Kur’an, sunnet i konsenzus islamskih učenjaka jasno ukazuju da je muslimanu dopušteno konzumiranje mesa koje zakolju kršćani ili židovi. (Vidjeti: El-Umm, 3/195, El-Idžma, str. 79/257-258, Nevadirul-fukaha, str. 75/59, El-Istizkar, 5/460, El-Muhalla, 11/138, El-Mugni, 9/311, Ez-Zehire, 3/437, El-Džamiu li ahkamil-Kur’an, 6/79, El-Medžmua, 9/89-90, El-Minhadž, 12/83, Medžmu’ul-fetava, 4/27, 21/103, 35/16, 35/212 i 35/232, Ahkamu ehliz-zimma, 1/548, i El-Ikna, 2/956.)

Allah, dželle šanuhu, kaže: “I vama je dopuštena hrana onih kojima je data Knjiga.” (El-Maide, 5.) Pod izrazom “hrana”, po konsenzusu učenjaka, misli se na meso koje oni zakolju, i, svakako, nema razilaženja među islamskim pravnicima da je dopušteno konzumiranje svake druge hrane koju pripreme kitabije. Neki islamski učenjaci dopuštaju čak konzumiranje mesa koje zakolju u ime Isaa ili Uzejra, alejhimes-selam, ili u ime crkve, a neki drugi učenjaci to zabranjuju. (Vidjeti: El-Džamiu li ahkamil-Kur’an, 6/78-79, i Tefsirul-Kur’anil-azim, 2/21.)

Dakle, meso koje zakolju kitabije dopušteno je muslimanima, bilo da je uvezeno iz njihovih zemalja ili da ga kolju u muslimanskim zemljama. Ovo je šerijatski propis načelno, i o tome muslimani ne trebaju raspravljati. Međutim, današnje kitabije prije klanja ubijaju životinje. Ovo je ubijanje propisano državnim zakonom i svako ko postupi suprotno bude podvrgnut kaznenim mjerama jer, navodno, muči životinju. Željezna cjevčica prečnika 1,5-2 cm i dužine 12-15 cm koju iz ručnog pištolja tjera pritisak od 12 bari jednostavno probuši mozak životinje koja na tlo pada kao što djetetu ispade igračka iz ruke. Od ubijanja do dizanja životinje na traku klanja prođe od 4-5 minuta tako da je životinja već mrtva prilikom klanja.

Neispravno je kazati da se radi o  omamljivanju životinje udarom pištolja, već se radi o čistom ubijanju. Pitao sam dvojicu veterinara koji kontroliraju ubijanje i klanje, da li bi se životinja digla nakon izvjesnog vremena. Blago se osmjehnuvši, odgovorili su mi kratko i jasno: “Nikada!” Prema tome, zabranjeno je konzumiranje govedine koju zakolju današnje kitabije iz prethodno spomenutog razloga, i neispravno je povoditi se za osnovom propisa, jer su oni promijenili tu osnovu i kolju, ustvari, lešinu. Iz ovoga se, svakako, izuzima meso za koje se pouzdano zna da su ga kitabije zaklale, a ne ubile tu životinju, a Allah najbolje zna.

Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović

Niste grješni zbog toga, inšallah. Kada je riječ o tom janjećem mesu, ono je također halal, jer klanje životinje ujedno je klanje onoga što je u njenom stomaku. Ebu Seid Hudri prenosi da je Poslanik, ﷺ, rekao: “Klanje životinje ujedno je i klanje onoga što se nalazi u njenom stomaku.” (Ebu Davud, Tirmizi, Ibn Madže i Hakim, preko nekoliko ashaba. Imam Tirmizi i šejh Albani ovaj hadis smatraju vjerodostojnim, a Ibn Abdulberr i Ibn Hadžer dobrim. Vidjeti: Et-Temhid, 23/76, Et-Telhisul-habir, 4/1514, i Sahihul-džamia, 1/645.)

