Nije dozvoljeno djeci, iako nisu punoljetna, da gledaju u avrete – stidna mjesta, svejedno radilo se o avretima njihovih roditelja ili drugih ljudi. Dokaz koji upućuje na to jesu riječi Uzvišenog Allaha:
”O vjernici, neka od vas u tri slučaja zatraže dopuštenje da vam uðu oni koji su u posjedu vašem i oni koji još nisu spolno zreli: prije jutarnje molitve i kada u podne odložite svoju odjeću, i poslije obavljanja noćne molitve, to su tri doba kada niste obučeni, a u drugo doba nije ni vama ni njima grijeh.” (En-Nur, 58.)

Muhammed ibn Tahir el-Ašur u svom poznatom tefsiru ”Et-Tahrir vet-Tenvir”, pojašnjavajući običaj ljudi u vremenu objave, kaže:
”Ovo su vremena u kojima su ljudi običavali skidali svoju odjeću kako bi se raskomotili, pa bi bilo ružno i ogavno da djeca vide njihova stidna mjesta.” (8/292)

Šejh Sadi, Allah mu se smilovao, spominjući propise koji se izvlače iz ovog ajeta, rekao je:
”Jedan od tih propisa jeste i da nije dozvoljeno omogućiti djetetu koje nije punoljetno da vidi stidno mjesto drugog.” (Tejsirul-Kerimi Rahman, 2/784.)
Propis iz spomenutog ajeta odnosi se na dijete koje je, kako se to stručnije naziva u šerijatskoj terminologiji, ”mumejjiz”. Mumejjiz je dijete koje je doseglo starosnu dob u kojoj može razlikovati i raspoznavati stvari, konkretno u ovom slučaju dijete je ”mumejjiz” ukoliko zna raspoznati stidno mjesto od drugih dijelova tijela, kao i da zna reći šta je vidjelo i slično. Meðutim, kada je u pitanju dijete koje ne raspoznaje i ne razumije stvari, kao što je dijete od godinu ili dvije ili malo više (sa napomenom da se ovo može razlikovati od djeteta do djeteta), onda u tom slučaju nije obaveza čuvanje stidnog mjesta – avreta od takvog djeteta.
Kaže Ibn Kudame el-Makdisi: ”Što se tiče djeteta koje ne raspoznaje, nije obaveza pokrivati stidno mjesto pred njim.” (El-Mugni, 9/307.)

Kada je u pitanju granica stidnog mjesta kod muškog djeteta, islamski učenjaci zauzeli su različite stavove, jer u Kur’anu i sunnetu ne navode se dokazi koji preciznije pojašnjavaju spomenuto pitanje!

Većina islamskih pravnika smatra da malo dijete nema avreta, ili da kažemo da je dozvoljeno gledati u njegovo stidno mjesto. Meðutim, kada dijete napuni oko sedam godina, onda njegovo stidno mjesto biva spolni organ i stražnjica, dok je poslije desete godine granica stidnog mjesta kod djeteta ista kao i kod odraslog čovjeka. (Fikhul-islami ve edilletuhu, 1/596,597, Hašijetu Ibn Abidin, 1/439) A Allah najbolje zna!

Odgovorio: Hfz. Dževad ef. Gološ

Nema smetnje u spavanju nakon ikindija-namaza, i u tome nema ništa sporno, zato što nije ništa po pitanju toga vjerodostojno preneseno od Allahovog Poslanika, ﷺ, niti ikoga od njegovih ashaba, i osnova je dozvoljenost. Nema harama osim u onome što su haramom učinili Uzvišeni Allah ili Njegov Poslanik, ﷺ, tako da onaj ko bez dokaza kaže za neku stvar da je zabranjena ili dozvoljena, takav je uveo u vjeru ono što Allah nije dozvolio. Hadis koji je raširen: “Ko bude spavao nakon ikindije pa izgubi razum, neka ne krivi za to osim sebe”, nema vjerodostojan lanac prenosilaca. Zabilježili su ga Ebu Ja’la i drugi od Aiše, radijallahu anha, i prenosi se od Abdullaha ibn Amra, kojeg je uvrstio Ibnul-Dževzi u svoju zbirku apokrifnih hadisa ”El-Mevdu’at”.

