Uvažena sestro u vjeri, treba znati da je potiranje glave prilikom uzimanja abdesta stroga obaveza (rukn), po jednoglasnom stavu islamskih učenjaka. U sunnetu Allahovog Poslanika nalazimo opis potiranja po glavi prilikom uzimanja abdesta. Od sunneta je da se prilikom potiranja glave mokre ruke stave na vrh čela (početak kose) tako da palčevi obje ruke budu na sljepoočnicama, te da se tako lagano potare sva glava sve dok se ne stigne do potiljka, a potom da se ruke vrate (potirući kosu) do mjesta odakle se počelo sa potiranjem.

Neki je čovjek došao Abdullahu b. Zejdu, r. a., i kazao: “Možeš li mi pokazati kako je abdestio Allahov Poslanik?” Kazao je: “Mogu.” Tada je zatražio da mu donesu vodu, pa je polio vodu na ruke i oprao ih dva puta, a onda je isprao usta i išmrknuo se tri puta. Nakon toga oprao je lice tri puta, a zatim je oprao svaku ruku do iza lakata dva puta. Poslije toga, objema rukama potrao je glavu, od naprijed prema nazad i od nazad prema naprijed, počevši od vrha čela (početka kose) sve dok nije otišao sa njima do potiljka, a potom ih je vratio (potirući ponovo) do mjesta odakle je i počeo, a onda je oprao noge.” (Buhari i Muslim)

Ovaj hadis jasno nam pokazuje kako musliman i muslimanka treba da potiru glavu prilikom uzimanja abdesta, pošto je osnova u propisima da se muškarci i žene ne razlikuju osim ako postoji poseban dokaz koji jednu od dvije skupine izuzima, a u ovom slučaju takav argument ne postoji.

Treba napomenuti da je drugo potiranje (povratak ruku) spomenuto u citiranom hadisu neobavezujuće, već da je pohvalno (sunnet), ako se desi nakon što je već jednom potrta cijela glava.

Učenjaci su se jednoglasno složili u mišljenju da je sunnet da se prilikom abdesta potare cijela glava, ali su se razišli u pogledu toga koliki dio glave minimalno treba da se potare prilikom abdesta, kako bi abdest bio validan. Ne želeći da vas opterećujemo time, mi ćemo vam spomenuti ono što smatramo najispravnijim. Citirani hadis nam jasno ukazuje na to da treba potrati cijelu glavu, dok drugi argument, koji indirektno ukazuju na to da je dovoljno da se potare samo jedan dio glave, nisu jasni, pošto se radi o hadisima u kojima je Allahov Poslanik potrao samo početak (čela) kose i nastavio da potire po turbanu.

Stoga smatram da je prioritetnije da musliman i muslimanka praktikuju one hadise koji su jasni i da prilikom potiranja po glavi potaru svu glavu. Na taj način će postupiti po sunnetu Allahovog Poslanika, a isto tako po mišljenju svih učenjaka, i na taj način oni nisu napravili prijestup. S druge strane, ako se zadovolje time da potaru samo jedan dio glave, po mišljenju određenog dijela učenjaka, njihovo potiranje je neispravno. Slično su kazali imam Maverdi i imam Nevevi. Iako su obojica bili učenjaci šafijske pravne škole, koja smatra da je prilikom abdesta dovoljno potrati samo jedan dio glave, spomenuli su da bi musliman trebao da prilikom abdesta potare cijelu glavu zato što je to spomenuto u hadisu Abdullaha b. Zejda, r. a., i jer se na taj način izlazi iz razilaženja islamskih učenjaka. (El-Havi el-kebir, 1/117, El-Medžmu, 1/401)

Rezime: Prilikom potiranja glave žena će postupiti kao i muškarac: staviti ruke na vrh čela (početak kose) potom će lagano potrati kosu na način da će rukama otići do potiljka. Ako joj ne predstavlja problem (zbog dužine kose ili se ne plaši da će poremetiti frizuru) od sunneta je da ruke vrati potirući po kosi ponovno do mjesta odakle je počela, ali ako joj vraćanje ruku predstavlja problem i ako se boji da će tako poremetiti kosu, onda će se zadovoljiti prelaskom ruku od početka čela do potiljaka bez vraćanja ruku i ponovnog potiranja.

Drugim riječima kazano, na bilo koji način da žena (zbog različitih frizura kod žena) potare cijelu glavu, njeno je potiranje validno, i to po konsenzusu islamskih učenjaka, kako to bilježi Ibn Abdulberr, s tim što se može desiti da je izostavila sunnet kakvoće potiranja glave. (El-Istizkar, 1/130)

U poglavlju o potiranju glave prilikom uzimanja abdesta Ibn Kudama je kazao: “A ako se radi o osobi koja ima dugu kosu i koja se boji da će se, ako vrati ruke, njena kosa poremetiti, onda ih neće vraćati.” Imam Ahmed je, praktično pokazujući kako će potrati glavu onaj ko ima kosu do ramena, jasno rekao da će tako postupiti. To znači da će on potrati do potiljka i neće ruke vraćati ponovno potirući.” (El-Mugni, 1/94)

A Allah najbolje zna!

Odgovorio: Pezić Elvedin

Šejh je, kao što je poznato, riječ arapskog porjekla. U arapskom jeziku može poprimiti brojna značenja, od kojih su: starac, poglavar, profesor, nastavnik, učitelj, učenjak, naučnik, otac, predak, duhovni vođa itd. Ciljano značenje se prepoznaje kontekstom u kojem je riječ upotrebljena. Kada se šejhom naziva učenjak – poznavalac šerijatskih znanosti često se uz riječ šejh dodaju određeni nazivi kojima se želi još više istaći poštivanje, te se kaže, naprimjer: se’adetu šejh, fadiletu šejh, me’ali šejh. Ti nadimci se razlikuju shodno položaju i službi onog ko se njima oslovljava.

Titula carigradskog muftije nazivala se šejhul-islam, kao što se time nazivao veliki ili vrhovni muftija u Egiptu i Tunisu. Ponekad se određeni alim naziva šejhul-islam, čime se želi aludirati na njegovu stručnost i duboko znanje u svim segmentima šerijata, poput šejhul-islam Ibnu Tejmijje, rahimehullah.
Izraz „šejh“ se udomaćio u našem jeziku, naročito kod religiozno revnije omladine, ali i pored toga njegova upotreba nije precizna. Moguće je da se višeznačna upotreba u arapskom jeziku odrazila i na naš jezik. Ne postoji striktno odredište koje bi ograničilo upotrebu izraza isključivo u određenom značenju, nego se to vraća na govorni običaj i opću prihvaćenost.

U pravilu šejhom se naziva veliki učenjak i dobar poznavalac islamskih nauka, međutim, ocjena da određena osoba nosi takve epitete je subjektivna, stoga se dešava da se kod nekog smatra šejhom, a kod nekog ne.

Isto tako, okolina ima veliki utjecaj. U sredini gdje je islamsko znanje rašireno i na visokom nivou uvjeti da se neko tretira šejhom su zahtjevni, za razliku od sredine kojom prevladava neznanje.

Ponekad se neko nazove šejhom laskajući mu ili iz optimizma – ne bi li u budućnosti uistinu zaslužio takav naziv. Sve dok se izrazom razumije željeno značenje i koristi se u lijepoj namjeri u njegovoj primjeni ima širine. Svemogući Allah najbolje zna.

Odgovorio: Mr. Hakija Kanurić

Ispravno je daidžu ili amidžu roditelja nazivati tim nadimkom, jer oni su daidža ili amidža i djeci. Dijete je dio svojih roditelja, kao što je Poslanik, ﷺ, kazao: „Fatima je dio mene, pa ko nju naljuti i mene je naljutio.“ (Buharija, br. 3714) To potvrđuje i činjenica da je daidža ili amidža roditelja mahrem kao i vlastiti daidža ili amidža. Isto tako, upotrebom tog naziva rodbina se zbližava i jača veza među njima, a čuvanje rodbinske veze je šerijatska obaveza.

Ukoliko dotični voli da mu se obraća tim nadimkom, onda je to još jedan razlog da se uistinu tako i zove, jer je pohvalno nazivati ljude njima najdražim nazivima. Spominje se od Omera, radijallahu anhu, da je rekao: „Doista je od onog što čisti ljubav tvog brata prema tebi: da mu prvi nazoveš selam kada ga sretneš, da ga zoveš njemu najdražim imenom i da mu napraviš mjesto da sjedne.“ (El-Adabuš-šeri’jje, Ibnu Muflih, 3/452). Ako mu, pak, nije drago da se zove tim nadimkom zvat će se samo po imenu. Uzvišeni Allah najbolje zna.

Odgovorio: Mr. Hakija Kanurić

Nije dozvoljeno nazvati selam muslimanima gore navedenim riječima, jer je te riječi koristio Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, kada je slao poslanice nemuslimanima. Bratu muslimanu se selam naziva riječima: ‘Es – Selamu alejkum’, dok riječi: ‘neka je Allahov mir i blagoslov na sljedbenike upute’ uključuje mogućnost, da onaj koga tako selamiš ne slijedi uputu (islam).

Što se tiče nazivanja selama skupini muslimana i nevjernika, ono se čini na uobičajeni način riječima: ‘Es – Selamu alejkum’, upućujući ga samo muslimanima.
Šejh Ibn Usejmin

Fetve učenjaka dvaju harema – 278. str.

Spomenuto je pitanje predmet česte rasprave među muslimanima, a što nam neminovno ukazuje na gorku stvarnost u kojoj živimo. Ne znamo da nemuslimani pomišljaju, a kamoli raspravljaju o tome da li muslimanima čestitati Bajram ili Novu hidžretsku godinu (a nju, svakako, i ne treba slaviti niti čestitati). Ako pogledamo običajna prava ljudi općenito, uočit ćemo da čestitanje određene stvari znači radovanje i potpuno prihvatanje njezine legitimnosti, a izbjegavanje čestitanja ukazuje na odricanje, neprihvatanje i njeno praktično ignorisanje. Od svanuća islamske zore nije bilo poznato da muslimani s takvim žarom i tako hitro, kolektivno i individualno, nastoje udovoljiti pripadnicima drugih religija čestitajući im njihove vjerske, nacionalne i druge praznike. Mnogi muslimani i ne slute da je to usko vezano za vjeru (akaid) i da se čestitanje nevjerničkih praznika jasno kosi s ispoljavanjem tevhida, Allahove jednoće. Komentirajući ajet: “…i oni koji ne prisustvuju laži i nevaljalštini” (El-Furkan, 72.) Ibn Abbas, Ebu Âlije, Ibn Sirin, Dahhak, Rebia b. Enes i neki drugi mufessiri rekli su: “To se odnosi na mnogobožačke praznike.” (Vidjeti: Tefsirul-Kur’anil-azim, 3/341, i Ed-Durrul-mensur, 5/148.)

Enes b. Malik prenosi da su se ashabi zabavljali u dva još iz paganskoga doba naslijeđena dana, čak i nakon hidžre, u Medini. Kada je to čuo, Poslanik, ﷺ, rekao je: “Allah vam je te dane zamijenio boljim od njih: Ramazanskim i Kurban-bajramom.” (Nesai, Ahmed i Bejheki, sa ispravnim lancem prenosilaca. Vidjeti: El-Iktida, 1/486, Fethul-Bari, 2/442, Subulus-selam, 2/70, i Es-Silsiletus-sahiha, 5/34.) Neki se čovjek zavjetovao da će prinijeti žrtvu u Buvani (mjesto južno od Mekke), a kada je za to saznao, Poslanik, ﷺ, upitao je: “Da li se na tom mjestu nalazio kakav kip koji su pagani obožavali?” “Nije”, odgovoriše prisutni, pa je Vjerovjesnik, ﷺ, opet upitao: “Da li su na tom mjestu mnogobošci slavili kakav praznik?” Na ovo ashabi odgovoriše: “Nisu.” “Onda ispuni svoj zavjet!”, naredi mu Poslanik, ﷺ. (Ebu Davud. Ibn Tejmijje tvrdi da hadis ispunjava kriterije koje su postavili Buharija i Muslim. Vidjeti: El-Iktida, 1/490.) Ovaj hadis jasno ukazuje na dokidanje paganskih običaja i nevjerničkih praznovanja. Omer b. Hattab govorio je: “Ne ulazite u crkve za vrijeme njihovog praznovanja, jer se tada na njih spušta Allahova srdžba!” (Abdurrezzak, 1/411, i Bejheki, 9/392, sa ispravnim lancem prenosilaca. Vidjeti: Ahkamu ehliz-zimma, 3/1246.) Alija b. Ebu Talib na Omerovu je izreku dodavao: “Da vas ne bi zadesila Allahova srdžba zajedno s njima!” (Vidjeti: Tarihu Bagdad, 8/25.) Omer b. Hattab također je govorio: “Udaljite se od Allahovih neprijatelja onda kada oni slave svoje praznike.” (Buharija, u djelu Et-Tarihul-kebir, 4/14, Bejheki, u Šuabul-iman, 7/43.)

Zabranjujući muslimanima oponašanje nevjernika u bilo kojem pogledu, Poslanik, ﷺ, zaprijetio je: “Ko oponaša neki narod, on mu i pripada.” (Ahmed i Ebu Davud, s dobrim lancem prenosilaca, tvrde Ibn Tejmijje, u djelu El-Iktida, 1/269, imam Zehebi, u djelu Es-Sijer, 15/509, i Ibn Hadžer, u djelu Fethul-Bari, 10/271.) Šejhul-islam Ibn Tejmijje i Ibnul-Kajjim tvrde: “Po jednoglasnom mišljenju učenjaka, zabranjeno je veličanje nemuslimanskih praznika, njihovo pomaganje u tome i prisustvovanje takvom slavlju.” (Vidjeti: El-Iktida, 1/479, i Ahkamu ehliz-zimma, 3/1245.) Na drugom mjestu Ibnul-Kajjim zapisao je: “Ako se onaj ko čestita nevjernicima njihove praznike uspije sačuvati nevjerstva, neće se uspjeti sačuvati očitog harama, jer takav čovjek sličan je onome ko im čestita njihovo klanjanje kipovima. To njegovo čestitanje veći je grijeh u Allaha od konzumiranja alkohola, ubistva nevine osobe i nemorala. Onaj ko im čestita njihove praznike izazvao je Allahovu srdžbu na sebe, i to rade samo oni koji islamu ne pridaju važnost.” (Vidjeti: Ahkamu ehliz-zimma, 1/441.)

Učenjaci hanefijske pravne škole i neki drugi smatraju da je strogo zabranjeno uručiti poklon nevjerniku na dan njihovih praznovanja; u vezi s onim čovjekom koji to učini s namjerom veličanja njihovih blagdana Ebu Hafs Nesefi, hanefijski pravnik, veli: “Kada bi čovjek obožavao Allaha cijeli život, potom poklonio nevjerniku jaje na dan njihovih praznovanja, želeći uveličati i obilježti taj dan, počinio bi nevjerstvo i njegova bi djela bila poništena. Isto tako, kada bi, želeći obilježiti taj dan, kupio nešto što nije običavao ranije kupovati, počinio bi nevjerstvo.” (Vidjeti: Hašijetu Ibn Abidin, 10/520-521.) A Allah najbolje zna.

Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović