaj sa suprugom, jer obavezni post nije dozvoljeno prekinuti osim kad za to postoji prijeka potreba. Za snošaj sa suprugom čovjek se mora iskupiti samo ako se radi o ramazanskom postu i samo u slučaju da je taj čovjek jedan od onih koji moraju postiti. Obratite pažnju na ove riječi: “…i samo u slučaju da je taj čovjek jedan od onih koji moraju postiti.” Naime, pretpostavimo da čovjek i njegova supruga zaposte ramazanski post, a zatim otputuju i dogodi se da imaju snošaj, nisu grešni i ne moraju se iskupiti za to; oboje će napostiti taj dan.

Šejh Muhammed b. Usejmin

Hvala Allahu! Šejtan teži da pokvari vjerske dužnosti moslimana ubacivanjem opsesija. Musliman može odbaciti ove spletke traženjem zaštite od Uzvišenog Allaha od zla koje šejtan natura, potom pridržavanjem šerijatskih i fikhskih propisa. Ako sumnja u broj rekata tokom namaza, dakle ako ne zna koliko je klanjao, onda će smatrati da je klanjao manji broj, a prije predaje selama učinit će sehvi-sedždu. Ako nije siguran da li je izgovorio talak (riječi pomoću kojih se pušta žena), ispravno je onda da nije izgovorio talak. Ako sumnja u nečistoću, ispravno je da su mu tijelo i odjeća čisti itd.

Ovi propisi odnose se na sumnju kad ishodište toga nije opsesivnost. Ako je sumnja rezultat opsesivnosti, neka se ne obazire na sve što mu šejtan ubacuje u svijest. Jedino rješenje je zatražiti zaštitu od Uzvišenog Allaha od prokletog šejtana i zanemarivanje opsesija, ne pridavajući im važnost. Slično treba postupiti glede čistoće i namaza. Dakle, neka se ne obazire na sumnju.

Ako ovaj vid opsesija ne prestane traženjem zaštite od Uzvišenog Allaha, i one savladaju muslimana, toliko da izgovori ili uradi nešto što nije htio, onda je to opsesivno-kompulzivni poremećaj. Ovaj vid bolesti zahtijeva liječenje šerijatskom rukjom, u skladu s Kur’anom i sunnetom, dozvoljenim lijekovima, i nema zapreke da se osoba obrati pouzdanom ljekaru, vjerniku, koji također zna i vjerske propise.

Ako bolesna osoba postupa u skladu s opsesijama, ne može ih odbaciti, ili izgovori nešto što nije mogao zabraniti, onda nije grešna. I on u pogledu toga nije odgovoran jer nije šerijatski obveznik: islam čovjeka ne obavezuje na ono što on nije kadar uraditi, u skladu s ajetom: „Zato se Allaha bojte koliko god možete, i slušajte i pokoravajte se i milostinju udjeljujte – za svoje dobro. A oni koji budu sačuvani gramzivosti bit će ti koji će uspjeti.“ (et-Tegabun, 16)

Prije smo spominjali mišljenje šejha Muhammeda b. Saliha el-Usejmina, Allah mu se smilovao: „Također ako mu se u srce nametne da psuje Uzvišenog Allaha, ili Kur’an i slične stvari koje upućuju na nevjerstvo, izvode iz imana, neka se ne obazire na to, jer nema štete, čak i kad mu je nametnuto da izgovara jezikom ove stvari bez svog odabira, tada nema odgovornosti.“

Molimo Uzvišenog Allaha da te izliječi i ozdravi.

Allah najbolje zna!

 
Odgovor preuzet sa stranice islamqa, pod nadzorom šejha Saliha Munedžida

https://islamqa.info

Hvala Allahu! Opsesija je vrsta bolesti i zato molimo Allaha da nas izliječi i sačuva od ove bolesti. Ta bolest očituje se tako što šejtan ovlada čovjekom, ubacujući mu zabrinutost, tugu, patnju i potištenost.

Postoji nekoliko vrsta opsesivnosti, a jedna od njih je: opsesivnost u braku, tako da opsesivna osoba misli da je dao razvod supruzi. On u sebi izgovara „talak“, dok paranoidno misli da li je izgovorio talak ili nije? Postaje zbunjen, mada nema namjeru razvesti se od supruge niti kod njega postoji bilo kakva želja za razvodom.

Neki kad razgovaraju određene riječi, nisu ih uputili supruzi, ali misle da se razvod dogodio. Ipak, ova metafora koja se odnosi na razvod i slično tome nije održiva niti ispravna. Nekada čovjek pomisli da su riječi izašle iz usta i da ih je čuo itd. Iskušan čovjek, čak ako pretpostavimo da je čuo svoje riječi, smatra se opsesivnim. Nije svojom voljom htio razvod braka, tako da se razvod ne smatra važećim. Ovog mišljenja je šejh el-Usejmin, Allah mu se smilovao, kako je navedeno u prošlom odgovoru.

Neki ljudi su opsesivni glede čistoće, svaki put kad takav čovjek uzme abdest, misli da nije oprao neke dijelove tijela, ili da mu je abdest nevažeći, manjkav, ili smatra da ako ne ponovi abdest, ostat će ostatak dana sumnjičav u pogledu toga.

Na ovaj način njime ovladavaju intenzivni osjećaji koji ga tjeraju da se iznova čisti, a njegova duša neće biti smirena dok to ne učini. U nekoliko odgovora spomenuli smo da se liječenje opsesivnosti odvija jačanjem imana, činjenjem dobrih djela, zikrom i nepridavanjem pažnje niti udovoljavanjem opsesijama.

Allah najbolje zna!

 
Odgovor preuzet sa stranice islamqa, pod nadzorom šejha Saliha Munedžida

https://islamqa.info

Hvala Allahu! Prvo, opsesije s kojima se čovjek suočava nisu sve na istom stepenu, u smislu bolesti, ishodišta odakle potječu i utjecaja koji imaju.

Opsesije koje tjeraju čovjeka da sluša zabranjene stvari, čini gnusna djela i koje mu se uljepšavaju dolaze iz tri ishodišta: duše, koja je sklona zlu, potom od džina u šejtanskom obliku i od džina u ljudskom obliku.

Uzvišeni Allah, pojašnjavajući dušu kao prvi izvor opsesije, kaže: „Mi stvaramo čovjeka i znamo šta mu sve duša njegova haje, jer Mi smo njemu bliži od vratne žile kucavice.“ (Kaf, 16)

Uzvišeni Allah, pojašnjavajući djelovanje džina u šejtanskom obliku, kao drugi izvor opsesije, kaže: „Ali šejtan mu poče bajati i govoriti: ‘O Ademe, hoćeš li da ti pokažem drvo besmrtnosti i carstvo koje neće nestati?’” (Ta-Ha, 120)

O trećem izvoru Uzvišeni Allah u Kur’anu kaže:  “Reci: ‘Tražim zaštitu Gospodara ljudi, Vladara ljudi,  Boga ljudi,  od zla šejtana napasnika, koji zle misli unosi u srca ljudi – od džina i od ljudi!’”   (en-Nas, 1-6)

Dakle, ove opsesije dolaze od džina i od samih ljudi.

Kad se čovjeku tokom uzimanja abdesta i u namazu nameće opsesivnost tako da ne zna kako se abdestio, ili koliko je rekata klanjao, onda je taj vid opsesije plod šejtana. U tom slučaju dovoljno mu je traženje zaštite i utočišta od Uzvišenog Allaha od prokletog šejtana. Ako joj se čovjek prepusti i udovolji njenim zahtjevima, tada šejtan njime ovlada i upravlja.U tom slučaju opsesija koja se izlaže postaje razorna bolest, odnosno „opsesivno-kompulzivni“ poremećaj. O ovom vidu bolesti jedan stručnjak, specijalista, kaže da je to bolest kao i svako drugo oboljenje. Ona se očituje u načinu razmišljanja, kretanja, misli koje se pojavljuju i ponavljaju, a koje osoba pokušava odbaciti ili im se suprotstaviti. On shvata da je takav način ponašanja pogrešan, nema smisla, ali postoji nešto što ga tjera da to čini. U većini slučajeva nemoćan je oduprijeti se opsesijama. Njihov intenzitet je različit čak da se čini kako je bolesna osoba uslijed jakih opsesija potpuno zadovoljna njima. Ovi vidovi opsesivnosti očituju se kod čovjeka u izvršavanju vjerskih dužnosti i ovozemaljskih poslova.

Opsesije koje dolaze od šejtana nestaju kad čovjek zatraži utočište od Uzvišenog Allaha i Njegovu zaštitu. Također, nestaju kada je čovjek povezan sa svojim Gospodarem pokornošću, izvršavanjem vjerskih dužnosti izbjegavajući zabranjena djela.

Što se tiče opsesivno-kompulzivne bolesti, ona se smatra psihičkim oboljenjem, kako je već spomenuto.

Razliku između šejtanovog došaptavanja, odnosno opsesije koja dolazi od šejtana i opsesije koja dolazi iz čovjekove duše najbolje je pojasnio šejh Ibn Tejmijja, Allah mu se smilovao, prenoseći od nekih učenjaka: „Ibn Hazim pojasnio je razliku između ova dva vida opsesivnosti na sljedeći način: ‘Ono što tvoja duša mrzi za sebe dolazi od šejtana. Zato traži utočište od toga od Uzvišenog Allaha. A ono što je tvoja duša zavoljela za sebe dolazi od nje same, pa to spriječi.’” (Medžmuu fetava, 17/529 i 530)

Dakle, duša došaptava većinom ono što se odnosi na prohtjeve i užitke kojima ljudi obično teže.

Neki učenjaci naveli su drugu vrlo bitnu razliku, a ona se odnosi na to da opsesivnost od šejtana uljepšava griješenje dok ga musliman ne počini, a ako šejtan bude nemoćan, počinje s navraćanjem na drugi vid griješenja; ako i tu bude nemoćan, onda navraća na treći itd. On se ne zanima određenim vidom griješenja koliko time da musliman bude grešan i neposlušan prema svome Gospodaru općenito. U tome je izjednačeno činjenje grijeha i zapostavljanje onoga što je obaveza, jer u biti sve je to grijeh.

Što se tiče došaptavanja duše, ona je ta koja nagovara čovjeka da griješi, podstiče ga na griješenje ponavljajući iznova svoj zahtjev.

Treće, musliman ne odgovara zbog opsesije koja dolazi od duše i šejtana, ako ne govori i ne radi u skladu s time.

Njemu je naređeno da to odbaci; ako je ravnodušan prema tome i slijedi opsesije, odgovarat će zbog te ravnodušnosti.

Naređeno je da čovjek ne obraća pažnju na šejtanovo došaptavanje, te da kad u namazu posumnja u broj rekata, u obzir uzme da je klanjao manji broj. Naređeno je da se traži utočište od šejtana od Uzvišenog Allaha, da pljucne tri puta na lijevu stranu kad mu se pojavi šejtanovo došaptavanje u namazu. Također mu je naređeno da se druži s odabranim osobama, a udalji od loših. Ko se ne bude pridržavao navedenog prepustit će se lošim djelima, udovoljavajući džinima šejtanima i ljudima, a zbog toga će biti pitan.

Što se tiče opsesivno-kompulzivnog poremećaja, to je bolest, kako smo spomenuli, koja ne pričinjava štetu muslimanu, jer neće odgovarati kod Uzvišenog Allaha, zato što je izvan domašaja njegove želje. Uzvišeni Allah kaže: „Zato se Allaha bojte koliko god možete, i slušajte i pokoravajte se i milostinju udjeljujte – za svoje dobro. A oni koji budu sačuvani gramzivosti biće ti koji će uspjeti.“ (et-Tegabun, 16)

Poslanik, ﷺ, kaže: „Allah, dž.š., oprostio je mom umetu ono što im duše došaptavaju, sve dok ne govore ili ne rade po tome.“ (Bilježe el-Buhari, 4968, i Muslim, 127.)

Onaj ko je iskušan ovim vidom opsesije neka neprestano uči Kur’an, čini zikr, ujutro i navečer. Dužan je osnažiti svoje vjerovanje pokornošću i udaljavanjem od zabranjenih djela. Također, neophodno je da se posveti obrazovanju, jer šejtan i ako uspije savladati pobožna čovjeka, neće uspjeti savladati učenu i obrazovanu osobu.

Šejtan se pojavljuje i uljepšava muslimanu stvari zabranjene od Allaha, Poslanika ili vjerozakona, tako da ih musliman počinje prezirati i odbacivati. Suprotstavljanje ovim zabranjenim djelima i njihovo preziranje dokaz je ispravnosti imana, stoga je neophodno boriti se, uložiti trud i ne udovoljavati onome što poziva ka zlu.

Ibn Kesir, Allah mu se smilovao, kaže: „U riječima Uzvišenog Allaha: ‘Pokazivali vi ono što je u dušama vašim ili to krili, Allah će vas za to pitati.’ Dakle, ako čovjek bude pitan, neće biti kažnjen, osim ako je bio u mogućnosti odbaciti to od sebe; ako nije mogao odbaciti opsesivnost čovjek neće biti pitan. Prezirati navođenje na zlo je dio imana.“ (Tefsir Ibn kesir, 1/343)

Šejh Abdulaziz b. Baz, Allah mu se smilovao, kaže: „Čovjeka napadaju opsesije i svakojake misli, a posebno glede Božijeg jedinstva i vjerovanja. Da li će čovjek biti pitan za ovo?

Odgovor je glasio: „Potvrđeno je hadisom Poslanika, ﷺ,  u dva Sahiha da je rekao: ‘Poslanik, ﷺ,  kaže: ‘Allah, dž.š., oprostio je mom umetu ono što im duše došaptavaju, sve dok ne govore ili ne rade po tome.’’ Također, je utvrđeno da su ashabi Poslanika, ﷺ, pitali Poslanika o mislima koje im se nameću, kako je navedeno gore u pitanju, a Poslanik, ﷺ, odgovorio je: ‘To je iskreno vjerovanje.’ (Bilježi Muslim). Također Poslanik, ﷺ,  kaže: ‘Ljudi će neprestano postavljati pitanja, dok na kraju ne budu upitali: ‘Dobro, ovo su Allahova stvorenja, a ko je stvorio Allaha?’ Ako neko od vas primijeti takvo nešto kod sebe, neka kaže: ‘Vjerujem u Allaha i Njegovog Poslanika.’’ U drugom predanju se kaže: ‘Neka zatraži zaštitu kod Uzvišenog Allaha i neka prestane.’” (Bilježi Muslim u Sahihu). Preneseno iz djela Tuhfetul-ihvan, pitanje pod brojem 10.

Allah najbolje zna!

 
Odgovor preuzet sa stranice islamqa, pod nadzorom šejha Saliha Munedžida

https://islamqa.info

Onaj ko nosi dugu odjeću iz oholosti bit će kažnjen tako što Allah, dželle šanuhu, na njega neće obratiti pažnju, niti će ga osloviti, niti će ga očistiti, njemu pripada bolna patnja. A onaj koji dugu odjeću nosi tek onako, ne iz oholosti, taj će biti kažnjen tako što će dio ispod članaka koji bude pokrivala odjeća gorjeti u paklenoj vatri. U vezi s onim ko nosi dugu odjeću iz oholosti imam Muslim zabilježio je predanje u kojem stoji da je Resulullah, ﷺ, rekao: “S trima kategorijama ljudi Allah neće govoriti na Sudnjem danu, niti će ih pogledati, niti će ih očistiti, oni će imati bolnu patnju. To su: onaj ko nosi dugu odjeću, čovjek koji prigovara zbog učinjenog dobra i trgovac koji se lažno zaklinje.” Tu je i hadis koji su zabilježili el-Buhari i Muslim, a u kojem stoji da je Vjerovjesnik, ﷺ, rekao: “Allah na Sudnjem danu neće pogledati onog čija se odjeća vuče po podu iz oholosti.” A u vezi s onim ko nosi odjeću preko članaka, ali ne iz oholosti, imam el-Buhari zabilježio je predanje preko Ebu Hurejre, radijallahu anhu, koji prenosi da je Božiji Poslanik, ﷺ, rekao: “U vatri će gorjeti onaj dio noge ispod članka koji bude pokriven odjećom.” Ovo Resulullah, ﷺ, nije ograničio na oholost, i neispravno je značenje ovog hadisa ograničiti prethodnim, tim prije jer Ebu Seid, radijallahu anhu, prenosi da je Vjerovjesnik, ﷺ, rekao i ovo: “Vjernik nosi odjeću do pola cjevanice i nema smetnje”, ili je rekao: “…i nema grijeha u tome da nosi i dužu odjeću, ali pod uvjetom da ne pada ispod članka. U vatri će gorjeti onaj dio noge ispod članka koji bude pokriven odjećom. A Allah na Kijametskom danu neće pogledati onog čija se odjeća vuče po podu iz oholosti” (Ahmed, 3/5, Ebu Davud, 4093, Ibn Madža, 3573, i Malik, 2/217). Ovdje se, naime, radi o dvama različitim prijestupima, pa su i kazne različite. A dokaz koji ima općenito značenje ne može se ograničiti onim dokazom koji ima posebno značenje u slučaju da se povod njihova izricanja i konačan ishod razlikuju, jer bi to dovelo do kontradiktornosti.

Kad je Božiji Poslanik, ﷺ, rekao da Allah neće pogledati na Sudnjem danu čovjeka koji vuče svoju odjeću iz oholosti, Ebu Bekr, radijallahu anhu, kako je to zabilježio imam el-Buhari, požalio se: “Allahov Poslaniče, kraj mog haljetka, ako o njemu na vodim brigu, spusti se!” Na ovo mu je Božiji Poslanik, ﷺ, rekao: “Ti nisi jedan od onih koji to čine iz oholosti!”

Onom ko dokazuje ovim Ebu Bekrovim, radijallahu anhu, predanjem treba reći da u tome griješi iz dva razloga. Prvi je razlog to što se Ebu Bekr, radijallahu anhu, požalio Poslaniku islama rekavši ovako: “Allahov Poslaniče, kraj mog haljetka, ako o njemu na vodim brigu, spusti se!” Dakle, ovaj ashab nije svoju odjeću namjerno spuštao da pada ispod članka, već je haljetak sam od sebe padao, a Ebu Bekr ga je brižno podizao, za razliku od onih koji tvrde da ne nose odjeću iz oholosti: oni namjerno puste da njihova odjeća pada ispod članka i uvijek je tako nose ne podižući je iznad članka. I drugi je razlog to što je Allahov Poslanik, ﷺ, pohvalio Ebu Bekra, radijallahu anhu, rekavši mu da nije ohol, za razliku od onih koji dokazuju ovim hadisom: niko od njih nije pohvaljen na jeziku Allahova Poslanika, i nijednom od njih nije rečeno da nije ohol. A šejtan neke ljude navede na slijeđenje manje jasnih dokaza, kur’anskih ajeta i hadisa, kako bi opravdali svoje postupke. Allah je Onaj Koji upućuje na Pravi put, molimo Ga da nas uputi i sačuva.

Šejh Muhammed b. Usejmin