Rečeno je Lejsu ibnu Sa’du: “Spavaš nakon ikindije, a prenosi Ibnu Lehi’a od Amra ibnu Šu’ajba, on od njegovog oca, a on od njegovog djeda, da je Allahov Poslanik, ﷺ, rekao… pa je spomenuo prethodni hadis…”, a Lejs, rahimehullah, odgovorio je: “Neću da ostavim ono što mi koristi radi hadisa koji prenosi Ibn Lehi’a.”

Sulejman b. Nasir el-‘Ulvan
Burejda, 02.04.1422. h.god.

Preveo: Amir Smajić, hfz.

To je tačno. Ibn-Omer prenosi da je Allahov Poslanik, ﷺ, zabranio da čovjek sam prenoći ili da sam putuje. (Ahmed, 2/91. Imam Hejsemi tvrdi da su prenosioci predanja pouzdani. Ahmed Šakir ga smatra ispravnim. Vidjeti: Medžmeuz-zevaid 8/104 i El-Musned 5/164.) U drugom hadisu stoji: „Kada bi ljudi znali šta je u samoći, nikada putnik ne bi sam putovao noću.“ (Buhari, Tirmizi i Darimi.) Omer, radijallahu anhu, je rekao: „Neka čovjek nikako ne putuje sam i neka ne spava sam.“ (Mamer b. Rašid u El-Džamiu 10/431.)

Ibn-Amr prenosi da je Allahov Poslanik, ﷺ, jednoga čovjeka koji je putovao sam upitao: „S kim si doputovao?“ „Sam“, odgovori, a Resulullah, ﷺ, reče: „Jedan na putu je – šejtan, dvojica su dva šejtana, a trojica su društvo.“ (Tirmizi, Ahmed i Hakim. Imam Hakim, Nevevi, Zehebi, Sujuti, Albani i Ahmed Šakir hadis smatraju ispravnim. Dobrim su ga ocijenili imam Tirmizi i Ibn-Hadžer. Vidjeti: El-Mustedrek 2/112, El-Musned 6/289, El-Medžmu 4/329, Fethul-Bari 6/53, Tenvirul-havalik 1/248 i Sahihul-džamia 1/661.)

Nakon što je spomenuo citirani hadis, šejh Albani je ustvrdio: „Ova se zabrana vjerovatno odnosi se na putovanje po pustinjama gdje se rijetko sreću ljudi, ne na putovanje po prometnim cestama.“ (Vidjeti: Es-Silsiletus-sahiha 1/132.) Postoji mogućnost da se zabrana odnosi na čovjeka koji svjesno ne želi saputnika iako ga može imati, a Allah najbolje zna.

Odgovorio: Mr. Safet Kuduzović

Ako neko vidi nešto što je njegovo vlasništvo ili uoči neku osobinu pri sebi, onda će reći: „Ma ša’a-llahu, la kuvvete illa bi-llahi“ (Kako Allah hoće, sva moć pripada samo Njemu). Jer, Allah, dž. š., kaže: “A zašto nisi, kad si u vrt svoj ušao, rekao: ’Mašallah! – moć je samo u Allaha!’”(Al-Kahf, 39)

A ako je vidio nešto što nije njegovo, niti je pri njemu, onda će reći: „Ma ša’a-llahu, tebareke-llah“ (Kako Allah hoće, Allah je blagoslovan, tj. On daje blagoslov). Ovako se govori zato što je Allahov Poslanik, ﷺ., rekao: „Trebao si blagosloviti (prizvati Allahov blagoslov) .“

