Alejkumusselam. Ispravno je da grijesi poput laganja, varanja, vrijeđanja, psovanja i slično umanjuju nagradu posta, a ne da kvare post. Jer da kvare post bila bi obaveza napostiti te dane u kojima su se učinili ti grijesi. Dokaz da grijesi umanjuju vrijednost i nagradu posta je poznati hadis kojeg bilježi Buharija u svom Sahihu od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, u kojem Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Onaj ko ne ostavi laganje, rad po njemu i ludost (glupiranje), pa Allah nema potreba za tim da on ostavi svoju hranu i svoje piće“. Ovo je argument koji ukazuje na ogavnost laganja te da onaj ko laže za vrijeme posta izlaže svoj post tome da bude odbačen i neprihvaćen.

Prenose komentatori hadisa od Ibn El-Munejjira da ovaj hadis u prenesenom značenju ukazuje da se post od onog ko ne ostavi laganje ne prima. Dok Ibn El-‘Arebi smatra da postač nema nagrade za svoj post ako ne ostavi laganje. A kaže Saneani da je ovaj hadis dokaz da je postaču zabranjeno laganje i ludiranje (glupiranje) iako je ovo oboje takođe zabranjeno i nepostaču, osim što je postaču strožija zabrana nego nepostaču, kao što je zinaluk strožije zabranjen starcu od mladića i kao što je oholost strožije zabranjena siromahu od bogataša.

Znači, ovaj hadis ukazuje da laganje i glupiranje od strane postača umanjuju nagradu posta ili da postač neće imati nagrade za svoj post. Nije mi poznato da je neko od učenjaka obavezao postača, shodno ovom hadisu ili nekom drugom šerijatskom tekstu, da naposti dan u kojem je slagao. Analogno laganju i drugi veliki grijesi, poput ogovaranja i svađe, umanjuju nagradu posta.

A što se tiče kefareta i iskupa za počinjene grijehe tokom posta zbog toga je propisano, mimo tevbe za grijehe, davanje sadekatul-fitra na kraju samog Ramazana. Kaže Ibn Abbas, radijallahu anhuma: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je propisao sadekatul-fitr radi čišćenja postača od praznog i pokvarenog govora i da bi se nahranili siromasi …”. hadis bilježe Ebu Davud, Ibn Madže i Hakim, a dobrim ga ocjenjuju Darekutni i Albani, a vjerodostojnim Hakim.

Prema tome, svađa, laž, ogovaranje i slično ne kvare post ali umanjuju nagradu posta ili utiču da uopće ne bude primljen kod Allaha. Iskup za učinjene grijehe za vrijeme posta je tevba i sadekatul-fitr. Ve billahi tevfik.

Dr. Zijad Ljakić

Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com

Hvala Allahu, dž.š. Allahov Poslanik, ﷺ. je rekao:

“O mladići. Ko je od vas u mogućnosti da se ženi, neka to uradi, a ko nije u mogućnosti, neka posti jer mu je to zaštita!” (Buhari u Sahihu: Kitabu-n-nikah, hadis br. 4677.)

Ibn Hadžer u svom djelu Fethul-Bari kaže sljedeće: “Islamski učenjaci su po pitanju ženidbe podijelili ljude u više kategorija:

U prvu kategoriju spada osoba koja želi da se oženi, koja je u stanju da ponese njegov teret i koja se plaši za sebe u pogledu čuvanja od nemorala. Po mišljenju gotovo svih islamskih učenjaka, ovoj osobi je ženidba preporučljiva (mendub). Hanbelije su u jednoj svojoj predaji dodali da je ženidba takvoj osobi stroga obaveza (vadžib). Međutim, poznat stav (mešhur) Imama Ahmeda jeste taj da nije vadžib da se ženi osoba koja je u stanju i želi da se oženi, izuzev situacije kada se opravdano plaši bluda.”

Ibn Dekik El-Id kaže: “Neki šerijatski pravnici su pitanje propisa ženidbe podijelili u pet kategorija. Ženidba je obavezna (vadžib) u slučaju da se osoba plaši bluda, u mogućnosti je da se oženi i teško joj je ili nemoguće obezbijediti ropkinju kao prilježnicu. Ovako je Kurtubi prenio od nekih malikijskih učenjaka, a radi se , konkretno, o Mazurijju koji kaže: “Onoj osobi  koja se ne može suzdržiti od bluda, osim ženidbom, ona postaje obaveznom (vadžibom), kao što je već prethodilo. Osobi koja zna da ne može ispuniti svoje bračne obaveze prema supruzi ili obaveze izdržavanja, i koja je bez realnih mogućnosti i želje za njim, zabranjeno (haram) se ženiti.”

Sefarijini kaže: “Siromašnom čovjeku koji nema zaposlenja i sredstava za ženidbu, a uz to nema izražen seksualni nagon, pokuđeno (mekruh) se ženiti, pošto nije  sposoban podnijeti teret i nedaće braka, niti supruzi može  pružiti  zaštitu od nemorala, a, također, nema ni potrebe za ženidbom.” (Gizaul-elbab, 2/434.)

Kadi Ijad kaže: “Brak je preporučljiv (mendub) u pogledu svake osobe od koje se može očekivati potomstvo, pa makar dotična osoba i nemala strastvene želje za intimnim odnosom sa ženom, zbog riječi Allahovog Poslanika, ﷺ.: ‘Ja ću se, uistinu, hvaliti i ponositi vašim brojem na Sudnjem danu.’

Kao i zbog jasnog podsticanja na brak i imperativa za njegovo izvršavanje.”

Ista stvar je i sa osobom koja ima potrebu i želju za nekim drugim užicima sa suprugom, osim intimnog odnosa. Što se tiče one osobe koja ne može imati potomstvo, niti ima potrebe i želje za ženama i putenim užicima, njoj je dozvoljeno (mubah) da se ženi pod uvjetom da njegova buduća supruga zna za njegovo stanje i da  je s tim saglasna.

Ovaj hadis je dokaz i argument za zabranu masturbacije, jer da je ona dozvoljena, Allahov Poslanik, ﷺ. bi ukazao na nju.

Ako čovjek osaburi na onome što je Uzvišeni Allah, dž.š., zabranio i to ostavi, očekujući time Allahovo, dž.š., zadovoljstvo, Allah, dž.š., će ga, sigurno, obilno nagraditi na Sudnjem danu, jer onaj ko napusti nešto u ime Allaha, dž.š., On će mu u njegovu zamjenu dati nešto bolje. A tu su i riječi Allaha, dž.š., kojim opisuje vjernike: “I koji stidna mjesta svoja čuvaju.” (El-Mu’minun, 5.)

Musliman treba da slijedi šerijatski put na koji je ukazao Allahov Poslanik, ﷺ. a to je post. Da i nas i tebe Allah, dž.š., sačuva od zapadanja u haram! Allah, dž.š., najbolje zna.

Muhammed Salih el-Munedždžid

Hvala Allahu, dž.š. Šerijat je došao sa naredbom obaranja pogleda i zabranom gledanja stranih žena kako bi na taj način očuvao njihove duše čistim i očuvao čast i obraz Allahovih, dž.š., robova. On je izuzeo situacije u kojima je dozvolio gledanje u strane žene i to zbog nužde i velike potrebe. Od tih izuzetnih situacija je viđenje vjerenice od strane vjerenika. On će na osnovu viđenja da izgradi svoj stav i donese vrlo važnu i presudnu odluku koja će imati dalekosežne posljedice, velikog utjecaja i važnosti u životu i muškarca i žene. Od argumenata koji idu u prilog stavu da je dozvoljeno viđenje vjerenice su i slijedeći dokazi:

1- Od Džabira ibn Abdullaha, r.a., se prenosi da je rekao: “Allahov Poslanik, ﷺ. je kazao: ‘Kada neko od vas zaprosi  ženu, ako je u mogućnosti da vidi ono što će ga potaknuti da je oženi, neka to učini!'”

Džabir ibn Abdullah, r.a., nastavlja dalje i kaže: “Zaprosio sam djevojku i posmatrao je, skrivajući se od nje, dok nisam vidio ono što me je potaknulo da stupim u brak sa njom, te sam je oženio.” U drugom rivajetu ovog hadisa stoji da je Džabir, r.a., rekao: “Djevojka je bila iz plemena Benu Seleme. Skrivao sam se od nje, posmatrajući je iz blizine, dok nisam vidio ono što me je privuklo da stupim u brak sa njom, pa sam je oženio.” (Albani u Sahihu Ebi Davud, hadis br. 1832. i 1834.)

2- Od Ebu Hurejre, r.a., se prenosi da je rekao: “Bio sam kod Allahovog Poslanika, ﷺ. kada mu je došao čovjek koji ga je obavijestio da se oženio jednom ženom ensarijkom. Allahov Poslanik, ﷺ. ga je upitao: ‘Da li si je vidio?’ ‘Nisam’- odgovori on. Allahov Poslanik, ﷺ. tada reče: ‘Otiđi i pogledaj je! Zaista u očima ensarija ima nešto.'” (Muslim u Sahihu, hadis br. 1424., i Darukutni u Sunenu, 3/253 (34).)

3- Od Mugire ibn Šu’be, ﷺ. se prenosi da je rekao: “Oženio sam jednu ženu, te me Allahov Poslanik, ﷺ. upita: ‘Je si li je vidio?’ ‘Nisam’- odgovorio sam. Allahov Poslanik, ﷺ. reče: ‘Pogledaj je! Zaista će tim prije doći do sklada među vama.'”

U drugoj predaji ovog hadisa se kaže: “On je to i učinio. Oženio ju je i spominjao njenu prikladnost i slaganje sa njom.” (Darukutni u Sunenu, 3/253 (31. , 32.), i Ibn Madže u Sunenu, 1/574.)

4- Od Sehl ibn Sa’da, r.a., se prenosi da je rekao: “Došla je jedna žena do Allahovog Poslanika, ﷺ. i rekla mu: ‘Allahov Poslaniče, ﷺ. došla sam do tebe kako bih ti se poklonila i ponudila za brak.’ Allahov Poslanik, ﷺ. ju je smjerno odmjerio pogledom od glave do pete, a zatim je oborio svoju glavu. Žena je sjela kada je vidjela da Allahov Poslanik, ﷺ. nije ništa odlučio vezano za nju. Tada je jedan od njegovih ashaba ustao i rekao: ‘Allahov Poslaniče, ﷺ.  ako ne misliš i nemaš potrebe da se ženiš sa njom, onda je udaj za mene!..'” (Buhari u Sahihu, 7/19., Muslim u Sahihu, 4/143., Nesai u Sunenu, 6/113 (zajedno s komentarom Imama Sujutije), i Bejheki u Sunenu, 7/84.)

Sada ćemo navesti neka mišljenja islamskih učenjaka po pitanju granica dozvoljenog kod viđenja zaručnice:

Imam Šafija, r.a., kaže: “Kada čovjek odluči da se oženi nekom ženom, on ne može da je vidi otkrivenu. Može da vidi samo njeno lice i šake, dok su ostali dijelovi tijela pokriveni. To može vidjeti sa njenom dozvolom ili bez nje. Uzvišeni Allah, dž.š., kaže: “Neka ne dozvole da se od ukrasa njihovih vidi išta osim onoga što je ionako spoljašnje.” (En-Nur, 31.)

Imam Šafija reče: “Ovo se odnosi na lice i šake.” (El-Havil-kebir, 9/34.)

Imam Nevevi kaže: “Kada čovjek bude želio da se oženi nekom ženom, preporučeno (mustehab) mu je da je vidi i pogleda, kako se poslije ne bi kajao. U drugom mišljenju šafijskog mezheba stoji da ovo viđenje nije mustehab, nego je ono dozvoljeno (mubah). Ispravno je prvo mišljenje, odnosno da je viđenje žene prije udaje mustehab zbog hadisa koji govore na ovu temu. Dozvoljeno je da se viđenje opetuje i ponovi, sa njenim izunom ili bez njega. Ako nije u stanju da je vidi, poslat će neku ženu koja će je posmatrati, a zatim mu je opisati. Isto tako, žena će vidjeti i gledati čovjeka za kojeg se želi udati. Njoj se dopada na njemu isto ono što se i njemu dopada na njoj. Ono što se može vidjeti i što je predmet posmatranja jeste lice i šake sa unutrašnje i vanjske strane. Sve drugo nije predmet posmatranja i ne može se vidjeti.” (Nevevi, Revdatut-talibin ve umdetul-muftin, 7/19-20.)

Imam Ebu Hanifa, r.a., je pored lica i šaka dozvolio da se vide i stopala. (Ibn Rušd, Bidajetul-mudžtehidi ve nihajetul-muktesidi, 3/10.)

Ibn Abidin kaže: “Dozvoljeno je viđenje lica, šaka i stopala, ali ne više od toga.” (Hašijetu Ibn Abidin, 5/325) Ovaj stav hanefija je prenio Ibn Rušd, kao što je već napomenuto.

Od predaja koje se prenose od Imama Malika, r.a., su sljedeće:

– “…mogu se vidjeti samo lice i šake.”

– “…mogu se vidjeti samo lice, šake i ruke.”

Od Imama Ahmeda, r.a., se prenosi, također, nekoliko predaja:

U jednoj od njih on kaže da je dozvoljeno vidjeti njeno lice i ruke,

a u drugoj on kaže da je dozvoljeno kod nje vidjeti ono što se obično ukazuje kao što je vrat, podkoljenice i sl. (Ova mišljenja Imama Ahmeda su zabilježili: Ibn Kudame, El-Mugni, 7/454, Ibnul-Kajjim El-Dževzijje, Tehzibus-suneni, 3/25-26., Hafiz Ibnul-Hadžer El-Askalani, Fethu-l-Bari, 11/78…)

Autentičnom i pouzdanom predajom u knjigama hanbelijskog mezheba smatra se ova druga.

Iz navedenog se zaključuje da je većina islamskih učenjaka na stanovištu da je vjereniku dozvoljeno da vidi lice i šake vjerenice. Lice je znak koji ukazuje na ljepotu ili ružnoću, dok šake upućuju na vitkost ili punoću tijela.

Ebul-Feredž El-Makdisi kaže: “Nema razlike u mišljenju među učenjacima da je dozvoljeno gledanje lica vjerenice… Ono je sastajalište ljepota i predmet gledanja…”

– Šerijatski tretman dodirivanja vjerenice i osamljivanja sa njom:

Ez-Zejle’i, r.a., kaže: “Vjereniku nije dozvoljeno dodirivanje lica ili šake vjerenice, makar bio i siguran da to neće probuditi njegove strasti, zbog postojanja zabrane u tom smislu i odsutnosti nužde.” U “Dureru-l-biharu” stoji: “Kadiji, svjedoku i vjereniku nije dozvoljeno dodirivanje žene kojoj nisu mahrem, makar bili sigurni od strasti, zbog nepostojanja potrebe za tim postupkom…” (Reddul-muhtar aled-durril-muhtar, 5/237.)

Ibn Kudama, r.a., kaže: “Vjereniku nije dozvoljeno da se osami sa svojom vjerenicom, pošto mu je ona još zabranjena. Šerijat je dozvolio isključivo viđenje, pa je osamljivanje sa njom ostalo i dalje zabranjeno. Isto tako, nije sigurno da sa osamljivanjem neće doći i do zabranjene obljube.” Allahov Poslanik, ﷺ. je rekao: “Neka se ne nikako ne osamljuje čovjeka sa stranom ženom, jer će u tom slučaju šejtan biti treći među njima!”

I kod viđenja, on neće u nju gledati sa užitkom, strasti ili nekom sumnjom.

U rivajetu od Imama Ahmeda, r.a., koga prenosi Salih se kaže: “On će pogledati u njeno lice, ali bez primjesa strasti i pohote. Vjerenik može ponoviti pogled prema njoj, dobro uočavajući njenu ljepotu, pošto se cilj viđenja ne može ostvariti bez toga.”

-Pitanje dozvole od vjerenice da bude predmetom posmatranja:

Čovjeku je dozvoljeno vidjeti ženu kojom se želi vjeriti i oženiti, pa čak i bez njenog pristanka ili znanja. Na ovo nas upućuju vjerodostojni hadisi zabilježeni od Allahovog Poslanika, ﷺ.

Ibn Hadžer, r.a., kaže: “Većina učenjaka kaže: ‘Čovjeku je dozvoljeno da je vidi i bez njenog pristanka, ako se odluči na ženidbu.'” (Ibnul-Hadžer El-Askalani, Fethul-Bari, 9/157.)

Šejh muhaddis Muhammed Nasirud-din Albani, podržavajući ovo mišljenje, kaže sljedeće: “Identično ovome, po značenju i argumentaciji, su i riječi Allahovog Poslanika, ﷺ.: “…pa makar ona to i ne znala..” To je ojačano i praksom ashaba Allahovog poslanika, ﷺ. To znači da je  njihova praksa uz sunnet Allahovog Poslanika, ﷺ. Od ashaba to su radili Muhammed ibn Mesleme i Džabir ibn Abdullah, r.a. Svaki od njih dvojice su se sakrili od svoje vjerenice, kako bi kod nje vidio ono što ga stimulira da je oženi…” (Albani, Es-Silsiletus-sahiha, 1/156.)

Šejh Albani, r.a., dalje nastavlja, pa kaže: “Enes ibn Malik, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, ﷺ. imao namjeru oženiti  jednu ženu. Ženi koju je zadužio da je vidi i pogleda rekao je sljedeće: ‘Pomiriši joj zadah iz usta i pogledaj joj noge!'” (Hakim u El-Mustedreku, 2/166. Za ovu predaju Hakim kaže da odgovara naučnim kriterijima kojih se pridržava poznati hadiski autoritet imam Muslim, a Zehebi je saglasan sa ovom klasifikacijom. Hadis bilježi i Bejheki, 7/87. u Medžmeu-z-zevaidu, 4/507., se kaže: Hadis su zabilježili Ahmed i Bezzar, a prenosioci hadisa koji bilježi Ahmed su pouzdani.)

U Mugnil-muhtadžu stoji: “Iz ove predaje se može izvesti zaključak da ona koja je poslana može opisati onome ko ga je poslao više od onoga što mu je samom dozvoljeno vidjeti. Tako se može više okoristiti od slanja određene osobe nego od direktnog viđenja.” (Mugni-l-muhtadž,  3/128.) Allah, dž.š., najbolje zna.

Muhammed Salih el-Munedždžid

Neka je hvala Allahu! Jasno je da postoji nerazumijevanje između ovoga čovjeka i porodice njegove supruge i da oni priželjkuju da se njih dvoje razvedu. Neophodno je razjasniti šta želi sama supruga. Ukoliko želi da se razvede onda mu preostaje jedino da, otklanjajući razloge neslaganja, pokuša izdejstvovati da promijeni odluku.

Ako mu to ne pođe za rukom neka se razvede od nje.

Nadati se da će Allah podariti bolje supružnike i jednom i drugom. Sam muž bi trebao biti oprezan kada je riječ o nevjerstvu.

Međutim, ako supruga ne želi da se razvede neka onda pokuša da što ljepše živi sa njom i neka moli Allaha da ga zaštiti od prokletog šejtana. Neka se ne osvrće na sumnje koje nemaju veze sa stvarnošću, jer Vjerovjesnik, ﷺ. je kazao kako postoji ljubomora koju Allah voli i ona koju On ne voli. Ljubomora koju Allah voli jeste ljubomora koja je zasnovana na činjenicama, a ljubomora koju Allah mrzi jeste ona koja nema osnove.

Muhammed Salih el-Munedždžid

Kada čovjek hoće kupiti određeni artikal, kao što je auto ili nešto drugo kod jednog prodavca, tada drugom prodavcu nije dozvoljeno da ga zove i da mu govori da je kod njega roba bolja. Poslanik, sallallahu ’alejhi ve sellem, je zabranio da čovjek prodaje na prodaju svog brata i kupuje na kupovinu svog brata. Međutim, ako se kupac nije još dogovorio sa prvim prodavcem, dozvoljeno je drugom prodavcu da ga zove, s tim da je bolje da ne ulazi u takvo nešto. (Šejh Ibn Usejmin, “Es’iltu min ba’di bai’is – sejjarat”, 19. – 20. Pitanja trgovaca autima.)

ŠEJH IBN USEJMIN