Alejkumusselam! Sunnet je navikavati djecu da poste mjesec Ramazan prije nego što postanu punoljetni, jer ovo bila praksa ashaba kako se prenosi u vjerodostojnoj predaji od Rubei’ja bint Muaviz, radijallahu anha, u hadisu kojeg bilježi Buharija i Muslim gdje ona kaže da su navikavali djecu na post tako da ako bi neko od njih zaplakao tražeći hranu davali bi im igračke koje su pravili od vune kako bi ih zabavili do iftara.

Islamski učenjaci su složni da djeca koja postanu punoljetna da im je vadžib da poste, ali su se razišli oko toga kad ih treba početi navikavati da poste, pa tako neki kažu da treba početi od sedme analogno na namaz, dok drugi imaju drugačije mišljenje.

Tvoji sinovi u osnovi nisu dužni da poste ramazan sve dok ne postani punoljetni, a znakovi punoljetnosti kod muškaraca su noćna polucija (koja je osnovni orjentir), promjena glasa, izrastanje dlaka oko polnog organa i slično, što otprilike bude kod muške djece u 13, 14 i 15 godini. Prije punoljetnosti djeci se naređuje post da bi se navikli na njega a ne za to što im je obaveza i što su griješni ako ne poste. Tako da u ovom što si ti uradila nema nikakve smetnje, s tim da ne smatraš da su oni bili obavezni da isposte i da to nisu uradili da bi imali grijeh jer oni u ovim godinama najvjerovatnije još nisu punoljetni. Ve billahi tevfik.

Dr. Zijad Ljakić

Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com

Alejkumusselam.
Što se tiče učenja Kur’ana uopćeno ili učenja Jasina, Fatihe, hatme i slično, za duše umrlih, najbolje je postupiti onako kako je po tom pitanju radio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i kako su radili ashabi i prve generacije ovog Ummeta. Naime, nije prenešeno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niti ashaba, ridvanullahi alejhim, da su učili Kur’an uopćeno, niti pridavali hatme, učili Jasine, Fatihu i slično i poklanjali nagradu tog učenja umrlom. I oni su imali umrlih kojima su mogli učiti Kur’an, pa da je u tome bio hajr ne bi ih mi u tome pretekli. Sa druge strane, poklanjanje hatme i učenje Jasina za dušu umrlog nema osnova u vjerodostojnom sunnetu. A još ako se od toga napravi vjera, odnosno da se sva vjerska aktivnost svede na učenje ili plaćanje učenja Kur’ana umrlim, kao što je praksa kod mnogih muslimana, pa se tome još doda šerijatski sporno plaćanje hodžama, učačima i sličnim samo učenje Kur’ana za dušu umrlih, onda se dolazi do zaključka da je ova praksa učenja Kur’ana za duše umrlih koja je uveliko raširena kod nas velika devijacija i iskrivljenje u praktikovanju vjere, jer Kur’an nije objavljen mrtvima nego živima. Od apsurda po ovom pitanju je i to da učači Jasina za duže umrlih uče ajet u istoj suri koji je dokaz da je Kur’an objavljen kao opmena živima a ne mrtvima. Kaže Uzvišeni: “To je samo Opomena i Kur’an jasni, da opomene onog ko je živ, i obistini Riječ protiv nevjernika” (Jasin, 69-70).

Šta koristi umrlim od djela živih je pitanje koje zaslužuje da se konstantno ponavlja, pa u tom kontekstu slijedi tekst koji je već objavljen.

Oko učenja Kur’ana umrlim učenjaci imaju podijeljeno mišljenje da li uopće sevap i nagrada učenja Kur’ana kada se pokloni umrlim stiže njima, tj. da li im koristi, a složni su da učenje Kur’ana umrlim nije bila praksa Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niti ashaba, radijallahu anhum.

Naime, nema razilaženja među učenjacima Ehli sunneta da umrli imaju koristi od djela živih u dvije stvari.