Iz fetvi i predavanja šejha Muhammeda ibn Saliha el-Usejmina

Nema sumnje da je Svemogući Allah određena vremena odlikovao nad drugim, kao što je odlikovao jedne ljude nad drugima. Međutim, kada je riječ o tim odlikama, one se imaju zaključiti na osnovu vjerodostojnih i jasnih argumenata, a ne na osnovu neutemeljenih mišljenja. Budući da se nalazimo u svetom mjesecu, mjesecu redžebu, često s minbera, kao i na predavanjima, slušamo hadise koji govore o posebnim vrijednostima ovog časnog mjeseca. Međutim, izrazita većina tih hadisa ili, bolje rečeno, svi oni nemaju utemeljenje, nisu vjerodostojni: “Ne postoje vjerodostojni hadisi koji govore o odlikama mjeseca redžeba, ni poduzimanja posta ni noćnog namaza u njemu. Prije mene, ovako su govorili Ebu Ismail Herevi i neki drugi”, napominje Ibn Hadžer. (Vidjeti: Tebjinul-adžeb, str. 6.) Na drugom mjestu Ibn Hadžer zapisao je: “Kada je riječ o hadisima koji govore o odlikama redžeba, oni se dijele u dvije kategorije: slabi i lažni; spomenut ćemo slabe, a ukazati na apokrifne” (Vidjeti: Tebjinul-adžeb, str. 8.), potom je Ibn Hadžer naveo te hadise. Šejh Kušajri veli: “Treba znati da hadisi koji govore o vrijednosti redžeba nisu vrijedni spomena.” (Vidjeti: Es-Sunenu vel-mubtedeat, str. 141.) Islamski učenjaci razmatrali su mnoge novotarije koje ljudi čine u redžebu, a mi ćemo se ograničiti na pet najpoznatijih koje su aktuelne na mnogim podnebljima.

Prvo, namaz za ispunjenje želja (salatur-regaib); hadis koji govori o ovom namazu apokrifan je po mišljenju hadiskih stručnjaka, a njegova forma jako je neobična. Imam Nevevi veli: “Ovaj namaz je ružna novotarija koja u sebi sadrži ništavnost pa je obaveza proći se ove novotarije i osuditi onoga ko je prakticira.” (Vidjeti: El-Mensurat, str. 99, od imama Nevevija.) Ibn Nehhas Dimeški zapisao je: “Hadis na kojem se temelji ova novotarija apokrifan je po konsenzusu hadiskih stručnjaka.” (Vidjeti: Tenbihul-gafilin, str. 496.) Šejhul-islam Ibn Tejmijje kaže: “Namaz za ispunjenje želja nema utemeljenja u šerijatu, i nije ga pohvalno prakticirati ni pojedinačno ni kolektivno. Hadis koji govori o ovom namazu apokrifan je po konsenzusu islamskih učenjaka i niko od prvih generacija niti imama ovog ummeta nije spomenuo ovaj namaz.” (Vidjeti: Medžmu’ul-fetava, 23/81-82.) Imam Sujuti veli: “Hadis koji govori o salatur-regaibu apokrifan je po konsenzusu učenjaka.” (Vidjeti: El-Emru bil-ittiba, str. 167.) Šejhul-islam Ibn Tejmijje, opet, kaže: “… i taj namaz neke neznalice nazivaju salatur-regaib.” (Vidjeti: El-Iktida, 2/107.) Poznati hanefijski pravnik Ibn Nudžejm rekao je: “…i na osnovu navedenog zaključujemo da je pogrdno i novotarija obavljanje salatur-regaiba koji ljudi klanjaju u redžebu.” (Vidjeti: El-Bahrur-raik, 2/56.) Ibn Abidin Hanefi rekao je: “Salatur-regaib izmislili su neki pobožnjaci.” (Vidjeti: Hašijetu Ibni Abidin, 2/235.) Šejh Albani zapisao je: “Shodno poznatom pravilu kod islamskih učenjaka, nije dopušteno obožavanje Allaha upražnjavajući ibadete koje nije propisao, kao učenje ezana za bajram-namaz ili klanjanje salatur-regaiba.” (Vidjeti: Tahrimu alatit-tareb, str. 162.) Ebu Muhammed El-Iz b. Abdusselam rekao je: “U Bejtul-makdisu nije bio poznat salatur-regaib sve do 448. po Hidžri i prvi ko je klanjao ovaj namaz bio je čovjek pod imenom Ibn Ebul-Hamra.” (Vidjeti: El-Havadisu vel- bideu, str. 132, od imama Turtušija, El-Bais, str. 51, El-Iktida, 2/121, El-Emru bil-ittiba, str. 169, i Es-Sunenu vel-mubtedeat, str. 140.) Ibn Redžeb napominje: “Prethodni učenjaci nisu spominjali ovaj namaz jer je izmišljen u petom hidžretskom stoljeću.” (Vidjeti: Lataiful-mearif, str. 228.)

Sljedeći muhaddisi: Ibnul-Dževzi, Ebul-Hattab, Ebu Šama, Nevevi, Ibn Salah, Iraki, Ibn Tejmijje, Zehebi, Ibnul-Kajjim, Ibn Hadžer, Ibn Redžeb, Ibnul-Hadždž, Ebu Ismail Ensari, Ebu Bekr Semani, Ebul-Fadl b. Nasir, Sujuti, Ševkani, Adžluni i brojni drugi, hadis koji govori o ovom namazu smatraju ništavnim, odnosno apokrifnim. (Vidjeti: El-Mevduat, 3/119, El-Bais, str. 61, El-Medhal, 2/211, Lataiful-mearif, str. 228, Sijeru ealamin-nubela, 23/143, Tertibul-mevduat, str. 163, El-Iktida, 2/121, El-Menarul-menif, str. 95, Lataiful-mearif, str. 228, El-Emru bil-ittiba, str. 170-171, El-Fevaidul-medžmua, str. 100, El-Edebu fi redžeb, str. 42, Kešful-hafa, 2/563, i Es-Sunenu vel-mubtedeat, str. 140.) Ovo ćemo zaključiti Ebu Šaminom izjavom: “Koliko mi je imama po džamijama kazalo da prakticiraju ovaj namaz samo da bi udovoljili ljudima i da bi sačuvali radno mjesto.” (Vidjeti: El-Bais, str. 88.) Subhanallah, vidimo da se bolesne ljudske ambicije i historija ponavljaju. Ono što se govorilo u vrijeme Ebu Šame (u sedmom hidžretskom stoljeću), govori se i danas. Da bi sačuvali radno mjesto i udovoljili neznalicama, mnogi imami prakticiraju i podstiču ljude na ovu ružnu novotariju. A zar nije obaveza udovoljiti Allahu, a ne ljudima?!

Drugo, obilježavanje Isra i Miradža; neki ljudi imaju pogrešno uvjerenje da su se Isra i Miradž desili u časnom mjesecu redžebu. Po mnogima, to se dogodilo dvadeset sedme noći. I zato mnogi muslimani proslavljaju i obilježavaju ovu noć na poseban način: pripremaju se mevludi, tevhidi i svakojake druge novotarije. Kod nekih ova proslava je popraćena i dodatnim zabranjenim stvarima: muzikom, plesom, miješanjem muškaraca i žena i sl. Isra i Miradž jesu dvije velike Vjerovjesnikove, ﷺ, mudžize, ali Allah najbolje zna kada su se one desile. Ibn Dehijja kaže: “Neki spominju da se Isra desio u redžebu, a to je očita greška.” (Vidjeti: Tebjinul-adžeb, str. 6.)

Ibn Redžeb rekao je: “Prenosi se s neispravnim lancima prenosilaca da su se Isra i Miradž desili dvadeset sedmog redžeba.” (Vidjeti: Lataiful-mearif, str. 233.) Šejhul-islam Ibn Tejmijje govorio je: “Kada je riječ o noći Isra i Miradž, ne postoje pouzdani dokazi koji određuju u kojem se mjesecu to desilo. Ashabi nisu posvećivali pažnju ovoj noći, pa se zbog toga i ne zna njeno pravo vrijeme.” (Vidjeti: Zadul-mead, str. 1/57.) Štaviše, kada bismo pouzdano i znali kada se desio ovaj veliki događaj, ne bi bilo ispravno obilježavati ga, jer to nije činio Poslanik, ﷺ, ni ashabi ni tabiini. Ako bismo obilježavali noć Isra i Miradža, tada bismo trebali obilježavati i noć rascjepljenja Mjeseca, dan u kojem je počela objava Kur’ana, jer je Kur’an najveća mudžiza koju je vidjelo čovječanstvo, i mnoge druge nadnaravne pojave kojima je počašćen Poslanik, ﷺ, a to nije rekao nijedan priznati učenjak.

Treće, post u redžebu; ne postoje vjerodostojna predanja od Poslanika, ﷺ, koja ukazuju na posebne odlike posta u ovom svetom mjesecu. Ibn Redžeb veli: “Kada je riječ o postu u redžebu, s tim u vezi ne postoje vjerodostojni hadisi od Poslanika, ﷺ, niti predanja od ashaba.” (Vidjeti: Lataiful-mearif, str. 228.) Ibn Tejmijje zapisao je: “Svi hadisi koji govore o postu u mjesecu redžebu apokrifni su.” (Vidjeti: Medžmu’ul-fetava, 25/156.) Ibn Hadžer rekao je: “Ne postoje vjerodostojni hadisi koji govore o odlikama mjeseca redžeba, ni poduzimanja posta ni noćnog namaza u njemu. (Vidjeti: Tebjinul-adžeb, str. 21.) Šejhul-islam Ibnul-Kajjim veli: “Svi hadisi koji govore o postu u redžebu lažni su.” (Vidjeti: El-Menarul-menif, str. 83.)

U hadiskim zbirkama navode se brojna predanja koje ukazuju na odlike posta u mjesecu redžebu. (Taberani, 6916, Ibn Hibban, u djelu El-Medžruhin, 2/238, Ibn Dževzi, u djelima El-Vahijat, 2/555, i El-Mevduat, 2/124 i 2/207, Hatib, u djelu Tarihu Bagdad, 8/331, Bejheki, u djelu Šuabul-iman, 2119, Dejlemi, u djelu Musnedul-firdevs, 4318, i Ibn Asakir, 5/397.) Šejh Affani u djelu Nidaur-rejjan, 1/414-423, navodi oko dvadesetak hadisa koji ukazuju na vrijednost mjeseca redžeba i posta u njemu. Međutim, ova predanja su ili apokrifna, ili ništavna, i nisu validna kao argument. Vrhunski hadiski eksperti nisu prihvatali ove hadise i smatraju da oni ne ispunjavaju kriterije postavljene u hadiskoj terminologiji za pojačavanje predanja mnoštvom lanaca prenosilaca. Prema tome, post u redžebu ima status posta u bilo kojem mjesecu, osim ramazana. U njemu se može postiti ponedjeljkom i četvrtkom, tri bijela dana ili svaki drugi dan, ali bez uvjerenja da je post u redžebu bolji od posta u drugim mjesecima.

Hadis koji se pripisuje Poslaniku, ﷺ: “Redžeb je Allahov mjesec, ša’ban je moj, a ramazan mjesec mog ummeta” ništavan je i ne može se uzeti kao argument. (Vidjeti: Muadžemul-menahil-lafzijja, str. 281, Daiful-džamia, str. 455/3094, i Nidaur-rejjan, 1/414.) Ibn Abbas zabranjivao je da se posti cijeli mjesec redžeb. (Abdurrezzak, 4/292. Hafiz Askalani ovo je predanje ocijenio dobrim u djelu Tebjinul-adžeb, str. 65-66.) Također se navodi da je Omer b. Hattab, radijallahu anhu, udarao one ljude koji su postili u redžebu, govoreći: “To je mjesec koji su ljudi svetkovali u predislamskom dobu.” (Ibn Ebu Šejbe, 2/345/9758. Ibn Tejmijje ovo je predanje ocijenio vjerodostojnim. Vidjeti: Fetaven-nisa, str. 83, od Ibn Tejmijje, i Irvaul-galil, 4/114.) Ibn Omer prezirao je postupke svijeta, vidjevši ih da se pripremaju za redžeb. (Ibn Ebu Šejbe, 2/346/9761, s lancem prenosilaca koji ispunjava kriterije koje su postavili Buharija i Muslim. Vidjeti: Irvaul-galil, 4/114.) U jednom drugom merfu-hadisu stoji da je zabranjeno postiti u redžebu, ali je njegova vjerodostojnost diskutabilna. (Ibn Madže, 1743, Taberani, 10681, Ibnul-Dževzi, u djelu El-Vahijat, 913.) U lancu prenosilaca ovog predanja nalazi se prenosilac po imenu Davud b. Ata, koji je nepouzdan po svim hadiskim stručnjacima. (Vidjeti: El-Ilel, 1227, od Ibn Ebu Hatima, Et-Tarihus-sagir, 2/265, El-Džerhu vet-tadil, 3/420, El-Kamil, 3/85, El-Medžruhin, 1/289, Et-Takrib, 1/229, El-Havadisu vel-bida, str. 140, i Fetaven-nisa, str. 83.)

Četvrto, poduzimanje ‘umre u redžebu; oni koji smatraju da je post vredniji u ovom mjesecu, kažu da je u njemu vrednije i obavljanje ‘umre. To dokazuju predanjem u kojem stoji da je Ibn Omer, radijallahu anhu, rekao: “Poslanik, ﷺ, obavio je četiri ‘umre, jednu u redžebu.” (Buharija i Muslim.) Međutim, u ovom predanju stoji  da je Aiša, radijallahu anha, tada kazala: “Smilovao se Allah Ibn Omeru! Nikada Poslanik, ﷺ, nije obavio ‘umru u redžebu.” U Muslimovoj verziji stoji da je Ibn Omer, radijallahu anhu, čuo ovaj Aišin, radijallahu anha, demant, ali ga nije ni potvrdio niti negirao. To nam ukazuje da je Ibn Omer bio u nedoumici kada je riječ o tome: ili je zaboravio, ili sumnjao. (Vidjeti: Fethul-Bari, 3/602, Šerhuz-Zurkani, 2/352, i Tuhfetul-ahvezi, 4/5.) Spomenuvši ovo predanje, poznati hanefijski učenjak Ali Kari zapisao je: “Ovo nam ukazuje da je Ibn Omer u tome pogriješio, bez obzira revidirao svoj stav ili ne. Ovo je specifično njegov stav u kojem ga nije podržao nijedan ashab ni poznati učenjak.” (Vidjeti: El-Edebu fi redžeb, str. 50-51.) Ovu konstataciju potvrđuje predanje u kojem stoji da je Enes b. Malik rekao: “Poslanik, ﷺ, obavio je četiri ‘umre, i sve četiri u mjesecu zul-ka’de.” (Buharija i Muslim.) Ali b. Ibrahim Attar tvrdi da ne postoji dokaz da je ‘umra u redžebu vrednija od ‘umre u drugim mjesecima. (Vidjeti: Es-Sunenu vel-mubtedeat, str. 156, od Amra Selima.)

Peto, izdvajanje zekata u redžebu; zekat se daje kada imetak koji je dostigao vrijednost nisaba pregodini kod muslimana, i tako svaki obveznik ima posebno vrijeme u kojem je obavezan izdvojiti zekat, bez obzira o kojem se mjesecu radilo. Po mišljenju većine islamskih pravnika, dopušteno je izdvojiti zekat prije nego imetak pregodini, ali nije dopušteno kasniti s njegovim izdvajanjem. Ne postoji autentičan hadis koji ukazuje da je izdvajanje zekata u redžebu bolje od njegovog izdvajanja u ostalim mjesecima. Također, nije preneseno da su prve generacije ciljano izdvajali zekat u redžebu. (Uporediti: Lataiful-mearif, str. 231, i Ahkamuz-zekah, str. 459, od Ibn Usejmina.) Prenosi se da je Osman b. Affan na minberu rekao: “Ovo je mjesec zekata; ko ima dug, neka ga vrati, potom neka izdvoji zekat za preostali imetak.” (Šafija, u djelu El-Musned, str. 97, Abdurrezzak, 4/92-93/7086, Ibn Ebu Šejbe, 2/414/10555, i Begavi, 6/54/1585. Ibn Mulekkin i šejh Albani predanje smatraju vjerodostojnim. Vidjeti: Hulasatul-bedrili-munir, 1/298, i Irvaul-galil, 3/260, 341.) Međutim, u predanju ne stoji o kojem se mjesecu radilo, tako da ne može poslužiti kao argument na ovom mjestu, a Allah najbolje zna.

Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović