To je zabranjeno djelo, tako ne postupaju oni koji su povjerljivi. Tome je siromahu njegov prijatelj dao zekat da ga podijeli, pa je siromah ovdje opunomoćenik. Učenjaci su kazali da opunomoćeni nema pravo raspolagati imetkom onog koji ga je opunomćio za svoju vlastitu korist. U skladu s tim, siromah u vezi s kojim pitate dužan je svog prijatelja izvijestiti o tome da je zadržao sav njegov imetak. Ako njegov prijatelj ne bude time zadovoljan, siromah mu mora vratiti sve što je uzeo, to jest snosi odgovornost za imetak koji je potrošio.

Koristim se ovom prilikom da opomenem neke neznalice na grešku koju čine. Naime, kad su siromašni, narod im daje zekat, a zatim se obogate te kasnije, kad im narod nudi zekat misleći da su i dalje siromašni, uzimaju taj novac i govore da ga nisu tražili, te da je to opskrba koju im je Gospodar svjetova poslao. To nije dozvoljeno činiti. Zabranjeno je da uzme zekat onaj koga je Allah, dželle šanuhu, učinio neovisnim, pa makar se radilo o maloj sumi novca. Neki od tih ljudi uzmu zekat i daju ga nekom drugom, premda nisu opunomoćeni od vlasnika zekata. I to je zabranjeno činiti, mada su oni u manjoj opasnosti od prethodne kategorije. I oni snose odgovornost za taj novac, to jest ako vlasnik zekata ne bude zadovoljan njihovim postupkom, moraju vratiti sve što su uzeli.

Šejh Muhammed b. Usejmin

Hvala i zahvala pripadaju Allahu, Gospodaru svjetova! Na vaše pitanje možemo odgovoriti s nekoliko aspekata.

Prvo, obveznik nije dužan davati zekat na stvari koje posjeduje i njima se koristi sve dok ne donese odluku da će tim stvarima trgovati. Kad je riječ o ovom pitanju, veoma je važno napraviti razliku između robe koju čovjek prodaje i one kojom trguje. Trgovina je širi pojam od prodaje. Naime, čovjek određenu stvar, koju posjeduje, može prodavati iz više razloga, pa je može prodavati zato da je se oslobodi, ili zato što mu se ona ne sviđa, ili zbog toga što se nalazi u teškoj materijalnoj stiuaciji, ili zato što mu je potreban novac i tako dalje, dok se trgovina poduzima radi ostvarenja profita. Glede obaveznosti davanja zekata mjerodavna je namjera da se trguje, a ne namjera da se proda određena roba.

Drugo, kupnja neke robe radi trgovine i upotrebe za vlastite potrebe može imati nekoliko pojavnih oblika.

Prvi oblik jest da čovjek određenu robu kupi s namjerom posjedovanja i upotrebe za vlastite potrebe, imajući namjeru da će je prodati ako u tome vidi ostvarenje profita. Na takvu robu ne daje se zekat jer je ona kupljena prvenstveno zbog vlastite potrebe i posjedovanja. U hanefijskom djelu ed-Durrul-muhtar, 2/274, kaže se: “…ili ako čovjek kupi nešto zbog vlastitih potreba, a ima namjeru da to proda i zaradi ako mu se ukaže prilika, ne daje zekat na tu robu.” U djelu el-Muhitul-buhrani stoji: “Hišam kazivaše da je upitao Muhammeda b. el-Hasana eš-Šejbanija hoće li čovjek koji kupi određenu robu, imajući namjeru da je proda ako u tome vidi profit, davati na nju zekat. Muhammed je odgovorio: ‘Davat će zekat na tu robu samo u onom slučaju kad je kupi prvenstveno radi trgovanja njome.’” Imam es-Semerkandi naveo je ovaj slučaj u nešto izmijenjenoj verziji, pa je rekao: “Hišam je govorio da je upitao Muhammeda b. el-Hasana eš-Šejbanija: ‘Hoće li čovjek koji kupi određenu robu, imajući namjeru da je proda ako u tome vidi profit, davati na nju zekat?’ Muhammed mu je odgovorio: ‘Neće na tu robu davati zekat. Ljudi kupe zarad vlastitih potreba, pa prodaju ako u tome vide profit’” (Ujunul-mesail, str. 42). Šejh Ibn Usejmin veli: “Pretpostavimo da čovjek ima nekretnine kojima ne želi trgovati, ali bi ih prodao kad bi mu neko za njih ponudio velik iznos novca – te se nekretnine ne smatraju trgovačkom robom jer ih čovjek ne posjeduje s namjerom da njima trguje. Uostalom, svaki bi čovjek vjerovatno prodao ono što posjeduje kad bi mu neko ponudio izuzetno veliki iznos za to, pa makar se radilo o kući, autu…” (eš-Šerhul-mumti, 6/142)

Drugi oblik jest da određenu robu (auto ili stan u kojem živi ili ga daje pod kiriju) kupi s namjerom trgovine i zarad ostvarenja profita, a njome se koristi dok je ne proda. Na takvu se robu daje zekat jer je kupljena prvenstveno s namjerom trgovanja i ostvarenja materijalne dobiti, te, kad je riječ o obaveznosti davanja zekata, korištenje te stvari nema nikakav utjecaj. U djelu Hašijetu Ibni Abidin, 2/272, kaže se sljedeće: “Ako čovjek nešto kupi radi trgovine i zarade te se time koristi dvije godine, naprimjer, to i dalje ima status trgovačke robe na koju daje zekat. Zekat neće davati na tu robu onda kad odluči da njome prestaje trgovati.”

Treći je oblik da robu kupi podjednako s namjerom da se njome koristi i da njome trguje, te nijedna od tih namjera nije glavna, a ni sporedna. Primjer za ovaj oblik jest da čovjek kupi stan radi stanovanja u njemu dvije godine, naprimjer, ili radi njegova izdavanja, kao i radi toga da ga zatim proda jer će tad nekretnine poskupjeti. Kad je riječ o robi kupljenoj s ovom namjerom, većina islamskih učenjaka smatra da se na nju zekat mora dati. Oni svoj stav obrazlažu time što kažu da odluka o upotrebi te robe za vlastite potrebe ne poništava odluku o trgovanju njome. Šejh Ibn Baz kazao je: “Kad se radi o nekretninama koje su na prodaju, a koje su istovremeno date pod zakup, na njih se svake godine mora dati zekat u protivvrijednosti onog dana kad se vrši procjena njihove vrijednosti” (Medžmuu fetava, 14/168).

Četvrti oblik jest da robu kupi s namjerom da se njome koristi ili da je iznajmi, imajući namjeru da će je prodati onda kad mu više ne bude potrebna, odnosno da će je zamijeniti za neku drugu robu. U tom slučaju ne daje na nju zekat, zbog nepostojanja namjere trgovanja njome i ostvarenja profita. Kao primjer možemo navesti agencije za izdavanje auta koje auto kupe s namjerom da ga izdaju dvije-tri godine i da ga zatim prodaju kako bi kupili nov auto. U tom slučaju zekat se daje samo na zaradu, a ne na auto kao trgovačku robu. U djelu el-Muhitul-buhrani, 2/249, stoji: “Onaj ko kupi zapregu i izdaje je ljudima ne mora dati zekat nakon što prođe godinu dana, jer je nije kupio s namjerom trgovine već s namjerom ostvarenja zarade. I kad je o tome riječ, nije mjerodavna ni namjera da će zapregu na koncu prodati.” A Allah, dželle šanuhu, opet, najbolje zna.

Odgovor preuzet sa stranice islamqa, pod nadzorom šejha Saliha Munedžida

https://islamqa.info

Ummu Selema prenosi vjerodostojan hadis u kojem Vjerovjesnik, ﷺ, kaže: “Kada nastupi deset dana zul-hidžeta i neko od vas bude htio zaklati kurban, neka ne dira svoju kosu i kožu.” U drugoj verziji navodi se: “…i neka se suzdrži od diranja kose i noktiju.”

Učenjaci misle da se ovdje misli na zabranu odstranjivanja dlaka brijanjem, skraćivanje čupanjem, spaljivanjem i drugim načinima i sredstvima uklanjanja dlaka. Na osnovu ovoga, zabrana se ne odnosi na češljanje i uređivanje kose, a dozvoljeno je prati i trljati kosu, pa makar pri tome ona spadala. Ako je to nenamjerno, onda to ne smeta. Dakle, ženi je dozvoljeno da češlja svoju kosu kada je to potrebno, a nema razlike ako se radi o dobrovoljnom kurbanu ili nekom drugom. A Allah najbolje zna!

Šejh Ibn Džibrin

Fetve o ženskim pitanjima, str.100, sakupio Muhammed el-Musnid

Da, ona je dužna izvršiti vjersko kupanje (gusul), pa makar došlo do malog ulaska muškog spolovila u rodnicu. To se temelji na hadisu: “Kada muž zauzme položaj između četiri ženina ekstremiteta i dotaknu se spolni organi, kupanje postaje obaveza, pa makar i ne došlo do ejakulacije”, kao i u hadisu: “Kada se spoje (tj. uđe jedan u drugi), dva spolna organa, kupanje je obavezno.”

Žena je također obavezna izvršiti vjersko kupanje i u slučaju da je ugradila kontracepcijsku spiralu u maternicu i u slučaju kada ostvari intimni kontakt s mužem, pa makar i ne došlo do ejakulacije, a ona se češće dešava. U slučaju da se radi samo o dodiru, bez ulaska muškog u ženski spolni organ, dovoljno je samo uzeti abdest.

Šejh Ibn Džibrin

Fetve o ženskim pitanjima, str. 22, sakupio Muhammed el-Musnid

Da, dozvoljeno je da žena kolje životinju predviđenu za kurban, a i drugu koja to nije, kada su za klanje ispunjeni svi drugi uvjeti. Sunnet je prilikom klanja da se napomene kome se taj kurban namjerava zaklati, bilo da se radi o mrtvoj ili živoj osobi. Ako bi se to ipak propustilo, dovoljan je nijet i ne bi smetalo da se greškom spomene ime čovjeka kome nije namijenjen, a Allah najbolje poznaje namjere. Allah upućuje na ono što je ispravno.

Šejh Ibn Džibrin

Fetve o ženskim pitanjima, str. 102, sakupio Muhammed el-Musnid