Ovo mišljenje zastupaju: Ibn Mes’ud, Ibrahim, Šabi, Tavus, Hasan, Ata, Ebu Jusuf i Muhammed od hanefijskih učenjaka, te Malik, Šafija, Ahmed i neki drugi. (Vidjeti: El-Mebsut, 12/6, El-Muhalla, 419-420, El-Mugni, 9/319, El-Medžmu, 9/69, Medžmu’ul-fetava, 26/162, Tehzibus-sunen, 8/19-21.) A Allah najbolje zna.

Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović

Uzvišeni Allah dopustio je čovjeku oblačenje lijepe odjeće i da pazi na svoj izgled, a osudio je one koji zabranjuju Allahove blagodati: “Reci: ’Ko je zabranio Allahove ukrase, koje je On za robove Svoje stvorio, i ukusna jela?’” (El-E’araf, 32.) Muslim je zabilježio Ibn Mes’udovo, radijallahu anhu, predanje u kojem stoji da je Poslanik, ﷺ, rekao: “Neće ući u Džennet ko bude imao u srcu oholosti koliko zrno gorušice” ; “Čovjek voli da se lijepo obuče i da njegova obuća bude lijepa”, konstatira neko od prisutnih. Na to Poslanik, ﷺ, samo reče: “Allah je lijep i voli lijepo. Oholost je odbacivanje istine i omalovažavanje ljudi.” (Muslim)

Dakle, islam je pohvalio lijepo i uredno odijevanje, što nikada nije bilo predmet razilaženja među muslimanima općenito, a među učenjacima posebno. Međutim, šerijat je zabranio određene vrste odjeće, kako muškarcima, tako i ženama, a počiniocu je priprijetio kaznom. Jedna od zabranjenih vrsta odjeće jeste odjeća isticanja. To je odjeća za koju je Resulullah, ﷺ, u hadisu koji prenosi  Ibn Omer rekao: “Ko obuče odjeću isticanja, Allah će ga ogrnuti odjećom poniženja na Sudnjem danu.” U drugoj verziji stoji: “…potom će njime potpaliti vatru džehennemsku.” (Ahmed, Ebu Davud i Ibn Madže. Navedeni su hadis u različitim verzijama dobrim ocijenili: imam Munziri, Iraki, Ibn Muflih, Busiri, Sehavi, Behuti, Adžluni i Albani. Imam Ševkani i Muhammed Han tvrde da su prenosioci ovog predanja pouzdani. Vidjeti: Ihjau ulumid-din, 4/286, s opaskama imama Irakija, El-Adabuš-šeraijje, 2/582, Misbahuz-zudžadža, 4/90, Nejlul-evtar, 2/111, El-Mekasidul-hasena, str. 668, Keššaful-kinaa, 1/381, Kešful-hafa, 2/362, Er-Revdatun-nedijja, 1/234 i 3/460, i Sahihut-tergib, 2/480.) Imam Sefarini u svome komentaru na djelo Gizaul-elbab, 2/161, kaže: “Čovjek je obukao odjeću isticanja ako se njegova odjeća razlikuje od odjeće njegovih mještana.” Imam Merdavi veli: “Pogrdno je oblačiti odjeću isticanja ili odjeću koja se ne nosi u tom istom podneblju.” Imam Ševkani napominje: “Pod odjećom isticanja misli se na odjeću kojom čovjek odudara od odjeće ostalog svijeta.” (Vidjeti: Nejlul-evtar, 2/111.) Hanefijski učenjak Ali Kari zapisao je: “Odjeća isticanja jeste, između ostalog, i odjeća kojoj se ljudi ismijavaju.” (Vidjeti: Merkatul-mefatih, 8/221.) Ibn Omer je vidio svoga sina da je obukao pohabanu odjeću, pa mu je rekao: “Skini je, to je odjeća isticanja.” (Vidjeti: Telbisu Iblis, str. 174.) Ibn Muflih naveo je nekoliko identičnih citata kojima hanbelijski učenjaci definiraju odjeću isticanja. Između ostalog, hanbelijski pravnici kažu: “Odjeća koja se razlikuje od odjeće koju nose ljudi u tvome podneblju”; “Odjeća po kojoj osoba biva prepoznatljiva kod ljudi”; “Odjeća koja nije poznata kod ljudi u tvom podneblju”; “Odjeća koja odudara od odjeće koju nose ljudi u tvojoj zemlji ili plemenu.” Nakon toga, ovi učenjaci upozorili su: “Čovjek treba oblačiti ono što oblače drugi ljudi, da ne bi upirali svoje prste u njega i ogovarali ga, pa će biti grješan kao i oni, jer ih je on naveo na grijeh.” (Vidjeti: El-Adabuš-šeraijje, 2/581, i El-Furu, 1/302.) Imam Ahmed vidio je na nekom čovjeku crno-bijeli prugasti ogrtač, pa mu je rekao: “Skini to, a obuci ono što oblače ljudi u tvome kraju.” (Vidjeti: El-Adabuš-šeraijje, 2/581.)

Ibn Abdulberr zapisao je: “Govorilo se: ’Jedi hranu koju poželiš, ali se odijevaj kako ljudi žele (tj. kako se ljudi odijevaju).” (Vidjeti: El-Adabuš-šeraijje,  2/582.) Ibnul-Kajjim je rekao: “Poslanikov, ﷺ, sunnet ukazuje da se čovjek treba odijevati kao što se odijevaju ljudi u njegovoj zemlji.” (Vidjeti: Haddus-sevb, str. 27, od šejha Bekra Ebu Zejda.) Kada definiraju odjeću isticanja, brojni drugi učenjaci kažu da je to odjeća kojom se osoba ističe među ljudima u podneblju u kojem boravi. (U vezi s tim uporediti s: Keššaful-kina, 1/381, Ed-Derari, 1/383, od imama Ševkanija, Er-Revdatun-nedijja, 3/460, i Avnul-Ma’bud, 11/51.) Centru za izdavanje pravnih rješenja, koje je pod mentorstvom dr. Abdullaha Fekiha, postavljeno je pitanje: “Kakav status ima onaj čovjek koji oblači odjeću koja nije poznata u običajnom pravu određenog podneblja, kao primjer čovjeka ili žene koji nose afganistansku odjeću u Maroku?” Nakon dužeg pojašnjenja, u odgovoru stoji: “Zaključak: ljudi se trebaju odijevati sukladno odijevanju koje vlada u njihovoj sredini, i pogrdno je izlaziti iz tog okvira. Taj izlazak je haram ako se osoba ističe svojim načinom odijevanja i bude prepoznatljiva. Ibn Madže i drugi zabilježili su hadis u kome Poslanik, ﷺ, kaže: ’Ko obuče odjeću isticanja, Allah će ga ogrnuti odjećom poniženja na Sudnjem danu.’ Odjeća isticanja jeste svaka odjeća kojom se čovjek razlikuje od drugih ljudi.” (Broj fetve, 14805.)

Šejh Bekr Ebu Zejd, nakon konstatacije da je odjeća isticanja ona odjeća koja odudara od određene sredine, kaže: “Razlog zbog kojeg pojedinci nose ovakvu odjeću jeste vjerska umišljenost, a umišljenost je bolest srca koja je opasnija od klasičnih tjelesnih bolesti.” (Vidjeti: Haddus-sevb, str. 31.) Poznato šerijatsko pravilo glasi: Običaj je mjerodavan. (Vidjeti: El-Ešbahu ven-nezair, str. 93, od imama Ibn Nudžejma, Šerhul-kavaidil-fikhijja, str. 219, od šejha Ahmeda Zerke, i El-Kavaidul-fikhijjetul-kubra, str. 325, od dr. Saliha Sedlana.) I svaki običaj koji nije u koliziji sa šerijatom validan je i ljudi su dužni postupati shodno tom običaju. Svakim odstupanjem od pravnih običajâ koji ne oponiraju šerijatu otvaraju se vrata sumnji, potvorama, ogovaranjima, predrasudama… Stoga je obaveza dosljedno slijediti ove običaje bilo da se radi o odijevanju ili drugom segmentu.

Dakle, šerijatski nije opravdano nositi odjeću koja nije poznata stanovništvu određenog podneblja. Odjeća koja se nosi u Afganistanu tretira se odjećom isticanja u Saudijskoj Arabiji, Jordanu, Alžiru i svim zemljama u kojima se ljudi ne odijevaju na takav način. Isto tako, odjeća Afganistana, Saudijske Arabije, Emirata, Maroka i drugih muslimanskih zemalja smatra se u Bosni odjećom isticanja. Pojedini muslimani iz velike ljubavi prema sunnetu odijevaju se na našim prostorima na veoma upadljiv, a za neke i provokativan način. Ljubav prema sunnetu očituje se kroz slijeđenje šerijatskih tekstova i pravila koja su iz njih izveli islamski učenjaci, a ne povođenjem za emocijama. Ko želi praktično primijeniti Poslanikov, ﷺ, sunnet, treba se odijevati na način koji je poznat ljudima, a ne suprotno tome. Ovo je, svakako, pod uvjetom da odjeća koju nose ljudi u određenoj zemlji nije u koliziji sa islamskim načinom odijevanja. Ako oponira šerijatskom načinu odijevanja, tada će musliman nosti odjeću koja liči njihovoj odjeći, ali ispunjava uvjete ispravnog odijevanja.

Ako pretpostavimo da ljudi u određenom mjestu ili zemlji nose tijesne pantalone ili prozirne, musliman će nositi široke i neprovidne pantalone. Takav je slučaj i sa ostalom odjećom. Kada se radi o uvjetima ispravne nošnje, o njima su islamski učenjaci detaljno govorili. Mi ćemo se zadovoljiti samo spominjanjem osnovnih uvjeta: prvo, da odjeća pokriva stidna mjesta; drugo, da bude široka i neprozirna; treće, da ne nalikuje odjeći suprotnog spola; četvrto, da ne nalikuje odjeći nevjernikâ; i, peto, da nije namirisana – vrijedi posebno za žene, a Allah najbolje zna

Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović

Da bi ovosvjetski život tekao harmonično, Uzvišeni Allah dopustio je trgovinu među ljudima. Trgovinom kupac i prodavac ostvaruju svoje koristi, i normalan ljudski život nemoguće je zamisliti bez kupoprodaje.

Islamski učenjaci jednoglasni su u mišljenju da je trgovina u islamu legitimna općenito, osim nekih vidova kupoprodaje koje je šerijat zabranio. (Uporediti: El-Mugni, 4/4.) Također postoje određeni vidovi kupoprodaje oko kojih islamski učenjaci imaju podijeljena mišljenja, kao naprimjer, prodaja putem licitacije.

Licitacija je prodavanje određene robe tako što je prodavac ponudi po određenoj cijeni, potom prisutni nude više od početne cijene, sve dok prodavac ne pokaže svoje zadovoljstvo i pristanak na zadnju ponudu. (Vidjeti: El-Mebsut, 15/84, El-Havil-kebir, 5/344, El-Kavaninul-fikhijja, str. 198, i Tekmiletul-medžmu, 12/93.) Neki islamski učenjaci ovaj vid trgovine smatraju pokuđenim, a neki zabranjenim, dok apsolutna većina islamskih autoriteta ovakvu trgovinu smatra validnom. Ovo je stav učenjaka hanefijske, malikijske, šafijske, hanbelijske i zahirijske (bukvalističke) pravne škole. (Vidjeti: Šerhu Fethil-Kadir, 6/477, El-Mebsut, 15/76, El-Binajetu šerhul-hidaja, 8/211, El-Kavaninul-fikhijja, str. 198, El-Havil-kebir, 5/345, El-Mugni, 4/300, El-Muhalla, 8/447, Es-Sejlul-džerrar, 3/85.) Štaviše, kada je riječ o ovom pitnaju, neki islamski učenjaci pozivali su se na konsenzus pravnika, ali poznato je da su Ishak, Ata i neki drugi ovu vrstu kupoprodaje smatrali zabranjenom. Ako se pod tim konsenzusom mislilo na konsenzus pet pravnih škola, tada je ta njihova tvrdnja prihvatljiva, u protivnom nije. Enes b. Malik prenosi da je Poslanik, ﷺ, prodao prekrivač i posudu jednog čovjeka za dva dirhema licitacijom. (Tirmizi, Ebu Davud, Ahmed i Dija Makdisi u djelu El-Muhtara, 6/246-250.) Imam Tirmizi predanje smatra dobrim. Međutim, njegovu su autentičnost porekli imam Buharija, Ibn Kattan Farisi, Ibn Hadžer, Zejlei i neki drugi muhaddisi, što se preferira kod hadiskih stručnjaka. Omer, Mugira b. Šuba, Mudžahid, Ata, Omer b. Abdulaziz, Ibn Sirin i neki drugi prodavali su robu putem licitacije. (Ibn Ebu Šejbe, 6/456, Abdurrezzak, 8/236-237, i Ibn Hazm, 8/488.)

Shodno slobodnom izboru, odnosno prisiljenosti, prodaja putem licitacije se dijeli na: prvo, izborna licitacija (muzajedetun ihtijarijja) u kojoj prodavac prodaje robu svojom željom po najvećoj ponuđenoj cijeni; i, drugo, prisilna licitacija (muzajedetun idžbarijja) u kojoj nadređeni organi vlasti (kadija, sultan ili posebne institucije ovlaštene za otuđivanje imovine) prodaju imovinu bez pristanka vlasnika iz određenog razloga, kao naprimjer, izmirivanje duga ili tome slično.

Shodno načinu prezentiranja robe, prodaja putem licitacije dijeli se također na dvije vrste: prvo, javna prodaja (ardun aleni), a to je najčešći vid licitacije gdje učestvuju svi zainteresirani, bilo da se radi o institucijama ili pojedincima; i, drugo, tajna prodaja (ardun sirri ili mezarîf), a to se najčešće odvija među firmama, udruženjima, državnim institucijama i sl.

Neophodno je potcrtati razliku između licitacije i nedžeša. Naime, nedžeš je prodaja u kojoj jedna osoba nudi veću svotu za izloženi proizvod, ali ne želi kupiti ponuđenu s ciljem da doprinese prodavcu na račun kupacâ koji povećavaju ponudu zbog te osobe. Postoje jasni hadisi u kojima Allahov Poslanik, ﷺ, zabranjuje nedžeš. Ove hadise zabilježili su imam Buharija i Muslim preko Ebu Hurejre i Ibn Omera. Stoga su islamski učenjaci osudili nedžeš, koji je, zapravo, čista obmana i prevara poštenih kupaca. (El-Mugni, 4/300, Medžmu’ul-fetava, 28/73, El-Vesit, 2/84-85, Et-Temhid, 13/348-349, El-Muhalla, 8/448, i Šerhu Fethil-Kadir, 6/476.) A Allah najbolje zna.

Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović

Musliman uvijek treba biti iskren. Ne smije činiti ljudima ono što ne bi volio da njemu drugi učine. Uzvišeni Allah kaže: “O vjernici, bojte se Allaha i budite sa onima koji su iskreni.” ( Et-Tevbe, 119.)

Enes b. Malik prenosi da je Poslanik, ﷺ, rekao: “Čovjek neće biti pravi vjernik sve dotle dok svom bratu ne bude želio ono što želi sebi.” (Buharija i Muslim.)

Na osnovu toga konstatiramo: obavezno je upozoriti kupca na mahanu robe, u protivnom to je prijevara i obmana, a u tome Svemogući Allah ne daje nikakvog blagoslova. Hakim b. Hizam b. Huvejlid prenosi da je Poslanik, ﷺ, jednom prilikom rekao: “Kupac i prodavac imaju pravo na izbor sve dok se ne raziđu; ako budu iskreni i kažu mahane robe, Allah će blagosloviti njihovu trgovinu, a ako zataje i slažu, Allah će lišiti njihovu trgovinu blagoslova.” (Buharija i Muslim.) A Allah najbolje zna.

Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović