U islamu ne postoji nešto što se zove “hodanje” ili “zabavljanje s djevojkom”. To je ružan i vjerom zabranjen običaj koji je muslimanska omladina, nažalost, objeručke prihvatila. Budući da si sam, poštovani brate, priznao da nije islamski “hodati” s djevojkom, neću se posebno zadržavati na tome. Kada je riječ o ženidbi, dopušteno je da oženiš tu djevojku, bez obzira kojoj vjeri ili ideologiji pripadala ako primi islam i pokori se onome što Allah traži od nje. Ako je ona, pak, kreposna kršćanka ili židovka, i tada se s njom možeš oženiti, makar ostala u svojoj vjeri.

Dakle, u ovome slučaju za ispravnost braka nije uvjet njeno prihvatanje islama. Uzvišeni kaže: “Od sada vam se dopuštaju sva lijepa jela; i dozvoljavaju vam se jela onih kojima je data Knjiga, i vaša su jela njima dopuštena, i čestite vjernice su vam dopuštene, i čestite kćeri onih kojima je data Knjiga prije vas, kada im vjenčane darove njihove dadnete s namjerom da se njima oženite, a ne da s njima blud činite i da ih za priležnice uzimate.” (El-Maide, 5.)

Shodno ajetu, muslimanu je dopušteno oženiti čestite i kreposne sljedbenice Knjige (kršćanke ili židovke). Ibn Kesir se pozivao na konsenzus islamskih učenjaka o tom pitanju. (Vidjeti: Tefsirul-Kur’anil-azim 1/265.) Allah najbolje zna.

Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović

Uvaženi brate, Allaha molim da ti poveća želju za slijeđenjem sunneta Allahovog Poslanika i da te poduči ispravnom razumijevanju Poslanikove prakse.

Tvoje pitanje dotiče se dva vrlo bitna propisa: propisa klanjanja namaza u džematu i dizanja ruku u namazu.

Tačno je da je klanjanje namaza u džematu obaveza punoljetnim muškarcima koji čuju učenje ezana koji bi, kad bi se učio bez razglasa, dopirao do njihovih kuća.

Obaveznost namaza u džematu potvrđuju nam mnogi argumenti iz sunneta Allahovog Poslanika.

Allahovom Poslaniku došao je slijepac i tražio dopuštenje da ne klanja u džematu, već da klanja u kući, jer nije imao vodiča koji bi ga vodio do džamije, pa mu je Allahov Poslanik to dozvolio. Kada se čovjek okrenuo, Allahov Poslanik ga upita: “Čuješ li ti ezan kada se uči?” “Da”, kazao je slijepac. “Obaveza ti je da se odazoveš”, odgovorio je ponovo Allahov Poslanik. (Muslim, od Ebu Hurejre)

U drugim je hadisima Allahov Poslanik spomenuo da je razmišljao o tome da naredi da se prouči ezan, a potom da ode i da popali kuće onih koji se nisu odazvali ezanu. (Buhari i Muslim, od Ebu Hurejre)

Dizanje ruku u namazu je sunnet, po mišljenju izrazite većine islamskih učenjaka, a učenjaci hanefijske pravne škole smatrali su da nije sunnet da se dižu ruke u namazu osim na početnom tekbiru.

Ali, takva radnja, za koju je maksimalno kazano da je sunnet (pohvalan čin), ne smije da bude razlogom da muslimani izbjegavaju jedni druge i da jedni na druge gledaju s prezirom samo zato što su odabrali jedno do dva utemeljena pravna mišljenja.

Imperativ muslimanskog jedinstva i međusobne ljubavi mora da bude daleko iznad toga da bi se rušio sa stvarima koje su pohvalne.

Imami mezheba klanjali su jedni za drugima i nije im smetalo to što su se u pogledu određenih pitanja razišli.

Nažalost, živimo u vremenu kada mnogi muslimani jedni druge kvalificiraju na osnovu spomenutog pitanja, što je, zasigurno, neispravno.

S druge strane, mnogo je muslimana koji skoro ne razumiju ništa od onoga što uče u namazu, ili čine mnogo toga čime dovode u pitanje validnost namaza, i sve to ne vide i ne smatraju bitnim, a obraćaju pažnju na ono čemu prve generacije nisu posvećivale toliku pažnju.

Čudno je da u pogledu vezivanja ruku u namazu skoro da ne postoji vjerodostojna predaja, što ukazuje koliko su pažnje ashabi i oni nakon njih tom pitanju posvećivali pažnje, a danas je to jedna od najatraktivnijih tema u islamskom svijetu i pitanje koje je uzrokovalo velike podjele među muslimanima.

Onda kada su zaboravili na bit i suštinu namaza, a to je skrušenost i to da namaz odvraća od loših djela, posvetili su se sporednim stvarima na koje prve generacije skoro da nisu obraćale pažnju.

Stoga, uvaženi brate, ako se nalaziš na udaljenosti gdje se ezan čuje kada bi se učio bez ozvučenja, tebi je obaveza da klanjaš namaz u džematu bez obzira da li imam i ljudi koji klanjaju u spomenutom džematu dizali ruke u namazu ili ne, a ako prisustvuješ namazu s njima, i dalje možeš da nastaviš s prakticiranjem spomenutih sunneta. Ako u tom džematu ne postoji niko ko diže ruke u namazu, i ako to ljudima pravi pometnju, smatram da nije problem da određeno vrijeme, dok se zbližiš s džematlijama, ostaviš dizanje ruku u namazu. Uzvišeni Allah zna tvoju namjeru.

Allahov Poslanik kazao je: “Doista se djela vrednuju prema namjerama.” (Buhari i Muslim, od Omera)

A Allah najbolje zna!

Odgovorio: Elvedin Pezić

Uvaženi brate, vaša konstatacija da je dizanje ruku u namazu sunnet (pohvalan čin) potpuno je tačna.

Naš stav o tom pitanju, koji smo naučili od najvećih autoriteta današnjice, i više je nego jasan. Kada se nađete u situaciji da ste u džematu u kojem je dizanje ruku nepoznanica i kada postoji vjerovatnoća da ćete tim postupkom unijeti pometnju u džematu, kao i to da će vas ljudi zbog toga smatrati sljedbenikom neke zalutale sekte, onda nema nikakve smetnje da u datom momentu ostavite dizanje ruku u namazu.

Allahov Poslanik, ﷺ, kazao je: “Doista se djela vrednuju prema namjerama.” (Buhari i Muslim, od Omera, radijallahu anhu)

Ako je Allahov Poslanik, kao što nam to bilježi Buhari, odustao od rušenja Kabe i njenog ponovnog izgrađivanja na temeljima Ibrahima, alejhis-selam, samo zato što su Kurejšije bili tek prihvatili vjeru, i nisu bili spremni da shvate takav postupak, pa da mi ostavimo nešto što je pohvalno (sunnet) s ciljem jačanja bratskih veza u džematu, mnogo je preče. Ne smijemo zaboraviti na činjenicu da ljudi na našim prostorima već stoljećima klanjaju po hanefijskom mezhebu i da su odrasli daleko od mjesta gdje je dizanje ruku u namazu poznato, pa ne treba da nas čudi njihovo reagiranje. Ono je u osnovi pokazatelj njihove privrženosti onome što znaju i onome čemu su ih naučili njihovi učeni, što je u osnovi pozitivno.

Šejhu Ibn Bazu, koji je živio u sredini gdje je općepoznat i prihvatljiv čin dizanje ruku u namazu, kao i glasno izgovaranje amin u namazu, postavljeno je sljedeće pitanje: “Je li dozvoljeno izostaviti glasno izgovaranje amin u namazu i ne podizati ruke u namazu?”, pa je odgovorio: “Da, ako se nalazi u sredini –među ljudima koji ne podižu ruke u namazu niti glasno izgovaraju amin, u toj je situaciji prioritetnije da to ne čini, kako bi se zbližila njihova srca i kao bi ih mogao pozvati u dobro – hajr, i kako bi imao priliku da ih poduči, i da ih usmjerava, i kako bi mogao da popravlja njihove nedostatke. Ako bi čovjek činio suprotno onome što oni smatraju ispravnim, oni će negodovati zato što oni smatraju da je (samo) to vjera, smatraju da je vjera da se ruke podižu samo kod početnog tekbira, tako su odrasli i tako naučili od svojih učenjaka. Isto tako je i s glasnim izgovaranjem amin. Poznato je razilaženje među učenjacima u pogledu tih pitanja: neki su kazali da se amin izgovara naglas, a neki su kazali da se ne izgovara naglas. U nekim hadisima spomenuto je da je Poslanik podizao glas prilikom izgovaranja amin, dok je u drugim spomenuto da je to izgovarao sniženim tonom. Ispravno je mišljenje da je pohvalno izgovaranje amin naglas. Onaj ko to ostavi, ostavio je samo pohvalnu stvar, zato mu’min neće učiniti ono što je pohvalno ako to vodi razjedinjenju muslimana, međusobnom razilaženju, smutnjama. Štaviše, svaki mu’min, a prvenstveno daija, treba da ostavi pohvalnu stvar ako iz njenog ostavljanja proizlazi veća korist. U tom kontekstu se navodi događaj kada je Allahov Poslanik ostavio rušenje Kabe i njeno građenje na temeljima Ibrahima, alejhis-selam, govoreći: “Da Kurejšije nisu tek prihvatili vjeru…”, zbog toga je Poslanik Kabu ostavio onakvu kakva jeste i nije je promijenio zbog opće koristi.”
(Fetve Bin Baza, 29/274–275)

Allah se smilovao našim velikanima, od kojih je sigurno naš šejh Ibn Baz, koliko je samo tolerancije u njihovim stavovima i s koliko su mudrosti odgovarali na postavljena pitanja.

A Allah najbolje zna!

Odgovorio: Pezić Elvedin

Ispravno mišljenje je da se selam predaje nakon što imam preda selam i na lijevu stranu. Imam Buharija u svom Sahihu zabilježio je hadis od Itbana ibn Malika u kojem se kaže : “… a zatim je predao selam pa smo i mi predali selam nakon što je on predao.” (Buharija, 1/236, Sunnenul-Bejheki, 2/230, Sunenu-Nesai, 3/65)

Imam Bejheki je u svom Sunenu naslovio poglavlje ” Muktedija (onaj koji klanja iza imama) ne predaje selam sve dok imam ne preda selam”, a zatim je naveo spomenuti hadis koji smo već citirali.

Ovo mišljenje zastupa većina islamskih pravnika i ovo je mišljenje Ebu Jusufa i Muhammeda, učenika Ebu Hanife, i ovo mišljenje se, također, prenosi od samog Ebu Hanife. A Allah najbolje zna.

Odgovorio: hfz. Dževad Gološ