Prva – ono što je umrli uzrokovao tokom svoga života pa mu teče nagrada nakon njegove smrti, a u ovo ulaze troje: trajna sadaka (tj. uvakufljena džamija i slično), dobro dijete koje dovi svome roditelju i znanje od kojeg se koriste ljudi. Ove tri stvari su spomenute u hadisu kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu (1631): “Kada umre sin Ademov prekida mu se djelo osim u trome: trajnoj sadaci, dobrom djetetu koje mu dovi i znanju od kojeg se koriste oni poslije njega”. Druga stvar: dobra djela koja čine drugi ljudi za umrlog, tj. sa nijetom da umrlom stigne nagrada tih djela, od tih stvari su: dova muslimana za umrlog, činjenje istigfara umrlom (traženje oprosta od grijeha), udjeljivanje sadake za njega i obavljanje Hadždža za njega. Za ove četiri stvari su došli šerijatski tekstovi Kur’ana i sunneta koji potvrđuju da umrli ima koristi od njih ako ih živi učini za njega. Oko posta za umrlog postoji razilaženje među učenjacima, a ispravno je da umrli od toga ima koristi kao što je došlo u vjerodostojnom hadisu koje bilježe Buharija (1952) i Muslim (1147): “Ko umre a ostao je dužan post neka posti za njega njegov velij (dijete)”.

Znači, ovo su djela od kojih umrli ima koristi kada ih za njega učini neko od živih. Da još jednom ponovimo ta djela su: trajna sadaka (tj. uvakufljena džamija i slično) koju je dao umrli, dobro dijete koje dovi svome roditelju, znanje (knjige, predavanja i slično) koje ostavio umrli od kojeg se koriste ljudi, dova muslimana za umrlog, činjenje istigfara umrlom (traženje oprosta od grijeha), udjeljivanje sadake za njega, obavljanje Hadždža za njega i post. Sve ovo je potvrđeno u šerijatskim tekstovima i oko njih nema razilaženja među učenjacima osim oko posta.

Nema razilaženja među učenjacima Ehli sunneta da umrli imaju koristi od djela živih u dvije stvarima. Prva – ono što je umrli uzrokovao tokom svoga života pa mu teče nagrada nakon njegove smrti, a u ovo ulaze tri stvari: trajna sadaka (tj. uvakufljena džamija i slično), dobro dijete koje dovi svome roditelju i znanje od kojeg se koriste ljudi. Ove tri stavri su spomenute u hadisu kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu (1631): “Kada umre sin Ademov prekida mu se djelo osim u tri stvari: trajnoj sadaci, dobrom djetetu koje mu dovi i znanju od kojeg se koriste oni poslije njega”. Druga stvar: dobra djela koja čine drugi ljudi za umrlog, tj. sa nijetom da umrlom stigne nagrada tih djela, od tih stvari su: dova muslimana za umrlog, činjenje istigfara umrlom (traženje oprosta od grijeha), udjeljivanje sadake za njega i obavljanje Hadždža za njega. Za ove četiri stvari su došli šerijatski tekstovi Kur’ana i sunneta koji potvrđuju da umrli ima koristi od njih ako ih živi učini za njega. Oko posti za umrlog postoji razilaženje među učenjacima, a ispravno je da umrli od toga ima koristi kao što je došlo u vjerodostojnom hadisu koje bilježe Buharija (1952) i Muslim (1147): “Ko umre a ostao je dužan post neka posti za njega njegov velij (dijete)”.

Znači, ovo su djela od kojih umrli ima koristi kada ih za njega učini neko od živih. Da još jednom ponovimo ta djela su: trajna sadaka (tj. uvakufljena džamija i slično) koju je dao umrli, dobro dijete koje dovi svome roditelju, znanje (knjige, predavanja i slično) koje ostavio umrli od kojeg se koriste ljudi, dova muslimana za umrlog, činjenje istigfara umrlom (traženje oprosta od grijeha), udjeljivanje sadake za njega, obavljanje Hadždža za njega i post. Sve ovo je potvrđeno u šerijatskim tekstovima i oko njih nema razilaženja među učenjacima osim oko posta.

A što se tiče ostalih dobrih djela poput namaza, učenja Kur’ana i zikrenja sa nijetom da sevap od tih djela ide umrlim, islamski učenjaci imaju podijeljeno mišljenje da li uopće stiže nagrada ovih djela umrlima. Takođe, u ovo ulazi i klanje kurbana umrlom, jer o tome nije ništa prenešeno. Pa tako imami Ebu Hanife i Ahmed smatraju da ko uradi ova djela i pokloni njihov sevap umrlim da mu to koristi. Dok imami Malik i Šafija smatraju da umrli od toga nema koristi. I jedni i drugi su složni da po ovim pitanjima nije prenešeno ništa vjerodostojno. Oni koji smatraju da umrlima koristi učenje Kur’ana i drugih gore spomenutih djela dokazuju to kijasom (analogijom) na ona dobra djela (poput sadake, dove i Hadždža) za koja je došlo u Šerijatu da od njih ima koristi umrli. Znači oni nemaju drugog dokaza osim kijasa, tvrdeći da nema razlike između dove, istigfara i sadake od kojih umrli ima koristi kada mu ih pokloni živi i između namaza, učenja Kur’ana i zikra i poklanjanja sevapa istih umrlima.

Učenjaci koji smatraju da poklanjanje sevapa učenja Kur’ana, klanjanja namaza i zikrenja umrlom ne koristi dokazuju to sa tri dokaza koja vrijedi ovdje spomenuti:

Prvi: riječi Uzvišenog: “I insanu ne pripada osim ono što je on uradio” (En-Nedžmu 39) , u kojima se negira da čovjek ima koristi od tuđih djela. I kažu da je ovo opće pravilo iz kojega se izuzima ono što je došlo od dobrih djela da koristi umrlom u drugim šerijatskim tekstovima.

Drugi: da učenje Kur’ana (zikrenje i namaz) i poklanjanje sevapa tog djela umrlom nije prenešeno ni riječima niti djelom od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a da tome pouči svoj Ummet imalo je itekako potrebe. Takođe, to nije bila praksa ashaba niti tabi’ina.

Treći koji je ujedno i najjači dokaz: da je pitanje stizanja sevapa nekog djela koje čini živa osoba umrlom stvar gajba, tj. nepoznatog, kojeg jedino Allah zna. A nije nam prenešeno da umrlima stiže sevap učenja Kur’ana kada ga živi pokloni njemu.
Ovaj drugi stav učenjaka, na čemu su imam Šafija i Malik je bliži ispravnom gledajući na snagu dokaza.

Prema tome, učenje Kur’ana i poklanjanje nagrade tog učenja umrlom nije prenešeno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niti ashaba, ridvanullahi alejhim. Takođe, poklanjanja hatme i učenje Jasina za dušu umrlog nema osnova u vjerodostojnom sunnetu. Na muslimanu je da čini dobra djela za koja je prenešeno u šerijatskim tekstovima da umrli imaju koristi od njih, jer to je ono što je sigurno. Ve billahi tevfik.

Mr. Zijad Ljakić

Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com

U to nema sumnje. Govoreći o Sudnjem danu, Allah, dž. š., kaže: “Tog dana će istinska vlast biti samo u Milostivoga, a bit će to mučan dan za nevjernike.” (El-Furkan, 26) Posebno naglašavanje da će taj dan biti mučan za nevjernike ukazuje na to da takav slučaj neće biti sa vjernicima. U drugom ajetu Allah, dž. š., kaže: “Bit će to naporan dan nevjernicima, neće biti lagan.” (El-Muddessir, 9–10) Ovaj ajet implicitno ukazuje na to da će taj dan za vjernike biti lagan, a na to ukazuje i sljedeći ajet: “I, netremice gledajući u glasnika i žureći, nevjernici će govoriti: ‘Ovo je težak dan!’” (El-Kamer, 8) To znači da će se Sudnji dan oduljiti za nevjernike, a da će biti kratak za vjernike.

Allah, dž. š., spomenuo je u Svojoj Knjizi jednu činjenicu koja aludira na dužinu perioda izlaganja djela i presudu na Sudnjem danu. Tako Allah, dž. š., kaže: “Stanovnici Dženneta će tog dana najbolje prebivalište i najljepše odmaralište imati.” (El-Furkan, 24) Ovaj ajet ukazuje na to da će se izlaganje djela i presuda okončati sredinom dana, jer se u ajetu spominje riječ koja označava podnevni odmor za vrijeme ljetnih vrućina (mekila). Ibn Abbas, Ibn Mesud, Ikrima i Ibn Džubejr smatraju da će se izlaganje djela i presuda okončati sredinom dana. Taj svoj stav zauzeli su na osnovu značenja ovog ajeta, kao što su to prenijeli Ibn Kesir i drugi.” (Vidjeti: Šenkiti, Odgovor na neke nejasnoće, str. 172)

Jedan od argumenata koji eksplicitno govore o tome da će vjerniku biti olakšano polaganje računa na Sudnjem danu jeste i hadis koji Ebu Hurejra prenosi od Allahovog Poslanika, ﷺ, a u kojem on kaže: “Period trajanja Sudnjeg dana za vjernike je kao period između podne i ikindije.” (Hakim, Mustedrek; Albani smatra da je ovaj hadis ispravan, vidjeti: Sahihul-džamia, br. 8192)

Uzvišeni Allah najbolje zna!

Muhammed Salih Munedždžid, Odgovori o islamskom vjerovanju, str. 88.

Džennet je istina, kao što je istina da je stvoren i da postoji danas. Međutim, Džennet sa ovim našim svijetom u kojem živimo nema ništa zajedničko osim naziva. Uživanja u Džennetu odnose se i na muškarce i na žene. Nijednima ništa neće biti uskraćeno. Ovdje je spomenuto nekoliko stvari glede džennetskih uživanja, kao i osjećaj ljubomore. U Džennetu nema ljubomore. Taj osjećaj ili svaki drugi osjećaj slabosti vezan je za ovaj svijet. Isto kao što je slučaj sa vinom koje na ovom svijetu opija i zbog čega je zabranjeno, dok će u Džennetu to vino biti slatko i neće opijati, kao što kaže Uzvišeni u 19. ajetu sure El-Vakia i u 47. ajetu sure Es-Saffat: “Od njega neće osjećati glavobolju niti će razum gubiti.”

Imam Ahmed bilježi hadis od Allahovog Poslanika, ﷺ, u kojem se navodi da je rekao: “U Džennetu će svakom muškarcu pripasti dvije žene od hurija krupnih očiju. Na svakoj od njih bit će sedamdeset ogrtača iza kojih će vidjeti srž kosti njene potkoljenice.” U drugom hadisu koji bilježi imam Muslim u nešto drugačijoj verziji spominje se ista nagrada. Od Ebu Seida el-Hudrija prenosi se da je Allahov Poslanik, ﷺ, rekao: “Čovjek koji će biti najnižeg položaja u Džennetu jeste onaj koji će imati osamdeset hiljada sluga i sedamdeset i dvije žene. Postavit će mu se šator u obliku kupole od smaragda i sefira kao što je udaljenost od Džebabije do San’e.” (Bilježi Tirmizi od Amra b. Harisa)

Dakle, sve ono što je spomenuto u pitanju, od uživanja u Džennetu, neće biti u smislu kako to ljudi mogu da zamisle danas. Naime, Allahov Poslanik, ﷺ, rekao je: “U njemu je Gospodar za Svoje pokorne robove pripremio ono što oko nije vidjelo, uho nije čulo niti je nekome od ljudi palo na pamet.”

Sve što naš razum ne može da dokuči spada u gajb (nevidljivo i nepoznato za nas), čime se ne treba opterećivati. Također, želje će ljudima biti ispunjene onako kako budu zaželjeli, s tim da nikome neće smetati što onaj ima nešto, a drugi nema. U Džennetu neće biti osjećaja pakosti, zavisti, ljubomore ili mržnje, što znači da sve što osjećamo na ovom svijetu nema veze sa onim svijetom.

Allah najbolje zna!

Odgovorio: Harmin Suljić, prof.

O ovom pitanju islamska se ulema podijelila na tri mišljenja:

1. bit će sa onim koji se bude najljepše odnosio prema njoj na dunjaluku;

2. bit će joj dato da bira između njih;

3. bit će s posljednjim od njih.

Najprihvatljivije je treće mišljenje. Ovo mišljenje potvrđuju i riječi Poslanika, ﷺ: “Svaka žena kojoj umre muž, pa se uda nakon njega, pripada zadnjem mužu za kojeg se udala.” (Albani, El-Džamia, br. 2704, i Es-Silsiletus-sahiha, br. 1281, ocijenio ga je vjerodostojnim)

Ovo je bilo samo kratko izlaganje mišljenja, nakon čega ću navesti dokaze za svako mišljenje:

Dokazi za prvo mišljenje:
Kurtubi kaže: “Ebu Bekr b. En-Nedždžad pripovijeda: Pričao nam je Džafer b. Muhammed b. Šakir, a njemu Ubejd b. Ishak el-Attar, a ovom Sinan b. Harun, njemu Humejd, a ovome Enes, da je Ummu Habiba, supruga Božijeg Poslanika, ﷺ, rekla: ‘O, Božiji Poslaniče, žena koja se bude udavala dva puta na dunjaluku, te se nakon smrti nađu u Džennetu, kojem od njih dvojice muževa pripada, prvom ili drugom?’ On je odgovorio: ‘O, Ummu Habiba, bit će sa onim koji se najljepše odnosio prema njoj. Sve bogatstvo ovog, a i budućeg svijeta, u lijepom je ahlaku.” (Et-Tezkira fi ahvalil-mevta, 2/278)

Ovaj hadis je daif džidden – vrlo slab, jer se u lancu prenosilaca ovog hadisa nalaze Ubejd b. Ishak el-Attar i Sinan b. Harun. Prvi je ocijenjen kao vrlo slab ravija, a drugi kao slab.

Mišljenja pojedinih učenjaka o ovoj dvojici ravija:
Prenosi se da je Jahja b. Mein rekao: “Ubejd b. Ishak el-Attar ništa ne vrijedi.”
Ebu Hatim er-Razi kaže: “Od njega si mogao vidjeti samo dobro, ali nije najbolje  pamtio. U hadisima koje je prenosio ima elemenata koji se kose sa vjerodostojnim hadisima.” (El-Džerh vet-ta’dil, 5/401)

U Nesaijevom djelu Ed-Duafa vel-metrukin, str. 72, kaže se: “Od njega se hadisi ne primaju.”

Zehebi za njega kaže: “Jahja ga je ocijenio kao slabog.” Buhari je za rekao njega: “U njegovim hadisima ima i munker-hadisa (hadisi koji se suprotstavljaju vjerodostojnim hadisima).” Ezdi kaže: “Njegovi hadisi se odbacuju.” Darekutni kaže: “Slab je, ali ga Ebu Hatim prihvata.” Ibn Adijj za njega kaže: “Većina njegovih hadisa su munker – suprotstavljaju se sahih hadisima.” (Mizanul-i‘tidal, 5/24)

Ibn Adijj u djelu El-Kamil, 5/347, kaže: “Ovaj hadis je jedan od munker hadisa.” On dalje kaže: “Većina hadisa koje on prenosi odbacuju se, bilo zbog metna (teksta hadisa) ili zbog seneda (lanca prenosilaca).”
Što se tiče Sinana b. Haruna, Ibn Hibban kaže: “Dosta njegovih hadisa su munker i on ih prenosi od poznatih ravija… Jahja b. Mein za njega kaže: ‘Hadisi koje prenosi Sinan b. Harun el-Berdžumi ne vrijede ništa.’” (El-Medžruhin, 1/354) Također ga Ukajli spominje u svome djelu Ed-Duafa, 2/171, gdje spominje i ovaj hadis. (U ovom se djelu navode samo slabi prenosioci.)

Zaključak

Ovaj hadis ne može poslužiti kao dokaz jer je vrlo slab, tako da se prvo mišljenje ne uzima u obzir.

Dokazi za drugo mišljenje, a to je da će joj biti dato da bira:
Nisam naišao na dokaz koji podržava ovo mišljenje. U djelu Et-Tezkira fi ahvalil-mevta vel-ahira, 2/278, spomenuto je ovo pitanje i kaže se: “…Neki smatraju da će joj biti dopušteno da bira.”  Adžlani kaže: “…neki smatraju da će pripadati onom koji bude imao najljepši moral, a drugi da će joj biti dopušteno da bira.” (Kešful-hafa, 2/392) Ovo je mišljenje Ibn Usejmin u svome djelu El-Fetava ocijenio kao najprihvatljivije.

Zastupnici trećeg mišljenja iznose nekoliko dokaza:
Imam Taberani kaže: “Pričao nam je Bekr, a njemu Muhammed b. Ubej es-Sirri el-Askalani, a ovom el-Velid b. Muslim, njemu Ebu Bekr b. Abdullah b. Ebu Merjem, od Atije b. Kajsa el-Kelaija da je rekao:  ‘Nakon što je Ebu Derda umro, Muavija b. Ebu Sufjan zaprosio je Umm Derda, na što mu je ona odgovorila: ‘Uistinu sam čula Ebu Derdu kako kaže: ‘Čuo sam Allahovog Poslanika, ﷺ, da je rekao: ‘Žena kojoj umre muž, pa se uda za drugog, pripada posljednjem mužu’, a ja tebe ne bih uzela pored Ebu Derdaa.’ Kad je to čuo Muavija, napisao joj je da posti jer post suzbija strasti.’”  (El-Mu‘džemul-evsat, 3/275)

Potrebno je napomenuti da hadis ima dvije mahane: slabost Ebu Bekra b. Ebu Merjema i nepostojanje kategoričnosti kod Velida b. Muslima da je hadis direktno slušao od svojih prethodnika. Da vidimo šta ulema kaže o njima:
Ibn Hibban kaže: “Ebu Bekr b. Ebu Merjem je jedan od najboljih ljudi u Šamu, ali je imao slabo pamćenje, te bi ponekad pričao nešto u što nije bio siguran. Kada je ta nesigurnost postala dosta izražena, hadisi koje je on prenosio počeli su se odbacivati. Smatram da njegovi hadisi ne mogu poslužiti kao dokaz ako ih još neko u generaciji ne prenosi. (El-Medžruhin, 3/146)

Velid b. Muslim poznat je po tedlisu (prekrivanje, izostavljanje slabih prenosilaca iz seneda hadisa, kako hadis zbog toga ne bi bio slab), i to po vrsti tedlisa koja se zove “tedlisu tesvije” (kada se u senedu između dvojice pouzdanih ravija nađe slab ravija, tada mudellis izastavi tog slabog raviju kako hadis ne bi bio ocijenjen kao daif). Zbog toga su učenjaci za ovakvu vrstu ravija uvjetovali da jasno navedu da su čuli hadis od svoga prethodnika, a taj od onoga od koga on prenosi i tako sve do kraja seneda. (Sebt b. el-Adžemi, Et-Tebjin li esmail-mudellisin, str. 235, i Ibn Hadžer, Tabekatul-mudellisin, str. 51)

Imam Ebu Šejh Esbahani kaže: “Pričao nam je Ahmed b. Ishak el-Dževheri, njemu Ismail b. Zerara, njemu Ebu Mulejh er-Reki, od Mejmuna b. Mehrana, od Ummu Derdaa, od Ebu Derdaa, da je Poslanik, ﷺ, rekao: “Žena pripada zadnjem mužu.” (Tabekatul-muhaddisin biesbahan, 4/36) Smatram da su prenosioci poznati i pouzdani, izuzev Ahmeda b. Ishaka el-Dževherija o kojem nisam mogao naći nikakve podatke osim riječi Ebu Šejha da mu je ovo od najboljih hadisa. Ako je tako, onda je ovo najjača predaja u ovoj oblasti, a Allah opet najbolje zna.

Hatib el-Bagdadi kaže: “Kada je Semura b. Hadžer Ebu Hadžer el-Horasani došao u mjesto El-Enbar pripovijedao je hadise od Hamze b. Ebu Hamze en-Nusejbija, Amara b. Ataa el-Horasanija i Rebija b. Bedra. Od njega prenosi Ishak b. Behlul et-Tennuhi, pa kaže: ‘Pričao nam je Ali b. Ebu Ali, njemu Ebu Ganim Muhammed b. Jusuf el-Ezreka, njemu njegov otac, ovome njegov djed, da mu je Semura b. Hadžer Ebu Hadžer el-Horasani prenio od Hamze en-Nusejbija, a ovaj od Ibn Ebu Mulejka, a on od Aiše, r. a., da je Poslanik, ﷺ, rekao: ‘Žena pripada zadnjem mužu.’” (Tarihul-Bagdad, 9/228)  Smatram da je hadis vrlo slab zbog toga što se u lancu prenosilaca nalazi Hamza en-Nusejbi koga su učenjaci ocijenili kao vrlo slabog raviju.

Imam Nesai kaže: “Njegovi se hadisi odbacuju.” (Ed-Duafa vel-metrukin, str. 39)   Ibn Dževzi navodi više mišljenja uleme: Ahmed: “Njegovi se hadisi odbacuju.”    Jahja: “Ne vrijedi ništa, čak nijednog groša.”  Buhari i Razi: “Odbacuju se hadisi koje on prenosi.” Nesai i Darekutni: “Hadisi mu se ne primaju.”  Ibn Adijj: “Izmišlja hadise.”  Ibn Hibban: “Izmišlja hadise od pouzdanih ravija, pa njegove hadise nije dozvoljeno prenositi.” (Ibn Dževzi, Ed-Duafa vel-metrukin, 1/237)

Bejheki kaže: “Pripovijedao nam je Muhammed b. Abdullah el-Hafiz, njemu Ebu Abbas Muhammed b. Jakub, njemu Jahja b. Ebu Talib, ovom Ishak b. Ebu Talib, njemu Ishak b. Mensur, njemu Isa b. Abdurrahman es-Sulemi, od Ebu Ishaka, od Sile, od Huzejfe, r. a., da je rekao svojoj supruzi: ‘Ako mi želiš biti žena u Džennetu, nemoj se udavati poslije mene, jer žena u Džennetu pripada posljednjem muškarcu za kojeg se uda na dunjaluku.’ Zbog toga je Allah, dž. š., zabranio Poslanikovim ženama da se udaju poslije njega, jer će one biti njegove žene u Džennetu.” (Es-Sunen, 7/69) U senedu se nalazi Ebu Ishak es-Subeji, koji je mudellis (u lancu prenosilaca ne spominje slabe ravije ili im stavi ime po kojem nisu poznati). Pred smrt mu je oslabilo pamćenje. Zbog toga je ova predaja slaba.
Mišljenja učenjaka o Ebu Ishaku es-Subejiu: Opširnije vidjeti u djelima: Terablusi, Men rumije bil-ihtilat, str. 64, i Ibn Hadžer, Tabekatul-mudellisin, str. 42. Albani je u svome djelu Es-Silsiletu es-sahiha, br. 1281, ovu predaju ocijenio daif – slabom, zbog ovog ravije.
Predaja koju navodi Ibn Asakir, 19/193/1, od Ikrime, r. a., da je Esma, kćerka Ebu Bekra, r. a., bila udata za Zubejra b. Avvama, r. a. Bio joj je strog, pa je došla svom ocu da se žali! “Kćeri moja mila, strpi se! Uistinu, ako žena bude imala dobrog muža, vjernika, te umre prije nje, a ona se ne uda poslije njega, Allah će ih spojiti u Džennetu”, odgovorio joj je njen otac Ebu Bekr, r. a. Šejh Albani za ovu predaju kaže: “Prenosioci su povjerljivi, samo Ikrima nije sreo Ebu Bekra, izuzev ako je Ikrima ovo čuo od Ebu Bekrove kćerke, Esme, r. a., a Allah najbolje zna.”  (Es-silsiletus-sahiha, 3/276)

Zaključak

Što se tiče prvog mišljenja, da će biti sa onim koji se bude najljepše odnosio prema njoj na dunjaluku, nema vjerodostojnog dokaza koji podržava ovo mišljenje.
Za drugo mišljenje, da će joj biti dato da bira između njih, nema nikakvog dokaza.
Treće mišljenje, da će biti sa posljednjim mužem za kojeg se uda, najprihvatljivije je. Razlog je to što merfu-hadis od Ummu Derdaa dostiže stepen hasena – dobrog hadisa. Ovaj hadis pojačavaju i predaje od Huzejfe i Esme, kćerke Ebu Bekrove, r. a., koji ukazuju na to da ovo mišljenje, ipak, ima potporu u šerijatu. Albani ga u svome djelu Es-Silsiletus-sahiha, br. 1281, ocjenjuje vjerodostojnim. U svakom slučaju, draži nam je nego ljudsko mišljenje, a Allah najbolje zna.
Muhammed Salih Munedždžid, Odgovori o islamskom vjerovanju, str. 95.